U školi su nas učili kako je voda jedna od temeljnih supstanci našeg organizma i svih živih bića i života uopće na planeti Zemlji. U Kur'anu stoji: “I On šalje vjetrove kao radosnu vijest, kao prethodnicu milosti Svoje; i Mi s neba čistu vodu spuštamo” (Al-Furkan, 48). Uvijek bi me moji prijatelji opomenuli da kiša nikad ne pada, kišu Bog spušta na zemlju

Jednu svoju pjesmu tokom agresorskih godina (1992.-1995.) počeo sam stihovima: “Vodi je uvijek tijesno... Beskrajno je / ohola njezina bezbojna narav i mir, / san kojim nas sa sunčevčjima veže...” Bila su to ona vremena kad je voda u bh. prijestolnici imala svoju obalu Smrti i svoju obalu Života. Po vodu smo, s kanisterima i flašama u rukama, odlazili kao po preostale ostatke zdravlja i života. Tek u takvim uvjetovanostima uvidio sam da je cijeli moj pjesnički svijet poronjen u supstanciju i simboliku vode. Prve tri knjige pjesama imale su nazive: Seobe obala, Koje Nuhove lađe, Žive vode, pa je stihozbirka što je nastajala u godinama opkoljenosti Sarajeva morala također biti ovodonjena. Naslovio sam je kao Pjesme ponornice. Slijedeće knjige ponijet će: imena Četvera ušća, Peto ušće, Sutrašnje putovanje brodom, Na sonentim otocima, Uspravna voda, itd. U vodi i sa vodom osjećao sam se najsigurnijim. A kad sam jednom, još u studentskim danima, pročitao stih T. S. Eliota: “Rijeka je u nama, more sve oko nas...”, skoro da sam ga prihvatio kao najvlastitiji. Eliotov stih moglo bi se porediti s Rumijevim simbolizmom vode kao okeanom Božanske Bitnosti, što je i temelj sveukupnog Univerzuma.

Voda je najizravniji Božiji dar na Zemlji, voda je ujedno eshatološka nada u rajske vrtove kojima će teći rijeke s medom i svekolikim obiljem božanskim. Svako stajanje uz rijeku je ritmičko ponavljanje temeljne lekcije života - lekcije o prolaznosti. Tekuće vode uče nas da budemo umjereno sami i moćni u toj svojoj samoći. Stajaće vode nas plaše zagonetnim svojim tajanstvima samo u trenucima kad smetnemo s uma da i one, koliko god nam se činilo da stoje, zapravo teku, da uvijek teku, samo što to mi ne vidimo. U vodu na dlanu, u vodi u posudi, u vodi u kapi kiše, u vodi koju upravo ispijamo mi ne vidimo, ili ne osjećamo, samo puku tvar, nego istom postajemo korita tog beskrajnog tečenja i vode i njene prividne ravnodušnosti prema nama. Smiješno je ako uobrazimo da smo njezini ikoliki gospodari. Sufije bi rekli da je voda žedna nas onoliko koliko smo mi žedni vode koju pijemo.

Današnja moja vezanost za zavičaj potaknuta je intenzivnom vezanošću za zavičajne vode. Počesto, u gluhim noćnim satima, ponavljam imena izvora u zavičaju: Tobić, Johovac, Babina voda, Bukovik, Studenac, Kobilvoda, Hauz, Planici, Dobra voda, Izina voda, Hadžino vrelo, Hodžino vrelo, Papratnica, Palučac, Lijevče brdo, Podspiluša, Mrkonjićka, Jezerac, Pašin izvor, Skakavac, Djevojačka voda, mnogih se hidronima sjetim tek sutradan, ili koji dan kasnije... Rijeku Sutjesku mogao sam, u dijelovima, naći u mnogim drugim rijekama i tečenjima. U trenucima usamljenosti i sjete, misao na izvorska vrela i vode može biti “sentimentalna utjeha” (Adorno), tad srce postaje i izvor i ušće, a tijelo ubeskrajena sloboda koja teče.

Malo sam koga slušao s tolikom pažnjom, što se kaže, otvorenih usta, kao što sam slušao prijatelja Džemala Hadžismajlovića dok bi govorio o supstanciji i božanskosti vode. Njezino kruženje u prirodi obdržava život na Zemlji, nemaran odnos prema vodi ubrzava nestajanje svijeta u kojem živimo.

U avlijama smo imači česme. Oko česama su nastajali bujni, zeleni vrtovi. Vrtovi bijahu naši otvoreni životi, kao što su, recimo, knjige otvorena i blagodarna djela za duše. U zelenilu vrta i sveplodivosti prirode učeni smo kako osvajati i čuvati osjećanje slobode kao prostora darovane životne odgovornosti. Dokle su dopirali mirisi vrta i naša svijest o vrtu, dotle je dopirala naša zemaljska pitomost i spremnost da svijet u sebi i oko sebe dijelimo u radosti i uzajamnosti s drugima. U takvu je atmosferu, sasvim prirodno, bilo ukalemljeno islamsko osjećanje svijeta: smisao je u vječnosti. Vječnost je u nama i oko nas posijala vidne znakove prolaznosti. Voda nije znak koji samo vidimo, voda je znak u kojemu možemo da se ogledamo. Zato, u duhu islama i u islamskoj tradiciji nije se mogao pojaviti Narcis. U ogledalu vječnosti mogući su jedino božanski znakovi i njihovi životodajni bljeskovi.

