digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg

Čestitam Komitetu za dodjelu Nobelove nagrade! Upravo ste dali književnu nagradu zagovorniku Genocida

Riječ fahiše(tun) u arapskom jeziku ima slijedeća značenja: prekomjernost, pretjeranost, nečuvenost, sramota, bruka, gnusoba, neprijatnost, neuljudnost, neučtivost, razvrat, blud, preljuba, brakolomstvo (Muftić). Otuda se na arapskome jeziku za sve što je pretjerano, prekomjerno, nepristojno i gnusno izvan svake mjere kaže - fahiš. Također, fahiš je i bludnik ili bestidnik. Fahš je neuljudnost ili pretjernost, fahiša  bludnica, a fahša' blud ili sramota.

Pitanje: Zanima me da li žena smije biti sama u autu sa instruktorom koji je uči voziti ili ipak tu mora biti još neka osoba? 

Udruženje žrtava i svjedoka genocida uputilo je pismo ministru pravde BiH Josipu Grubeši povodom puštanja na slobodu ratnog zločinca Radića
Ne znam, kao i ostali, o čemu je razmišljao Alfred Nobel kada je, umjesto rodbini, svoje golemo bogatstvo od 31,5 milijuna švedskih kruna ostavio čovječanstvu. Oporuku je napisao na komadiću poderanog papira 27. novembra 1895. u Parizu. Pored uobičajenih formalnosti koje prate testament stoji rečenica ...imaju (sredstva) svake godine biti raspodijeljene onima koji su u protekloj godini iskazali najveću uslugu čovječanstvu.
O svemu što je pratilo ovu, van svake sumnje, najvažniju nagradu koja se dodjeljuje u svijetu, pisano je puno i u različitim prilikama i najrazličitijim povodima. Iako se, po pitanju nagrada u najvećoj mjeri slažem sa Horhe Luisom Borhesom, da književno djelo ne mora biti nužno loše uprkos svim nagradama koje ga prate, u slučaju Nobelove nagrade dodijeljene austrijskom književniku Peteru Hantkeu neophodno je izaći iz sfere umjetnosti i nagrađivanja.
Mislim o Alfredu Nobelu koji je, postavši svjestan u koje svrhe je najviše upotrebljavan njegov izum - barut, pokušao poslati poruku svijetu da nije želio olakšati ubijanja i razaranja. Ponadao se da da će, ulažući sredstva, u ono što je posve plemenito opominjati čovječanstvo da štap ima dva kraja i tako umanjiti zlo a povećati dobro.
No, valjda je u čovjekovoj biti da, vremenom, izvorišno dobro kvari i zloupotrebljava, tako da je i ustanovljena Nobelova nagrada nerijetko odlazila u ruke onih koji je nisu zasluživali. Ovog puta tretiramo samo jednu od pet ustanovljenih - književnu.
Svakako da će se i u povodu nagrade za Hantkea voditi jalove rasprave da li se nagrada dodjeljuje književnom djelu i čovjeku. Uzimamo da je to normalno i da tako treba. Međutim, ima li se pravo tumačiti kao dvosmisleno Nobelovom rukom napisano da se nagrada uručuje onima koji su iskazali najveću uslugu čovječanstvu.
Nisu li ovakve situacije prilika da se pokaže koliko je morala ostalo u svijetu. Podsjetimo se reakcije kada je nobelovac Knut Hamsun iskazao simpatije za Adolfa Hitlera. Njegovo kućno dvorište postalo je najvećom bibliotekom tog vremena jer su njegovi čitaoci iz cijelog svijeta kupljene primjerke slali na njegovu adresu. Ili slučaj jednog od najvećih pjesnika 20. stoljeća, Ezre Paunda koji je podržao fašizam u Italiji i izrazio simpatije za Adolfa Hitlera. Da li je iko pomislio da ga kandidira za Nobela? Bio bi to skandal svjetskih razmjera. Danas, prijatelj “balkanskog kasapina” i drugar okorjelih ubica s kraja prošlog stoljeća kiti se svjetskom književnom glasovitošću.
Nećemo ponavljati šta se dešavalo s ovom nagradom; da su je dobijali oni koji nisu napisali nijedno čisto književnom djelo - Anri Bergson i Vinston Čerčil, oni za koje se u književnom svijetu nije ni znalo Sili Pridom i Vole Šoinka a kad su za njih saznali shvatili su da je bolje da se to nije desilo a opet koga je nagrada zaobišla Tolstoj, Prust, Džojs, Darel, Eko, Kundera...
Nisu živi oni koji su, u vrijeme kada je novopečeni Nobelovac brisao čizme krvlju ubijenih Bošnjaka, upozoravali svijet da zatvara oči pred zlom i, u konačnici, doziva ga pred vlastiti dom: Česlav Miloš Sad se vidi da je njihova Evropa od početka bila opsjena, / jer njena vjera i temelj su ništavilo, Josif Brodski Dok žohara gniječite, pijuckate / viski, prepone svoje češkate, / dok ruka oko mašne se trudi, / ginu ljudi ili Huan Gojtisolo koji je na poziv Suzan Zontag u najtežoj godini rata (1993.) došao u Sarajevo i odgovorio sa dvije značajne knjige (nismo ih preveli jer Orhan Pamuk, Tarik Ali, Abdulah Kadr donose profit a i ne slutimo šta se iza ovih imena krije. Čekamo prijevod iz Zagreba i Beograda ali se oni ne rukovode samo profitom) ili velika bugarska pjesnikinja Blaga Dimitrova Majko, imaš li djecu? / - Ubili su ih. / Majko, imaš li supruga? / - Nije se vratio. / Majko, imaš li kuću? / - Srušili su je...
Nažalost, oni su otišli, nadamo se na Bolji svijet, inače bi, sasvim izvjesno, pljunuli na Švedsku akademiju (kao Sartr nekad) i s indignacijom odbacili njeno odlikovanje (Miloš, Brodski i Gojtisolo) ili bar prolila majčinsku suzu sa svim majkama bez muževa i djece (Blaga Dimitrova, najbolja pjesnikinja novije bugarske književnosti).
Svakako da ne želim biti paranoičan ali nije li opravdano postaviti pitanje nisu li Mahfuz i Pamuk dobili nagrade zbog toga što je prvi prikazao muslimanki prostor kao degeneričan a drugi zato što pomaže oživljivanje jermenskog pitanja (ne osporavajući im spisateljsko umijeće a i tekst nema ambiciju da to problematizira). Ako napravimo korak dalje možemo prognozirati, sa dobrim izgledima da budemo u pravu, kako u narednim godinama Nobelovu nagradu dobivaju Zahar Priljepin ili Eduard Limonov (ako se mogu pozvati na svoj skromni književni sud i oskudno čitalačko iskustvo, pišu kvalitetniju književnost od nekih ranijih dobitnika ove nagrade). Činjenice da je Limonov mitraljirao civile opsjednutog Sarajeva a Priljepin se otvoreno nudi da bude na čelu sprovođenja novog genocida nad bosanskohercegovačkim muslimanima, samo povećava njihove izglede da budu slavljenici.
Iako nikad nećemo posumnjati da je književnost nešto najbolje što je čovjek darovao čovjeku, dobro je da se dešavaju ovakve stvari. Prvo, svojim ponašanjem oni koji su počinili genocid pokazuju da su na to ponosni i da će, sa zadovoljstvom, to ponoviti kada im se pruži prilika. Drugo, svijet iz 1992. se nije promijenio i Butros Gali, Miteran, Mejdžor, Buš su itekako živi. Treće i najgore - žrtva nije izvukla nikakvu pouku. Naprotiv, postala je samo lakši plijen.
 
Poštovani čitaoci, u tekstu Neka se pripreme Limonov i Priljepin, autora Mirzeta Hamzića, printanog u Preporodu br. 20/1150 od 15.10.2019. godine, potkrala nam se greška u kojoj je navedeno kako knjiga Sarajevska sveska autora Juana Goytisola nije prevedena na bosanski jezik. Naslov je preveden i printan 1999. godine u Izdavačkoj kući Ljiljan. Izvinjavamo se čitaocima Preporada i svima onima koji su doprinijeli da se pomenuti naslov učini dostupnim čitaocima bosanskog jezičkog područja.
Redakcija

U proljeće 1992. započinje etničko čišćenje na prostorima Bosanske krajine. Napadi, klanja, logori, mučenja su scenarij koji se ponavlja na svim teritorijama na koje kroče Karadžićeve snage

Jedini otpor agresoru tada pružen na teritoriji općine Kotor-Varoš bio je od strane mještana sela Večići te mještana okolnih sela koji su se tu zadesili. Selo Večići nalazi se 9 km jugoistočno od općine Kotor-Varoš kojoj i pripada. Preostala okolna sela su u ljeto 1992. godine napadnuta i u većini popaljena te se civilno stanovništvo tih sela povuklo u obronke sela Večići kaje je tada za njih bilo najsigurnije i jedina nada za preživljavanje u takvim okolnostima. Odlučni da stanu pred neprijatelja i barem pokušaju da spriječe monstruozne namjere srpskih vojnika i napad na civilno stanovništvo, odlučili su se na otpor uglavnom lovačkim puškama. Iako u potpunom okruženju muški stanovnici sela, starosne dobi od 16 do 50 godina, uvidjeli su da im ne preostaje ništa osim borbe do zadnje kapi krvi za svoju porodicu, svoj prag, vjeru i svoju domovinu. Stavljeni pred nemoguć izbor odlučili su stati pred višestruko nadmoćnijeg neprijetalja.

