Kada se govori o nastavi u Vrbanjcima na početku je potrebno glasno i jasno kazati da je ovaj slučaj bošnjačke djece i roditelja ponos i bruka Bosne i Hercegovine. Ponos se tiče roditelja koji su pored svih prijetnji da će im država oduzeti djecu, plaćanja kazni i uznemiravanja ostali ustrajni da njihova djeca uče bosanski jezik i historiju svoje zemlje; njihove djece koja su svjesna te borbe; određenih Bošnjaka koji daju podršku ovoj školi te Islamske zajednice u BiH. Mogli su ovi roditelji kao i neki drugi bošnjački roditelji poslati svoju djecu u školu „Sveti Sava“ gdje je na snazi diskriminacija i poštediti sebe svih muka, ali su izabrali teži put i nisu željeli prepustiti svoje pravo vlastodršcima manjeg entiteta koji se ismijavaju i s bosanskim jezikom, cijelom poviješću ove domovine, ali i svim nesrbima sukladno politici devedesetih godina.
Bruka se tiče svih međunarodnih i domaćih institucija koje su dozvolile da se vrši dugogodišnja diskriminacija, čak i nakon svih presuda u korist roditelja i zahtjeva da se djeci osiguraju sva prava u školstvu te nevladinog sektora koji troši milione na različite projekte u vezi sa širenjem demokratije i ljudskih prava, a istodobno okreće glavu od konkretnog problema i eklatantnog primjera kršenja tih prava. Djelimičnu bruku dijelimo i mi koji zaboravljamo ovu školu i godinama nismo bili kadri osigurati ni ozbiljan bibliotečki fond ovoj školi kako ne bi jednu knjigu moralo čekati šestero djece ili opremiti školu najkvalitetnijim informatičkim kabinetom.
Cijeli tekst u printanom i digitalnom izdanju.
Nastavnici volontiraju
Škola u Vrbanjcima je poznata široj javnosti kao škola u Kotor-Varoši koja je nastala pod pritiskom diskriminacije, jer vlasti u manjem entitetu ne dozvoljavaju učenje bosanskog jezika i onog sadržaja koji čini identitet ove zemlje stoljećima. Roditelji su se organizirali i pokrenuli nastavu za svoju djecu u prostorijama Islamske zajednice u BiH u skladu s nastavnim planom i obrazovanjem ZE-DO kantona. Škola nosi naziv „Prvi mart“ kako se zove i škola u Jelahu kod Tešnja, koja je od prvog dana bila uz ove roditelje. Zapravo, školovanje u Vrbanjcima se naziva instruktivnom nastavnom ili nastavom za učenike od prvog do devetog razreda, a dokumentacija se nalazi u OŠ „Prvi mart“ u Jelahu.
Plate nastavnika za šest mjeseci osigurava Federalna vlada, dva mjeseca nastavnici volontiraju i tokom ta dva mjeseca roditelji im plaćaju prijevoz. Tokom raspusta nastavnici, za razliku od njihovih kolega u drugim školama, nemaju nikakva primanja.
Nastavnici iz Tešnja i drugih gradova svako jutro moraju doputovati u Kotor-Varoš, što znači voziti, bez obzira na vremenske uslove, preko sat vremena do posla i nakon završene smjene isto toliko do kuće. Upravo tog jutra, kada smo posjetili ovu školu, jedna od nastavnica je imala saobraćajnu nezgodu. Ipak, nastavnici koji dolaze u Kotor-Varoš svjesni su rizika kojeg preuzimaju i svoje žrtve, jer to je zapravo podrška sveukupnoj žrtvi roditelja i djece. Plate nastavnika za šest mjeseci osigurava Federalna vlada, dva mjeseca nastavnici volontiraju i tokom ta dva mjeseca roditelji im plaćaju prijevoz. Tokom raspusta nastavnici, za razliku od njihovih kolega u drugim školama, nemaju nikakva primanja.
Djeca su motivacija
Selma Kurdić je nastavnica koja dolazi iz Tešnja i dva mjeseca volontira u školi kao i drugi nastavnici. „Naš rad i posao u tim volonterskim mjesecima na istom je nivou kao i u onim mjesecima kada nam je plaćeno. Ono što nam otežava rad jeste nedostatak tih nekih tehničkih pomagala i opreme kao što su laptopi, projektori i ono što druge škole imaju za unapređenje nastave. Putujem svaki dan u jednom pravcu oko 65 kilometara. Svaki dan se pitamo šta nam se može desiti na ovom putu. Ono što nam daje motivaciju jesu ova djeca. Kada dođemo ovdje, zaboravimo na te neke poteškoće“, kazala je Selma i istakla nadu da će se djeca vratiti u svoju pravu školu gdje će im se omogućiti njihova osnovna prava.
Nastavnica bosanskog jezika Irma Haušić kaže da je ponosna na ovu školu jer su roditelji primjer borbe za njihov identitet.
Učiteljica Selma Kurdić s učenicima
Selma Kurdić
Nedžad: „Ne bih pričao o tome šta smo sve preživjeli, ali ponekada se osjećamo ostavljenim od naših vlasti i međunarodne zajednice.“
„To je prije nekoliko godina bio prijelomni trenutak kada se ukidao naziv bosanski jezik. Radila sam u Kamenici u Tesliću i sada umjesto bosanski uči se bošnjački jezik. Sve ovo ima veze s našim identitetom i samim postojanjem u manjem entitetu. Ova škola to nije željela prihvatiti. U suštini i kao nastavnica bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika diskriminirana sam, jer ne mogu naći posao u manjem entitetu, jer se tu moja diploma ne smatra validnom“, kazala je Irma. Govoreći o kvalitetu nastave napomenula je da ne postoji nikakva sumnja u kvalitet, a pošto je riječ o manjem broju učenika to znači da im se nastavnici mogu i više posvetiti. Kao nastavnica bosanskog jezika nastoji s učenicima razgovarati o važnosti bosanskog jezika, ali i o historiji.
Osigurati biblioteku i savremeni informatički kabinet
Sabina Nuhbegović je nastavnica historije. „Osjećam da je na meni jedna velika odgovornost s obzirom da predajem predmet koji se smatra i predmetom općeg znanja. Ostavljena nam je mogućnost da starijim razredima približimo objektivno dešavanja od 1992. do 1995. godine. Imamo ljudsku, moralnu i profesionalnu odgovornost da tu djecu osposobimo i razvijemo kod njih želju da uče. Pitanje je koliko ih možemo i naučiti, naročito sada kada su i skraćeni časovi, ali možemo motivirati djecu da uče kod kuće. To je, zapravo, i najveća umjetnost obrazovanja“, kazala je Sabina i s nama podijelila svoju želju, zapravo prijedlog.
Naime, istakla je važnost da se umjesto dvije-tri police knjiga u ovoj školi nađe kvalitetna biblioteka. „Mogu pohvaliti sve nastavnike koji se toliko trude da ostvare dobru komunikaciju s ovom djecom i nauče ih. Ova škola se spominje često, ali želim iskoristiti priliku da pozovem sve da se uključimo i osiguramo bolju i bogatiju biblioteku. Primjera radi, imate samo jedan primjerak knjige, lektire, Dnevnik Ane Frank, a sedam je učenika. A ta knjiga, kao što znate, šalje jednu veliku poruku o borbi protiv neljudskosti. To je jedan od primjera. Savremene tehnike uvijek fali i tu se može dati veliki doprinos. Nastava iz informatike se održava ovdje u jednoj improvizovanoj učionici pored zgrade. Bilo bi dobro da napravimo i jednu učionicu, zapravo kabinet za tehničko obrazovanje radi praktične nastave. Naše efendije i roditelji su napravili najbolje što su mogli, ali na nama svima je da damo svoj lični doprinos i usavršimo neke segmente radi ove djece“, kazala je Sabina i istakla da je spremna lično svaku doniranu knjigu, koja bude u lošem stanju, obnoviti i staviti na raspolaganje učenicima i školi.
Primjera radi, imate samo jedan primjerak knjige, lektire, Dnevnik Ane Frank, a sedam je učenika. A ta knjiga, kao što znate, šalje jednu veliku poruku o borbi protiv neljudskosti. To je jedan od primjera. Savremene tehnike uvijek fali i tu se može dati veliki doprinos. Nastava iz informatike se održava ovdje u jednoj improvizovanoj učionici pored zgrade.
Bivši učenici: Teško, ali važno iskustvo
Ne treba zaboraviti da je već nekoliko generacija izašlo iz ove škole. Jedna od njih je i Nejra Bilić. Prema njenim riječima kao dijete je započela borbu za svoj maternji jezik, a sada ističe da je svaki taj trenutak bio vrijedan borbe. „Bez obzira na okolnosti u kojima sam se nalazila, stojim iza riječi da mi je pruženo adekvatno znanje. Garantujem da svaka osoba koja ima želju i volju školovati se to može postići i u našoj školi, jer su prvenstveno naši roditelji učinili sve kako bismo mi, djeca, imali što bolje uslove za obrazovanje u toj školi“, kazala je Nejra i poslala poruku svima koji su svjesni svog identiteta i koji ne žele pognuti glavu pred onima kojima ni bosanski jezik ni identitet bošnjački ništa ne znači.
Nastavnica historije Sabina Nuhbegović: „Pozivam sve da obogatimo školsku biblioteku i osavremenimo informatički kabinet!“
Nastavnica bosanskog jezika Irma Haušić s učenicima starijih razreda
„Svi mi, kao građani BiH, obavezni smo sačuvati naš vlastiti jezik, a mogu potvrditi da djeca ove škole, zajedno sa njihovim roditeljima, to čine svakodnevno. Iz ličnog iskustva znam kako je to biti učenik koji se na početku svake školske godine nada i očekuje da će doći do promjene, koji čeka dan kada će stanje biti drugačije i koji ima želju doživjeti dan u kome neće biti uskraćeno njegovo pravo. Doista sam u ovoj školi, pored tipičnih stvari koje se uče u školama, naučila i kako je to boriti se, a pri tome ostati čovjek i ostati dosljedan svoje borbe“, istakla je Nejra.
Sve presude u korist roditelja i djece
Ideja Ravnogorskog pokreta ne realizira se samo po Romaniji i šumama. Ona danas ima sofisticiranije oblike i vrlo uspješno se inkorporirala u sve pore društva u manjem entitetu. Kada su se Bošnjaci vratili u Kotor-Varoš i počeli obnavljati svoj identitet shvatili su da to neće ići prirodnim putem, jer vlasti još uvijek nastoje Bošnjake u manjem entitetu držati taocima svoje ideologije. Predstavnik roditelja u Vrbanjcima Nedžad Smajlović je jedan od onih koji do danas stoji uspravan spram vladajuće bulumente koja je prijetila, kažnjavala i nastojala na svaki mogući način slomiti volju roditelja.
„Željeli smo da nam djeca kroz obrazovanje uče o tome ko su i šta su, te da nam je BiH jedina država. Narod koji nema pravo na svoj jezik i svoj identitet je narod trećeg reda. Nekada 2012. i 2013. godine imali smo inicijativu roditelja koje su, pored mene, predstavljali Zahid Opakić, Sejdo Botić, Edin Hibić, Nermin Hanifić. U školi je bilo 57% bošnjačke djece, u manjem entitetu je bilo 20 škola s nacionalnom grupom predmeta i generalno smo dobili objašnjenje da imamo pravo na to. Tadašnji direktor Osnovne škole „Sveti Sava“ u Kotor-Varoši izašao nam je ususret, ali kasnije je došlo do promjena. Na čelo škole je došla Slađana Šubara koja je svojim ponašanjem i natpisima na školi tipa: Ovo je RS, ovdje se uči samo srpski jezik, ko to ne prihvata nije dobro došao itd. dala nama samo još veći podstrek da se borimo za svoja prava. Protestvovali smo, ali godinu dana se ništa nije dešavalo. Imali smo prijetnje od socijalnih radnika da će nam oduzimati djecu, jer ne vodimo računa o njima. Onda su nam ukinuli dječije doplatke, počeli su nas kažnjavati sa 150KM za svako dijete. Međutim, ustrajali smo i imali smo taj jedan svoj pravac. Pokrenuli smo nastavu u Vrbanjcima i evo ona se odvija već osam godina. Izašlo je dosta učenika koji su danas dobri učenici u srednjim školama i studenti na fakultetima od Sarajeva do Banja Luke“, napravio je kratku retrospektivu Nedžad.
Od 2014. godine roditelji su svoju bitku nastavili uz podršku advokata Harisa Kaniže iz Travnika koji je besplatno zastupao roditelje i to vrlo uspješno. Roditelji su uz pomoć ovog advokata uspjeli dobiti sve presude u svoju korist na svim sudskim instancama, računajući i Ustavni sud BiH koji je naložio Općinskom sudu u Kotor-Varoši da se postupi u skladu s presudom i omogući bošnjačkoj djeci nastavu sa zahtjevima koji su u skladu sa zakonom i osnovnim ljudskim pravima. Naravno, Općinski sud je već u prvoj presudi kazao da su djeca diskriminirana, ali nacionalistički blok u OŠ Sveti Sava i drugi nacionalisti su se stalno žalili dok konačnu presudu nije donio Ustavni sud BiH. Šest godina je trajala borba i koja bi u normalnim državnim sistemima bila okončana, ali pošto je riječ o BiH pitanje je hoće li se djeca vratiti u OŠ Sveti Sava. O tome i o zadnjim događajima na sudu razgovarali smo s advokatom Harisom Kanižom.
Izvršenje ili kazna
„Sve presude će se morati sprovesti. U više navrata smo tražili da mirno, sporazumno riješimo tu situaciju da se ne ide na prinudno izvršenje, ali oni su se oglušili na sve te pozive i razgovore. Kada smo vidjeli da odbijaju podnijeli smo prijedlog za izvršenje Osnovnom sudu u Kotor-Varoši koji je donio rješenje o izvršenju prošle godine u septembru, a to jeste da se uvede nacionalna grupa predmeta i da se osiguraju nastavnici za te predmete. U suprotnom, novčana kazna ide i do 100.000KM. Škola i RS su uložili prigovor, ali ga je sud odbio. To rješenje o izvršenju je pravosanažno. Oni imaju opet pravo žalbe Okružnom sudu u Banjoj Luci, ali će žalba biti odbijena i to ne zadržava ovo izvršenje. To nas i ne zanima i ja ću sutra ili prekosutra podnijeti zahtjev za izricanje kazne. Uglavnom, ovo je pravosnažno riješeno u parničnom, a sada i u izvršnom postupku“, kazao je Haris i napomenuo da je u oba entiteta procedura u vezi sa dužinom trajanja postupka je ista. To je, prema njemu, rak rana pravnog sistema u cijeloj BiH. Ako se žalite kantonalnom sudu čekat ćete pet-šest godina da dobijete odluku o žalbi.
U pravu je Nedžad koji nam je na kraju razgovora kazao kako ovo nije samo njihova borba, već borba svakog djeteta na području BiH. „Roditelji su tu, bore se. Hvala Bogu mnogi rade, ali osjeća se da smo prepušteni sami sebi. Mnogi roditelji koji vide šta se dešava sele se vani. Odvode svoju djecu. Pitanje je koliko će djece biti na području mjesnih zajednica bez obzira o kojoj nacionalnosti se radilo“, zaključio je Nedžad i podsjetio da je na početku njihove borbe bilo 149 djece u školi. Mnogi su završili svoje osnovno školovanje, a već su došle nove generacije za upis u školu koje tada, na početku ovog procesa, nisu bila ni rođena.
Tokom ovih osam godina OHR i OSCE su bili upoznati do najsitnijih detalja o diskriminaciji, ali nije se mnogo šta promijenilo. Visoki predstavnik Valentin Inzko se nije puno osvrtao na apele roditelja i otići će iz Bosne s još jednom mrljom na svojoj političkoj karijeri.
Advokat Kaniža: „Rješenje o izvršenju, odnosno uvođenje potrebne grupe predmeta je pravosanažno.“
