Zašto čitati filozofiju kada se čini da je uglavnom beznačajna izvan akademske zajednice? Zašto dosađivati sa staromodnim, sada u velikoj mjeri nerazumljivim metafizičkim argumentima formulisanim prije nekoliko stoljeća? Uprkos svemu, postoje dobri razlozi za čitanje klasičnih muslimanskih filozofa danas. Drevni Grci su definisali filozofiju kao ''ljubav prema mudrosti'' i tu je bio poseban razlog za tu jedinstvenu definiciju. Pošto samo ''bogovi'' mogu posjedovati istinsku mudrost, Pitagora je slavno rekao, mi ljudi možemo je voljeti, ali ne i posjedovati. Tvrditi da se ''posjeduje'' istinsko znanje, viđeno je kao čista oholost. Može se stremiti da se stekne znanje stvari, ali činiti tako samo priznavanjem transcendentnih korijena.

Muslimanski filozofi su dali precizniju definiciju filozofije i nazvali je sposobnošću ''da se poznaje realnost stvari koliko je to moguće za ljudska bića, i djelovanje u skladu s tim''. Filozofija definisana kao takva zahtijevala je osnovnu pretpostavku na kojoj se sva mišljenja naslanjaju: postoji ''realnost'' van mog uma i mogu je poznavati sa pravim sredstvima. Iako su nastajale od različitih konceptualnih okvira i jezičkih tradicija, grčke i muslimanske predstave filozofije spajaju racionalno i etičko. One nam daju ono što je Aristotel nazvao ''mudrost'', to jest, shvaćanje svijeta kroz razum i vrlinu i djelovanje skladno tome.

Aristotelov ''valjan život'' je također zasnovan na ovoj premisi čime mi ljudi dovodimo do najviše tačke sposobnost koja je jedinstvena za nas: razum/inteligenciju. Korištenje našeg razuma/inteligencije u njegovom punom kapacitetu je neophodan uvjet za življenje života kao ''racionalna životinja''. Ali to se može dogoditi samo ako koristimo naš razum ispravno i valjano. To je razlog zašto trebamo i logiku i etiku. Mi disciplinujemo naše umove da znaju razliku između istinitog i lažnog i između ispravnog i pogrešnog. Razum i vrlina kombinovano, daju nam mudrost i postavljaju temelje za naš angažman sa svijetom oko nas.

Muslimanski filozofi, koji čitaju Aristotela uglavnom kroz oči Platona, bili su već upoznati sa terminom ''mudrost'' (hikmeh) iz Kur'ana i izreka Poslanika islama. U svojoj bogatoj etimologiji, hikmeh znači osnov, princip, stub, rasuđivanje, mišljenje, sposobnost da se zna razlika između ispravnog i pogrešnog i vođenje čestitog života u skladu sa razumom i vrlinom. Kur'an je hvali kao blagoslov; poslanik Muhammed (a.s.) ukazuje na nju kao na ''izgubljenu stvar muslimana'', koju on/ona treba tražiti gdje god da je.

Da bi podupirali opis filozofije kao mudrosti, muslimanski filozofi, u zavisnosti od njihove filozofske perspektive i sklonosti, koristili su upečatljive pridjeve. Tako imamo Ibn Sininu ''istočnu/orijentalnu mudrost'' (el-hikmetu-l-mašrikijjeh), Suhraverdijevu ''mudrost prosvjetljenja'' (hikmetu-l-išrak) i Mulla Sadraovu ''transcendentnu mudrost'' (el-hikmetu-l-mute'alijeh). Imamo također Ebu Bekr Er-Razijev ''filozofski život'' (es-siretu-l-felsefijjeh) koji definira filozofiju kao način života. Ove mudrosti namjeravaju da naglase jedinstvenu prirodu filozofije, nauke, etike, vrline i mudrosti. Muslimanski filozofi ukazuju na to da filozofija ne može biti samo mentalna vježba; ona ne može pretvoriti realnost u unutrašnju stvar moga uma. Ako je filozofija nešto više od puke oštroumnosti, trebala bi nam omogućiti da se povežemo sa dubljim aspektima realnosti koji su veći od mojega uma ili bića.

