Zato je važno da se svaki čovjek u skladu sa svojim mogučnostima trudi steći ispravnu spoznaju. Ono što me je i opredijelilo da svoj seminaski rad pišem na temu “Opći dokazi postojanja Uzvišenog Allaha”, jeste predznanje koje sam stekao u medresi radeći svoj završni ispit iz predmeta akaid, koji je obuhvatao ovu tematiku. Ovim radom želio sam učvrstiti svoje vjerovanje , a imao sam na umu i hadis u kojem Božiji poslanik Muhammed a.s. kaže: “Da neko bude upućen tvojim sebebom, bolje ti je od svega što je sunce obasjalo”.
Trudili smo se da koncept rada bude u skladu sa naučnom metodologijom, ali i da istovremeno bude logički struktuiran, počevši od ljudske nutrine, pa sve do kosmičkih postojanja. Jer ko spozna sebe, shvatit će kako je nastao od ilovače i, uz Božiju Milost, shvatit će nužno postojanje Onoga Koji je ilovači život udahnuo. I o ovome će, svakako, biti više govora u samom radu.
Rad je podijeljen u četiri poglavlja. U prvom govorimo o općim dokazima postojanja Allaha, dok ostala četiri poglavlja govore posebno o svakom dokazu koji odgovara na temu rada i to, kao što je već naglašeno, hronološkim redom, po principu od jednostavnijeg ka složenijem.
Smatram da sam se pišući ovaj rad obogatio i naučno i duhovno, i bio bih sretan kada bih znao da je neko čitajuči ga učvrstio svoje korake ka ispravnom putu.
- OPĆI DOKAZI POSTOJANJA UZVIŠENOG ALLAHA
Kako bi mogli početi obrazlagati svaki dokaz pojedinačno, moramo reći šta zapravo predstavljaju opći dokazi postojanja Allaha. Sve vjere se temelje na vjerovanju u postojanju Boga i dokazuju njegovo postojanje na različite načine. Među brojnim dokazima Allahove dž.š. opstojnosti četiri dokaza poznata su kao opći dokazi postojanja Boga i zajednički su svim religijama. Počevši od moralnog dokaza koji se manifestuje kroz našu savjest. Svaki čovjek kada uradi nešto dobro osjeća unutrašnje zadovoljstvo i ako drugi ljudi ne znaju za to učinjeno djelo. Taj moralni zakon u nama je osjećaj koji nam je podario Uzvišeni Allah. Zatim imamo historijski dokaz gdje vidimo da su svi ljudi imali potrebu za religijom, to jest traganje za Bogom. Sljedeći od općih dokaza postojanja Uzvišenog Allaha je kozmološki dokaz. To je dokaz kojim su naučnici istraživanjem dokazivali postojanje Uzvišenog Bića. I na kraju posljednji od općih dokaza postojanja Allaha je teleološki dokaz. On je jedan od dokaza koji nam se čini veoma važnim u danjašnje vrijeme jer nauka je veoma uznapredovala i tek sada dokazuje činjenice koje je Allah u Kur’anu objavio još prije 1400 godina. Svi ovi dokazi predstavljaju opće dokaze, kojima se dokazuje postojanje Uzvišenog Allaha.
3.1. MORALNI DOKAZ
Mr. Hamid Indžić ističe da kada bi svaki čovjek definirao moral na osnovu svoje spoznaje ne bi postojale univerzalna definicija jer koliko ima ljudi toliko ima i shvatanja univerzalne definicije morala. Dakle, vidimo da postoji samo jedna univerzalna i istinska definicija a postoji nebrojeno mnogo tumačenja te iste definicije. Zapitajmo se sada ko je postavio tu univerzalnu definiciju?! Da je neko od ljudi, taj čovjek bi onda bio uzvišeniji, bolji od drugih ljudi jer bi postavio zakon koji vrijedi za sve, od postanka čovjeka do zadnjeg čovjeka. Ovdje vidimo jasnu nelogičnost. Kako je neko, čovjek koji živi jedan određeni period, mogao postaviti univerzalnu definiciju i za one prije i poslije narode. Mogao bi je dati samo za vrijeme u kome živi, ali tada ne bi bila univerzalna. Dolazimo do zaključka da Onaj Koji daje univerzalnu definiciju nužno mora biti na puno većem stepenu iznad onih kojima se daje ta definicija. Ako znamo da ta definicija vrijedi za čovjeka, onda je logično da je darovatelj unverzalne definicije morala visoko iznad onih kojima je darovana.[1]
Iz navedenog vidimo da postoji neko ko nam je dao tu univerzalnu definiciju. Taj neko ne može biti niko drugi osim Uzvišeni Allah. Mnogo je dokaza postojanja Allaha, dž.š., koji se vežu za oblast morala. Ovdje ćemo, na osnovu uvida u literaturu, spomenuti samo neke, a prvi od njih jeste dokaz u životinjskom svijetu, odnosno njihovo ponašanje.
„Mi imamo mnogo dokaza koji govore u prilog naših tvrdnji a tvoje demantuju. Spomenut ćemo samo neke od njih: uzmimo, npr. životinjsko svijet koji ne poznaje društvo u uobičajenom smislu te riječi. U njemu ima bezbroj vrlo interesantnih i začuđujućih pojava. Vidiš npr., mačku gdje se nakon izbacivanja izmeta okreće da ga pokrije zemljom. U kojem je ona 'mačkinom društvu' to naučila? Otkuda to ona razlikuje čistoću i nečistoću?
Dalje, vidiš mačku kako ugrabi ribu i kad je uhvatiš na djelu i zbog toga je udariš, primjećuješ kako se pokorava i žmirka, osjećajući očito da je uradila nešto što je zabranjeno. Posmatraš je kako, igrajući se po kući sa djecom, obara vazu koja se razbija. Šta se tada dešava? Mačka u strahu bježi i krije se ispod stolice, osjećajući da je možda počinila nešto za što će, možda, biti kažnjena. Sve su ovo svjedočanstva i manifestacije postojanja savjesti.
U carstvu mačaka ne postoji potreba za nastanak ovih osjećanja. Osim toga mi znamo da u osnovi ne postoji 'Mačije društvo'.“[2]
Zatim imamo i moralne dokaze u nama samima, odnosno u našoj savjesti, naravno dok je ne uništimo činjenjem loših djela i nemoralnih stvari. Spominjemo ovo iz razloga što danas često možemo vidjeti da očigledne nemoralne stvari u društvu budu proglašene kao normalno i moralno, samo zbog njihove rasprostranjenosti i konstantnosti u činjenju. I zato, nije potrebno završiti šerijatski fakultet da bi se moglo znati šta je ispravno a šta pogrešno, šta je istina a šta neistina, da bi se mogao razlikovati haram od halala. U srce svakog od nas Bog, dž.š., je postavio šerijatski fakultet i mjeru koja pokazuje istinu. Sve što se traži od nas svakoga jest da očistimo svoje duše od presvlaka materije i naslaga poriva, da pogledamo, promatramo, saznajemo i mognemo razlikovati šta je šta, bez štapa koji se zove „društveno iskustvo“, već Božijim svjetlom, koje se zove savjest. Ovi primjeri, odnosno dokazi koji se odnose na moral su naročito važni kada znamo da je potreba za moralnošću nešto što se praktikuje i živi u svako vrijeme, u svakom dobu, stoljeću, itd.
„Potreba za moralnošću, moralnim ljudima i moralnim ponašanjem dolazi do izražaja naročito danas, u vremenu relativiziranja univerzalnih vrijednosti i dobu velikog obezduhovljenja čovječanstva kada je zatiranje božanskih principa moralnosti postalo princip politike, javnog života, kulture, obrazovanja, te duha vremena općenito. Rezultat takvog stanja je eskalacija nemorala u svim njihovim oblicima, te porast zločina i kriminala na svim stranama svijeta. Zbog toga, cjelokupno čovječanstvo i ljudski rod su u vrlo teškoj situaciji.
Rješenje je u povratku univerzalnim vrijednostima, tj. moralu i moralnom ponašanju.“[3]
Zbog toga je potrebno znati da moralni zakon ima svog Zakonodavca. Za vjernika je vrhovni Zakonodavac svega, pa i moralnog zakona u nama Uzvišeni Allah. Moralni zakon u nama se manifestira kroz našu savjest. Savjest je unutrašnja reakcija pojedinca na vlastito moralno ponašanje. Kada uradi nešto dobro, svaki čovjek osjeća unutrašnje zadovoljstvo. Ovaj osjećaj je prisutan i u momentu kada drugi ljudi ne znaju za naše učinjeno dobro djelo.
Također, ako čovjek učini neko loše djelo, bez obzira na veličinu i težinu zla kojeg nosi u sebi čin dotičnog djela, čovjek osjeća tjeskobu i nelagodu. Osjeća grižnju savjesti. Kod nekoga je ta grižnja savjesti izraženija, kod nekoga dolazi kasnije, ali ona postoji tu u nama. Postoji taj moralni zakon u nama koji će nemonovno progovoriti, sada ili kasnije. Na kur'anskim stranicama nailazmo na one čija će grižnja savjeti proraditi u poznim godinama ili one koji sa svojim kajanjem počinju kada se suoče sa strahotama onoga svijeta. Ovdje je ključno da postoji moralni zakon koji je izvan naših htijenja, volje, želje, sugerišući nam šta je dobro a šta zlo. Dokaz da je Zakonodavac moralne savjesti izvan nas je da čovjek ne vlada tim osjećajem. Savjest se najčešće aktivira u momentu kada bi se čovjek rado oslobodio takvih razmišljanja i osjećaja. Primjera za te moralne osjećaje imamo mnogo, kako iz vlastitog života tako iz svakodnevne zbilje. Mnogi zločinci ne izdrže grižnju savjesti pa se vraćaju na mjesto zločina priznajući svoja zlodjela pred samu smrt. Nisu rijetka i samoubistva običnih ljudi koji ne mogu podnijeti krivicu za određeni počinjeni grijeh. Takvi ljudi bi se rado riješili takvih osjećanja, ili bi ostali u onom stanju u kakvom su bili kada su činili zločin, nedjelo nasilno se ponašali prema drugim ljudima, ali ne mogu. Savjest ih proganja. Taj moralni zakon u nama je osjećaj koji nam je podario Uzvišeni Allah. Isto tako, postojanje tog moralnog zakona u nama ukazuje na Božije postojanje, kao svoj izvor.[4]
3.2 HISTORIJSKI DOKAZ
Postoje i drugi dokazi kojima dolazimo do zaključka da postoji Uzvišeni Allah. Historijski dokaz Božije opstojnosti se temelji na zajedničkom stavu čitavog čovječanstva. I ovaj dokaz počiva na nekoliko premisa.
Nikad u prošlosti nisu postojale ljudske zajednice bez religije, a malo ih je takvih i danas. U svakoj kulturi i svakom razdoblju ljudi su bili svjesni kako u svijetu prirode postoji veća sila od njih samih.
Okruženi fenomenima koje ne razumiju i silama koje mogu kontrolirati, uvidjeli su svetu prisutnost. Ljudi su na tu nadnaravnu silu reagirali sa strahopoštovanjem te su pokušali shvatiti i pridobiti nedokučivo. Razvili su obrede obožavanja, priznali određene fenomene svetima i odvojili ih od svakodnevnih aktivnosti.
U nastavku ćemo i navesti primjere iz historije pojedinih naroda kojii potvrđuju predhodno navedeno. A prije toga, potrebno je znati da sama riječ religija vodi poreklo od latinske reči “religare” što znači ponovo svezati, prepovezati.“Dakle, religija je oblik društvene svesti u kome se prirodne i društvene sile prikazuju kao natprirodne, nezavisne od čovjeka, prirode i historije.” [5]
Svaka religija podrazumijeva više ili manje jednostavno učenje koje se odnosi na suštinu, svrhu i porijeklo svega postojećeg. Također, svaka religija podrazumijeva određene oblike vjerskih zajednica, kao i određene obrede, ritualne radnje koje se obavljaju na posvećenim mjestima, odnosno u određenim institucijama.
3.2.1.Religija Mezopotamije [6]
Arheolozi su pronašli glinene pločice u koje su stanovnici Mezopotamije urezali povijest svojih “bogova”. Mnogobrojni su “bogovi i božice” Mezopotamije, a svako od njih ima ulogu u organizaciji svemira. “Bog An” stvoritelj je neba i svemira, a vlast je povjerio svom sinu Enlilu, koji je bog vjetra i najveći gospodar svemira. “Bog vode”, Enki vrlo je inteligentan zato mu se ljudi obraćaju u teškim situacijama. To su tri najvažnija boga koja su okružena mnogim drugim božanstvima.
Mezopotamska pjesma koja je također urezana na glinenim pločicama opisuje kako su se bogovi skupili i odlučili stvoriti ljude da im služe. Ta legenda pokazuje da su za Mezopotamce bogovi gospodari nad ljudskom sudbinom.
Zla kao što su glad i bolesti za Mezopotamce su bili znakovi božijeg gnjeva. Zato su ljudi nastojali pridobiti naklonost bogova podižući hramove - zigurate i praktikujući u njima kultove.
3.2.2. Religije starog Egipta
Karakteristika religije starog Egipat je i da svaka pokrajina i grad štuju različite bogove te da se vjeruje u život poslije smrt. Iako postoji cijelo mnoštvo bogova glavni bogovi su za sve jednaki. Amon-Ra, bog sunca, jedan je od najvažnijih bogova. Sa sunčanim krugom na glavi, on se rađa svako jutro i nestaje svake večeri, a cijeli dan plovi nebeskim okeanom u svojoj zlatnoj barci. Hramovi su mjesto boravljenja bogova, a sagrađeni su na obali Nila. Duga aleja sfingi vodi prema monumentalnom ulazu hrama,a u unutrašnjosti se nalazi dvorište na čijem kraju je ulaz u dvoranu za prinose žrtava za vrijeme obreda. U dnu hrama je dio koji je božije prebivalište, a u njega smiju uči samo faraon i svećenici.
