Njegove izjave poput „islam nas mrzi“, kao i poziva na kreiranje registra muslimana, zabrane muslimanima ulaska u SAD (iako je ova izjava bila uklonjena sa njegove web stranice, ponovo je vraćena, a glasogovornici njegovog tima su istakli da se radilo o tehničkoj greški), te nadgledanja džamija izazvale su zabrinutost kod muslimanskih zajednica svih kulturnih korijena u SAD-u. Vijeće za islamsko-američke odnose je zabilježilo preko 900 različitih vrsta verbalnih i fizičkih napada na muslimane, skrnavljenje islamskih objekata kao i ugrožavanje osnovnih ljudskih prava i slobode vjere od njegovog izbora za predsjednika, ali i tokom predsjedničke kampanje.

Problem inkorporiranja „islamskog radikalizma“ u Trumpovu kampanju, ali i naposljetku njegovo preuzimanje predsjedničke funkcije nije samo u njegovom vlastitom odnosu prema imigraciji, izbjeglicama, posebno sa Bliskog istoka. Trump se u svojoj novoimenovanoj administraciji, također, okružio islamofobima, koji nisu krili svoje radikalne stavove i opasno neznanje u pogledu islama i muslimana. Steve Bannon jedan je od imenovanih u administraciji kao viši savjetnik. Ono po čemu je ostao upamćen tokom cijele predsjedničke kampanje jeste širenje mržnje i netrpeljivosti prema muslimanima, ali i islamu. Kao vlasnik stranice Breitbrat News, te urednik jedne radijske emisije, često je ugošćavao osobe koje su islam predstavljale kao ideologiju, a ne kao religiju, dobro uređenu doktrinu sa taktikom ratovanja poput Roberta Spencera ili Frank Gaffneya, čije stavove je citirao u svom manifestu i osuđeni norveški terorista Anders Breivik. Bannonov cilj je bio karakteriziranje muslimana kao potencijalne prijetnje za američko društvo, što je imalo odraza u Trumpovoj kampanji, a vjerovatno će imati i efekta u predsjedničkom mandatu.

Između „populizma“ i mogućnosti

Velika očekivanja njegovog biračkog tijela sada su usmjerena na konkretna djela i poteze, a manje na igre riječi. Zapravo, suština suprotnosti Trumpove političke kampanje u odnosu na bivše republikanske predsjednike i predsjedničke kandidate koji su vodili Bijelu kuću, jeste u koraku dalje koji je Trump napravio pričom kakvu su mnogi Amerikanci, razočarani u svaki elemenat vlade, željeli čuti. Iza te priče stoji duboko beskompromisno uvjerenje tog glasačkog tijela (ne cijelog) da će to biti realna praksa koja će Trumpa razlikovati od drugih američkih predsjednika ili pak kandidata koji su imali slične neliberalno demokratske fraze. Ali svaki američki predsjednik stupanjem u službu, postajao bi svjestan i određenih ograničenja kao i kompleksnosti razvoja američkog društva u okviru mnogobrojnih i nekad oprječnih kulturnih i vjerskih tradicija. Toga su bili svjesni i Osnivači-utemeljitelji SAD-a u 18. stoljeću, prilikom kreiranja Deklaracije nezavisnosti, te činjenicom da na tlo Sjeverne Amerike dolaze i dolazit će pripadnici ne samo evropskih kultura, nego i sa drugih kontinenata. Shodno tome, problem nije bio u takvoj različitosti jezika i kultura, pa i ideološkog određenja, nego uspjeh SAD-a se ogledao u mogućnosti da se jedno takvo društvo okupi i integriše u zajedničke vrijednosti koje naposlijetku čine državnost i ujedinjenost takvog društva. Upravo je Trump riječ i pojam integracije i vrijednosti uveo u formu novog američkog nacionalizma pod plaštom da Amerikanci moraju opet biti superiorni, jer to danas nisu (slogan „Učiniti Ameriku ponovo velikom“ imao je ulogu instrumenta u ubjeđivanju da su Amerikanci bili veliki, ali više nisu, a mogu opet biti).

Ali Amerikanci nisu samo Trumpovi „ektremisti“, klišeizirana „bijela radnička klasa“ ili američki južnjaci koji Ameriku smatraju isključivo svojom. U tim „Amerikancima“ su svi oni koji su se integrisali u američke vrijednosti slobode mišljenja i vjerovanja, slobodnog izbora, uključujući i 3.3 miliona muslimana, koliko ih sada ima u SAD-u. Ove brojke su svjesni i Trump i njegov savjetodavni krug, ali ne i stvarnosti islamskog pluralizma, odnosno raznolikosti muslimanskih zajednica u SAD, kao i njihovim višedecenijskim uspjesima u lokalnim zajednicama. Pojednostavljeno, Trumpovoj administraciji predstoji dug put upoznavanja s američkom, ali i svjetskom muslimanskom zajednicom, njenom suštinom i formom, a ne samo biznis saradnjom kakvu je Trump imao sa nekim arapskim zemljama kao poslovan čovjek.

