O šejhu Abdulvehhab-efendiji Bošnjaku prvi je pisao Safvet-beg Bašagić i spomenuo njegovo jedino do danas poznato djelo, ali o njemu nije imao nikakvih drugih podataka. Handžić je, na osnovu Džabertija, predstavio i autora i njegovo djelo, a Šabanović uglavnom ponovio Handžićeve podatke. Kasim-efendija Dobrača je obradio taj rukopis u Katalogu GHB, (sv. 2. str. 603-604).

Mi smo u prilici da donesemo još podataka o ovom učenom Bošnjaku, da progovorimo o njegovim srodnicima u Sarajevu,  predstavimo jedno njegovo pismo, te da se podsjetimo na 230. godišnjicu njegovog preseljenja na Ahiret.

Biografski podaci

Šejh hadži-Abdulvehhab ibn Hasan-efendi ibn Muhammed-efendi ibn Ibrahim-efendi ibn Ahmed-efendi ibn Sulejman-efendi ibn Muhammed-efendi al-Bosnevi as-Saraji naš je učenjak i pisac iz 18. stoljeća. Kao što se vidi iz porodičnog lanca od sedam koljena (na naslovnoj stranici njegovog rukopisnog djela), preci su mu odreda bili ulema. Rođen je u Sarajevu u prvoj polovini 18. stoljeća, a umro od kuge u Kairu 1791. godine.

Njegov otac šejh Hasan-halifa bio je vaiz u džamiji Mehmed-bega, sina Isa-begova, pod Bistrikom u Sarajevu do smrti 1775. godine, a onda su njegovi sinovi, hadži-Abdulvehhab Bošnjak i mula-Mustafa, koji imaju vjersko obrazovanje i potrebne kvalifikacije, podnijeli molbu da im se dodijeli to mjesto i da im se na ime toga uruči carski berat. Berat je stigao iduće godine, ali se hadži-Abdulvehhab Bošnjak nije vratio u Sarajevu, pa je njegovom bratu mula-Mustafi ostalo da sam vrši spomenutu dužnost. Iz berata se vidi da je tada hadži-Abdulvehhab boravio „u svjetloj Mekki", a to potvrđuje i jedno njegovo pismo upućeno iz Mekke u Sarajevo.

Šejh hadži-Abdulvehhab-efendija bio je veoma učen i pravdoljubiv čovjek. Djelom i riječju suprotstavljao se lokalnim moćnicima i ugnjetačima. Do 1776. godine bio je muderris i imam u Haremi-šerifu u Mekki i službenik šeri'atskog suda, a onda otišao u Kairo gdje je držao javna predavanja po kojima je postao poznat. Zatim se vratio u Mekku gdje je ponovo držao javna predavanja kojima je prisustvovalo mnogo svijeta i ondašnjih uglednika. Šibao je sve negativnosti i pojave u društvu, a naročito kod vladajuće klase, na svjetlo dana iznosio njihove nepravde činjene običnom čovjeku. U jednoj buni porobljena mu je i opljačkana kuća, nakon čega se šejh Abdulvehhab vratio u Egipat. Kasnije je ponovo otišao u Hidžaz, ali se opet morao vratiti. Kad je po treći put stigao u Mekku radio je protiv tadašnjeg šerifa na svaki način. U Medini je čak organizirao prevrat, zbacio šerifova namjesnika i javio Porti šta se desilo. Šerif sakupi jaku vojsku i pod izgovorm da želi posjetiti Muhammedovu (a.s.) džamiju dođe u Medinu i pohvata većinu ustanika. Šejh Abdulvehhab-efendija Bošnjak pobježe, prerušivši se, i konačno se skrasi u Kairu gdje je ostao do smrti. Posvetio se pobožnosti, pisanju i javnim predavanjima u Husejnijji džamiji. Bio je uvažavan i poštovan od uglednih ljudi i običnog svijeta među kojima je bilo dosta Bošnjaka, nekih i na visokim položajima.

Pisana riječ Šejha Abdulvehhaba

Šejh Abdulvehhab-efendija Bošnjak je kao muderris u Mekki 1761. godine napisao djelo o obredima hadždža Manasik al-hadždž (Ceremonijal hodočašća) koje govori o propisima hadždža po hanefijskom mezhebu. Jedan primjerak, prepisan rukom nekog njegovog učenika, poslao je autor za Osman Šehdijinu biblioteku kraj Careve džamije u Sarajevu 1786. godine, da bi kasnije  postao djelom rukopisnog fonda Gazi Husrev-begovoj biblioteci, R-1866. Rukopis zaprima 384 stranice srednje veličine, sastoji se od 15 poglavlja u kojima su, temeljito i učeno, obrađena sva fikhska pitanja koja se odnose na hadždž. Obrađeni su uvjeti za obavljanje hadždža, mjesto i vijeme hodočašća, različite dužnosti i običaji vezani za hadždž, propisi i kazne za eventualne propuste, obavljanje hadždža za drugog, posjeta Poslanikovom kaburu i drugo. Tu su i neka praktična pitanja i odgovori na njih. Pri pisanju služio se Kur'anom, Hadisom, predajama, te priznatim djelima uglednih hanefijskih autora.

