digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Muftijstvo sarajevsko zajedno s Medžlisima Islamske zajednice Vareš, Olovo, Breza, Visoko, Gračanica, Kakanj i Medresom Osman ef. Redžović organizira manifestaciju Dani bosanske duhovnosti – Karići 2019.

Sarajevo, 17. juli 2019. (MINA) -  Na poziv državnog sekretara (ministra vanjskih poslova) Sjedinjenih Američkih Država gospodina Mikea Pompea reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović učestvuje u radu Druge konferencije (ministeriala) o unapređenju vjerskih sloboda u svijetu koja se održava u Washingtonu. 

Jedanaestog jula ove godine u svečanoj sali Rektorata Univerziteta u Istanbulu uručena su priznanja Udruženja muslimanskih društvenih naučnika Ujedinjenog Kraljevstva (AMSS UK) profesorima Fikretu Karčiću i Enesu Kariću.

U novom printanom izdanju Preporoda broj 14-15/1144-1145 od 15. jula 2019., koji je dvobroj čitajte:

UVODNIK

Genocid nad Bošnjacima: Promjena paradigme 

Ne možemo mijenjati činjenicu da je oko 25.000 ljudi bilo spremno sprovesti genocid u Srebrenici...Ono što bismo mogli promijeniti, na ličnoj ali i kolektivnoj ravni, jeste naš odnos prema toj činjenici.“

 ZAJEDNICA

Program šehidske dženaze u Prijedoru 20. jula

Poziv na akciju od nacionalnog značaja

Počeo projekat “Mla medresa“

Uspjeh učenika medresa u Briselu: Izložba o BiH

MEDŽLISI

Umjesto što bi davao za cigare svaki dan štedio za hadž

Vakif Ramo Bajrić - Kupio i poklonio kuću džematu

INTERVJU

Akademik Rešid Hafizović: “Biti musliman nije biološka već misijska činjenica“

“Obrazovanje vjerodostojnih religijskih učitelja: Hoću da vjerujem da to možemo učiniti i da će to biti glavna zadaća sadašnjeg prvog čovjeka IZ u njegovom narednom mandatu...“

Za Preporod govori povjerenica za ljudska prava Dunja Mijatović

GENOCID

Julske lekcije iz historije 

“Razne jedinice VRS-a i civilne vlasti mobilisali su i civilna vozila... Autobusi su bili iz preduzeća: Raketa iz Titovog Užica, Lasta iz Beograda, “7. juli“ iz Šapca i Strela iz Valjeva...“

Sjećanje Akbara Ahmeda na Hatidžu Mehmedović 

“Opisala je Memorijalni centar u Srebrenici kao našu drugu Mekku“

Genocid nad bijelcima i krajnja desnica

TEME

Uklonite mural Draže Mihailovića i obilježite logore Partizan i Karamanova kuća

ANALIZE

Hanefijski mezheb je “nivo mektebskog znanja“: 

“Samo je jedan cilj: raditi suprotno od većine muslimana i isticati se drugim mezhebom“

Izazovi suverenosti Evrope

“Kada je 2009. godine u Evropskom parlamentu usvojena Rezolucija o Srebrenici 9 zastupnika je bilo protiv, 22 suzdržana. Među onima koji su glasali protiv bila je i francuska desničarka marine Le Pen...“

KNJIŽEVNOST

Heinove strepnje i potrage za utopijama sklada

00Sličica Želim Print

Ambasada Kraljevine Saudijske Arabije u BiH danas je izdala saopćenje u vezi s obredima obavljanja hadža i umre, kojeg prenosimo u cijelosti

Danas su u Memorijalnom centru Potočari 33 žrtve srebreničkog genocida ukopane u prisustvu porodica žrtava i brojnih posjetilaca iz BiH i svijeta

SARAJEVO, 10. juli 2019. godine –Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (BiH), Husein ef. Kavazović i šef Misije OSCE-a u BiH, Bruce G. Berton potpisali su danas u Sarajevu Izjavu o saradnji. 
 
Ovom zajedničkom Izjavom Islamska zajednica u BiH i Misija OSCE-a u BiH iskazale su spremnost za nastavak i unapređenje saradnje u oblastima prevencije nasilnog ekstremizma,  vladavine prava i zaštite ljudskih prava, uključujući promovisanje slobode vjere i uvjerenja. 
 
