digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Priključi se za RSS feed
Izbori za EU parlament - Zašto populisti “nikada ne gube izbore”?
Mišljenja

Izbori za EU parlament - Zašto populisti “nikada ne gube izbore”?

Juni 10, 2019

Ako se i desilo da populisti nisu uspjeli osvojiti onoliko glasova u Evropskom parlamentu koliko se strahovalo ostaje činjenica da su zasigurno uspjeli u nečemu drugom. Uspjeli su dominantni centar pomjeriti udesno.

Deveti izbori za Evropski parlament nakon prvih direktnih izbora održanih 1979. godine su iza nas. Ovo su još jedni izbori na kojima je ključno pitanje bilo hoće li populisti odnijeti prevagu. I iako se nije desilo ono najgore, tj. iako nismo imali najavljivani „cunami populista“ ipak smo se uvjerili da su oni i politike koje zastupaju više od samo prolazne faze ili izljeva bunta evropskih glasača. S njima Evropa, ali i mi očito moramo živjeti.

I mada se najgore nije desilo i mada populisti nisu odnijeli prevagu u Evropskom parlamentu pitanje je da li možemo reći da su time izgubili izbore i da već živimo „doba post-populizma“.

Problem sa populistima je što oni vjeruju da samo oni mogu predstavljati narod i njegove interese, i to čak i onda kada im taj narod na izborima jasno da do znanja da ne dijele njihove prioritete ili čak vrijednosti.

Teško. Ne samo zbog toga što su populisti ipak, naročito u Francuskoj, Britaniji, Mađarskoj i drugdje ostvarili ozbiljan rezultat, već i zbog toga što su brojni analitičari davno primijetili kako populisti nikada ne gube izbore, odnosno barem oni sebi i svojim sljedbenicima to tako predstavljaju.

Šta je problem s populistima?

Nije problem populista to što podilaze masama, što pokušavaju da se predstave kao zaštitnici njihovih interesa. Ne čini ih to populistima. To rade sve političke opcije. To u konačnici i jeste smisao demokratskog izbora vlasti; izbrati onoga ko će predstavljati narod i donositi odluke u njegovom interesu. Drugo je pitanje što različite političke opcije uvjeravaju javnost šta su njihovi interesi za koje se trebaju zalagati, odnosno šta su im prioriteti. Čitava politika se i vrti oko toga da uvjerite ljude šta im je bitnije i koje politike će im donijeti blagostanje i prosperitet. Ukoliko ljude uvjerite da su identitetska pitanja najbitnija i da su njihovi kolektivni interesi iznad individualnih onda će oni birati one opcije koje će takve politike provoditi. Ako ih uvjerite da su najbitnija njihova „klasna“, radnička ili individualna prava onda će oni birati političke opcije koje će im to osigurati. To nije problem populista.

Problem sa populistima je što oni vjeruju da samo oni mogu predstavljati narod i njegove interese, i to čak i onda kada im taj narod na izborima jasno da do znanja da ne dijele njihove prioritete ili čak vrijednosti.

Iako se može tako činiti populisti nisu posebni ni zbog svoje kritike elita. I kao što nedavno u New York Timesu piše Jan-Werner Muller u tome nema ništa loše. Odnosno nema ništa loše u tome da se kritikuju oni u poziciji moći, naprotiv, to je „zdravo“ za demokratiju. Problem je što populisti tvrde da samo oni predstavljaju „stvarni narod“. Ovo implicira da ne samo da su svi drugi koji se otimaju za vlast korumpirani i da nemaju legitimitet nego i da oni građani koji ne podržavaju populiste nisu „pravi narod“.

U Bosni i Hercegovini je ovaj modus operandi populista i nacionalista dosegao nove nivoe svoje manifestacije kroz famozni konstrukt „legitimnog predstavljanja“. Ali čini se da ove pojave postajemo svjesni i u evropskim i svjetskim kontekstima.

Ako po ovoj logici samo populisti predstavljaju tihu većinu, onda po definiciji, oni će uvijek, kada se većini da prilika da progovori, dobiti izbore. Kada populisti ne uspiju na izborima, onda je imperativ za njih da daju objašnjenje koje se ne može svesti na ono koje sve druge političke opcije najčešće nude, a što obično ide linijom argumentacije po kojoj smo mi upravu, a naši oponenti nisu, ali ćemo pokušati naredne izbore uvjeriti javnost u to. Ne. Umjesto toga, populisti svih kovova i svugdje u svijetu će obično ustvrditi da se ne radi o „tihoj većini“ (silent majority) koja ih nije izabrala nego o „ušutkanoj većini“ (silenced majority). Na ovaj način oni insinuiraju da je uvijek neko iz sjene utjecao na to na narod ne izabere svoje stvarne, istinske legitimne predstavnike. Ponekad će sebe uvjeravati i kako sam narod „ne zna“ šta je njegov interes i šta je za njega, pa ga različitim oblicima represije, diktature i neslobode u to „treba uvjeriti“. Otud je postala sve češća praksa da populisti širom svijeta osporavaju sam izborni proces i njegove rezultate ako nisu njima po volji. To postaje sve ozbiljnija prijetnja samoj demokratiji i rasadnik kako teorija zavjere tako i prakse etiketiranja neistomišljenika kao izdajica naroda i onih koji njemu više ne pripadaju.

Centar udesno

Ali ako se i desilo da populisti nisu uspjeli osvojiti onoliko glasova u Evropskom parlamentu koliko se strahovalo ostaje činjenica da su zasigurno uspjeli u nečemu drugom. Uspjeli su npr. Angelu Merkel dovesti na skup retuđmaniziranog HDZa- susjedne Hrvatske da sluša Thompsona kako veliča udruženi zločinački poduhvat tzv. Herceg Bosne, iako su nastupi ovog pjevača u Njemačkoj ne tako davno zabranjivani. Odnosno već su uspjeli dominantni centar pomjeriti udesno.

Tako je još 2017. godine Muller, inače jedan od boljih poznavalaca fenomena populizma, tada za Project Syndicate napisao, i to nakon što ni tada populisti nisu ostvarili očekivani rezultat, da oni koji tvrde da je rezultatima izbora u Holandiji i Francuskoj oglašen prelazak u „doba post-populizma“ očigledno ne uočavaju razliku između populizma kao polaganja prava na moralni monopol na predstavljanje biračkog tijela, s jedne, i državnih politika – naprimjer ograničavanja imigracije – koje populisti promovišu u okviru svoje diskriminatorne identitetske politike, s druge strane. Na primer Geert Wilders, koji svakako jeste populista, na izborima u martu (2017.) prošao je slabije nego što se očekivalo. Ali njegov tadašnji glavni protukandidat, premijer Mark Rutte, predstavnik desnog centra, usvojio je retoriku sličnu Wildersovoj i poručivao je imigrantima da mogu da napuste zemlju ako odbiju da se ponašaju „normalno“.

Rutte nije postao populista, on ne tvrdi da je jedini legitimni predstavnik autentičnog holandskog naroda. Ali čitava politička kultura se pomjerila udesno, iako birači nisu dali propisno demokratsko odobrenje za takvo pomjeranje. Izgleda da populisti pobjeđuju čak i kada formalno gube, jer konzervativci prepisuju njihove recepte.

Prelijepa noć u Austriji: Jedan je džemat Wels

Prelijepa noć u Austriji: Jedan je džemat Wels

Juni 09, 2019
Na ovogodišnjem džematskom iftaru, koji je organizovan na otvorenom (u bašti objekta), na Trgu Bošnjaka, prisustvovalo je preko 700 postača, što je rekordan broj za 27 godine postojanja našeg dzemata „Džemat Wels“.
Iverje - Crtač stripova Ahmet Muminović

Iverje - Crtač stripova Ahmet Muminović

Juni 08, 2019

Bilješke o smrti, bilješke o životu

Muminovićeve slike bile su moj prvi susret sa živim slikarskim ostvarenjima nekog od slikara. Dijete u meni je u tim živim kaldrmama, zagonetnim doksatima, naherenim krovovima, samozatajnim česmama, munarama što se uzvijaju prema nebesima prepoznavalo onaj zavičaj srca u čijim se nježnim koloritnim sazvučjima jednako osjeća i ushićenost i vječno titrajuća strepnja naprema sociopolitičkog konteksta u kojemu su slike nastajale...

Moj prvi susret s Ahmetom Muminovićem (1945.-2019.) dogodio se u septembru 1970. godine. Bio sam još u osnovnoj školi. Babo Agan je, iza džume-namaza, donio u kuću list Preporod, za koji je hodža Merdan rekao da su to “naše muslimanske novine”, i koliko god sam bio začuđen kako neke novine mogu biti muslimanske, obradovao me taj prvi Preporodov broj, a kako u njemu bijaše i harfova, odmah se znalo da “našu muslimansku novinu” valja držati na istaknutom mjestu. Svi mi koji smo u tim vremenima odrastali uz Male novine i čuvene stripove o Timu Tyleru, Tarzanu, Malom partizanu i drugim strip-junacima toga doba, odjednom smo bili u zanimljivoj prilici da gledamo u crteže i čitamo stripove onih crtača koji nose ime nekog od mnogih domaćina ili dječaka iz Kruševa i razbacanih sela u dolini rijeke Sutjeske.

Kad sam, koju godinu kasnije, kao učenik Medrese, prvi put u svome životu uvratio u prostorije Preporoda (današnja Ulica Zelenih beretki tad se, “kako je i priličilo”, zvala Ulica JNA) i kad me na vratima dočekalo vedro i nasmijano lice Mehmedalije Hadžića, po zidovima prostorija Udruženja ilmije vidio sam slike s čaršijskim muslimanskim motivima čiji je autor bio Ahmet Muminović. Izuzmem li socrealističke bojanije moga nastavnika likovnog vaspitanja Đura iz Osnovne škole “Sava Kovačević” na Popovu Mostu (ne mogu se sjetiti kako se moj živopisni nastavnik prezivao), Muminovićeve slike bile su prvi susret Hadžema Hajdarevića sa živim slikarskim ostvarenjima nekog od slikara. Dijete u meni je u tim živim kaldrmama, zagonetnim doksatima, naherenim krovovima, samozatajnim česmama, zatečenim dimijama, munarama što se uzvijaju prema nebesima prepoznavalo onaj zavičaj srca u čijim se nježnim koloritnim sazvučjima jednako osjećala i ushićenost i vječno titrajuća strepnja naprema sociopolitičkog konteksta u kojemu su slike nastajale. Ahmeta Muminovića sam često sretao na ulici, uvijek u gospodstvenoj uspravnosti i sigurnosti koju mogu imati jedino ljudi koji snažno vjeruju u sebe; neko bi rekao: “Eno Ahmeta”, i svi bismo, s naročitom udivljenošću, pogledali u njegovu pravcu, najčešće bi to bilo negdje na potezu od Baščaršije pa prema Vječnoj vatri u Titovoj ulici. Bio sam u prilici da se s Ahmetom Muminovićem neposredno upoznam (i rukujem) tek mnogo godina kasnije, negdje 1991. godine, kad je formirana redakcija Muslimanskoga glasa a Ahmet bio zamoljen da bude tehnički urednik sedmičnika. Rekao je da bi rado to bio, bila bi mu velika čast, imao je naročito poštovanje prema Azizu Kadribegoviću i Ismetu Veladžiću, ali ima već posao, dugo je u Malim novinama, pa je zamolio da posao tehničkog urednika Muslimanskog glasa preuzme njegov sin Safer, a on će biti u prilici da pripomogne kad god bude šta zatrebalo.

ahmet muminovic seherezada

Fragment stripa “1001 noć” Ahmeta Muminovića objavljenog u prvom broju “Preporoda” 1970. godine

 

Negdje pred sami rat, Esad Sejtarija me zamolio da za njegovu netom pokrenutu izdavačku kuću napišem prigodnu slikovnicu. Tekst Bajramskih cipela napisao sam u trolejbusu, nakon održane nastave u Medresi, od današnjeg Trga Šesti april do Kvadranta C5, na Dobrinji, gdje sam stanovao. Imena dvojice braće dječaka, Dževada i Nedžada, posudio sam od dvojice tadašnjih prijatelja angažiranih oko redakcije Muslimanskoga glasa – Dževada Hodžića i Nedžada Latića. Ilustracije slikovnice Bajramske cipele uradio je na svoj autentični slikarski način upravo Ahmet Muminović. Govorilo se da je slikovnica štampana u, najmanje, dvadesetak hiljada primjeraka, doživjela je više izdanja, što je bio veći tiraž od svih mojih drugih dvadeset-trideset objavljenih knjiga. (Slikovnica Bajramske cipele bila je moj halal-poklon izdavačkoj kući “Sejtarija” i, koliko znam, prva publikacija u izdanju ovoga nekada čuvenog izdavačkog preduzeća.) Radovalo me i kad je Ahmet Muminović, prema scenarističkim uputama Aziza Kadribegovića, ilustrirao višetomno izdanje Kur’anskih pripovijesti, u izdanju nekadašnje izdavačke kuće “Bemust”. Bilo je to mnogo više od obične, tekuće vjerskopedagoške literature. Kao sad da gledam Mustafu Bećirovića, vlasnika “Bemusta”, kako na Sajmu knjiga u Frankfurtu 1996. godine, ili, možda, godinu dana kasnije, ponosito stoji kraj svoga velikog i vrlo inovativnog izdavačkog projekta.

Pošto je završio studij historije, Ahmet Muminović je naročito bio nježan prema i popularnim i skrivenim temama iz bosanske i balkanske povijesti. Kroz strip je ilustrirao biografije mnogih južnoslavenskih pisaca i istaknutijih ličnosti. Njegovi crteži i stripovi prepoznavani su po jasnoj i preciznoj liniji, po brižnoj i odnjegovanoj teksturi strip-kadra, u kojemu je vizualno akcentirana suština poruke koja se iznosi u pojedinoj dionici stripa, ali i s onim važnim crtačkim detaljima koji pojedine strip-dionice nadopunjuju dodatnim sociokulturalnim informacijama i kontekstima. Ono što je bilo naročitom u Muminovićevoj slikarskoumjetničkoj biografiji jest činjenica da je stripom o sarajevskom ilegalcu Valteru iz Drugoga svjetskog rata postao najtiražniji jugoslavenski strip-crtač samim tim što je strip-verzija popularnoga bosanskohercegovačkog i jugoslavenskog filma Valter brani Sarajevo u Kini doživjela tiraž od osam miliona primjeraka. Ahmetovom crtačkom inventivnošću bio je, kažu, oduševljen i režiser filma Hajrudin Šiba Krvavac.

Sve su mi se ove slike vraćale u sjećanje kad smo početkom ove godine ispraćali Ahmeta Muminovića na Onaj svijet. Preselio je, nekako, iznenada, 24. januara 2019., u sedamdeset petoj godini života. Vlakovo i druga sarajevska i bosanska mezarja odavno su postala najintenzivnija naša ovozemaljska sastajališta. Kao da s rahmetlijama sahranjujemo i mnoge dijelove vlastitih života!

Postoje pojedinci za koje su biografski podaci sekundarni samim tim što njihove biografije i ostvarena djela pripadaju svima nama. Ipak, valjalo bi navesti da je Ahmet Muminović rođen 1945. godine u Gornjem Vakufu. Srednju školu je završio u Bugojnu. Kako je od Gornjeg Vakufa do Bugojna putovao tadašnjim vozom ćirom, u jednom je razgovoru za novine rekao da je emotivno jako vezan za vozove, pruge, putovanja, pa mu je najomiljeniji strip koji je uobličio bio i ostao “Dječak i lokomotiva”. U tim je epizodama, kako je sam priznao, crtao svoga sina. (Taj Ahmetov sin, Safer, sadašnji je likovni i tehnički urednik u Preporodu, koji će, uz ostale tekstove predviđene za ovaj broj, prelamati i tekst o svome ocu.)

Prvo zaposlenje Ahmet Muminović je stekao upravo u Preporodu, da bi, od 1972. pa do početka fašističke srpsko-hrvatske agresije na državu Bosnu i Hercegovinu, dvije decenije, dakle, obavljao poslove likovnog i tehničkog urednika sarajevskih Malih novina. U biografskim podacima, rasutim po Internetu, stoji da je u vrijeme agresije i rata bio angažiran kao ratni novinar. Pokrenuo je i uređivao list Ratni glas – Republika BiH. Nakon rata bio je glavni urednik i direktor dječije i omladinske štampe (Male novine, Vesela sveska) u okviru “Avazove” medijske, grafičke i izdavačke grupacije. Dugi niz godina je, kao povjesničar po obrazovanju, uređivao u Dnevnom avazu rubriku “Znamenja Bosne i Hercegovine”. Njegovi stripovi, slike, ilustracije objavljivani su u Švedskoj, Finskoj, Francuskoj, Španiji, Turskoj, Kini i drugim zemljama. Prvi Muminovićev strip zvao se Nikolino. Radnja je smještena u kraj XVII. stoljeća. Priča se odvija tako da Dubrovčanin Nikolino i njegov prijatelj i vodič Emir, iz epizode u epizodu, dobijaju zadatke od Dubrovačke republike da u Carigrad prenesu porez koji Dubrovnik plaća sultanu.

Iza Muminovića je ostalo cijelo jedno bogatstvo stripova, crteža, slika na najrazličitije aktualne, povijesne i popularne teme. U svome izgrađenom antilicemjerstvu prema lažnim moralističkim smislovima života nije se libio kadikad biti i društveno subverzivan. U jednom intervjuu kaže da je imao veoma ozbiljne ponude da radi i živi u Turskoj, ali ostao je vjeran svojoj zemlji Bosni. Jednom je od novinara izjavio da je crtanje za njega najljepši i najlakši posao na svijetu. Iz tog je razloga i mogao ostvariti impozantno crtačko i slikarsko djelo.

Zamišljam kako se slijedeće, 2020. godine, kad bi list Preporod trebalo da obilježi pedeset godina svoga postojanja, održava baš tim povodom (u auli Gazi Husrevbegove biblioteke, ili gdje drugdje u Sarajevu) i velika izložba slika, crteža, stripova, pedesetogodišnjega slikarskoumjetničkog rada rahmetli Ahmeta Muminovića, a ja ću, dok budu o Muminovićevu slikarskom svijetu govorili, recimo, Aziz Kadribegović, profesor Enes Karić, Ahmetov sin Safer Muminović, i mnogi drugi, stajati malo postrani, s ushićenoću istog onoga dječaka iz septembra 1970. godine kojemu je babo Agan donio iz džamije prvi broj Preporoda i preko čijih se stranica taj dječak susreo s jednim posebnim i važnim imenom bošnjačke i bosanskohercegovačke kulturne povijesti – rahmetli Ahmetom Muminovićem... Bog mu dao lijepi Džennet!

 

PREPORUKA ZA ČITANJE - Roberto Saviano „Gomora“

PREPORUKA ZA ČITANJE - Roberto Saviano „Gomora“

Juni 08, 2019

Roberto Saviano (Napulj, 22 septembar, 1979) je italijanski novinar, autor i borac za ljudska prava. Autor je bestselera Gomorra i NulaNulaNula. Autor je serije “Gomora”.

U svojoj knjizi Gomorra (2006.) upotrijebio je istraživačku i književnu formu kako bi ispričao ekonomsku stvarnost i određena obilježja camorrina carstva. Godine 2006. na priredbi za pravednost Saviano se popeo na pozornicu i izrekao poznate riječi: Iovine, Schiavone, Zagaria ne vrijedite ništa! Na glavnome trgu u mjestu Casal di Principe mladi je pisac prozvao šefove organiziranoga kriminala u Kampaniji.

Nakon Gomorre objavljuje niz zbirki eseja i članaka te nekoliko romana: Ljepota i pakao. Zapisi 2004.-2009. (2009.), Riječ protiv Camorre (2010.), Pođi sa mnom (2011.) (djelo je nastalo po istoimenoj te iznimno uspješnoj italijanskoj tv-emisiji), istraživački roman Nula Nula Nula (2013.) te roman o odrastanju La paranza dei bambini (2016.).

Za svoje autorsko djelovanje i društvenu angažiranost dodijeljene su mu mnoge nagrade, a poznati nobelovci Orhan Pamuk, Dario Fo, Rita Levi Montalcini, Günter Grass, Desmond Tutu i Mihail Gorbačov 2008. godine potpisali su članak u kojem podupiru Saviana u borbi protiv camorre. Saviano piše za poznate novinske časopise La Repubblica, L’Espresso, El Paìs, The New York Times, Die Zeit, Expressen i The Washington Post.

Od 2006. živi pod strogom policijskom zaštitom te i dalje piše usprkos camorrinim prijetnjama. Dokumentarni roman-prvenac o uticaju kriminala na cijeli svijet!