Iz vjere u život poslije smrti proizašli su razni obredi i molitve, a grobnice su smatrane pravim stanovima te se u njih stavljao namještaj i predmeti potrebni pokojniku u novom životu. Vjerovalo se da mrtvac može živjeti na drugom svijetu samo ako je njegovo tijelo sačuvano,a zahvaljujući tim vjerovanjima tijela su se balzamirala kako bi se pretvorila u mumiju koja bi se zatim polagala u tri sarkofaga uz koji bi se smještali svi predmeti potrebni za svakodnevni život.
Kako bi zaštitili svoja tijela i bogatstvo koje nose sa sobom na onaj svijet faraoni su dali izgraditi divovske grobnice, piramide.
U početku su piramide bile stepenaste, a simbolizirale su divovske stube kojima se penje k bogovima. Zatim su četiri strane piramide postale glatke, kao strane Keopsove piramide i simbolizirale su zrake Sunca.
3.2.3. Religija starih Grka
Glavno obilježje grčke religije je dvanaest glavnih bogova živi na najvišoj grčkoj planini, Olimpu. Bogovi žive kao obitelj pod vlašću Zeusa, vladara neba. Zeusova žena Hera je božica braka i sa Zeusom ima mnogobrojnu djecu. Ostali glavni bogovi na Olimpu su Atena (božica mudrosti, umjetnosti i znanosti), Apolon (bog sunca), Afrodita (božica ljubavi), Ares (bog rata), Artemida (božica lova) i Hermes koji je bio glasnik bogova.
Religija starih Grka sastoji se od običaja i obreda koje prate sve važne trenutke u javnom i privatnom životu. Molitve, žrtveni darovi, žrtvovanje životinja, procesije, sportska ili umjetnička natjecanja za Grke su bili načini za zadobivanje pomoći bogova.
Svaki grad štuje svog boga zaštitnika kojem je posvećen jedan hram.
U početku su svetišta bila mali hramovi, ali zahvaljujući darovima vjernika građevni su rasle, a gradila su se i kazališta u kojima su se prikazivale predstave bogovima u čast. Svetkovine su se odvijale u svetištima na točno određen datum i ondje su se skupljali Grci iz različitih gradova-država.
3.2.4. Religija Rimljana
Religija Rimljana ponajprije je usredotočena na obitelj i štovanje predaka. Prvi bogovi koji su Rimljani štovali bili su oni koji štite obitelj. Svaka je obitelj štovala kućne bogove, a otac obitelji je obavljao mnoge obrede pred kućnim oltarom, lararijem. Svakodnevno su se na lararij stavljali žrtveni darovi (vino, kruh, voće) Laru, bogu zaštitniku kućnog ognjišta.
Molili su se i Penati koji bdiju nad pokućstvom i ostavom za hranu, a štovale su se i sjene mrtvih, koje predstavljaju duhove predaka.
Rimljani su veoma rano prihvatili grčke bogove, pridajući im ponekad drugačije ovlasti i atribute. U isto vrijeme nastavili su štovati neke vrlo stare rimske bogove. Tako su štovali Janusa, koji je bio stari rimski bog svih početaka i završetaka te zaštitnik vrata i ulaza.
Neki od najvažnijih rimski bogovi su:
- Jupiter - koji je odgovarao Zeusu u grčkoj religiji te je preuzeo sve njegove uloge, a uz to je bio i zaštitnik grada Rima,
- Junona - Hera kod Grka, božica je porođaja i zaštitnica svake žene,
- Neptun - Posejdon kod Grka, bog oceana koji se prikazuje s trozubcem u ruci,
- Mars - bog rata, važniji nego što je to Ares u Grčkoj,
- Vesta - odgovara božici Hestiji u Grčkoj, a najljepša je i najpoštovanija od svih Rimskih božica,
- Saturn - bog vinograda i seljaka, a bio je poistovjećen s grčkim Kronom. Još svakako treba spomenuti kao vrlo važne bogove Veneru, Minervu, Merkura, Cereru i Dijanu.
Uloga bogova u Rimu je bila izuzetno velika. Prije nego što bi poduzeli bilo što važno, Rimljani su nastojali saznati volju bogova. Vračevi su gatali promatrajući unutarnje organe žrtvovanih životinjama, a svećenici i proroci su promatrali let ptica na nebu kako bi saznali volju bogova i udobrovoljili ih.
3.2.5.Skiti
Bili su nomadi, konjanici i opasni ratnici koji su se sa svojim stadima selili u potrazi za boljim pašnjacima. Nisu imali hramove, oltare ni kipove za štovanje bogova. Glavni bogovi su im bili otac-nebo, zvan Papa i njegova supruga, majka-zemlja, zvana Api. Štovali su također božicu vatre Tabiti i boga rata, koji je bio prikazan kao mač zaboden u trnje. Skiti su vjerovali da ljudi imaju dušu koja nastavlja živjeti nakon što oni umru.
3.2.6.Kelti
Kelti su vjerovali u mnogobrojne bogove koji su često činili obitelj. Bogovi galskih i irskih Kelta su slični, ali ponekad nose različite imena. Tako se bog koji predstavlja svjetlost, zrak, život i smrt u Galiji zove Taran, a u Irskoj Dagda. Na kraju, posebna mjesta zauzimaju Lug, vrhovi bog i Cernunnos, bog koji nosi jelensko rogovlje, simbol plodnosti. Za vjerske obrede brinu se druidi, koji su u isto vrijeme svećenici, učenjaci, doktori, učitelji i vračevi.
3.2.7.Germani
Njihovi bogovi imaju dosta zajedničkog s keltskim bogovima. Germanski narodi razlikuju dvije grupe božanstava: Ase, bogove vladare i ratnike i Vane bogove plodnosti i stvaranja. Najmoćniji je bog Odin, bog rata i poezije. Bog Thor ili Donar je bog munje dok bog Tyr predstavlja pravdu. Odinova supruga je božica braka i porođaja. Svi bogovi žive na planini Asgard u središtu svemira.
Za vrijeme svetkovina germani su slavili svoje bogove velikim gozbama i žrtvenim darovima. Nemaju svećenika, ali vođa plemena preuzima njegovu ulogu.
3.2.8.Slaveni
Slavenska religija ima čvrsto određene bogove. Svantevida je bog zapadnih Slavena, a posebno je bio štovan kod Slavena na otoku Rujnu. Izvori kažu da su proricanja ovog boga bila najizvjesnija i da su drugi bogovi pored njega bili samo polubogovi.
Najmračniji bog u slavenskom panteonu bio je Crnobog, što svjedoći i samo njegovo ime. Crnobog je bio bog podzemlja i zagrobnog života, kao Had. Zanimlljiva Perun je bog grmljavine i munja kod Rusa. No, nisu samo bogovi igrali veliku ulogu u njihovom religijskom životu, već i mnoga druga bića i pojave. Vjerovalo se da ne svim dijelovima svijeta , a pogotovo u mračnim i mističnim šumama, žive razni duhovi i demoni koji su mogli biti loše ili pozitivne naravi. Dakle, prema Slavenima, priroda je nastanjena mnogobrojnim duhovima koji interveniraju u svakodnevan život, stoga je u njihovoj religiji kult prirode izraziti važan.