Šta, duboko u hidžaskoj pustinji, traži majka Hadžera da spasi netom rođena sina Ismaila? Traži vodu. Vrelo Zemzem je poteklo kao nagrada najplemenitijim majčinskim namjerama. U ovom kur'anskom kazivanju intenziviran je princip Majke, kao što je u slučaju Ismailova oca Ibrahima intenziviran princip Oca. Zemzem je u funkciji blagoslovnog povezivanja ovih dvaju principa. U toku abdesta čovjekova duša biva najbliža tijelu. Vanjska čistoća prelijeva se u unutarnju čovjekovu čistotu.

Muslimani Bosne su svoje nastambe voljeli praviti uz rijeke, uz izvore, uz različite znakove Božijeg stvaranja i radovanja životu. Voda im je bliska i stoga što je Poslanik islama rekao da je “čistoća pola vjere”, i iz tih je razloga valjalo udovoljiti ovoj jasnoj praktičnoj filozofiji života. Svaki izvor i svako ušće doživljavano je kao da svoj početak, ili kraj, ima u Džennetu. Ali, kako su muslimani Bosne najčešće bivali savremenici s onima koji su voljeli pustošiti i poganiti njihove vode i vrtove, onda su isti ti vrtovi postajali masovne grobnice, a rijeke mezarja koja teku. Kad danas kažemo Drina, manje mislimo na vodu, na rijeku, a više na geopolitički znak i mezarje koje teče.

Bošnjačka književna tradicija, pa i ono što smatramo modernom književnošću, vidno je obuzeta vodom. Ponornica nije samo ime romana Skendera Kulenovića nego i gotovo pa sudbinska paradigma jednoga evropskog naroda. Najdirektnije to potvrđuju vremena seoba, trpljenja, agresija, ratova, izbjeglištava, stradanja, genocida... Đurđevdanska čulnost u Selimovićevu Dervišu i smrti potaknuta je snažnom slikom kupanja i prskanja djevojaka vodom u svijesti derviša pokajnika. Ne teče voda od brijega do brijega samo u narodnoj pjesmi, ona teče kao svepokrećuća energija i, recimo, u romanu Šehid Zilhada Ključanina, u magičnim prozama Ćamila Sijarića, u mnogim djelima starije i savremene književnosti Bosne. Šta veže Sirrijine stihove: “Ja sam oblikom kaplja, ali sadržinom more” i Skenderovu mističku pjesmu “Čuda”? Veže ih simbolika vode. Tek s ibrikom u ruci lijepa Emina ulazi u prostor emocija pjesničkog subjekta. Ibrik je samo prividno zaustavljena, kontrolirana, posvojena voda, Eminine kretnje, u gledaočevoj svijesti, postaju voda koja teče. Makova “Modra rijeka” je, kako bi rekao Eliot, odavno u nama samima, naše je da tragamo za njezinim svrhovitijim ušćima. Ostaje, međutim, pitanje koliko smo sami toga svjesni.

Danas me, najblaže kazano, rastužuje bosanski odnos prema vodi i onome što političari i ekonomisti vole imenovati izvorskim i drugim vodenim resursima države Bosne i Hercegovine. Među najsramotnijim primjerima su tajkunsko-stranačka naselja na Bjelašnici (pa na izvoru rijeke Bosne stoje natpisi kako voda nije za piće) i Prokoškom jezeru (koje polahko i sigurno nestaje). Da se ikoliko iskrenije prema islamskom duhovnom naslijeđu i prema tradicijskim znakovima zemlje Bosne, onda se iznad izvora pitke vode ne bismo razmetali smećem i poganlucima svih vrsta, a rijeke bi prestale biti smetljišta koja teku. Koja je bila najstrateškija odluka u vremenu Božijeg poslanika Muhammeda, a. s., dok je prva zajednica muslimana boravila u Medini? Vjerovatno ona odluka kad je hazreti Osman otkupljivao od nemuslimana jedan po jedan bunar izvorske vode. Šta je naša Ajvatovica nego ustrajno hodočašće vodi kao Božijemu daru? Šta nam poručuju mnogi hajrati širom Bosne u slavu vode i kao pomoć žednom putniku namjerniku?

Arapski jezik posjeduje sintagmu lice vode, u bosanskom jeziku to je samo prigodni poetizam. Lica mnogih bosanskih voda postala su muzgava, oboljela, s vidnim krastama, umrtvljena. Sve je više izvora kraj kojih su pobadaju upozoravajući natpisi: “Ova voda nije za piće!” Sad se samo pitam hoće li bosanski hatibi 20. ovog mjeseca s minbere govoriti o potrebi poštovanja i čuvanja voda u Bosni, ili ćemo i ovaj put iz mnogih džamija izići s ustima punim užarenoga pustinjskog pijeska.