Kurban-bajram 1992. godine brojni građani BiH neće pamtiti po dobrom. Jedan od onih koji nikada neće zaboraviti te paklene junske dane je Meho Čeliković, tada 24-godišnji privatni poduzetnik koji je svoj komad sreće pronašao u svom rodnom gradu i dragulju Semberije, Bijeljini.

Umjesto da Kurban-bajram proslavi u krugu svojih najmilijih, Meho će Kurban-bajram te '92. godine upamtiti po zarobljeništvu. Nije ni slutio ono što će ga zadesiti tokom juna '92. godine, kada je zapravo shvatio šta se događa u njegovoj ulici, čaršiji, njegovom narodu.

Izbjegao strijeljanje nakon što su ga zatvorili Arkanovci

Podsjećanja radi, Arkanovi „Tigrovi“ okupirali su Bijeljinu 1992. godine prije nego što je rat u Bosni i Hercegovini, odnosno agresija na BiH, uopće ozvaničen.

"Osjećao se pritisak u Bijeljini, iako rat nije počeo. U prvim danima nisam ni znao o čemu se radi, ali sam kasnije bio među prvim redovima kada je u pitanju odbrana moga grada. Bilo je jako mnogo propagande od strane srbijanskih medija. Bošnjaci na to, u početku, nisu obraćali pažnju, jer nekako nisu vjerovali da će se rat dogoditi. Posebno ljudi u Brčkom nisu vjerovali da će doći do rata. Ja sam u Brčkom imao butik prije rata, pa sam otišao tamo, kada sam shvatio šta se događa, da probam spasiti šta se spasiti može. To uvjerenje da se rat neće desiti je trajalo svega nekoliko dana, a onda se sve počelo događati širom BiH", kaže Meho Čeliković na početku razgovora za Preporod.

S obzirom da su Arkanovi plaćenici stigli u Bijeljinu još u martu, Meho tvrdi da je bio zarobljen od strane tzv. Arkanovaca, a onda je živio u uvjerenju da je to to, te da će biti strijeljan.

“Kada su me Arkanovci uhvatili, gotovo da sam bio strijeljan u jednom podrumu. Spasio me jedan Srbin koji je me je poznavao. Doslovno sam gledao smrti u oči, jer sam po glasu poznao jednog Srbina sa sela koji je napunio oružje kako bi mene strijeljao. Hvala Bogu, sve se dobro završilo i nekako sam preživio", kaže Meho Čeliković.

Od pranja suđa, do komada sreće u Francuskoj

Meho je nakon krvavog Kurban-bajrama i svega onoga što je preživio u svojoj rodnoj Bijeljini odlučio da krene van BiH, te se uputio prema Francuskoj. Kaže da je imao prijatelja koji je živio u Parizu i koji mu je rekao da dođe kod njega u Francusku.

"Put prema Francuskoj iz moje Bijeljine je bio veoma komplikovan. Putovao sam kamionom, brodom, vozom, bilo je trenutaka kada sam i stopirao za prevoz, sve kako bih se prebacio do Francuske. Unatoč svim problemima na putu, uspio sam nekako da se prebacim do Pariza. Prve godine sam radio kao perač suđa u jednom objektu. Na početku sam imao i problema sa jezikom. Onda sam napredovao malo po malo i tako sam se snašao u životu. Kada je počeo rat sve sam izgubio što sam imao, a imao sam sve uslove za lijep život u BiH. Stigao sam u Francusku sa 200 njemačkih maraka i dvije kese", kaže naš sagovornik.

Meho je uspio u ugostiteljskom biznisu na način da je radio u najboljim restoranima koji su ugošćavali najveće svjetske zvijezde i poznate ljude iz sfere sporta, politike, showbiza, filma i kulture. Svojevremeno je čak radio i za tadašnjeg francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca, a radio je za brojne holivudske glumce, te najpoznatije sportaše i fudbalere u Evropi. Danas vrlo uspješno radi i sa nekretninama u Francuskoj.