3.2.9.Maje
Maje su bila organizirani u nezavisne gradove-države i nisu, kako Asteci i Inke osnovali veliko carstvo. Njihova je religija slabo poznata. Ipak, znamo da su bogovi Maja bili mnogobrojni i povezani sa svim prirodnim pojavama. Prikazani su kao pola ljudi pola životinje, a bili su ili dobri ili zli. Glavna su božanstva bila Hunab Ku, otac bogova; Itzamna, kralj neba, glavni bog svećenik koji je ljudima dao pismo i kalendar te njegova družica Ix Chel, božica mora.
3.2.10.Asteci
Glavni astečki bogovi su Quetzalcoatl, bog svjetla, koji je ljudima donio civilizaciju; zatim Tezcatlipoca, bog noći, zime i smrti; bog-sunce Huitzilopochtli, bog rata; Tlaloc, bog kiše i grmljavine; Chicomecoatl, božica kukuruza; Talzolteotl, božica ljubavi.
Asteci su vjerovali da su bogovi stvorili svemir koji se malo-pomalo uništava. Kako bi spriječili da svijet ponovno nestane i kako bi se Sunce svakog jutra ponovno pojavilo, smatrali su da je Bogovima potrebno žrtvovati ljudsku krv.
3.2.11.Inke
Carstvo Inka bilo je jako dobro organizirana država sa svemogućim vladarom, carem zvanim Inka, koji je bio smatran sinom boga-Sunca Intija i samim bogom. Božanstvo Sunca, Inti, imalo je stoga središnji položaj u službenoj religiji carstva. Njemu je bila posvećena svetkovina intiraymi.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da je religija istina. Zašto? Ako su svi ljudi imali potrebu za religijom, I u tome se svi slažu, to je neprikosnovena istina. Religija je u suštini traganje za Bogom. Svi ljudi su imali tu potrebu. O tome svjedoče različite nauke u kojima nailazimo na religijske tragove kao konstantne ljudske potrebe kroz povijest: arheologija ( u raznim arheološkim iskopavanjima nailazimo na stare bogomolje, crteže o prinošenju žrtve I tako dalje); etnologija ( etnološka istraživanja pokazuju da svako pleme bez obzira na stepe primitivnosti ima neke svoje vjerske obrede); lingvistika (nema jezika koji ne sadržava ime za Boga, što ukazuje na ljudsku potrebu za Bogom kroz povijest). Vidimo das u ljudi uvijek imali potrebe za religijom. Po islamu, ljudi imaju iskonsku potrebu za uzvišenim Bogom. Govorili smo o fitri kao instiktu i ruhu kao ljudskoj vezi sa Stvoriteljem, koji nas upućuje na takav zaključak. Ta potreba ljudska seže od ezela, od onog potvrdnog odgovora naših ruhova, kalu bela. Upravo zato se historijski dokaz zasniva na historiji, odnosno na činjenici da u historiji nije postojao nijedan narod a da nije vjerovao. Dakle, dokle god sežu pisani tragovi kod bilo kojeg naroda nailazimo na religiju kojoj je taj narod pripadao ili na božanstva koja je taj narod obožavao. Naravno, ovdje ne ulazimo u autentičnost pojedinih vjerovanja, već samo ukazujemo na ljudsku iskonsku potrebu za religijom koja je iznad ove svakodnevne pojavnosti u kojoj obitavamo.[7]
3.3.KOZMOLOŠKI DOKAZ
Nedim El-Džisr navodi da je čovjek biće kome je Allah, dž.š., dao razum i volju. Zato čovjek stalno razmišlja, posmatra, istražuje, traži odgovore na mnoga pitanja koja ga zaokupljaju. Gledajući u nebeska prostranstva stalno se pita kako je ono nastalo, da li je tu oduvijek i hoće li biti zauvijek? Šta su te trepteće zvijezde, planete, od čega je sazdan ovaj kosmos? Mnogi su svojim razumom donosili zaključke o svim tim pojavama.
Tako su filozofi htjeli da shvate bitnost materije, njeno porijeklo, uzrok njenog postojanja, smisao mjesta i vremena, bitnost razuma, njegov pravi smisao i koliko je on sposoban da shvati stvar. To jest oni su htjeli da shvate sve stvoreno i samog Stvoritelja.
Tako npr. prvi grčki filozofi svojim umovanjem došli su do spoznaje o postojanju jednog Boga i ako je tada bilo rašireno vjerovanje u mnogoboštvo. Međutim oni ga nisu mogli sebi predočiti i u nemogučnosti da ga zamisle, otišli su krivim putem. Pored pronicljivosti i iskrenosti njihova razmišljanja sadrže jednostavne i iznenađujuće poglede na svijet, bljesak svijetla istine u tami neznanja i suprotnosti sumnje i sofizma.
Tako vidimo filozofe kao što su Tales koji je mislio da sve počinje od vode. Anaksimed koji je misli da je sve vječno, da se ne mijenja i da ne propada. Imamo i zanimljivo mišljenje Ksenofana koji je jedan od prvih grčkih filozofa koji je odbacio priče o utjelovljenju Boga u čovjeku zato on kaže: „Ljudi su izmislili bogove i dali im svoj lik. Kad bi volovi, lavovi ili konji znali slikati, dali bi nam boga u liku vola, lava ili konja. Ne, ne! Postoji samo Jedan Bog, Najviše Biće, koje nije našeg lika i ne misli kao i mi, nego ima svoj vid, sluh i misao.“[8]
„Da naš um shvati bitnost ovog Jedinog i Velikog Boga, Ksenofan je smatrao nemogućim i o tome izrekao riječi kojima je historiji metafizike skočio dvije hiljade godina naprijed: 'Nema čovjeka koji može spoznati Boga suštinski. Čak kad bi bio i slučaj da čovjek o Bogu rekne čitavu istinu, on lično ne bi znao da govori istinu'. Ovdje sam naveo samo mišljenja nekih filozofa o pojavnom svijetu i njegovom nastanku. Medžutim ova mišljenja ne bi bila potpuna kada ne bi naveli i mišljenje jednog od najvećih klasičnih filozofa a to je Aristotel jer je on jedan od onih koji su vjerovali u postojanje boga. Medžutim i ako je bio veliki um kada je htio da urone u tajnu stvaranja posrnuo je kao i drugi. Prvi korak kod njega na putu spoznaje jeste čulo zapažanja, zatim eksperimentisanje koje počiva na uporedživanju stvari, upoznavanju njihovih medžusobnih veza uzroka i povoda a zatim imamo treću etapu a to je vizuelno razmišljanje da bi se došlo do zaključivanja i suda. 'Prirodni put kojim razum ide u ovim etapama od čulnog zapažanja, eksperimentisanja, upoređivanja, razmišljanja, obrazlaganja, zaključivanja i davanja svoga suda - to je logika kojoj je Aristotel postavio pravila, učinio je naukom i tako zaslužio da u historiji filozofije bude nazvan prvim učiteljem. Taj prvi učitelj, međutim, kad je htio objasniti postanak svijeta, spotakao se o zapreku 'materijalnog mišljenja' koje dominira ljudskim razumom i zavarava ga poređenjem sa sličnim na što je čovjek navikao u svom ophođenju sa materijalnim stvarima u životu.
Zato mu je bilo teško zamisliti stvaranje materije iz nepostojanja, pa je tvrdio da je ona vječna. Njegov zdrav razum doveo ga je kasnije do priznanja da je nemoguće da ta materija nešto određeno, jer je bez forme, pa je bio u nedoumici kad je trebalo da je definira.
Na koncu je rekao da se ona sastoji od sposobnosti primanja. Time kao da je kazao da se ona sastoji od nepostojanja.
I da ne bismo ovdje naširoko objašnjavali Aristotelovo shvatanje kako je nastao svijet, ovdje ćemo samo ukratko navesti kako je on napravio grešku iz koje su nastale i sve druge a to je:
'Nemoć uma da zamisli stvaranje iz nepostojanja, te njegovo zavaravanje u poimanju smisla i bitnosti vremena kao i nejasnoća koja mu je nastala u pogledu perioda prije stvaranja'. 'Kasnije će doći na ovo odgovor El-Gazalija, Ibn Tufejla i Emanuela Kanta. Kad bismo pratili sve što je Aristotel kazao u nauci i filozofiji, vidjeli bismo da je on, uprkos svoje genijalnosti i veleučenosti, zapao u mnoge zablude kad je pokušao da svojim umom dokuči tajnu stvaranja. Uostalom, postoje i njegove brojne naučne greške. Prema tome, pogrešno je smatrati ga svetim i nepogrešivim, kao što je to činio njegov simpatizer Ibnu Rušd. Važno je međutim, da Aristotel nije poricao nego potvrđivao postojanje Boga. No, kada je htio opisati Božije biće i način stvaranja, posustao je zajedno sa onima koji su ga kasnije tumačili.“[9]
Iz razmišljanja ovih filozofa vidimo da oni nisu mogli shvatiti stvaranje iz ničega. Jer čovjek shvata samo stvaranje iz nečega i veoma teško mu je da pojmi i razumije stvaranje iz ničega, i to je glavna bit stvaranja.
„I dok su ljudi vijekovima vodili rasprave o nastanku svijeta, kosmosa i ostalog, tek u novije vrijeme savremena naučna otkrića dolaze do dokaza da je kosmos nastao iz ničega. Moderna astrofizika teorijom Velikog praska (Big Bang Theory) dokazala je da je kosmos zajedno sa materijom i vremenskom dimenzijom nastao iz ničega. On je stvoren u trenutku kada vrijeme nije ni postojalo, eksplozijom samo jedne tačke prije otprilike 13-14 milijardi godina. Ova teorija je prihvaćena od svih naučnih krugova i predstavlja jedino naučno objašnjenje nastanka kosmosa. Dakle, o činjenici do koje je došla moderna nauka uz pomoć savremene tehnologije 20. stoljeća, Kur'an nas je obavijestio još prije 1400 godina.“[10]
“Mi muslimani vjerujemo u Božiju Knjigu i nevidljivo i za to nam ne treba materijalni dokaz da bismo prihvatili činjenicu stvaranja koju nam je dostavio Kur'an. Međutim, pokušavamo da shvatimo postavke iz tih činjenica kako bismo dali opipljiv dokaz onome ko ga traži.“[11]
Dr. Halid Faik el-Ubejdi dalje objašnjava detaljnije naučne činjenice o nastajanju kosmosa koje ćemo ovdje u kratkim crtama iznijeti.
Te činjenice dokaz su onoga o čemu nam Kur'an govori u više ajeta o načinu i samom natanku kosmosa, zvijezda, planeta, meteora i same zemlje. Zaključak bi se sveo na to da je stvaranje kosmosa i njegov nastanak započeo sa četiri neobična vida koje sama nauka ne može objasniti, a oni su:
- ništa; stvaranje je počelo iz apsolutno ničega;
- sićušna tačkica; u njoj se desila eksplozija iz koje se nakon toga preobrazila materija u energiju u obliku crnog sjaja;
- toplota kosmičke materije koja premašuje temperaturnu granicu (blank); to je stepen koji se ne može izmjeriti na osnovu fizičkih napora;
- brzina širenja kosmičkog mjehura. Ova brzina širenja premašuje milijarde i milijarde puta brzinu svjetlosti. Shodno tome, svako tijelo se mora kretati brzinom koja je ekvivalentna brzini svjetlosti. Sa nastankom kosmosa prešlo se iz stanja nereda i zbrke u stanje ustrojstva povezujući vrijeme i prostor;
- postojane drugih kosmosa međusobno omiješanih ili paralelnih sa našim kosmosom.
Nakon svega izloženog možemo doći do zaključka da su ljudi uspjeli dokazati kako je nastao svemir, zvijezde, planete i svi ti dokazi ukazuju na postojanje Uzvišenog i savršenog Bića koje je oduvijek i zauvijek, koje nije ničemu slično i koje ljudski um nije u stanju da pojmi a to je Uzvišeni Allah. Međutim i pored mnogobrojnih dokaza i ako je svako stvorenje i sve stvoreno dokaz postojanja Uzvišenog Allaha, neki ljudi i dalje će ustrajati u negiranju postojanja Boga a da nisu ni svjesni toga da i samo njihovo negiranje je jedan od dokaza jer zašto negirati nešto što ne postoji.
3.4 TELEOLOŠKI DOKAZ
Teleološki dokaz ogleda se u savršenom redu i harmoniji koji vladaju svemirom. Kur'an je pun dokaza ove vrste. U ovom radu pokušat ćemo kroz analizu ajeta sure El-Bekare da iznesemo neke dokaze ove vrste: "Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za Ijude, kiša koju Allah spušta s neba, pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina - po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde doista su dokazi za one koji pameti imaju." [Sura EI-Bekara 164]
3.4.1 Stvaranje nebesa i Zemlje
To je dokaz postojanja Uzvišenog Allaha, jer vidimo nebesa kako su skladno stvorena a naučnici u novije vrijeme stalno dolaze do novih dokaza tog savršenstva. Vidimo tu savršeno djelovanje fizičkih zakona kao što su sila gravitacije. Jer zamislimo da nema samo tog fizičkog zakona kakav bi haos vladao. A Uzvišeni Stvoritelj je ovim zakonom problem riješio na najbolji mogući način. Mogli bismo još mnogo dokaza navesti kao npr. kretanje u svemiru, galaksije, zvijezde. Sve je to tako harmonično i savršeno uredženo, pa zar bi to moglo tako funkcionirati bez Savršenog Tvorca svega toga. Onog koji sve zna i koji je o svemu obaviješten. Navest ćemo primjer o kretanju Sunca, mjeseca i zemlje.
“Kretanje Sunca, Mjeseca, i Zemlje odvija se na vrlo precizan način, bez ikakvog negativnog djelovanja na život na Zemlji. Istovremeno, svi ti fenomeni su stvoreni kako bi omogučili postojanje i raznovrsnost života na Zemlji. Planet Zemlja se okreće oko Sunca pod nagibom od 23 stepena i 27 minuta. Zahvaljujući takvom nagibu, na Zemlji postoje različita godišnja doba, a od njega zavisi i sistem rasta biljaka.
Zemlja se oko svoje ose okreće brzinom od 1670 km na sat. Kada se Zemlja ne bi okretala oko svoje ose, onda bi na strani okrenutoj prema Suncu uvijek bio dan, a na suprotnoj bi uvijek bila noć. Na takvoj zemlji ne bi bilo bilja, a niti života uopće.
„Nit Sunce može mjesec dostići nit' noć dan prestići, svi oni u svemiru plove.(Ja-sin, 36-40)
Sva kretanja i Sunca, i Mjeseca, a i zemlje odvijaju se u potpunoj harmoniji. U Sunčevom sistemu sve je tako dobro podešeno da čak i najveće planet sistema - Jupiter - svojim postojanjem daje doprinos mogućnosti život na Zemlji. U svom članku o Jupiteru, astronom George Wetherill kaže sljedeće: 'Kada na mjestu gdje se nalazi jupiter ne bi nalazio planet te veličine, zemlja bi gotovo hiljadu puta više bila izložena meteorima i kometama.'
Da Jupiter nije na mjestu na kome jeste, u ovom trenutku ne bi bilo nas da istražujemo misteriju porijekla Sunčevog sistema.“[12]
Gdje god pogledamo, vidjet ćemo blistave ideje, besprijekorne proračune i savršenu umjerenost stvaranja.
Dovoljno je samo da se zamislimo nad Allahovim stvaranjem, da upotrijebimo svoj razum, ako razuma imamo, da ne bježimo od svog Stvoritelja, Koji, onima koji razmišljaju, i cijelom svemiru pokazuje dokaze Svoje moći, milosti i umjetnosti.
A sada da vidimo to savršenstvo u stvaranju Zemlje. Znamo da je Zemlja podjeljena na slojeve i to sedam kao i nebesa i o tome ovisi održivost života na Zemlji. Svi ti slojevi su savršeno i precizno stvoreni i svaki od njih ima svoju ulogu u funkcionisanju sistema života na Zemlji.
Ovaj dokaz izmjene dana i noći su astronomi odlaskom u svemir fotografijama snimili fenomen izmjene dana i noći.“ Dok je na Zemljinoj polulopti okrenutoj prema Suncu dan, na suprotnoj polulopti je noć. Zahvaljujući Zemljinoj rotaciji, na jednoj njenoj njenoj strani je noć, a na drugoj prelaz iz noći u dan. Tako su se činjenice koje je prije 1400 godina obznanio Kur'an i koje su, logikom i matematičkim proračunima, objašnjenje prije nekoliko stoljeća, percipirane i direktno našim čulima. Ono što je, dakle, bilo gajb ( ono što se ne može spoznati čulima) na kraju je postalo vidljivo; percipirano je čulima.
Fenomeni povezani s okruglim oblikom Zemlje i smjenom dana i noći uvjeti su bez kojih ne bi bilo života na Zemlji. Da Zemlja nije loptastog oblika i da zahvaljujući Zemljinoj rotaciji noć i dan ne smjenjuju na ovaj način, na dijelu planeta koji je stalno izložen Suncu nestalo bi života zbog visoke temperature, a na područijima bez toplote i svjetlosti, ne bi bio moguć život bilja i životinja.
Svakim razmišljanjem o pojavama na koje nas upozorava Kur'an, postajemo svjesniji i Allahovog znanja, i moći, i umjetnosti, kako je sve bezprijekorno stvorio, kao i čudesnost Njegove Knjige.“[13]
3.4.2. Naizmjeničnost noći i dana
„Osmotri, zatim, duljinu noći i dana i to kako ih je vremenski ustrojio Veličanstveni Allah, sve s ciljem boljitka za svijet. Dan i noć su nekako po trajanju tu negdje; kada bi to trajanje pekoračilo, naškodilo bi svemu što se nalazi na licu Zemlje, životinjama i biljkama. Što se životinja tiče, one se ne bi smirivale sve dok imadu danjeg svjetla, a stoka se ne bi sustezala od paše, pa bi se u tom slučaju ispaša prometnula u štetu po toku. A kada su biljke posrijedi, na njima bi se sasušilo i zapalilo. A isto tako, kad bi i noć potrjala dugo, to bi smetalo da se neke životinje kreću, da se daju u potragu za hranom i preživljavanjem.
U tom bi slučaju prirodna toplina opala, pa bi se bilje smrzlo, sagnjilo i propalo, kako se to inače događa biljkama kad su na mjestu na koje ne pada sunce.“[14]
3.4.3. Lađe koje morem plove
„Time što je more podložio ljudima učinio je da lađa prenosi ljude i njihove terete, podario im je da se prebacuju iz jednog kraja u drugi, u krajeve gdje inače ne bi mogli doprijeti osim na lađama. A da su namjerili poći i stići bez lađa, to bi dovelo do najvećih teškoća, a bili bi nemočni da povezu ono što inače prenosi s kraja na kraj Zemlje i njezinih strana. A budući da Allah, Veličanstveni i Uzvišeni, htio da učini ljepotu i dobrotu svojim štovateljima, i da im to olakša, stvorio je drvo čiji se dijelovi rastavljaju i koje sadrže zrak – sve da bi ga vode držale na sebi i da bi u njemu preostalo praznine, da bi tako opstalo sa teretom koji se njime prenosi. Allah Veličanstveni nadahnuo je svoje robove da se koriste time drvetom za izradu lađa.a k tome, On je poslao i vjetrove s merom i u određeno vrijeme, koji pušu potiskujući lađe i goneći ih iz mjesta u mjesto. A predvodnike lađa nadahnuo je znanjem vremena u kojem vjetrovi pušu i njihovim periodima – da bi mogli pomoću vjetrova putovati, pomoći vjetrova koji pušu u njihova njedra.“[15]
3.4.4 Kiša koja zemlju u život vraća nakon njena mrtvila
„Uzvišeni Allah spušta kišu s veoma detaljnim proračunima i u određenoj mjeri. Zahvaljujući toj kiši oživljavaju biljke i bakterije. Uzvišenom Allahu, Koji najbolje zna mjeru i proračun svega, lahko je ponovno stvoriti i oživjeti umrlog čovjeka. Allah, Tvorac sistema, kišom koju spušta s mjerom, oživljava biljke i bakterije, ponovno će, Svojim znanjem i mjerom, oživjeti i ljude.
Oživljavanje biljke iz suhog i mrtvog zemljišta, nakon padanja kiše, proces je koji se odvija pred našim očima. To što vidimo dokazi su da Stvoritelj zna formulu, mjeru i proračune svega, lahko je ponovno stvoriti i oživjeti umrlog čovjeka. Allah, Tvorac sistema, kišom koju spušta s mjerom, oživljava biljke i bakterije, ponovno će, Svojim znanjem i mjerom, oćivjeti ljude.
Oživljvanje biljki iz suhog i mrtvog zemljišta, nakon padanja kiše, proces je koji se odvija pred našim očima. To što vidimo dokazi su da Stvoritelj zna formulu, mjeru i proračune proživljenja mrtvog, i ponovnog stvaranja onog što je jednom stvorio.“[16]
3.4.5. Stvaranje životinja
„Allah, dž.š., je stvorio mnogo vrsta životinja na zemlji i svaka od njih ima tačno utrđenu ulogu i svrhu svoga postojanja. Ljudi su izučavajuči životinje otkrili nevjerovatne stvari o njima a Allah Uzvišeni je sve to precizno i proračunato i savršeno odredio. Naime, Allah Veličanstveni stvorio je te životinje sa čvrstim mjestom na tvrdim snažnim kostima, i mišići drže te kosti, dao im je snažne živce i snažne krvne sudove, sve je to spojio jedno za drugo i nije ih dao mehkim i nježnim , a niti su, s druge strane tvrdi da je kamen. Također, sve to je Stvoritelj zaodjenuo kožom koja obuhvata cijelo njihovo tijelo, sve da bi ih podesio i kako treba stvorio, jer se od domaćih životinja traži da budu snažne radi poslova različitih, rada i prenošenja tovara. K tome, Allah Veličanstveni je stvorio te živtotinje pa čuju, vide, kako bi čovjek isunio svoju potrebu. Jer, kad bi te životinje bile slijepe, ili, pak gluhe, čovjek se od njih ne bi okoristio niti bi s njim takvima ikakvu svrhu sebi ispunio. A k tome, lišio je te životinje razuma i razbora u čemu je znamenja Božije kako bi domaće životinje bile čovjeku pokorne i kako se ne bi sustezale kad ih podjarumljuje da rade teške poslovne mljevenja žita, prenošenja tovara i drugih poslova. Allah Veličanstveni znade da ljudi imadu potrebu da im životinje rade i da oni bez životinja sve te poslove ne bi mogli uraditi niti na njih prionuti. Jer, da je Allah zadužio same ljude da rade te teške poslove, time bi ih preopteretilo, Njihova bi se snaga potrošila i ne bi ljudima ostala vrjedonta činjenja onih poslova koji se sastoje u zanatima, raznim umijećima i umjetnostima kojima je samo čovjek odlikovan da ih čini i njima se bavi, a i sama je ljudska konstrukcija prilježna činiti takve poslove. Čovjek, inače, bez njih, osim što bi umarao svoje tijelo, osjetio i tjeskobu u svome životu.
Iz svega ovoga znademo da je Allahova odredba o potčinjavanju životinja čovjeku jedan veliki dar i velika blagodat.“[17]
3.4.6 Promjena vjetrova – vjetrovi koji oplođuju
„Mi šaljemo vjetrove da oplođuju...“ (Al-Hidžr, 22.ajet)
„Istraživanja fizičkih fenomena vezanih za biljke pokazala su značaj oplođavajuće osobine vjetrova. Vjetar igra važnu ulogu u reprodukciji biljaka jer prenosi pole. Vjetrovi oplođavaju i kišne oblake koji su također jedan od važnih faktora za održavanje života na Zemlji.Prije nego što se podgnu u više slojeve atmosfere, gasovite ultramikropske čestice tekućine ili aerosoli miješaju se s česticama prašine koje vjetrovi donose s kopna. Vodena para se kondenzira oko ovih čestica. Bez njih vodena para ne bi mogla formirati oblak. Oblaci nastaju tako što vjetrovi oplođuju vodenu paru česticama koje prenose.
Da vjetarne obavlja ovu svoju funkciju, ne bi mogli nastati kišni oblaci. A bez kiše život bi bio nemoguć. Vjetrovi imaju i druge funkcije. Oni nose tonama teške pozitivno i negativno naelektrisane oblake. Bez vjetrova ne bi bilo ni oblaka; čak i kada bi postojali, praznili bi se iznad okeana i mora iz kojih su se isparili i bio i nemoguć opstanak životinja, biljaka i čovjeka. dakle, oblaci nastaju zahvaljujući vjetrovima, koji omogućavaju padanje kiše bez koje ne bi bilo života na Zemlji. Ponovo smo svjedoci Stvoriteljevog savršenog stvaranja.“[18]
3.4.7 Oblaci koji između neba i Zemlje lebde
„Nastanak oblaka od vodene pare, pretvaranje ovih oblaka u kiše i padanje kišer rezultati su hidrološkog ciklusa, kojeg je Allah, dž.š., uspostavio na Zemlji. Allah dž.š., nam prije 1400 godina skreće pažnju na činjenice koje je danas moguće ustanoviti samo uz pomoć satelita.
Da je Kur'an na najsavršeniji način opisao nastanak kiše Rehaili na slijedeći način ističe u svojoj knjizi 'This is the Truth' ('Ovo je istina'): 'naučnici su radili na tipovima oblaka i ustanovili su da se kišni oblaci formiraju u određenim etapama.
Meteorolozi su analizirali komunolimbuse i na osnov tog istraživanja faze pretvaranja oblaka u kišu opisali u skladu sa navodima iz 43. Ajeta 24. Sure 'Nur':
1. Oblaci se kreću uz pomoć vjetra: činjenica da je vjetar osnovni pokretač natanka oblakaiz kojih nastaje kiša, kao što je opisano u 46. ajetu sure 'Rum'. U predhodnom poglavlju vidjeli smo uticaj vjetra na formiranje oblaka.
2. Spajanje: Mali oblaci (kumulusi) se skupljaju, objedinjuju, i tako formiraju novi, veliki oblaci.
3. Gomilanje: Nakon spajanja malih oblaka, u novoformiranom veliko oblaku dolazi do porasta sile potiskivanja koja ga vuče gore. Energija u centru oblaka je jačea u odnosu na energiju po rubnim djelovima. Ova energija potiska u centru, koja ga vuče prema gore, čini da se oblak razvija uvisinu. Šireći se prema gore, oblaci se a taj način gomilaju jedan na drugi. Tako se rub ovog naraslog oblaka ispruži prema hladnijim dijelovima atmosfere. U ovom hladnom okruženju atmosfere ledene i vodene kapi počinju se povećavati. Kada ove vodene i ledene kapi počinju se povećavati. Kada ove vodene i ledene kapi otežaju toliko da se više ne mogu održati u zraku, iz oblaka nastaju padavine.“[19]
Iz svega navedenog se može zaključiti da je teleološki dokaz, jedan od dokaza koji je veoma važan u današnjem vremenu. Nauka je veoma uznapredovala tako da činjenice i dokaze na koje nam uzvišeni Allah dž.š. ukazuje u svojoj knjizi su naučno potvrdžene i dokazane, jer uzvišeni Allah kaže da će ljudima biti pokazano da vide i shvate Božije znakove preko onog što opažaju u svemiru i u njijma samim. Tako vidimo kroz naučne činjenicekako je Allah dž.š. sve skladno i savršeno stvorio i da to nije moglo nastati samo od sebe, kako neki misle. Zato se nadam da sam iznoseći argumente za ovaj dokaz doprinjeo boljem i jasnijem shvatanju o potrebi da se istinski vjeruje u postojanje uzvišenog Allaha.
ZAKLJUČAK
Na osnovu svega navedenog, došli smo do zaključka da su dokazi, koji po svojoj definiciji predstavljaju rasuđivanje tokom kojeg se ustanovljava istinitost ili laž neke tvrdnje (suda, iskaza, teoreme) ti koji su oko nas i očigledno nam pokazuju postojanje Uzvišenog Allaha, te ne možemo i ne smijemo reći da oni nisu prisutni.
Navedeni dokazi, počevši od moralnih pa sve do onih osjetilnih za naša čula, primjeri su koji nas vode prema jednom cilju, a to je spoznaja da niko drugi, osim Allaha, dž.š., ne zaslužuje da mu se robuje i pokorava. Zbog toga trebamo znati da i u pogledu religije, koja je spomenuta u okviru historijskog dokaza, treba jasno razaznati šta je to istina, a šta laž, a ne prihvatiti bilo šta kako bismo ispunili svoju potrebu za religioznošću, kao što su to radili historijski narodi (npr. Maje, Asteci, Egipćani, itd.) vjerujući u principe koji su ih dovodili do zablude i višeboštva. Navodeći primjere za historijske, moralne, kosmološke i teleološke dokaze, želio sam na naučno utemeljenim dokazima da navedem primjere koji vode prema jednom cilju a to je da je Allah dž.š. onaj koji je stvorio svemir, nas, i sve što je u ovom kosmosu, što je vidljivo i nevidljivo čovjeku kao biću čija su čula ograničena i koji ne može svojim umom da shvati i pojmi neke događaje i pojave kao npr. stvaranje iz ničega. No međutim nauka je uspjela da dokaže da je početak ovog kosmosa zaista počeo iz ničega, jednim velikim praskom. Sa razvojem nauke mnogo nam je lakše da dokažemo kur’ansku istinu na koju nam Allah dž.š. ukazuje na mnogo mjesta, a to su istine o nastanku kosmosa, o savršenstvu koje vlada u izmjeni noći i dana, i o još mnogim pojavama na koje nam aludira Kur’an a koje su naučno dokazane . Allah dž.š. u suri Fusilet, u 53 ajetu kaže:
“Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima (svemirskim), a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten?”
Allah dž.š nam kroz Kur’an, omogučava sve ove vrste spoznaje, jer od nas traži da izučavamo svijet koji nas okružuje. Da razmišljamo o Tvorcu svega. Da putem ibadeta ostvarujemo emotivnu ili osjećajnu vezu sa Allahom dž.š. A i navedene su brojne istine o Allahovom dž.š. stvaranju koje na drugi način ne bismo mogli spoznati. Naš um ne može spoznati neograničeno Allahovo biće ali treba tražiti spoznaju u onome što je On stvorio.
Nadamo se da će ovaj seminarski rad biti jedan od načina našeg doprinosa shvatanju važnosti vjerovanja u Allaha, dž.š., i razumijevanja dokaza koji će dovesti naša srca i naše razume do te spoznaje.
- LITERATURA
Al-Gazali M., prijevod Karić, E. (1986), Znamenja u Allahovim stvorenjima
Behesti, M., Bahonar J. (2002), Smjerokazi islama, Naučno istaživački institut „Ibn Sina“ – Sarajevo
Đozo, H. (2006), Izabrana djela, El – Kalem - Sarajevo
El – Džisr, N. (1984), Vjerovanje u Boga u svjetlu filozofije nauke i Kur'ana, Starješinstvo islamske zajednice BiH, Hrvatske i Slovenije – Sarajevo
El – 'Ubejni, F. (bez godine izdanja), Kur'an i kosmos, Bemust – Sarajevo
Ez-Zindani, A. (1997), Jednoća Stvoritelja, Sarajevo
Fazlur – Rahman (2005), Islam, Islamistika – Sarajevo
Ibn Nebi, M. (1989), Kur'anski fenomen, Grafopak – Gračanica
Indžić, H. (2003), Osnove islamskog morala iponašanja, Elči Ibrahim - pašina medresa - Travnik
Korkut, B., Prijevod Kur'ana na bosanski jezik
Mahmud, M. (2009), Dijalog s prijateljem ateistom, El – Kalem – Sarajevo
Šahinović, R. (2011), Akaidske teme, El – Kalem – Sarajevo
Takvim, (1992), Sarajevo
Taslaman, C. (2006), Kur'an nenadmašni fenomen, Dobra knjiga - Sarajevo
Taslaman, C. (2008), Veliki prasak filozofija i Bog, Dobra Knjiga – Sarajevo
Zaimović, S. (2009), Temeljne istine vjere, Medresa Osman ef. Ređović – Visoko
[1]Mr. Hamid Indžić, Osnove islamskog morala i ponašanja, Travnik, 2013, str. 10
[2] Dr. Mustafa Mahmud, Dijalog s prijateljem ateistom, el-Kalem, Sarajevo, 2009, str. 93-94
[3] Mr. Hamid Indžić, Osnove islamskog morala i ponašanja, Travnik, 2013, str. 10
[4] Rifet Šahinović, Akaidske teme, el-Kalem, Sarajevo, 2011, str. 68
[5] Preuzeto sa: http://sh.wikipedia.org/wiki/Religija, dostupno: 21.10.2014
[6] Navedeno u vezi naroda preuzeto je sa: http://www.skole.hr/ucenici/ss?news_id=881. Budući da su opisi tih naroda u pitanju, a u suprotnosti su sa islamskim načelima i principima, takve navode ćemo u nekoliko prvih primjera stavljati pod navodne znake, npr. “bogovi”, itd.; te je potrebno istači da su ovdje u pitanju samo opisi tih naroda kako bismo uvidjeli da je kroz historiju potreba za vjerovanjem/religijom bila prisutna kod svih naroda.
[7] Rifet Šahinović, Akaidske teme, el-Kalem, Sarajevo, 2011, str. 72
[8] Nedim El-Džisr,Vjerovanje u boga u svjetlu filozofije, nauke i Kur’ana, Sarajevo, 1984, str.13
[9]Nedim el-Džisr, Vjerovanje u boga u svjetlu filozofije, nauke i Kur’ana, Sarajevo, 1984, str.27
[10] Dr. Halid Faik el-Ubejdi, Kur'an i kosmos, prijevod Nermin Omerbasic, Bemust, Sarajevo,(bez godine izdanja) str. 7-8
[11] Dr.Halid Faik el-Ubejdi, Kur'an i kosmos, prijevod Nermin Omerbasic Bemust, Sarajevo,(bez godine izdanja) str. 17
[12] Dr. Caner Taslaman, prijevod Enver Ibrahimkadić Kur’an nenadmašni fenomen, Dobra knjiga, Sarajevo, 2006, str. 64-65
[13] Dr. Caner Taslaman prijevod Enver Ibrahimkadić Kur'an nenadmašni fenomen, Dobra knjiga, Sarajevo, 2006, str. 106
[14] Ebu Hamid Muhammed el-Gazali, prevod dr.Enes Karić, Znamenja u Allahovim stvorenjima,Islamica, Sarajevo,1994, str. 17
[15]Ebu Hamid Muhammed el-Gazali,prevod dr.Enes Karić, Znamenja u Allahovim stvorenjima,Islamica, Sarajevo,1994, str. 29
[16]Dr. Caner Taslaman, prijevod Enver Ibrahimkadić, Kur'an nenadmašni fenomen,Dobra knjiga, Sarajevo, 2006, str.122
[17] Ebu Hamid Muhammed el-Gazali,preveo dr.Enes Karić, Znamenja u Allahovim stvorenjima,Islamica, Sarajevo,1994, str. 78
[18] Dr. Caner Taslaman, prijevod Enver Ibrahimkadić, Kur'an nenadmašan fenomen,Dobra knjiga, Sarajevo, 2006, str.116
[19] Dr. Caner Taslaman, Kur'an nenadmašan fenomen, prijevod Enver Ibrahimkadić, Dobra knjiga, Sarajevo, 2006, str. 117-118
