Već je dosta vremena prošlo od objavljivnja antiutopijskih dijela, Orwelove 1984 i Huxleyevog Vrlog novog svijeta. Oba dijela govore o kretanju modernih društava i savremene kulture i civilizacije, projektiraju im budućnost koja, u najmanju ruku, nije vesela. Naravno, ova djela nisu jedina kada se govori o antiutopijskom književnom žanru i može se nabrojati niz značajnih autora koji su pisali na sličan način i o skoro istim temama. Svakako da su međusobno utjecali jedni na druge, no, ovdje nije cilj dati sliku književnog žanra već pokušati vidjeti i prepoznati poruke tih romana u našoj svakodnevnici. Polariziranost i ideološka isključivost svijeta, konstantno nadgledanje aktivnosti građanina, hedonizam, sve to nude ovi romani i isto predstavljaju kao osnovu na kojoj se temelji ili će poćivati moderna civilizacija. Uništavanje drugačijeg mišljenja i pogleda na svijet kao jedna od posljednjih faza evolucije – jer čovječanstvo, valjda, u svome razvoju mora doći do tačke kada svi isto misle, rade i pričaju – i upražnjavanje opijata svih vrsta, rušenje tabua, odnosno, postizanje 'sreće' promiskuitetom i drogiranjem predstavlja mainstream i okvir u kojem ljudi budućnosti žive. Auto/destrukcija u, možda, svom najlošijem izdanju. I sve to je pogled zapadnog, 'naprednog' čovjeka iz vizure zapadne i 'napredne' kulture i civilizacije! Uz ovu sumornu sliku svijeta koju su nam ponudili književnici stoji i priča o Novom svjetskom poretku kojeg nastoje izgraditi iluminati i njihovi partneri. Ova teorija svakako nije tek još jedna u nizu teorija zavjere već dobro argumentirana priča o pokušaju svjetskih moćnika da zamjenom teza i iskrivljavanjem slike lijepo prikažu ružnim i obratno, a sve zarad vlatite koristi i ostvarenja dominacije. Neko će reći da je metoda u osnovi antihumanistička, a za povjerovati je da je upravo tako. Možda uz antihumanizam sprovoditelja treba dodati i razmišljanje o Novom svjetskom poretku kao đavoljoj raboti. Događaj koje gledamo i dijelom proživljavamo proteklih mjeseci i godina manje – više svjedoče o apsolutnom slomu mogućnosti pozitivne percepcije o svijetu koji nas okružuje. Bez želje, da ponovim, da se pravi kritički osvrt ili da se detaljno progovori o naprijed navedenim djelima/idejama i njihovim postavkama treba iznijeti općeprihvaćeni stav velikog broja ljudi kako se danas i najumniji teško snalaze i mogu prodrijeti u suštinu procesa koji se događaju. Šta uraditi u ovakvoj situaciji kada se Bošnjacima – muslimanima nameće Mevlid Jašarević kao paradigma i okvir u koji treba ukalupiti mlade muslimane – praktičare, a Brejvik se ne nameće Norvežanima i krščanima? Kako razmišljati o 'ljepotama slobodnog svijeta' koje donose američke invazije na Afganistan, Irak i Libiju (možda i Iran uskoro), izraelskoj 'demokratskoj' borbi protiv Palestinaca, a s druge strane sa strepnjom i ispod oka gledati na islamističku pozadinu AK partije i pojavu neoosmanizma, odnosno strah od pobjede Nahde u Tunisu? Odgovor bi bio i trebao biti jasan.

Stav Bošnjaka

Bošnjaci trebaju imati svoj jasan stav. Da, mi smo za palestinsku državu makar Obama mislio drugačije. Nije Obama onaj koga se treba bojati ( a ne boje ga se ni u Bijeloj kući, dapače!), strah od Boga je jači i veći. Da, Amerika je pomogla uspostavi mira u BiH ali to ne znači da moramo biti američke sluge nego, ako postoji mogućnost, partneri. Da, nova Turska politika nam je vrlo bliska i želimo imati vrlo tijesne (bratske, prijateljske) odnose sa vlastodršcima u Ankari. I tako dalje, po svim važnijim pitanjima koja se dotiču svjetske, europske i regionalne politike. To bi značilo da bošnjački narod posjeduje atribute koji ga čine političkim, odnosno, da se postavlja principijelno prema određenim pitanjima što ga čini moralnim. Takav narod ima budućnost i imaće iskrene prijatelje. Ako zanemarimo nametnute lažne vrijednosti, percepcije i slike te se budemo bavili suštinom bićemo optimistični i daleko od orvelijanskog svijeta i hakslijeve autodestruktivnosti. Prepoznavaćemo stvari u njihovoj prirodi, a ne u onome kako su zapakovane. Jednostavno, ovakva slika svijeta će se promjeniti, koprene će biti sklonjene, a opsjenari će nestati sa lica zemlje. Kada to vrijeme dođe, buduće generacije Bošnjaka moraju imati temelj, koji upravo mi postavljamo, sazdan na moralu i principijelnosti sa kojeg će graditi svoj svijet. Taj svijet će biti i vrli i lijepi jer će nadvladati istinitost i pravičnost, a ne sile koje nastoje ostvariti dominaciju iskrivljivanjem prirode/suštine i prekrivanjem istine. Na kraju, postoji dilema pa je treba i napomenuti. Često se može čuti da su protiv nas mnoge okolnosti, a najznačajnija je, ta da smo muslimani u krščanskom moru te nam nije naklonjena europska i svjetska politička scena. To, prema teoretičarima, umanjuje autohtonost našeg stava jer se moramo mjeriti spram realiteta. Jedni kažu da moramo biti vrlo tolerantni i trpiti i ono šta u normalnim uvjetima ne treba ne bi li sebi osigurali opstanak, dok drugi zagovaraju čvrstinu i nepopustljivost u našim pravednim (!) zahtjevima. Uzimam da su dobronamjerni i jedni i drugi ali da u pravu mogu biti samo treći. Biti nepopustljiv i čvrst u svojim uvjerenjima je conditio sine qua non, a polemizirati, pregovarati i imati razumjevanja za političke protivnike je stvar političkog djelovanja koje je uz prethodno izrečene atribute poželjno. Jer ne trebamo se odreći sebe da bi nas prihvatili drugi. To je asimilacija. Budimo svoji i pridobijmo druge za svoje stavove. Takav bošnjački mentalitet trebao bi prevladati ukoliko se želimo nadati dobru.