U ovoj ubedljivoj i brižljivo dokumentovanoj knjizi Roberto Savijano je rekonstruisao beskrupulozne ekonomsko-finansijske i osvajačke mehanizme klanova Napulja i Kazerte, povezujući istovremeno i svojom pripovedačkom fantazijom poslovne mehanizme Kamore sa ratničkim fatalizmom japanskih samuraja srednjeg vijeka.

Tako je stvorena ova neobična i snažna knjiga, strastvena i brutalna kao Sodoma i Gomora, objektivna i vizionarska u isto vrijeme, knjiga koja je i istraživanje i književnost, prepuna realnog užasa i uznemirujuće draži, knjiga u čijem je svakom dijelu njezin mladi autor, rođen i odrastao u zemlji najsurovije kamore – sistema – uvijek prisutan u prvom licu. Tako su nastale ove stranice koje čitaoca hvataju za gušu i silovito ga uvlače u ponor stvarnosti, gdje je, čini se, pristup nemoguć i najradikalnijoj mašti.

O TOME SE GOVORI - Jacinda Ardern - primjer državnika
Mišljenja

O TOME SE GOVORI - Jacinda Ardern - primjer državnika

Juni 08, 2019

Dana 15. marta ove godine, 28-godišnji Australac, bijeli suprematista, ubio je u dvije džamije u Christchurchu i Linwoodu, Novi Zelanad, više od pedeset muslimana, a isto toliko ranio. Ubica je prethodno na web postavio svoj manifest dug 74 stranice u kome je govorio o imigrantskoj i muslimanskoj opasnosti. Njegovo inspirisanje srpskim nacionalistima je takođe bilo vidljivo. U dubokom šoku koji je pogodio ovu mirnu i udaljenu zemlju ostalo je zapamćeno držanje premijerke Novog Zelanda- Jacinde Ardern.

Premijerka je odmah napad okarakterisala kao teroristički čin. Izjavila je: „Mi nismo izabrani za metu ovog čina nasilja zato što podržavamo rasizam ili zato što smo enklava ekstremizma. Mi smo izabrani zbog činjenice da nismo nijedno od toga. Zato što mi predstavljamo raznolikost, ljubaznost, samilost, dom za onoga ko dijeli naše vrijednosti, utočište za one koji ga trebaju“.

Gospođa Ardern je zatim preduzela nekoliko poteza. Prvo, odbila je da izgovori ime napadača. „Umjesto toga“, rekla je, „izgovorićemo imena onih čije je živote on uzeo“. Drugo, odmah je najavila donošenje zakona koji će zabraniti posjedovanje vrsta oružja koje je korišteno u napadu. Treće, sa mahramom na glavi pojavila se među novozelandskom muslimanskom zajednicom, Time je poslala poruku: „Vi ste naši“. Na kraju, najavila je da će Novi Zeland od 2020. godine umjesto dosadašnjih 1000 imigranata primati 1500 godišnje.

 Profil državnika

Ovakvo držanje naišlo je na odobravanje u različitim krajevima svijeta - od Balkana do metropola svijeta. Mnogi su se zainteresovali za životnu priču ove hrabre i poštene žene.

Jacinda Ardern rođena je 26. jula 1980. godine u Hamiltonu, NZ. Odgojena je kao mormonka. U srednjoj školi je pokazala interes za društvena pitanja. Godine 2008. kada je imala 28 godina izabrana je u Parlament Novog Zelanda iz redova Laburističke partije. Godine 2005. napustila je Mormonsku zajednicu ili Crkvu Isusa Krista svetaca posljednjih dana, kako se ona zvanično zove. Nakon toga sebe opisuje kao agnostika. Izjavila je: „Mislim da ljude treba pustiti da slobodno izaberu svoja uvjerenja i da ne budu progonjeni zbog njih, bez obzira da li je riječ o ateistima ili tvrdokornim pripadnicima crkve“. U svom političkom radu je naglašavala pitanje djece, siromaštva i porodiljskog odsustva. Govorila je da je vrijeme da kapitalizam dobije ljudsko lice.

Predsjednica vlade Novog Zelanda postala je u jesen 2017. godine. Treća je po redu žena na poziciji predsjednika vlade ove zemlje. Druga je u svijetu žena koja se porodila u vrijeme trajanja premijerskog mandata (prva je bila Benazir Bhutto). Nakon šest sedmica porodiljskog odsustva vratila se na premijerski posao. Žestoko je kritikovala poslodavce ( kojih je i kod nas veliki broj) koji pitaju zaposlenice da li planiraju imati djecu, tako da ta okolnost utječe na njihov radni status. Prva je žena šef države ili vlade koja je na zasjedanje Generalne skupštine OUN donijela svoju tri mjeseca staru bebu Neve Te Aroha Ardern Gayford.

Državničko postupanje gospođe Ardern pomoglo je muslimanskoj zajednici Novog Zelanda da se lakše suoči sa teškim gubitkom. Kada čitamo biografiju Jacinde Ardern bude nam jasno zašto na Balkanu rijetko imamo državnike, a više političare, koji su neuvjerljivi i kada se izjašnjavaju i o najtežim tragedijama. Državnički potezi premijerke Novog Zelanda, koja je rođena 1980. godine, već su joj osigurali mjesto u Enciklopediji Britannica. S druge strane, višedecenijsko političko djelovanje bez uvjerljivosti historija može zabilježiti, ali neće cijeniti. Gospođa Ardern, kao premijerka jedne relativno male zemlje, postala je planetarno poznata na osnovu nekoliko državničkih poteza. To je pokazalo da svjetski ugled nije rezervisan samo za lidere velikih sila. To može biti model i za političare malih zemalja koji žele postati državnici.

Gorka istina - Normativna (ne) kultura
Mišljenja

Gorka istina - Normativna (ne) kultura

Juni 08, 2019

Jedan od znakova uspješne zajednice, društva ili države upravo je kultura sa svim onim što ova riječ podrazumijeva. Njene implikacije osjećamo ponajviše kad putujemo, svejedno da li je riječ o namrgođenim službenicima na pojedinim mjestima ili onim drugim, vedrim i nasmijanim koji će vas strpljivo saslušati ili uputiti i na kraju vam, u znak zahvalnosti za vašu kooperativnost, učtivo reći da vam se najiskrenije zahvaljuju. Kultura podrazumijeva maksimalnu opreznost da se ne uznemiri neko drugi, pa je tako, sjedenje ili strpljivo čekanje u tišini osnovni oblik ponašanja savremenog čovjeka.

Normativna kultura, također je važan činilac sveukupne kulture razvijenog dijela svijeta. Negdje sam pročitao slijedeću izreku: Allah će snagom sultana(zakona) nametnuti ono što ne može nametnuti snagom Kur’ana. I zaista je tako. Bez obzira na sve, društvena norma ili ona pravna iza koje stoji bilo kakav aparat prinude, najbolja je garancija da će određeni obrazac ponašanja zaživjeti.