Ističući važnost dugogodišnje saradnje sa Misijom OSCE-a u BiH, reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH, Husein ef. Kavazović je izjavio: „Islamska zajednica u BiH blisko sarađuje sa Misijom OSCE-a u BiH na provođenju širokog spektra programskih aktivnosti, između ostalog i onih usmjerenih na prevenciju nasilnog ekstremizma, unapređenje uslova za ostvarenje prava na slobodu vjere i uvjerenja, te promociju međureligijskog dijaloga.“ 
 
 „Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini prepoznaje Islamsku zajednicu u BiH kao strateškog partnera u nizu aktivnosti koje provodimo, uključujući i prevenciju nasilnog ekstremizma. Uloga vjerskih zajednica je ključna u promociji pozitivnih vrijednosti i tolerancije u multikulturalnim društvima, posebno na lokalnom nivou. Iznimno mi je drago što smo ovom Izjavom potvrdili opredijeljenost nastavku zajedničkog djelovanja,“ izjavio je šef Misije OSCE-a u BiH, Bruce G. Berton. 
 
Povod potpisivanja ove izjave je i pokretanje projekta E-Ilmijja, koji je razvijen uz podršku Misije OSCE-a u BiH, a koji nudi online platformu za obuku imama na polju prevencije nasilnog ekstremizma.
 

Kamion sa posmrtnim ostacima 33 žrtve genocida u Srebrenici stigao je danas u Sarajevo, prije nego što će nastaviti put prema Memorijalnom centru Potočari, gdje će 11. jula, na 24. godišnjicu genocida, biti obavljena kolektivna dženaza. 

Nedžmin Ambešković je 29-godišnji mladić iz Bosne i Hercegovine koji trenutno sa porodicom živi u Švedskoj, a svoju Bosnu i Hercegovinu predstavlja na najbolji mogući način

Ovaj momak, rodom iz Vlasenice, prešao je trnovit put do zvijezda, a sada važi za jednog od najjačih ljudi u Švedskoj, te se sprema za predstojeći spektakl “Giants Live” koji će se 6. jula održati na kultnom engleskom stadionu Wembley.
Na Wembleyju će se održati kvalifikaciono takmičenje za World’s Strongest Man 2020. godine, te Svjetsko prvenstvo u deadliftu na kojem će učestvovati i Nedžmin. On će tako postati prvi Bosanac koji je ikada učestvovao na ovom takmičenju. Podsjećanja radi, rekord drži Eddie Hall koji je podigao 500 kg, a prva nagrada je izuzetno vrijedna, čak 50.000 američkih dolara.

Početak karijere

Nedžmin je skroman momak, čovjek koji je preživio nevjerovatne stvari kako bi danas bio tu gdje jeste, ali u razgovoru za Preporod ističe samo tri stvari: vjeru u Dragog Allaha, skromnost i ljubav prema domovini, prema Bosni i Hercegovini. Koliko poznajete ljudi koji podižu 450 kg? Vjerovatno nijednog. “Ja sam jedan običan momak iz Vlasenice. Bosnu sam, nažalost, napustio 2011. godine. Cilj mi je, uz Božiju pomoć, da postanem najjači čovjek na Planeti u deadliftu (tzv. mrtvo podizanje tegova iznad koljena). Upravo se vraćam sa treninga gdje sam podigao 440 kilograma. Ta priča iz 1992. godine me prati cijeli život. Na moj drugi rođendan smo zatvoreni u zloglasni logor Sušica u Vlasenici. Tu sam, zajedno sa majkom i sestrom, bio zatočen četiri mjeseca. Otac je, zajedno sa amidžom, pokušao da ode prema Kladnju, ali je nestao. Ubijen je i nikada mu do sada nismo pronašli kosti”, kaže Nedžmin Ambešković.
U Bosni i Hercegovini ne postoje tako dobri uvjeti za bavljenje ovim sportom. U BiH se od ovog sporta ne može hraniti porodica, iako i u Švedskoj pored takmičenja Nedžmin radi u firmi.
“Nisam baš otišao zbog toga u Švedsku. Oženio sam se 2011. godine, pa sam onda otišao za Švedsku. Ovdje je doslovno počeo ovaj sport, tako da je veoma popularan. Glupo možda zvuči, ali u BiH kada nemate posla, imate mnogo vremena za treniranje, dok ovdje nije tako. Ovdje radim, moram trenirati svaki dan i uz sve to imam troje djece i moram se za njih brinuti”, ističe Ambešković.