U širim crtama, to je konceptualni okvir kroz koji su klasični muslimanski filozofi prišli glavnim problemima filozofije. El-Farabijev ''vrli grad'' je zasnovan na političkoj filozofiji koja razmatra realnost, razum, etiku i ljudsko društvo kao holističku strukturu. Ibn Sinina ontologija, bazirana na njegovoj poznatoj razlici između ''nužnog'' i ''kontingentnog'' bića, odgovor je na islamski (abrahamski) pojam stvaranja iz ništa i istinske realnosti univerzuma. Ibn Rušdova sinteza razuma i objave ističe različite putove spoznavanja filozofske i religijske istine. Suhraverdijeva ''filozofija iluminacije'' se odnosi na komplementarnu prirodu logičkih i mističkih pravaca spoznavanja. Mulla Sadraova ''transcendentna mudrost'' sve usidrava u sveobgrljujućoj realnosti bitka (vudžud) i njegove modalitete. Ono što ujedinjuje ove različite filozofske perspektive je njihov integralni i holistički pristup realnosti i kako je možemo razumjeti kroz filozofiju kao mudrost.

Ova ključna tvrdnja klasične islamske filozofije ostaje na snazi i to je glavni razlog zašto bismo je trebali proučavati danas. Od 18. stoljeća, izgubili smo ovaj smisao holizma. Naš univerzum je postao fragmentiran. Holističko razumijevanje realnosti prihvaćeno je od mnogih naučnika i filozofa u modernim vremenima, ali s malo uspjeha. Ima mnogo uvida i mudrosti da se skupe iz radova tradicionalnih muslimanskih filozofa kako bi se razvio holistički pogled na univerzum. Istina, naučna kozmologija kojom su klasični muslimanski filozofi radili je bila uglavnom zasnovana na aristotelijansko-ptolomejevskoj fizici i sada je u velikoj mjeri zastarjela. Ali, to ništa ne oduzima od filozofskih uvidā njihovog rada. Jedan od zadataka savremene muslimanske filozofije je premoštavanje ovoga jaza i uzimanje novog pogleda na filozofsku kozmologiju klasičnih filozofa.

Drugi razlog je da se vidi kako su klasični muslimanski filozofi izgradili filozofsku tradiciju spajanjem predislamskih školā mišljenja sa njihovim vlastitim islamskim vjerovanjima. Paradigmatična promjena od grčkih pojmova univerzuma koji nije imao početak i kraj prema teističkom konceptu božijeg stvaranja je bila prekretnica u historiji ljudske misli. Mnogo prije srednjovjekovnih kršćanskih filozofa razvili su svoju vlastitu filozofsku teologiju u 12. i 13. stoljeću; muslimanski filozofi su se suočili sa znanjem paganskih Grka i proizveli novi filozofski pogled. Proučavajući ovu historiju, ozbiljno nam može pomoći da prevaziđemo evrocentrični pogled na historiju koja je obojena sa mnogo čime što znamo o intelektualnoj historiji.

Konačno, treći razlog zašto trebamo čitati klasične muslimanske filozofe, danas, tiče se toga šta oni imaju reći o trajnim pitanjima filozofije. Priroda realnosti, funkcije i granice ljudskog razuma, istina, sloboda, etika i, u suštini, kako treba doživjeti temeljna pitanja koja nikada nisu napustili pozornicu filozofije. Oni ostaju kao važni i značajni, kao i uvijek. U vrijeme kada je filozofija postala udaljena akademskom poduhvatu, s jedne, i sluškinja prirodnih nauka i komercijalne tehnologije, s druge strane, vraćanje osnovnih uvida islamske filozofske tradicije može donijeti mnogo sreće i koristi za naš smušeni svijet.

S engleskog preveo: Haris Dubravac