 

Muslimani i normativna kultura

Čudno je da moramo konstatirati da muslimani općenito nemaju razvijen ovakav vid kulture. Da ne idemo daleko, dovoljno je pogledati u svoju bašču i ostati zabrinut. Čudno je da neko ko je završio medresu i ko je zaposlen kao imam postavlja pitanje svrsishodnosti određene norme unutar Zajednice ili jednostavno izjavi da tu normu neće ili ne mora ispoštovati.

Naravno, riječ je o pojavi koja se ne odnosi na većinu čestitih imama. Još je čudnije kada neko ko je visoko pozicioniran unutar Zajednice ili profesor na visokoškolskoj ustanovi jednostavno ignorira propisanu normu i tvrdi da se po Šeriatu budući bračni par može vjenčati bilo gdje, čak i potajno, uz prisustvo svjedoka, odnosno da je to, sa stajališta islama, validno! Ili da se zekat i sadakatul- fitr mogu dati i mimo Bejtu-l-mala onima koji imaju potrebu, svejedno da li ćemo to uraditi lično ili možda džematile, preko džemata, jer nekima izgleda ni ta praksa nije strana.

 Da ne govorimo o brojnim našim organizacijama koje često zaigraju na sentiment ljudi i privole ih da i njima daju dio zekata koji pripada Bejtu-l- malu ili slično urade kod akcije kurbana koju u principu provodi Islamska zajednica, odnosno njene odgojno- obrazovne ustanove.

Iako treba naglasiti da zekat i sadakatu-l-fitr, kurban, hadž i umra predstavljaju ibadete koje mora voditi i nadzirati nadležna Islamska zajednica u BiH, pojedinim njenim članovima (čak i pojedinim imamima i članovima džematskih odbora) je potrebno dodatno objasniti šeriatski stav i posegnuti za mjerama prisile, sankcije ili javne osude i odstranjivanja iz službe i oduzimanje odgovorne dužnosti.

Poštivanje norme i njena svrsishodnost

Nezamislivo je da neko u razvijenom društvenom sistemu može i pomisliti da svjesno prekrši određenu normu. Time se, osim sankcije koja je neizbježna, dovodi u pitanje društveni status, posao ili boravak na određenom području. Poštivanje normi unutar zajednice od strane njenih članova omogućuje bavljenje razvojem i napretkom, umjesto tapkanja u mjestu i zamaranjem vlastitim problemima. Kod norme je bitno razumjeti i objasniti njenu svrsishodnost i namjenu.

Kada određeni pripadnici džematskog odbora (svejedno da li je riječ o imamima, vjerskim službenicima ili civilima kako se neslužbeno zovu ostali članovi odbora) pomisle da su sami sebi dovoljni i da im viši organi Zajednice nisu potrebni osim onoliko koliko je nužno, onda to znači da smo zakazali u odgoju, obrazovanju, edukaciji ili kadrovskoj politici. Niko ne kaže da su viši organi Zajednice savršeni i da ih ne treba kritizirati i unaprjeđivati. Mi znamo da je to naša dužnosti, ali i za to postoje načini i procedure. Takvi jednostavno zaboravljaju da ih je ta ista Zajednica odškolovala, nahranila i dala im licencu za rad i djelovanje u džematima širom svijeta.

Ono što je posebno pogubno jeste svijest takvih pojedinaca da je viši oblik organizacije Zajednice, općine, kantona, entiteta ili države samo nužnost i da on treba sam sebe izdržavati. Da bi se takvo ponašanje suzbilo i svelo na podnošljivu mjeru, potrebno je uložiti više od onoga što trenutno činimo. Umjesto pukog ponavljanja da trebamo voljeti Allaha i Njegovog Poslanika, da se trebamo držati Allahovog užeta, tj. Njegove Knjige, Kur’ana, nekima valja skrenuti pažnju da ta ljubav ili držanje za uže podrazumijeva određeni oblik ponašanja koji katkada zahtijeva javnu pohvalu, osudu ili sankciju. Jer, ne zaboravimo onu rečenicu sa početka ovog teksta: Allah će snagom sultana (zakona) nametnuti ono što ne može nametnuti snagom Kur’ana. Tražeći autora spomenute izreke koju sam negdje pročitao, nađoh da se ona pripisuje hazreti Osmanu. Neki vele, hazreti Omeru. Imajući u vidu da se hazreti Omeru i previše toga pripisuje, skloniji sam mišljenju da ovo ostane vezano za trećeg halifu, hazreti Osmana.

U sjeni člana 114 - Ramazanska inicijativa: Protiv izrabljivanja radnika

U sjeni člana 114 - Ramazanska inicijativa: Protiv izrabljivanja radnika

Juni 08, 2019

Mogu li se mubarek dani ramazana, najbolje vrijeme kada se može doći do ljudskih srca, iskoristiti da se skrene pažnja na problem izrabljivanja radnika u našem društvu?

 

Savez samostalnih sindikata BiH je javno i bez kalkulacija upozoravao i svoje članstvo, ali i predstavnike vlasti, da će donošenje Zakona o radu Federacije imati negativne posljedice na radnike, da neće smanjiti stopu nezaposlenosti i da će, u konačnici, dovesti do dodatnog iseljavanja radno sposobnog stanovništva iz naše zemlje. Nažalost, bili su upravu i sada javnost svjedoči onome na šta su upozoravali.

 

Radnik bez plate se mora žaliti u roku od 30 dana

 U izmjenama i dopunama Zakona o radu Federacije BiH (Službene novine Federacije BiH broj 89/18), koje su stupile na snagu 17.11.2018. godine, izmijenjena je, između ostalog, veoma bitna odredba člana 114. Zakona koja se odnosi na postupak ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Prema stavu 1. ovog člana radnik, čije je pravo povrijeđeno, mora u roku do 30 dana zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava.

Prema riječima predsjednika Saveza samostalnih sindikata BiH Selvedina Šatorovića stavom 2. ovog člana je propisano da ako poslodavac u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za zaštitu prava ili postizanja dogovora o mirnom rješavanju spora iz člana 116. stav 1. ovog zakona ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 90 dana podnijeti tužbu pred nadležnim sudom. Stavom 3. ovog člana je propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stava 1. ovog člana, osim u slučaju otkaza ugovora o radu u skladu sa ovim zakonom.

„Dakle, iz navedene odredbe je jasno da se radnik poslodavcu sa prethodnim zahtjevom za ostvarivanje prava iz radnog odnosa, a prije podnošenja tužbe, ne mora obraćati samo u slučaju otkaza ugovora o radu, a u svim drugim slučajevima kršenja prava radnik se mora prvo obratiti poslodavcu za zahtjevom za ostvarivanje prava, i to u roku od 30 dana od povrede prava odnosno saznanja za povredu prava. U slučaju da radnik, iz bilo kojeg razloga, a razlozi mogu biti brojni - strah, neznanje, neinformisanost, specifično radno vrijeme, smjenski rad, rad na terenu itd., propusti podnijeti takav zahtjev, isti ne može tražiti ostvarivanje tog prava u sudskom postupku“, pojasnio je Šatorović.

S obzirom na ovo, kako objašnjava Šatorović, ako se radi o novčanom potraživanju temeljem radnog odnosa, radnik koji se poslodavcu ne obrati pisanim zahtjevom za ostvarivanje prava, ako mu bude uskraćeno, i to u prekluzivnom roku od 30 dana, ne može podnijeti ni tužbu radi ostvarenja tog prava! „To znači da ovo pravo radnik više neće moći ostvariti, odnosno da će to pravo trajno izgubiti, bez obzira što se radi o nečemu što je temeljem radnog odnosa zaradio - u pitanju je njegov novac, odnosno njegova imovina, što mu nikako ne bi smjelo biti uskraćeno na ovakav način. Treba istaći da ovo rješenje potpuno besmislenim čini i rok zastare od tri godine iz člana 115. zakona o radu, u situaciji kad se radnik za svako dospjelo, a neisplaćeno mjesečno potraživanje mora posebno obraćati poslodavcu sa pisanim zahtjevom, u vrlo kratkom roku, a onda i podnositi tužbu sudu ako potraživanju ne bude udovoljeno od poslodavca, u daljnjem roku od 90 dana. Ako to ne učini, radnik ne gubi samo pravo na obraćanje sudu, on praktično gubi i pravo na ova potraživanja, bez obzira da li se ona nalaze unutar trogodišnjeg zastarnog roka!“, kaže Šatorović.

sindikat 2

Šatorović: „U slučaju da radnik, iz bilo kojeg razloga: strah, neznanje, neinformisanost, specifično radno vrijeme, smjenski rad, rad na terenu itd., propusti podnijeti takav zahtjev, isti ne može tražiti ostvarivanje tog prava u sudskom postupku.“

 

Strah od poslodavaca

Sam rok zastare i nije sporan, sporno je što veliki broj radnika uopšte neće smjeti svoja prava potraživati od poslodavca, odnosno putem suda. „Treba naglasiti da ovakva odredba ne postoji u komparativnom pravu, odnosno ne sadrže je ni zakoni o radu Hrvatske, Srbije, Republike Srpske niti Crne Gore. Onemogućavanje radnika da se obrati sudu ako se prethodno nije obratio poslodavcu, i to u prekluzivnom roku od 30 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo ili saznanja za povredu prava, predstavlja i ograničenje ustavnog prava na pristup sudu. “Ono što je posebno zabrinjavajuće je da će doslovnom primjenom člana 114. Zakona o radu naročito biti pogođeni radnici realnog, prvenstveno tzv. privatnog sektora. Razlozi su slaba sindikalna organizovanost, neinformisanost, neznanje, radni uslovi, specifično radno vrijeme, rad na terenu, a posebno činjenica da su radnici uglavnom angažovani temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme, te posljedično ogroman strah od poduzimanja bilo kakve radnje koja bi mogla izazvati negativnu reakciju poslodavca, prvenstveno u smislu neprodužavanja ugovora o radu. Ovo su problemi koji se u praksi već dešavaju. S druge strane, upravo su radnici u realnom sektoru u najvećoj mjeri izloženi problemu neisplate plata, naknada plate, naknada koje nemaju karakter plate itd.“, pojasnio je Šatorović.

Kada je u pitanju neisplata plate, članom 80. Zakona o radu jeste propisano da je poslodavac koji ne isplati platu u zakonskom roku ili je ne isplati u cijelosti, dužan do kraja mjeseca u kojem je dospjela isplata plate radniku uručiti obračun plate koju je bio dužan isplatiti. Ovaj obračun plate smatra se izvršnom ispravom, na osnovu koje radnik može kod suda pokrenuti postupak izvršenja radi naplate svog potraživanja. Međutim, ako poslodavac radniku ne isplati platu, a ne uruči mu ni obračun plate, proizilazi da se radnik poslodavcu mora obratiti sa pisanim zahtjevom za uručivanje obračuna neisplaćene plate, a ako to ne učini, doslovnom primjenom člana 114. Zakona o radu izgubio bi pravo da ovo svoje potraživanje ostvaruje putem suda.

Usporedba sa zakonima u regionu

O tome koliko je aktuelni Zakon o radu Federacije BiH u ovom dijelu nedorečen svjedoči i činjenica da on apsolutno ne sadrži odredbu koja eksplicitno propisuje da je poslodavac obavezan radniku isplatiti platu za izvršeni rad. Primjera radi, član 90. stav 1. Zakona o radu Hrvatske je propisao da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti platu u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu. Ovakva odredba u Zakonu o radu Federacije BiH ne postoji, pa ostaje da se obaveza poslodavca da radniku isplati platu, podrazumijeva.

Šatorović je istakao problem sankcionisanja kršenja radničkih prava. „Kada su u pitanju kaznene odredbe odnosno inspekcijska zaštita, zanimljivo je, ali ne i slučajno, da je izmjenama i dopunama Zakona o radu ujedno brisan i član 172. zakona, koji je propisivao kaznu od 10.000,00 do 50.000,00 KM za poslodavca koji ne isplati platu radniku u zakonskom roku. Ovaj prekršaj je dopunom zakona ugrađen u član 171. zakona, koji propisuje kaznu 1.000,00 do 3.000,00 KM, i to ako poslodavac „iz neopravdanih razloga“ ne isplati platu ili je ne isplati u cjelosti. Dakle, sada imamo deset ili dvadeset puta manju kaznu za poslodavca koji radnicima ne isplati plate, bez obzira o kojem broju radnika je riječ, a svakako ostaje otvoreno i pitanje ko odlučuje o opravdanosti razloga za neisplatu plate.“

Samo 100 hiljada maraka kazni

Kada su u pitanju inspekcije koje bi trebale biti neka zaštita radniku, možemo navesti primjer da je u Zeničko-dobojskom kantonu od sistematizacijom predviđenih 12 inspektora anagažovano samo sedam, što je apsolutno nedovoljno s obzirom na broj poslodavaca, odnosno radnika. Vezano za izrečene sankcije, prema izvještaju Kantonalne inspekcije zaštite na radu ZDK, u 2017. godini poslodavcima su izrečene novčane kazne u ukupnom iznosu od čitavih 500 KM, što je prosto nevjerovatno ako se zna kakvo je stanje u ovoj oblasti. S druge strane, inspekcija rada ZDK je izrekla sankcije u ukupnom iznosu od oko 100.000,00 KM, za cijelu godinu dana u kantonu koji ima preko 80.000 radnika, iako su kršenja radničkih prava ogromna i svakodnevna. Dakle, kapacitet inspekcije kao subjekta koji treba osigurati poštivanje zakona, pa i radničkih prava je ne samo ograničen, nego praktično nepostojeći, a slična je situacija i u drugim kantonima.

„Svjedoci smo da je, još od vremena prije samog usvajanja Zakona o radu, u javnost plasirano mnogo neistinitih i nepotpunih informacija o samom tekstu Zakona, koje su svakako za cilj imale da privole radnike, njihove sindikalne predstavnike, ali i javnost da prihvate usvajanje takvog zakona i da se ne protive njegovom sadržaju. Kada se sve gore navedeno uzme u obzir, sa punim pravom se može zaključiti da će primjena člana 114. Zakona o radu imati nesagledive posljedice po, u prvom redu materijalna prava radnika, odnosno njihovu imovinu, i to naročito onih kategorija koje i jesu najugroženije i najmanje zaštićene, kao i da male sankcije te nepostojeći kapacitet inspekcija rada za osiguranje poštivanja zakona neodgovornim poslodavcima širom otvaraju mogućnost da takvu situaciju iskoriste, odnosno zlouporijebe“, zaključio je Šatorović.

Bez fetve o izrabljivanju radnika

Na adresu sekretarijata Vijeća muftija poslali smo upit da li su razmatrali pitanje donošenja fetve o zabrani izrabljivanja radnika, s obzirom da je Vijeće muftija iznosilo stavove i izjave i u vezi s pitanjima koja, na prvi pogled, ne ulaze u domen rada ovog tijela Islamske zajednice.

„Pitanje, kako navodite, ‘izrabljivanja radnika’ je veoma kompleksan problem, u čije rješavanje se trebaju uključiti, prije svih drugih, nadležna izvršna i zakonodavna vlast, zatim sindikati, poslodavci i ekonomsko-socijalna vijeća. Ovo pitanje se ne može rješavati putem fetvi ili stavova Vijeća muftija ili bilo kojeg drugog organa Islamske zajednice. Islamska zajednica može, a to i čini, samo apelirati na poslodavce i radnike da svako sa svoje strane izvršava svoje obaveze, kako bi mogao tražiti i svoja prava. Napominjemo da je reisu-l-ulema u svojim hutbama i obraćanjima ukazivao na brojne devijacije i nepravde u našem društvu, a jedna od njih je i nepravda prema nekim radnicima. Također, fetva-emin, koji svakodnevno odgovara na pitanja vjernika, u svojim odgovorima se doticao i tog pitanja, a tretirao ga je i u svojim stručnim radovima. Takav jedan rad pod naslovom Zaštita radničkih plata i nadnica u islamskom pravu objavio je u Takvimu Rijaseta Islamske zajednice od 2003. godine“, stoji u odgovoru Vijeća muftija.

Ipak, kada se uzme u obzir težina ovog problema i dugoročne posljedice, pitanje izrabljivanja radnika je jednako važno kao i druga pitanja od vitalne važnosti, kao što je borba protiv poroka kocke i klađenja, čemu je posvećena 2019. godina. Štaviše, kocka i brojni drugi poroci mogu biti posljedica upravo psihičkog i materijalnog stanja radnika, najveće grupacije bh. populacije, stoga ostaje pred Islamskom zajednicom da se ovom pitanju daje više pažnje, barem da se jedanput u godini hutbom skrene pažnja na važnost čuvanja radničkih prava. U vezi s ovim, veliki izazov za brojne imame jeste govoriti objektivno o zaštiti radnika i u isto vrijeme ne izgubiti podršku privrednika koji doniraju sredstva za važne projekte.

Profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi Salih ef. Haušić o odnosu prema radnicima u svjetlu islama nam je kazao da obespravljeni radnici gledaju kako njihov poslodavac kupuje skupocijene vile, automobile i javno pokazuje darežljivost i dobročinstvo dajući priloge u humanitarne svrhe, a preče je da radnicima isplati zarađene plate i prestane ih tretirati kao robove. „Poslodavci bi trebali imati na umu da je bolje da ne daju prednost dobrovoljnim ibadetima nad pravima njihovih radnika. Sjetimo se riječi Allaha, dž.š.:’„Moji robovi, Ja sam zaista zabranio sebi zulum i učinio Sam ga zabranjenim među vama, pa ne činite jedni drugima nasilje“‘, kazao je profesor Haušić.

Ako poslodavac radniku ne isplati platu, a ne uruči mu ni obračun plate, proizilazi da se radnik poslodavcu mora obratiti sa pisanim zahtjevom za uručivanje obračuna neisplaćene plate, a ako to ne učini, doslovnom primjenom člana 114. zakona o radu izgubio bi pravo da ovo svoje potraživanje ostvaruje putem suda.

 

Dževad Hodžić: Nedostaje nam kritičko razumijevanje islama

Dževad Hodžić: Nedostaje nam kritičko razumijevanje islama

Juni 08, 2019

S prof. dr. Dževadom Hodžićem, direktorom Uprave Rijaseta IZ za obrazovanje, nauku i kulturu razgovaramo o medresama, njihovim programima, o islamskim fakultetima, o našem razumijevanju islama i islamskom mišljenju, o vjeronauci u školama i o nekim važnim projektima Rijaseta IZ koji se odnose na obrazovanje

 

Preporod: Profesore Hodžiću, kuda ide Islamska zajednica?

Hodžić: Da, ciljate na naslov moje knjige kratkih eseja koju sam objavio prije petnaestak godina. Kako vrijeme brzo prolazi. Dobar naslov, zar ne?

Preporod: Zapravo, dobro pitanje. Podnaslov Vaše knjige glasi: poste restante. Vaše pitanje Vas je u nekom poštanskom pretincu sačekalo i sada ste u prilici da na njega odgovorite kao član Rijaseta IZ i direktor Uprave za obrazovanje, nauku i kulturu.

 

Kuda ide Islamska zajednica?

 

Hodžić: Ali, prvo bih Vas podsjetio, u esejima pod naslovom „Kuda ide Islamska zajednica?“ najmanje je riječ o bilo kojoj administraciji, o bilo kojoj institucionalnoj personalnoj strukturi, o vođstvu Islamske zajednice. U toj knjizi preovlađujuće se bavim nekim fenomenima našeg religijskog mentaliteta, nekim konceptualnim izazovima pred kojima se nalazimo kao Zajednica. Odgovarajući na Vaše pitanje na toj načelnoj ravni, mogao bih reći da se i dalje kao Zajednica nalazimo pred manje-više istim izazovima. A to, u najkraćem, znači, naše islamsko mišljenje i dalje je statično, nekritičko, i na neki način uvijek post festum mišljenje koje nema anticipacijsku snagu. I dalje nas, sada ponavljam neke naslove, odnosno natuknice kojih se sjećam iz knjige eseja Kuda ide Islamska zajednica, uglavnom nema nigdje u evropskim raspravama o islamu; još uvijek u estetskim kriterijima našeg islamskog života u islamskoj muzici, arhitekturi džamija i nekim drugim područjima našeg vjerskog života često lebdimo između vječnosti i kiča. I dalje, oskudijevamo u normativnoj kulturi, institucionalnoj odgovornosti. I tako dalje i tako dalje.

Preporod: Vi sada ne govorite o Islamskoj zajednici, Vi govorite o islamskom mišljenju? Ili je za Vas Islamska zajednica u prvom redu sadržana u sferi našeg razumijevanja islama?

Hodžić: Upravo tako. Naravno da Islamsku zajednicu čine njene institucije, zavodi, organi, ljudi. Ali, njen izgled, njen poziv, njena misija, njene mogućnosti, njena budućnost najizravnije su povezani prvenstveno s načinom na koji mi razumijevamo islam kao sadržaj njenog života.