“Znam da me babo gleda i da je ponosan na mene“

Priča o ocu kojeg je izgubio još dok je imao svega dvije godine Nedžminu danas daje dodatnu snagu i energiju da se bori pod zastavom svoje zemlje. Biti najjači u svom gradu nije mala stvar. Biti najjači u svojoj domovini je odlična stvar. Ali, biti najjači na svijetu, što je Nedžminov krajnji cilj, je nešto nestvarno. Otac je i dalje tu negdje i njegov duh je taj koji konstantno bodri svoga sina.
“Slušao sam priče kako je moj rahmetli babo bio izuzetno snažan čovjek, a slušam ih i dan danas. Imam četiri očeve slike i na njima se, zaista, vidi da je bio krupan čovjek. Radio je u rudniku i tri godine zaredom je u rudniku Boksit bio proglašavan za najboljeg radnika, u rudniku u kojem je radilo 3.000 ljudi. Iako nisam zapamtio svoga oca, ljudi mi uvijek, kada me sretnu, govore: ‘Krupan, mašallah, na babu rahmetli’. Kada podižem te ogromne kilaže, znam da me moj babo gleda i da je ponosan na mene. Sama ta pomisao na njega mi itekako daje snage“, kaže Nedžmin.
Iako se u prethodnim godinama borio pod švedskom zastavom zbog administrativnih olakšica, Nedžmin je odlučio da sebi uskrati neke olakšice i da se bori pod zastavom svoje domovine. Treba spomenuti da je upravo Švedska kolijevka ovog sporta i da ima najbolje predstavnike u svijetu. Na Wembley, kaže, dolazi sa zastavom Bosne i Hercegovine, ma koliko se neko u Švedskoj ljutio zbog toga.

Bosna i Hercegovina uvijek u mislima

“Stigla mi je velika zastava BiH i zelena beretka sa grbom Armije RBiH. Takav ću se pojaviti na Wembleyju. Uvijek potenciram da sam iz Bosne, pa ću se, inš-Allah, vratiti u svoju zemlju. Nije više ovdje stvar o Nedžminu Ambeškoviću. Ja, jednostavno, želim da pokažem da i Bosna i Hercegovina ima svog strongmana za velike domete. Nebitno je koliko ću ja kao Nedžmin podići kilograma, bitno je da neko kaže da je Bosna i Hercegovina uspješna u ovom sportu. To je moj najveći cilj“, ističe Nedžmin.
“Razmišljam o povratku u BiH osam dana u sedmici, što se kaže. Odmah bih se vratio kada bih imao neke normalne uslove za treniranje i za život. Loša strana života ovdje je ta neka socijalna strana, nema socijalnog života, nema prijatelja, nema druženja kao kod nas, samo se radi, dolaziš kući i to je to. Kad bih imao neke sponzore i neke normalne uslove, sutra bih se odmah vratio u BiH. Ima ovdje ljudi iz BiH, ali jednostavno nemaš vremena za druženje pored svih obaveza. Ovdje si jednostavno prezauzet”, riječi su Ambeškovića.

