Nakon što se Crna Gora referendumom 21. maja 2006., opredijelila za nezavisnost, Ustavotvorna skupština je na trećem zasjedanju 2007. godine usvojila Ustav. 

Pročitajte cijeli tekst ovdje.

Članom 46 ovog Ustava garantuje se pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti, kao i pravo da se promijeni vjera ili uvjerenje i sloboda pojedinca da sam ili u zajednici sa drugima javno ili privatno ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom, propovijedima, običajima ili obredom (Ustav Crne Gore, Službeni list Crne Gore, br. 1/2007, čl. 46, st. 1). Ova ustavna sloboda je dodatno zajamčena zabranom neposredne ili posredne diskriminacije, po osnovu vjere ili uvjerenja (Zakon o zabrani diskriminacije, Službeni list Crne Gore, br. 46/2010, čl. 17). Osim individualne slobode vjere, Ustav iz 2007. propisuje i da su vjerske zajednice odvojene od države, ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova (član 14).

Budući da je sve do 27. decembra 2019. godine u Crnoj Gori primjenjivan Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1977., koji je restriktivan i odražava sistem odvajanja religijskog i političkog autoriteta karakterističnog za socijalističke zemlje, dodatna pravna zaštita slobode vjere ili uvjerenja osigurana je sporazumima između države i vjerskih zajednica.

Ugovori države s vjerskim zajednicama 

Prvi je zaključen Temeljni ugovor sa Svetom Stolicom o pravnom položaju Rimokatoličke crkve, 24. juna 2011. godine, koji ima status međunarodnog ugovora. Nakon toga, 30. januara 2012. godine, zaključen je Ugovor o uređenju odnosa od zajedničkog interesa između Vlade Crne Gore i Islamske zajednice u Crnoj Gori, a 31. januara 2012. Ugovor o uređenju odnosa od zajedničkog interesa između Vlade Crne Gore i Jevrejske zajednice u Crnoj Gori. Ovim ugovorima regulirana su najznačajnija pitanja koja nisu bila regulirana Zakonom iz 1977., kao što su pitanja osnivanja obrazovnih, dobrotvornih i socijalnih ustanova. 

Za razliku od Bosne i Hercegovine, u kojoj još uvijek nije potpisan ugovor s Islamskom zajednicom, zbog protivljenja prijedlozima članova ugovora koji govore o specifičnostima islamske vjerske prakse, Ugovorom o uređenju odnosa od zajedničkog interesa između Vlade Crne Gore i Islamske zajednice u Crnoj Gori predviđeno je da se, u skladu s internim aktima poslodavca, zaposlenima da mogućnost korištenja odmora u toku radnog vremena radi obavljanja džuma namaza petkom i pravo vjernika na nošenje marame ili kape i zabranu posredne ili neposredne diskriminacije prilikom zaposlenja, u postupku pred državnim organima i u sistemu obrazovanja.

Potražite Preporod aplikaciju za android i iOS uređanje. Instalirajte odmah i uživajte u sadržaju. 

U pogledu odredbe člana 14, stava 1 Ugovora – prava vjernika da, prema nacionalnoj pripadnosti, vjeroispovijesti ili običajima, nosi kapu ili maramu kao sastavni dio nošnje, zajamčeno i Zakonom o ličnoj karti (Zakon o ličnoj karti, Službeni list Crne Gore, br. 12/07, 73/10, 28/11, 50/12, 10/14, čl. 13, st 39. pred Ustavnim sudom Crne Gore pokrenuta je inicijativa za ocjenu ustavnosti i zakonitosti, nakon što je učenica Gimnazije „Niko Rolović“ iz Bara počela dolaziti u školu sa maramom. U ovoj inicijativi ističe se da je navedeni član u suprotnosti sa članovima 1, 14, i 16. Ustava Crne Gore, odnosno garancijom odvojenosti države i vjerskih zajednica i čl. 5. Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju, koji propisuje da je javno obrazovanje svjetovnog karaktera i da je u ustanovama javnog obrazovanja nije dozvoljeno religijsko djelovanje.^[1]

U odgovoru na ovu inicijativu Ministarstvo za ljudska i manjinska prava istaklo je da je nošenje vjerske marame sastavni dio primjene i praktikovanja islama, a zabrana njenog nošenja bi značilo ograničavanje ispoljavanja vjerskih ubjeđenja, zajamčena čl. 9 st. 1 Evropske konvencije.^[2] Ustavni sud je na drugoj sjednici, održanoj 24. februara 2017. godine, većinom glasova odlučio o neprihvatanju inicijative za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti odredbe člana 14. stav 1 (predmet U-II broj 56/14).

