*- Autorica je profesorica povijesti islama na Goethe Univerzitetu u Frankfurtu, Njemačka

Razlozi za uspjeh ovih pokreta su višestruki, prije svega razočaranost i nepovjerenje prema etabliranim političkim elitama i politici Evropske unije. No, izražena ksenofobija i strah od imigracija, pogotovo od ljudi s Bliskog istoka, koja se u različitim horor scenarijama ovih pokreta predstavlja kao pokušaj “islamizacije”, odnosno svojevrsne “muslimanske invazije” Evrope zasigurno kotiraju veoma visoko na ljestvici razloga za njihov politički uspjeh.

Populistički nacionalistički pokreti uspjeli su se etablirati kao relevantan politički faktor u skoro svim zemljama Istočne i Zapadne Evrope. Transformirani u političke stranke, jedan za drugim bilježe znatne uspjehe na regionalnim i saveznim izborima i znatno mijenjaju političku scenu kako u istočnim, tako i u zapadnim evropskim demokratijama. Nedavno održani savezni izbori u Austriji i Njemačkoj potvrdili su desničarske populističke stranke kao treću po jačini političku snagu na saveznom nivou. U pojedinim regijama ovih zemalja nova desnica dobila je čak najveći broj biračkih glasova, a sasvim je izgledno da će se, barem u Austriji, nacionalistička Slobodarska stranka Austrije (FPÖ) naći u vladajućoj koaliciji zajedno s Austrijskom narodnom strankom (ÖVP).

Uspon desničarskih pokreta u Evropi

Uprkos razlikama u konkretnoj političkoj snazi, te u stepenu radikalnosti određenih pozicija, evropskim desničarskim strankama i pokretima mnoga su obilježja zajednička. To su prvenstveno antievropski stavovi, djelimično praćeni zahtjevima za ekonomskim izolacionizmom i povratkom nacionalnih novčanih valuta. Ipak, glavne okosnice njihovog političkog programa jesu antiimigracijski stavovi, aktivno suprotstavljanje prihvatanju izbjeglica te protivljenje otvorenom društvu i društvenom pluralizmu, što se izražava kroz zahtjeve za kulturnom homogenizacijom te društvenom nadmoći vlastite etničke kulture, iako je definicija potonje neminovno teška i, u najboljem slučaju, difuzna.

Razlozi za uspjeh ovih pokreta su višestruki, prije svega razočaranost i nepovjerenje prema etabliranim političkim elitama i politici Evropske unije. No, izražena ksenofobija i strah od imigracija, pogotovo od ljudi s Bliskog istoka, koja se u različitim horor scenarijama ovih pokreta predstavlja kao pokušaj “islamizacije”, odnosno svojevrsne “muslimanske invazije” Evrope zasigurno kotiraju veoma visoko na ljestvici razloga za njihov politički uspjeh. Antiislamski stavovi, odbojnost prema islamu i muslimanima te zahtjevi za restriktivnim mjerama prema ispoljavanju islamske vjerske prakse možda su najizraženije zajedničke ideološke postavke evropskih desničarskih pokreta na istoku i na zapadu. Kao što su donedavno debate o društvenim integracijama u zapadnim zemljama s vremenom s ravni sveopćih društvenih integracija sužene na pitanje islama i muslimana, tako se i trenutne političke debate o imigraciji usko vežu za kompleks “islam”. Useljenici i izbjeglice prvenstveno se tretiraju kao “muslimani”, odnosno kao amorfna masa uvjetovana “islamskom kulturom”, neovisno o tome što je vjerska, etnička, socijalna i kulturna struktura migranata i izbjeglica koji su posljednjih godina pristigli u Evropu daleko složenija i pluralnija. Ovakvo izjednačavanje imigracije s islamom nipošto nije ograničeno na političku desnicu. No, desničarsku populističku retoriku dodatno obilježava kriminalizacija islama kao religije: prekršaji, krivična djela, nasilje, pogotovo nasilje nad ženama počinjeno od imigranata dovode se u vezu s islamskim vjerskim učenjima, odnosno s onim šta se pod tim zamišlja, a pojedinačni slučajevi, kao i ideologije pojedinih vjersko-političkih muslimanskih grupacija, uzimaju se kroz medijsko skandaliziranje kao reprezentativni za cjelokupnu muslimansku zajednicu. Trenutna geopolitička situacija na Bliskom istoku i teroristički napadi u evropskim metropolama koriste se kao obrazloženja za “kritiku islama”, koja se pak ne ograničava na islamističke pokrete ili političke ideologije, nego u daljnjem razvoju u obliku negativnih stereotipa uopćeno projicira na cjelokupnu zajednicu muslimana.

U slučaju njemačke stranke Alternativa za Njemačku (AfD), antiislamske pozicije kulminirale su u stavu da islam i nije religija, nego vjersko-politička doktrina, izraženom u jednom zvaničnom programskom dokumentu iz 2016. godine. Stoga i ne začuđuje mnogo otvorena izjava jednog od visokih funkcionera te stranke da se muslimanima treba uskratiti ustavom zagarantirana sloboda religije. Ta je pozicija upravo posljednjih dana obilježila javni prostor Njemačke, jer su se predstavnici drugih političkih frakcija u njemačkom parlamentu suprotstavili izboru dotičnog čelnika za potpredsjednika parlamenta pozivajući se na tu njegovu izjavu.

Ksenofobna i prvenstveno antiislamska retorika desničarskih pokreta samo nagovještava suštinu političkih programa ovih pokreta, a to je preustrojavanje vlastitih društava u smjeru restrikcije, pa i ukidanja određenih ljudskih prava, jednakosti građana, ukidanja zakona o zabrani diskriminacije te slobode religije. Konkretne političke i strukturalne posljedice ovakvog uspjeha populističkih pokreta tek se naslućuju i one će, vjerovatno, poprimiti različite oblike, shodno njihovoj političkoj moći i stranačkim odnosima u specifičnim kontekstima, ali opasnost za ove civilizacijske vrijednosti demokratskih društava nije nimalo apstraktna uzmu li se u obzir rastući politički utjecaj ekstremne desnice i njena integracija u političke aparate i mehanizme vlasti. Doduše, nije izgledno da će zaista doći do erozije pravnih država ili suštinskog preustrojavanja demokratije na Zapadu. Demokratski mehanizmi i politički pluralizam i dalje funkcioniraju, kao i civilna društva u ovim zemljama, koja su se pokazala kao možda najvažniji mehanizam otpora desničarskim ideologijama.

No, sasvim je izvjesno da su politički uspjesi nacionalističkih pokreta istovremeno omogućili i njihov pristup legislativnim i administrativnim aparatima koji se mogu efektivno upotrijebiti u interesu desničarskog svjetonazora. Kroz djelovanje u saveznim i regionalnim parlamentima, bilo u svojstvu opozicije ili pozicije, stranke, primjerice, mogu predlagati nacrte zakona, kao i teme parlamentarnih diskusija. Osim toga, predstavnici desničarskih stranaka u parlamentima zastupljeni su u svim radnim komisijama tih legislativnih tijela. Restriktivnija politika prema stranicama, imigrantima, uključujući i radnike iz drugih zemalja Evropske unije, izbjeglicama, vjerskim i drugim manjinama sasvim se sigurno može očekivati. Pored veoma vjerovatne mogućnosti da će parlamenti ubuduće služiti kao platforma za ekstremne verbalne i formalne napade na druge partije te, posebice, na još jednu omiljenu metu desne retorike – medije, odnosno javne servise, sasvim je izvjesno da će politički i obrazovni programi s ciljem integracije, demokratizacije, društvene inkluzije manjina i antirasističke senzibilizacije biti reducirani ili čak potpuno ukinuti, nešto što su, primjerice, zastupnici AfD u regionalnim parlamentima već nekoliko puta pokušali. Također je izvjesno da će u takvoj atmosferi ionako kontroverzne diskusije o određenim oblicima islamske vjerske prakse, kao što su ezan, molitva i ramazanski post na radnom mjestu, te gradnja džamija i munara, poprimiti na emocionalnom intenzitetu te da će metoda i trezveni politički pokušaji pronalaska kompromisnih rješenja ustupiti mjesto odlukama donesenim iz ideološkog naboja. Upitan je i razvoj dijaloških inicijativa i saradnje između države i muslimanskih vjerskih zajednica, razvoj koji je u posljednje vrijeme u mnogim zemljama ionako zamrznut zbog političkih tenzija između Turske i zapadnoevropskih zemalja.