Muslimani nisu stranci u SAD-u

Marokanski sultanat je bio među prvima koji je deklarativno priznao Sjedinjene Američke Države kao nezavisnu državu u decembru 1777. godine. Kasnije u februaru 1778. to je uradila i Francuska, a uslijedile su i druge evropske države. Muslimani su prisutni u SAD još od ranih vremena, posebno dolaskom afričkih robova u 17. stoljeću, a u arhivima je također zabilježeno njihovo učešće i u Građanskom ratu, uglavnom kao vojnici Unije. Vremenom su religijska prava dobila i posebnu važnost u Ustavu SAD-a, tako da su i muslimani pronašli svoje mjesto kao američki građani sa pravom ispovijedaja svoje vjere. Poznato je da je američki predsjednik Thomas Jefferson bio jedan od prvih američkih predsjednika koji je organizovao iftar 1805. godine za goste iz Tunisa, a u svojoj predsjedničkoj biblioteci kupio je i čuvao je prijepis Kur'ana, koji se i danas nalazi u Kongresnoj biblioteci.

U drugoj polovini 19. stoljeća u valu imigracija, otprilike i kada je djed Donalda Trumpa, Frederick Trump, iz Njemačke emigrirao u SAD, muslimani su također u velikom broju dolazili u SAD. Krajem 19. stoljeća i početkom 20-tog, iako su arapski kršćani uglavnom iz Libana i većeg dijela Sirije emigrirali u SAD, među njima je i bio manji postotak Arapa muslimana. To je značilo i masovniji početak gradnje džamija širom SAD-a, a nakon Prvog i Drugog svjetskog rata poznat je i fenomen vraćanja islamu Afro-Amerikanaca, koji danas čine trećinu muslimanske populacije u SAD-u.

Muslimani su graditelji američkog društva

Kongresmen Keith Ellison je 2006. godine preuzeo funkciju u saveznoj državi Minnesoti, postavši prvi musliman koji je zakletvom na Kur'an počeo obnašati političku funkciju. André Carson je također isto uradio dvije godine poslije. Ilhan Omar, porijekom iz Somalije, je 2016. godine postala prva pokrivena predstavnica Minnesote u američkom parlamentu. Ahmed Zewail je hemičar Amerikanac porijeklom iz Egipta, koji je 1999. godine dobio Nobelovu nagradu iz oblasti hemije za svoj rad u brzim molekularnim tranformacijama.

Kako je naglasio bivši američki predsjednik Barack Obama prije dvije godine, muslimani su nezaobilazni faktor u izgradnji cjelokupnog američkog društva u svim njegovim sferama. Od nauke i kulturnog utjecaja, preko humanitarnog i obrazovnog, sve do političkog i nevladinog aktivizma, američki muslimani, izbjeglice i djeca izbjeglica iz skoro svakog dijela svijeta dali su svoj dopirnos u izgradnji boljeg društva. U američkoj vojci se preko 5800 službenika izjašnjavaju kao muslimani. U svojoj službi i svom doprinosu nisu imali konflikt sa svojom vjerom, nego su u njoj pronašli inspiraciju i motiv. U svojim karijernim, poslovnim, obrazovnim okruženjima rušili su barijere neznanja i dezinformacija o islamu i muslimanima, što je doprinijelo da se slika o islamu kod njihovih komšija nemuslimana učini realnijom, istinitom i bez predrasuda.

Muslimani su najveće žrtve terorizma

Iako Trump govori o „radikalnom islamskom terorizmu“, najveće žrtve terorizma su upravo muslimani. Pričom o „islamskom terorizmu“ muslimanska zajednica je pogođena različitim napadima i ugrožavanjem sigurnosti. To potvrđuje i izvještaj FBI-a, gdje su u 2015. godini, anti-muslimanski akti različitih oblika porasli za čak 67% u odnosu na 2014.[1] Brojke pokazuju veći stepen nasilja prema muslimanima nego onaj zabilježen nakon 11. septembra 2001. godine. Hufftington post je također zabilježio preko 380 primjera islamofobije u 2016. godini, putem svog servisa prijave.[2] Ovo je, između ostalog, rezultat vrlo oštre kampanje protiv prisustva i doseljavanja muslimana u SAD, koje traje izrazito od 2015. godine. Kako smo već spomenuli, oni koji su podržavali Trumpa, a sada završili i u njegovoj administraciji kao savjetnici ili šefovi službi, imali su ciljano djelovanje u smjeru kreiranja javnog mnijenja o novoj „islamskoj prijetnji“. Za to su im poslužili teroristički akti u protekle dvije godine od Francuske do Njemačke, dešavanja u Siriji i Turskoj, te „Islamska država“.

Cijeli tekst u printanom izdanju od 1. februara

[1] https://ucr.fbi.gov/hate-crime/2015

[2] http://testkitchen.huffingtonpost.com/islamophobia/