Međutim, Crna Gora nije zaključila ugovor sa pravoslavnim crkvama. Naime, na području Crne Gore postoje dvije pravoslavne crkve. Srpska pravoslavna crkva (Mitropolija Crnogorsko-primorska i Eparhija Budimljansko-nikšićka) koja nije registrovana, ali ima kanonski legitimitet, i Crnogorska pravoslavna crkva, registrovana 2000. godine, koja nema kanonski legitimitet. Između ovih crkava se vode brojni imovinsko-pravni sporovi oko kulturnog i historijskog naslijeđa, a vjernici i vjerski službenici se nerijetko sukobljavaju.

Zakon o slobodi vjeroispovijesti iz 2019.

Zakon o slobodi vjeroispovijesti usvojen je 27. decembra 2019., uz protivljenje poslanika Demokratskog fronta, čijih je 103 amandamana na Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti Skupština Crne Gore odbacila. Slične zakone kojima se regulira sloboda vjere ili uvjerenja Hrvatska je usvojila 2002., Bosna i Hercegovina 2004., a Srbija 2006. 

Kao i u ovim zemljama, Zakonom iz 2019. uređen je individualni i kolektivni aspekt prava na slobodu vjeroispovijesti, kojom se štite „teistička, neteistička i ateistička uvjerenja, kao i pravo da se ne ispoljava bilo kakva vjera ili uvjerenje“ u skladu sa odredbama Ustava iz 2007. (članovi 1, 3). Interesantno je opredjeljenje zakonodavca da koristi termin „vjeroispovijest“ koji je napušten u svim ostalim državama bivše Jugoslavije. 

Ovim Zakonom se vjerskim zajednicama garantira sloboda u vršenju vjerskih obreda, kao i pravo zajednice da samostalno odlučuje o 1) unutrašnjoj organizaciji, obrazovanju, sastavu, ovlašćenjima i funkcionisanju njenih organa; 2) imenovanju i ovlašćenjima svojih vjerskih službenika i drugih vjerskih radnika; 3) pravima i obavezama svojih vjernika, pod uslovom da ne ometaju njihovu vjersku slobodu; 4) povezivanju ili učestvovanju u međuvjerskim organizacijama sa sjedištem u Crnoj Gori ili u inostranstvu (član 4).

Vjerske zajednice stječu svojstvo pravnog lica upisom u registar koji vodi Ministarstvo (član 14). Za registraciju vjerskih zajednica neophodno je da ima najmanje 50 članova, punoljetnih vjernika koji su crnogorski državljani i imaju prebivalište u Crnoj Gori (član 15). Ministarstvo, u roku od 60 dana od dana prijema prijave i potrebne dokumentacije, donosi rješenje o upisu u Registar, nakon što utvrdi da li su ispunjeni uslovi za upis vjerske zajednice propisani ovim Zakonom. 

Registrovanim vjerskim zajednicama garantirano je pravo obezbjeđivanja sredstava za obavljanje svojih djelatnosti iz vlastite imovine, donacija i drugih doprinosa pravnih i fizičkih lica (član 26), pravo na prikupljanje dobrovoljnih priloga na osnovu svojih autonomnih propisa (član 29), pravo da grade i rekonstruišu vjerske objekte (član 33), pravo da samostalno ostvaruju sopstvenu informativnu i izdavačku djelatnost na neprofitnoj osnovi (član 34), pravo na osnivanje ustanova za socijalne i humanitarne djelatnosti (član 35), pravo na vjersku duhovnu brigu o svojim vjernicima koji su na službi u Vojsci Crne Gore i policiji (član 38), pravo osnivanja vjerskih škola svih nivoa obrazovanja za školovanje vjerskih službenika (osim osnovnog obrazovanja), kao i domova za smještaj lica koja se školuju u tim ustanovama (član 44).

[1] Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju, Službeni list Republike Crne Gore, br. 64/02, 31/05, 49/07 i Službeni list Crne Gore, br. br.04/08, 21/09, 45/10, 40/11, 45/11, 36/13, 39/13 i 44/13

[2] Odgovor Ministarstva za ljudska i manjinska prava na navode sadržane u Inicijativi za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti odredbe člana 14 stav 1 Ugovora o uređenju odnosa od zajedničkog interesa između Vlade Crne Gore i Islamske zajednice u Crnoj Gori. Dostupno na zvaničnoj stranici Vlade Crne Gore: www.gov.me, pristupljeno 12. 05. 2015.