„Tvrdi orah“

Sa imanskim srcem i slabo naoružani za otpor, krenuli su tihim i skromnim koracima ka odbrani i spašavanju onog što se spasiti da, ostavljajući iza sebe očeve, majke, supruge i djecu skrivene u svojeručno iskopanim zemunicama i prizemnim prostorijama u nadi da bi na taj način barem ublažili stradanja od svakodnevnih projektila bačenih na selo. Jedina misao koju su imali jeste „Allah je uz nas“ i štaviše znali su da im je to samo i neophodno. Hrabrost potaknuta takvom vjerom uskoro je pokazala svoje lice. U potpuno opkoljenom selu uspjeli su organizovati određen broj vojnika između sebe koji su u odnosu na snagu i brojnost neprijatelja bili uistinu mali. Sva ta nadmoć i vidljiva snaga nije obeshrabrivala ove ljude u njihovom naumu. Život u svakodnevnom strahu i borbi polahko je uzimao svoj danak, jer neprijatelj nije prisezao ni pred čim kako bi razbio ovaj „tvrdi orah“ kako su selo i sami nazvali. Uvidjevši da svakodnevni napadi uz pomoć čitavog spektra raznoraznog naoružanja ne uspijeva da pokori ovo uporište, u pomoć su pozvali i avijaciju koja je tada bila u posjedu bivše JNA, ali nadohvat Karadžićeve ruke uz obrazloženje da muslimanske snage pružaju otpor mnogo većom snagom od očekivane. Od svih gnusnih napada na selo ipak postoje dva koja nose sa sobom posebne značaje i posebna sjećanja. Dva napada iza kojih su ostale najmnogobrojnije žrtve ubijene na doista monstruozan način, znatan broj zarobljenih i uplakana lica kojima je ostalo samo da posmatraju kako odvode majke i djecu držeći ih kao živi štit.
Proboj do Travnika

Ostavljeni na milost i nemilost neprijatelja, pretrpljujući gubitke i stradanja i bez ikakve pomoći sa strane, punih šest mjeseci stajali su na prvim linijama odbrane i davali sve što je u njihovoj moći da odbiju napade neprijatelja. Kako je vrijeme teklo i svaka sekunda otkucavala znalo se da takav vid napada i način odbrane ne može trajati vječno. 1.11.1992. godine u selu se donosi jako teška i riskantna odluka s ciljem spašavanja preživjelog dijela civilnog stanovništva jer dalje uvlačenje u borbu bi jasno donosilo još veće gubitke, kako zbog nedostatka hrane i medicine, zime koja je nadolazila tako i naravno redovnih napada na selo. U pitanju je bilo povlačenje vojske i predavanje civilnog stanovništva u ruke neprijatelja radi premještanja na već oslobođenu teritoriju pod upravom Armije BiH. I s takvom odlukom pred civilima i vojskom je stajao „životni put“ jer svaki korak je bio upitan za preživljavanje i opstanak. Ispraćajući svoje porodice na neizvjestan put pred vojskom je stajao još teži još neizvjesniji put proboja do Travnika. Nepristupačan, stjenovit, strahovit put dug 80 km pješačenja uz preživljavanje napada tokom čitavog putovanja. Tokom jednog od tih napada u mjestu Duboka došlo je do razdvajanja vojske u dvije grupe. Sasvim neočekivano i niotkuda pojavio se neprijatelj sa sigurnošću znajući kretanja i položaje naših vojnika napao je i dijelom uništio, a dijelom razdvojio shrvanu i umorenu vojsku.

Ubistva u Grabovici

Dio grupe koja je brojala 161 osobu, većinom muškaraca, u zasjedi je napadnut i zarobljen, dok je drugi dio uspješno prošao i probio se do Travnika. Zarobljeni muškaraci su odvedeni u logor Grabovica, gdje su, po svemu sudeći, pobijeni. Do danas još ne postoje saznanja gdje bi mogla biti tijela tada zarobljenih. Dok politika korača koracima ka nekoj boljoj i prosperitetnijoj Bosni i Hercegovini nažalost ostavlja iza sebe ovaj nikad neprocesuiran slučaj, kojeg preživjeli stanovnici i proživljavaju i dan danas sjećajući se na ovog nemilog događaja.
U znak sjećanja na 3. novembar i danas se okupljamo, odajući počast 490 poginulih Bošnjaka sa područja Kotor-Varoša i dajemo do znanja svima da ovaj dan neće biti zaboravljen i da će naši nestali vječno živjeti u nama i našim sjećanjima.

Sarajevo Islamic Finance and Economics (SIFEC 2019) je najveća konferencija o islamskim finansijama i ekonomiji u jugoistočnoj Evropi a ove godine će biti održana 25. oktobra 2019. u prostorijama Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu.

U periodu od 11. do 13. oktobra 2019. u centru Stenbekk u blizini Sarpsborga održan je tradicionalni Kurs islama i kamp za mlade u organizaciji Islamske zajednice Bošnjaka u Norveškoj, pod vodstvom Aziz ef. Ahmedovića, imama u džematu Østfold. Kursu je prisustvovalo oko 80 mladih iz bošnjačkih džemata u Norveškoj.

Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je 1. oktobra presudu kojom se nalaže uklanjanje crkve iz dvorišta Fate Orlović u Konjević Polju. 

Po prvi put u Republici Irskoj, u gradu Dublinu, održan je 28. septembra inicijalni sastanak omladine džemata Dublin.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine