Pridružujem se toj osudi, to je varvarski čin, ubijanje nevinih ljudi i ničim se to ne može opravdati. Terorizam je najprljaviji vid borbe za postizanje određenih ciljeva i kao takav nije legitiman s obzirom da podrazumijeva ubijanje nevinih ljudi i izvođenje akcija koje imaju za cilj da siju strah, anarhiju i pometnju. Ono što posebno zabrinjava je to što se počinioci ovih zlodjela predstavljaju kao muslimani čime se nanosi enormno velika šteta upravo islamu i muslimanima. Poznato je da je jedan od temeljnih principa islama u vezi s odnosom muslimana prema drugima sadržan u ajetu Lā ikrāhe fid-dīn, što znači: nema prisilnog uvođenja u vjeru. Nesporna je historijska činjenica da su, na onim prostorima gdje su muslimani vladali stoljećima po zakonima svoje svete knjige Kur'ana časnog, druge vjere i njihovi sljedbenici o(p)stali u svom punom vjerskom, kulturnom i nacionalnom identitetu. A to je bilo moguće zahvaljujući činjenici da islam kao vjera, sistem i vjerozakon, nema u sebi ništa što bi opravdavalo teror ili podsticalo na njega. Štaviše, jedno od važnih učenja islama, koje se učestalo spominje u Kur'anu u raznim kontekstima, je stalno suprotstavljanje nasilju među ljudima i njihovim odnosima. Dakle, ono što se desilo u Parizu ne može se, ni u kom slučaju, opravdavati islamom; naprotiv, islam je kategoričan u osudi takvih zlodjela.
U Islamskoj povelji, koju je priredila grupa eminentnih islamskih učenjaka pod nadzorom uvaženog šejha prof. dr. Jusufa el-Karadavija a čiji je izdavač Svjetska unija islamskih učenjaka (bosanski prijevod je štampan u suizdanju sa El-Kalemom, izdavačkim centom Rijaseta Islamske zajednice u BiH), između ostalog, iznosi se i ovo:
- Kao što osuđuje nasilje, islam osuđuje i terorizam, zato što je terorizam više od nasilja. Nasilje je upotreba fizičke sile protiv neprijatelja na neodgovarajućem mjestu. Međutim, teror je iskorištavanje moći protiv nekoga s kim ne postoji nikakav problem (ili nesporazum), kao što je slučaj s otmicom aviona, uzimanjem talaca, ubijanjem turista i sličnih, koje otmičar ili ubica ne poznaju i s kojima nemaju nikakav spor. U arapskom jeziku terorizam (irhāb) znači zastrašivanje nekoga, izazivanje kod nekoga panike i užasa. Dakle, to znači širenje straha, panike i užasa kod ljudi i sprečavanje ljudi da uživaju sigurnost koja je jedna od najvećih Allahovih blagodati datih Njegovim robovima - kako na to ukazuju riječi Uzvišenoga: ... neka se oni Gospodaru ovoga Hrama klanjaju, koji ih gladne hrani i od straha brani (Kurejš, 3-4). Ovaj časni ajet, zapravo, ukazuje na dvije najveće Allahove blagodati, koje zadovoljavaju dvije najneophodnije ljudske potrebe, a to su pristojan život i zaštićenost od straha. Najgore iskušenje u koje se dovelo društvo, jeste oduzimanje ovih blagodati, nakon čega ljude pogađaju glad i strah…
Nastanak ISIL-a (koji ima i druge nazive poput DAIŠ, ISIS, IS) svakako treba posmatrati u kontekstu onoga što se dešava u regionima Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, u posljednjih nekoliko godina. Naime, legitimna nastojanja muslimanskih naroda tih područja da ostvare osnovna ljudska prava, kao što je pravo na dostojanstven život od svoga truda, nažalost nisu podržana od strane velikih sila, koje su do zadnjih trenutaka podržavale diktatorske režime koji su se na vlasti održavali putem vojske i policije, a ne demokratskim putem. Nakon što su ti diktatori oboreni od strane vlastitih naroda nad kojim su sprovodili diktaturu, u revolucijama poznatim pod imenom Arapsko proljeće, ti narodi su došli u stanje tranzicije, a poznato je da je svaki tranzicijski put težak i zahtjevan; dakle, trebalo je pomoći tim narodima. Međutim, desilo se obratno: u Egiptu je omogućeno generalu Al-Sisiju da izvrši vojni udar i svrgne legitimno/demokratski izabranog predsjednika Mursija, u Jemenu je diktator Abdela Salih uživao podršku nekih bogatih zaljevskih zemalja, a sirijskom diktatoru Baššaru al-Asadu je tolerisano čak i to da upotrebljava kasetne bombe i hemijsko oružje (bojne otrove) nad nevinom djecom i civilama. Na ulicama Kaira, Sane, Damska i drugih muslimaskih gradova ubijane su hiljade nevinih ljudi. Sve to je posmatrao i tolerisao savremni svijet i velike sile. Takvo stanje je pogodovalo nastanku ekstremnih učenja i ideologija kao što je ISIL-ova. Nadalje, tu je problem Iraka i iranskog uplitanja, gdje (pro)šiijske milicije čine strašna zlodjela i pokolje u područjima Bagdada, Enbara, Felludže i drugih iračkih pokrajina, u kojima stradaju stotine hiljada muslimana sunnija. Također, u Palestini, svejedno radilo se o Gazi ili Zapadnoj obali, izraelski režim sprovodi restrikciju i vrši strahovite zločine i zvjerstva nad napaćenim palestinskim narodom, a to traje već decenijama. Dakle, opći ambijent u tom dijelu svijeta je takav da pogoduje nastanku radikalnih grupa i učenja, koje u današnjem informatičkom dobu s lahkoćom plasiraju svoje ideje i nalaze pomagače.
Smatram da je ISIL, u svom početnom stadiju, bio produkt djelovanja tajnih službi i tendencija koje su htjele da na taj način osujete procese koji su pokrenuti u Arapskom proljeću, ali se to kasnije otelo kontroli i preraslo u neman koja uništava sve pred sobom. Stoga, neće nimalo biti lahko iskorijeniti ovu organizaciju i njenu pogubnu ideologiju. Svijet se mora udružiti u toj borbi. Velike sile, prvenstveno mislim na one koje imaju pravo veta u Savjetu bezbjednosti, moraju biti mnogo odgovornije i efikasnije po pitanju dešavanja na Bliskom istoku: nedopustivo je da se u tom regionu muslimanska toliko prolijeva, da imamo stotine hiljada mrtvih i ranjenih, a milione prognanih. Ta bolna situacija se mora prevazići i zemlje, koje imaju uticaj na svjetske tokove, moraju imati veći stepen odgovornosti, jer inače neće niko biti miran i bezbjedan.
A što se tiče muslimana, mislim da oni trebaju poštovati svoju časnu vjeru islam, koja ih uči da budu obrazovani, odgovorni i korisni članovi zajednice (džemata), kako bi se prevazišle krize koje su ih zadesile. Razumijevanje islama i njegovih propisa, te tumačenje tekstova Kur'ana i Sunneta treba prepustiti ulemi. tj. onima koji su kompetentni. Danas, nažalost, imamo pravu invaziju kada je u pitanju tumačenje islama i njegovih propisa, što stvara zbrku i konfuziju. Muslimani moraju imati već stepen odgovornosti za ono što govore i rade, jer očito je da postoje određeni centri, i na Istoku i na Zapadu, koji žele kompromitovati islam, kao vjeru i svjetonazor. Iskreni musliman i muslimanka ne smiju dozvoliti da budu instrumentalizovani i da nanose štetu svojoj vjeri, zbog neodgovornog govora i ponašanja.
Stoga, cijenim trud i nastojanje reisul-uleme Husein-ef. Kavazovića, koji je među prvima osudio terorističke napade u Parizu, a koji je ranije također poslao i snažne poruke mađarskom premijeru Viktoru Orbanu, poznatom po islamofobičnim izjavama koje je davao u posljednje vrijeme. Mislim da je reis Kavazović učinio dobar postupak kada je dao uputsvo muftijama i imamima na području djelovanja Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, da u ponedjeljak 16. novembra, u znak suosjećanja sa bolom nanesenim žrtvama terorističkih napada u Parizu, ezani za podne-namaz budu pomjereni za pet minuta. Neki su prigovarali reis-ulemi na tom postupku, kako to nije ispravno, ali ta kritika nije utemeljena, jer ezani su proučeni u podnevskom vremenu, dakle, nije prošlo namasko vrijeme, a poznato je da se u našim krajevima ezani za podne i sabah ne uče po takvimu, tj. na početku tih namaskih vremena. Podne se tradicionalno uči u 12 sati u zimskom periodu, mada podnevsko vrijeme nastupa ranije (tako je npr. 16. novembra podnevsko vrijeme u Sarajevu nastupilo u 11 sati i 32 minute), dakle, ezan se svakako ne bi učio na vrijeme i da je proučen u 12 sati. Slično je i sa sabahskim vremenom, kod nas ezani uče otprilike pola sata ili 40 minuta prije izlaska Sunca, i to nije sporno, naši čestiti preci i njihova ulema su to uveli zbog praktičnih razloga. S druge stane, poznato je da je upućen apel od stane mnogih evropskih i svjetskih institucija da se u to vrijeme, dakle, u ponedjeljak 16. novembra, u 12 sati minutom šutnje oda počast žrtvama terora u Parizu. I, vidite, da se, kojim slučajem desilo da ezani, u ovoj evropskoj zoni računanja vremena, budu učeni u to vrijeme, to bi svi razumjeli na način da muslimani ne suosjećaju sa drugima, da su fanatici itd. Među poginulim, po dosadašnjim saznanjima, ima i muslimana tako da je to iskazivanje poštovanja i prema muslimanima, a ne samo prema nevjernicima kako tvrde određeni portali koji su tu navedenu fetvu osudili čak kao, neu'zu billahi, kufr. A da su i svi ubijeni bili nemuslimani, zar oni nisu nevini ljudi (u Kur'anu se kaže bi gajri nefs), koji su ubijeni bespravno, tj. bi gajri hakk? Dakle, reis-ulema je učinio dobru stvar sa navedenom fetvom, koja je, prije svega imala za cilj, da se islam zaštiti od zlih jezika i napada.
Pored osude ovih terorističkih napada, upućujem i ta'ziju, sućut porodicama nastradalih u Parizu, kao i francuskom narodu i vladi. Iskreno se nadam da će razum nadvladati mrak i sljepilo, i da ovakvi postupci, koji nemaju veze sa islamom i njegovim učenjima, neće biti razlogom da se protiv muslimana u Francuskoj i drugim evropskim zemljama, pokrene novi val islamofobije i netrpeljivosti, što je inače veliki problem posljednjih godina i što teroristi upravo žele postići. Nadam se da vlasti u Francuskoj i intelektualni krugovi koji učestvuju u kreiranju javnog mnjenja neće dozvoliti da se ovaj teroristički akt i tragični zločin koji se desio u Parizu iskoristi za širenje neprijateljstva prema muslimanima koji su lojalni građani. Vallahul-muste'an!