Meho nam je ispričao i jednu anegdotu koja se dogodila tokom finala Lige prvaka u fudbalu, a koje se igralo u Parizu.

"Naime, radio sam nakon finala Lige prvaka 2000. godine u Parizu, na Stade de Franceu, u kojem su igrali madridski Real i Valencia. Pošto je Real osvojio trofej, servirali smo večeru fudbalerima Reala, a među njima je bio i naš Elvir Baljić, koji je tada nosio dres Reala. I naravno, mi smo počeli sa iznošenjem hrane, koja je svakako malo drugačija nego ona naša u Bosni. Prišao sam malo kasnije Baljiću i kroz smijeh mu rekao: 'Ne sikiraj se, kasnije ćemo iznijeti janjetinu'. Smijali smo se nakon toga", kaže Meho.

Francuzi oduševljeni Bošnjacima

Bošnjaci su se teško snalazili u Francuskoj. Meho kaže da se neki, toliko godina nakon rata u BiH, ni danas nisu snašli kako treba u tuđini.

"Pokrenuo sam stranicu na Facebooku kako bih spojio sve ljude iz Bosne i Hercegovine, a koji žive u Francuskoj. Jako mnogo ljudi ovdje je stiglo iz Kozarca, Prijedora i drugih mjesta. Francuska je uradila mnogo toga kako bi svim tim ljudima nekako pomogla. Brojni su tokom rata lahko stigli do papira, ali su problemi uslijedili nakon rata, pa neki ljudi ni danas nemaju papire. Neki su spavali po šumama, pod šatorima. Nema niko ko je ovdje stigao na gotovo, svi su se borili da nešto naprave", ističe Meho Čeliković.

Meho kaže da naši ljudi u Francuskoj, uprkos tuđini, nikada nisu zaboravili odakle su stigli, te da se trude da ne pogaze sve one bosanske običaje koje su ponijeli sa sobom na Zapad. 

"Ogroman je broj naših ljudi kojima je bitno da se žene ili udaju upravo za ljude iz BiH. Ima nekoliko slučajeva da se ljudi udaju ili ožene za Francuze, ali većinom gledaju da su to naši ljudi. Pravili smo čak neke i ankete, rijetkost je da neki momak ili djevojka iz Bosne ovdje ne rade, dakle, da žive od nekakve socijalne pomoći. Svi su se, na neki način, snašli. Francuzi, jednostavno, ne mogu da vjeruju kako su se ljudi iz BiH adaptirali na njihov sistem života, na pravila u njihovoj zemlji. Ne prave probleme, kao što im prave problemi neke druge nacije uglavnom iz Afrike. Nemaš Bosanca koji je ovdje neki socijalni slučaj. Mi smo takvi, snalazimo se na svim dijelovima svijeta", poručuje Meho.

Uprkos tome što je Francuska u posljednje vrijeme bila česta meta terorističkih napada, te uprkos tome što će oni neuki i zli ljudi odmah napraviti neutemeljenu poveznicu sa islamom i muslimanima, Meho kaže da Bošnjaci u Francuskoj nemaju nikakvih problema jer su muslimani.

"Bošnjaci nisu nikada imali problema u Francuskoj jer su muslimani, barem onoliko koliko ja znam, a pratim mnogo toga i poznajem jako mnogo ljudi širom Francuske. Bilo je tenzija između domaće javnosti i doseljenika iz afričkih muslimanskih zemalja, ali Bošnjaci nisu imali problema zbog toga što su muslimani. Uvijek su tenzije u zraku kada se dogodi neki teroristički napad. Uvijek imate te neke provokacije, šaranje i vandalizam po džamijama i slično, ali mi nikada nismo imali problema zbog toga", kaže na kraju razgovora za Preporod Meho Čeliković, čovjek koji je rođen i odrastao u Bijeljini, a koji danas živi u gradu Rouenu u Francuskoj.