Islam, namaz i skromnost

Islam igra veliku ulogu u Nedžminovom životu. Kaže da je mnogo o islamu naučio od hafiza Almira Kapića, inače šampiona svijeta u brazilskoj jiu jitsi. Bez vjere u Uzvišenog Allaha nema takmičenja i života.
“Čovjek je prazan bez vjere. Nisam nikada bio loš momak, nisam nikada imao neke poroke. Redovno sam išao u mekteb i rastao sam uz vjeru, ali sam se vremenom malo udaljio od toga. Upoznao sam hafiza Almira Kapića, popili smo kafu i na kafi smo pričali o islamu. Govorio sam mu kako volim islam, ali da ga ne upražnjavam kako bih trebao, kako je naređeno, a onda mi je hafiz rekao da sam bez svega toga prazan. Hafiz mi je na kahvi doslovno rekao: ‹Ja bih bio najsretniji čovjek na svijetu da sada odeš kući i da mi poslije pošalješ poruku da si klanjao jaciju›. Tako je i bilo. Nikad nijedan namaz nakon toga nisam propustio. Allah dž.š. koga odabere i zavoli, to je tako i nema druge. Bez vjere i Kur’ana nema života, bez toga je velika praznina u srcu čovjeka. Hafizu sam jednom rekao: ‘Da ja znam kao ti Kur’an napamet, toliko bi mi to bilo drago da bih se hvalio sa tim’, a onda će meni hafiz: ‘Da ja mogu podići 450 kg, šta bih onda ja trebao uraditi’, a onda mi je rekao nešto vrlo bitno: ‘Snaga i znanje su ništa bez skromnosti!’. To je postala moja vodilja i kroz sport, ali i kroz život“, poručuje Nedžmin Ambešković, kojeg za nekoliko dana očekuje planetarno takmičenje u Londonu.

Srebrenica je godinama unazad bila sinonim za Genocid nad Bošnjacima i tako će biti dok je svijeta i vremena. Ipak, ljudi koji su na vlastitoj koži iskusili ogromnu žrtvu, koji su ostali bez članova svojih porodica, onih najbližih, osim te univerzalne boli koju će do smrti nositi na vlastitim ramenima, jednostavno su odlučili da moraju da žive dalje i da se prisjećaju svoje Srebrenice onakve kakvu su je zapamtili ranije ili kako su je zapamtili njihovi roditelji.
Adem Mehmedović, zajedno sa svojom suprugom Nerminom, prije nekoliko godina se odlučio na ono što mnogi ni u snu ni danas ne pomišljaju - da živi svoj život u Srebrenici i da svoju porodicu opskrbljuje hljebom koji je zarađen upravo u njegovom rodnom gradu. Adem trenutno radi kao uposlenik RTV Srebrenica, ali put do njegovog komada sreće na zvjezdanom srebreničkom nebu je bio veoma trnovit.
“Vratio sam se sam prije nekoliko godina u Srebrenicu, kao momak, sa 26 godina. U početku sam bio bez posla, ali sam jednostavno želio nešto novo u životu. Prvi i osnovni razlog mi je bio - hajmo probati, to je moje, pa ako ne bude išlo, grije Sunce i na drugim mjestima u BiH. Počeo sam raditi ubrzo, pa sam se oženio 2017. godine. I supruga je počela da radi u vrtiću. Prije dva mjeseca smo kupili i stan u Srebrenici, a prije toga smo neko vrijeme bili podstanari u Srebrenici. Teško je objasniti ljudima šta nas je privuklo tamo, jednostavno želja da živimo na svom. Moja supruga je doslovno i odrasla ovdje, jer se ona u Srebrenicu vratila još 2001. godine, zajedno sa roditeljima. Često komentarišemo kada putujemo - čim se vraćamo prema Srebrenici, nekako se opet u njoj najbolje osjećamo. Možda mnogo toga fali ovdje, ali je nama lijepo u Srebrenici”, kaže Adem Mehmedović.
Mehmedović je pronašao svoj mir, pronašao ga je u sokacima svog usnulog grada. Adem i njegova porodica i ne pomišljaju više da napuste Srebrenicu, te je više nego ikada ubijeđen da je upravo to mjesto gdje će odrastati njegova djeca. A nije jedini mladi čovjek koji u Srebrenici tako razmišlja.
“Uvijek nam je mnogo toga nedostajalo, odrastali smo u teškim prilikama, počevši od agresije na BiH. Ja sam do sada promijenio 20-ak mjesta stanovanja. Ipak, kako godine prolaze, meni je sve ljepše i ljepše u Srebrenici. Ja sam u posljednjih nekoliko godina sve sretniji i sretniji. Sad mi je daleko lakše živjeti ovdje. Možda je to razlog da u brojnim negativnim stvarima vidim pozitivu, što neki drugi ljudi možda ne vide”, kaže Adem.

Poučeni iskustvima iz prošlosti da ne bi razmišljali o budućnosti

Uprkos tome što se Genocid u Srebrenici dogodio prije gotovo 25 godina, u Srebrenici i oko nje i dalje stanuju ti duhovi prošlosti koji imaju namjeru da ugase svaku nadu Srebreničanima, onim čestitim ljudima koji su odlučili da prkose svim nedaćama i vrate se na svoja krvava ognjišta. Prijetnje su i dalje tu, ali Adem kaže da ljudi koji sada žive u Srebrenici drugačije razmišljaju nego prije 25 godina. “Neke se stvari ne mogu zaobići i iznervira te sve to, ali proradi inat pa onda kažeš: ‘Ma, nećeš!’ Poučeni smo mi iskustvima iz prošlosti da ne bismo razmišljali o budućnosti. Gradimo naš svijet ovdje. Razmišljamo često o svemu tome, nije da te ne pogodi, da te ne uplaši, ali na neke ljude jednostavno ne možemo utjecati. Oni misle to što misle, uradili su to što su uradili i uradili bi to što su uradili, ali mi smo, po prvi put, spremni na sve. Nismo mi neki element koji je ovdje u podređenom položaju i koji poginje glavu. Mi smo svoji na svome. Cilj svih ljudi ovdje je da grade svoju zajednicu i da Srebrenica bude mjesto boljeg života. Teško će biti kao u prošlosti, ali želimo da ovo bude mjesto gdje će se naša djeca i dalje rađati, gdje će odrastati, gdje će se školovati i voljeti svoj grad. Ima ovdje mnogo Bošnjaka i Srba koji vole ovaj grad i žele mu sve najbolje, ima i onih koji ga ne vole, a žive u njemu, ima i onih trećih koji polijepe prijeteće plakate pa odu u Bratunac. Tako je kako je, ali čovjek u podsvijesti uvijek ima ono što se ovdje dogodilo. Međutim, sve tvoje je tu i ne želiš ga pustiti ili se odreći svega toga”, ističe Mehmedović.

Srebrenica nije “ono tamo”

Svaki početak nije bajkovit, pa je normalno očekivati da nikome neće sve ići onako kako je „naumio“ u svojim snovima. Ali, entuzijazam mladih ljudi koji su odlučili da prkose historiji i svim onim dušmanskim duhovima prošlosti koji vrebaju srebreničkim šumama danas je jači od svega. Srebrenica je postala prkos. Srebrenica je postala inat. Srebrenica je postala feniks koji se lagahno podiže iz pepela, a upravo su mladi oni koji tom feniksu “glancaju” krila za neke nove letove na srebreničkom povjetarcu sreće.
„Dragog Allaha samo još molim za proširenje porodice, a sve ostalo će doći. Molim Boga da se naša djeca rađaju ovdje i da odrastaju ovdje. Mi uvijek možemo reći da je Srebrenica naša Hidžra i da nam je čast da se djeca rađaju na mjestu gdje je počinjen genocid. To je ono što je svima nama u mislima i dovama, kada god stanemo pred Uzvišenog Allaha“, ističe Adem Mehmedović.
Konstatacija da je Srebrenica danas zaboravljena od brojnih od kojih ne bi trebala da bude zaboravljena ne umanjuje činjenicu da su ljudi u Srebrenici odlučili da se sami izbore za komad svoje sreće. Žele sebi i svojim porodicama učiniti Srebrenicu boljim mjestom za život. Srebrenica i dalje živi, uprkos brojnim problemima, a zaslugu za to imaju isključivo oni kojima u ličnim kartama piše SREBRENICA.
„Nije da nema posla ovdje, ima tih nekih firmi i za početak se može pronaći neki solidan posao. Nevjerovatno zvuči, ali ovdje posla možda ima više nego u nekim mjestima u FBiH. Sve ostalo je stvar subjektivnog zapažanja. Možda moja pravila ne važe za druge i možda druge ne bih mogao ubijediti. Uvijek ljudima u ostatku BiH pokušavam da kažem da Srebrenica nije “ono tamo”. Ovo je jednostavno Bosna, ovo je dio naše zemlje. Srebrenica je Bosna i Hercegovina. Srebrenica je naša. Kod mene je taj osjećaj patriotizma i ljubavi prema Srebrenici bitniji od svega“, kaže na kraju razgovora za Preporod Adem Mehmedović.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine