Nije dvojbeno da je terorizam onaj oblik najekstremnije destruktivne ljudske djelatnosti o kojoj promatranje ne može ići ni jednolinijski ni pravolinijski. Ta pojava kao praksa, pa čak i kao svojevrsna ideologija, ima trajan karakter (nema jednokratnosti), interdisciplinarna i multidisciplinarna je (u pogledu proučavanja izvorišta i ciljeva – povijesni, etički, sociološki, politološki, psihološki, tehničko-tehnološki aspekt etc.) i multimedijalna je (sa aspekta izvršioca i sredstava – pojedinac, grupa, grupe, organizacija; banalna, razvijena, sofisticirana, visokosofisticirana sredstva), a kompatibilna je sa procesima kako konkretne društvene zajednice tako i čovječanstva u cjelini. Nadalje, terorizam kao destrukciju, ali i kao elementarno konkretne pojave i izravna djela, nije uputno proučavati samo sa aspekta neposrednog izvršenja određene radnje, nego je nužno analizirati društveni ambijent u kojem se on (terorizam) planira, realizira i dešava. To naprosto zbog toga što to diferencira terorizam od običnog kriminalnog čina, odnosno diferencira destrukciju kao sistem od individualnog (manijakalnog) ponašanja.

Međutim, već je prostor jedne države, uključujući njeno unutrašnje stanje društvenih odnosa, zatim njenu interaktivnu poziciju sa državnim subjektima iz neposrednog okruženja te njena situiranost u regionalnom smislu, dakle taj prostor dovoljan je da bi se moglo govoriti o pojavama terorizma, uzrocima i njegovim posljedicama kako u toj državi tako i šire, a to „šire“ posmatrano po sistemu uslovljenosti i međuuslovljenosti. U tom smislu ću pokušati otvoriti određena pitanja na relaciji: terorizam i Bosna i Hercegovina.

Bosna i Hercegovina je takav društveni ambijent u kome se dešavaju pojave koje predstavljaju krajnje specifikume u novijoj povijesti. Bosna i Hercegovina je, pored Republike Hrvatske, jedina evropska država na koju je izvršena agresija nakon Drugog svjetskog rata, a koncem Dvadesetog stoljeća. Agresija je izvršena angažiranjem spoljnih vojnih, policijskih, paravojnih i parapolicijskih efektiva, sa snažnim osloncem na značajne dijelove stanovništva same Bosne i Hercegovine i to ne samo u smislu gole kolaboracije te populacije, nego i u smislu njenog aktivnog političkog, vojnog i policijskog djelovanja. Pored standardnih modela ponašanja u agresiji (osvajanje teritorije primjenom oružane sile i izvođenjem djejstava iz sistema specijalnog rata), primjenjivane su metode: genocida, masovnih ubistava i progona (poglavito nad bošnjačkim narodom), urbicida (sa naglaskom na privatno vlasništvo), kulturocida, zatim sistemskih i sistematskih silovanja, masovnih nezakonitih hapšenja i dr. Tumačenja agresije na Bosnu i Hercegovinu su poprimala, a i danas poprimaju,  obilježja špekulacija o građanskom, međuetničkom i međureligijskom ratu. Ratno profiterstvo se tokom rata iz rudimentarnih i sporadičnih sfera pretvorilo u svojevrstan sistem formiranja lokalnih (mini regionalnih) kriminalnih grupa s tendencijom prerastanja u kriminalno oligarhijsko organiziranje. Napadajući i napadnuti kolektiviteti ulazili su u konkretne saveze sa državama, asocijacijama i institucijama koje su inače međusobno suprotstavljenje. Po okončanju ratnih djejstava i uspostavljanjem mira, instalirana je unutrašnja administrativno-pravna struktura i infrastruktura koja je više eksperimentalne naravi nego što je to društveno već istestiran model.  U konkretnoj društvenoj i političkoj praksi ima snažnih tendencija ka uspostavljanju jednakosti: država – politička stranka – nacija – vjeroispovijest - vođa. Mada su prestala ratna djejstva, nisu sa društvene scene iščezli hegemonistički velikodržavni projekti.

Dakle, Bosna i Hercegovina je u dobroj mjeri zemlja poharanih ljudskih i materijalnih potencijala i resursa. U državno-pravnom smislu je veoma razuđen i heterogen organizam sa daljom tendencijom atomizacije i to na lokaletatističkom konceptu. Politička i ideološka svijest su prilično rasute i nedefinirane sa programskog aspekta i aspekta konzistentnosti ciljeva i profiliranosti. Veoma je loša, ako ne i katastrofalna ekonomska situacija kako društva u cjelini tako i građana pojedinačno (statistički je zanemarljiv broj dobro situiranih). Mogućnost spoljnih političkih i ideoloških, pozitivnih ili retrogradnih utjecaja je veoma velika, čak elementarno neograničena i, nažalost, neograničavajuća.

Ovakvo stanje, kao društvena realnost i objektivna datost, posmatrano iz ugla realiteta ambijenta za egzistiranje terorizma na ovom području, predstavlja: a) postojanje kolektivnih i individualnih frustracija, koje uključuju i osvetu kao stanje svijesti veoma pogodno za manipuliranje; b) nekontroliranost nagomilanog oružja kod pojedinaca i grupa, kako klasičnog tako i sofisticiranog; c) usljed razuđene i međusobno suprotstavljene političke i administrativne strukture i infrastrukture BiH, poprilično je onemogućen rad specijaliziranih institucija prevencije, otkrivanja i gonjenja, prvenstveno policije i pravosuđa; d) postojanje neostvarenih ambicija koje su bile podloga započinjanju agresije na BiH i vođenju rata na ovom području. Dakle, terorizam (ne samo nasilnički akti) je prisutan i u Bosni i Hercegovini i prema Bosni i Hercegovini.

Polazeći od svih navedenih momenata, veoma je uputno postaviti, pored ostalog, i slijedeća pitanja: 1. Odakle se generira terorizam u BiH; da li iz inozemstva ili iznutra ili kombinirano, iz određenih političkih centara, mafijaških struktura, raznih institucija – ili u kombinaciji ovih struktura? 2. Ko je i za koje, odnosno čije ciljeve „izvođač radova“ - jesu li to lica bez perspektive, osvetnici, „svjesni subjekti“, organizirani pripadnici određenih grupacija? 3. Koje sve posljedice mogu izazvati teroristički akti – da li će posljedice postati uzroci sljedećem nasilju; mogu li posljedice biti kontrolirane; može li doći do stanja bellum omnium in omnes (rat svih protiv svih)? 4. Da li je terorizam na ovom području kratkoročne ili dugoročne naravi i da li može biti kontroliran? 5. Nisu li ove pojave terorizma u BiH, koji je ustvari još uvijek tzv. niskog intenziteta, otpuštena spirala zla koja se razvija u nedogled – od jedinice do n-te pozicije? 6. Da li je baš održavanje tenzija oko terorizma za određene centre moći (stranke, frakcije, mafija, lokaletatističke oligarhije) nužan i nezaobilazan uslov održavanje osvojenih (dostignutih) pozicija? 7. Nadasve, nije li generiranje, podržavanje, održavanje i izvođenje terorističkih akata (sa svim elementima sistematičnosti) nastojanje usporavanja ili potpunog onemogućavanja reintegracije Bosne i Hercegovine i uspostave vladavine prava te razvoja demokratije, euroatlantskih integracija,  nasuprot vladavine političkog sirovog (i surovog) pragmatizma i voluntarizma?

Cijeli tekst u Prpeorodu od 1. januara