Na naslovnoj stranici rukopisa ispisan je naslov djela, četiri otiska autorovog pečata i bilješka o uvakufljenju. Tekst u pečatu sročen je u stihovanoj prozi i predstavlja poznatu frazu:

Ja mufettih al-abvab,

Iftah lena hajr al-bab,

'Abduhu 'Abd al-Vahhab.

(O Ti koji otvaraš svaka vrata,

otvori nama vrata naljepša,

Njegov rob Abdulvehhab)

Pismo iz Mekke

Epistolarna književnost Bošnjaka na orijentalnim jezicima nije tako obilna. Najpoznatiji naši autori koji su ostavili poslanice i pisma su: Ahmed Jusri, Muhamed Nerkesi Sarajlija, Abdulkerim Sami'i Bošnjak, Salih as-Salahi, Šejh Mustafa Gaibi, Husejn Muzafrija, Užički šejh Muhamed-efendija, Muhammed Nazif-efendija Divović Vrcanija, Muhammed Tevfik Bošnjak i drugi. Sada im možemo dodati i Šejha Abdulvehhab Bošnjaka Sarajliju. On se iz Mekke dopisivao sa nekim viđenijim Sarajlijama, iznosio vlastita razmišljanja o stanju Ummeta, a napose o drušvenim odnosima u Mekki i Medini. Jedno njegovo pismo (poslanica) iz 1776. godine upućeno tadašnjem musellimu Sarajeva Smail-begu Dženetiću čuva se u Arhivu Gazi Husrev-begove biblioteke, A-1560/TO.

Pismo nosi datum 21. safera 1190/ 22. marta 1776. godine. Iz njegovog potpisa se vidi da je tada u Mekki bio neprikosnoveni autoritet: muderris, imam i hatib Haremi-šerifa, vaiz na Arefatu i Mini. Evo njegovog punog potpisa: Min al-muhibb ad-da'i, al-qadim al-hadždž Abdulvehhab ibn Hasan al-Bosnevi as-Saraji al-muderris al-imam al-hatib bi al-Harem al-Mekki hala al-va'z bi-'Arefat ve Mina. Da li je ikada neki Bošnjak imao takve pozicije u Dva časna harema? Na Arefatu je vazio predstavnicima muslimana cijelog svijeta, njegov glas se tako čuo širom Planete!

Pismo započinje izrazima uvažavanja prema Ismail-begu Dženetiću kojeg naziva bratom, a onda spominje imena tadašnjih uglednika poput Padišaha Abdulhamid-hana kojega naziva alimom i sultanom muvehhidina, anadolskog kadi-askera Ishak-efendije, Abdulvehhab-efendije, defter-emina Nazifa Ibrahim-efendije, Salih-efendije, Muhammeda Emin-efendije, ćehaje velikog vezira Mustafa-efendije, šejha Ibrahima, šejha Hajruddina i drugih. Svom prijatelju Ismail-begu Dženetiću piše o prilikama u Mekki i Medini, hvali i blagosilja ta časna mjesta, promišlja stanje Ummeta, piše o društvenim odnosima i upravi, citira Kur'an i Hadis. Selam šalje prijateljima i poznanicima, a posebno svom prijatelju, bivšem sarajevskom muftiji Sejjidu Muhammed-efendiji (Svraki), jednom od najuglednijih sarajevskih muftija proteklog vremena.

Rahmet mu plemenitoj duši!

Izvori i literatura: Arhiv GHB, A-1560/TO; GHB, Sidžil br. 18, str. 69; Al-Džabarti, 'Aga'ib al-asar... (Kairo, 1904-5), knj. I, dio 2., 210-211; Bašagić, Bošnjaci, str. 152; Kemura, Sarajevske džamije, str. 151; Bašagić, Znameniti, str. 2; Handžić, al-Džavhar al-asna, str. 101-103; Handžić, Književni rad, str. 14-15; Kasim Dobrača, Katalog GHB, sv. 2, str. 603-604, Šabanović, Književnost, str. 516-517; Ljubović-Grozdanić, Prozna književnost, str. 79-80; Mehmedović, Leksikon bošnjačke uleme, str. 27.