 

Obrazovanje kao temeljna misija Islamske zajednice

 Preporod: Profesore Hodžiću, Vi ste 1. januara 2019. godine preuzeli dužnost direktora Uprave za obrazovanje, nauku i kulturu Rijaseta Islamske zajednice. U kakvoj se situaciji nalazimo kada je riječ o obrazovanju u Islamskoj zajednici?

Hodžić: Htio bih u prvom redu naglasiti da obrazovanje predstavlja temeljni sadržaj misije, odnosno najvažniji cilj djelovanja Islamske zajednice, budući da se obrazovanje u muslimanskoj tradiciji utemeljenoj na Kur’anu i Sunnetu, razumije kao duhovno uzdizanje do onih kulturno-povijesnih sadržaja i formi života u kojima ljudi pojedinačno i u zajednici svjedoče smisao i vrijednosti Istine u skladu s naravi svog namjesničkog poziva na Ovome svijetu. To znači da se u muslimanskoj tradiciji obrazovanje razumije u njegovom sveobuhvatnom kognitivnom, emocionalnom, moralnom, kulturnom i socijalnom značenju. Drugim riječima, obrazovanje se u islamskoj tradiciji razumije tako da ona riječ koja se danas gotovo redovno dodaje uz obrazovanje, odgoj - u odnosu na obrazovanje predstavlja pleonazam. Obrazovanje je ili samo u sebi odgoj ili nije obrazovanje. Obrazovanje za Islamsku zajednicu nije samo stručno usavršavanje. Jer, sintagme kao što su stručno usavršavanje, stjecanje vještina i sposobnosti, ishodi učenja, odgoj i obrazovanje i sl. u svom zaleđu imaju pojam znanja kao tehničkog znanja, znanja koje se svodi na ovladavanje resursima, na stjecanje profita, znanja koje više nije kao nekad vrlina, nije čak ni moć, nego je, kako je to još 1979. u svom djelu Postmoderno stanje utvrdio Lyotard, novac. Obrazovanje je za Islamsku zajednicu djelovanje koje se u svojim najvažnijim premisama, sadržajima, vrijednostima i ciljevima poistovjećuje s edebom, u onom značenju ovog islamskog pojma koje naglašava Attasova filozofija obrazovanja, a to znači s književnošću, literaturom, duhovnošću, islamom samim.

Preporod: Pred kakvim izazovima se danas nalazi obrazovanje u Islamskoj zajednici?

Hodžić: Obrazovanje u Islamskoj zajednici u proteklom poslijeratnom razdoblju prošlo je kroz neke tranzicijske, reformske procese. Prije agresije na BiH, za vrijeme Jugoslavije imali smo jednu medresu u BiH, tek 1977. godine, ponovo smo, nakon nekih četrdesetak godina pokrenuli jednu visokoobrazovnu instituciju Fakultet islamskih nauka. Danas samo u BiH imamo šest medresa i tri fakulteta. Visoko obrazovanje u Islamskoj zajednici odvija se u jednom institucionalno zaokruženom i prilično organiziranom sistemu čije je, doduše, usaglašavanje sa načelima, vrijednostima, opredjeljenjima i zadacima sadržanim u dokumentu koji je Rijaset IZ u BiH usvojio kao ‘Strategiju razvoja visokog obrazovanja i naučnoistraživačkog rada IZ u BiH u periodu od 2014. do 2024. još uvijek u toku. Predstoji nam izrada slične strategije za srednjoškolsko obrazovanje, odnosno strategija razvoja medresa.

 

Medrese postižu odlične rezultate

 Preporod: Kako ocjenjujete aktuelne nastavne planove i programe medresa, da li ste zadovoljni radom, rezultatima i uspjesima ovih naših srednjoškolskih ustanova? Mislite li da bi se nastavni planovi i programi medresa trebali još više prilagoditi konstelaciji odnosa u kojoj za imamski poziv nije dovoljno završiti medresu već je potrebno završiti fakultet islamskih nauka i u kojoj imamo sedam medresa?

Hodžić: Nastavni planovi i programi medresa već su u značajnoj mjeri prilagođeni konstelaciji o kojoj govorite. Naše su medrese danas zapravo islamske gimnazije u čijim planovima i programima se islam izučava u njegovim osnovnim odrednicama potrebnim za islamski identitet i buduće orijentiranje, dok se na drugoj strani značajna pažnja pridaje prirodno-matematičkim, jezičkim i društvenim disciplinama koje svršenicima medresa omogućuju studiranje na fakultetima najrazličitiji smjerova. U tom pogledu naše medrese vrše neprocjenjivo važnu misiju, možda najvažniju u Islamskoj zajednici, i, da ne zaboravim, postižu odlične rezultate na svim poljima. Naravno da kontinuirano radimo na izmjenama, dopunama, poboljšanjima programa naših medresa. Ja mislim da ima još prostora da se neki nastavni predmeti vjerskog sadržaja skrate kako bi se oslobodio prostor za prirodne i jezičke discipline koje svršenicima medresa osiguravaju veće šanse u daljem obrazovanju. Naprimjer, ahlak se s dvije godine može skratiti na jednu. Jer, i svi drugi nastavnici i odgajatelji rade na tom polju u toku sve četiri godine koliko traje školovanje u medresi. A da ne govorimo da su na tom polju kod učenika medresa prije nego što su došli u medresu, na najbolji način radili njihovi roditelji, ali i učitelji i nastavnici u osnovnoj školi.

 

Leibnitzove monade

 Preporod: Kakva je situacija s islamskim fakultetima koji djeluju u okviru Islamske zajednice? U kojoj se mjeri u radu i djelovanju naših islamskih fakulteta primjenjuju načela i vrijednosti Strategije Visokog obrazovanja kao što su načelo suvremenosti, razvojnosti, pluriperspektivnosti i fleksibilnosti ili, naprimjer, načelo kritičnosti, refleksivnosti i samopreispitivanja? Koliko su ideje u našem razumijevanju islama, u našem islamskom obrazovanju, prepoznajete, navodim Vam ponovo riječi iz Strategije razvoja visokog obrazovanja i naučnoistraživačkog rada IZ u BiH u periodu od 2014. do 2024., „smjele, savremene, kreativne i inovativne ideje...“? Šta najviše, prema Vašem mišljenju, danas nedostaje našem islamskom mišljenju i obrazovanju?

Hodžić: Najviše nam, mislim, nedostaje kritičko razumijevanje islama, a to znači razumijevanje islama u povijesnom kontekstu, razumijevanje života, pa i islamskog života ne kao neke prirodne ili mehaničke stvarnosti koja nije fiksirana u neki biblijski okvir mirovanja, nego povijesne stvarnosti koja nije neki nepokretni entitet nego događaj kao takav. Nedostaje nam, dakle, razumijevanje islamske misli, islamskog života, islama samog u modusu povijesnosti njihovih univerzalnih značenja i očitovanja. Tu onda nastaje naš deficit u pogledu kritičkog, dijaloškog, intersubjektivno utemeljenog, problemskog i hermeneutičkog mišljenja.

Preporod: Nedostaju nam rasprave o važnim pitanjima, o aktuelnim temama, o životnim izazovima.

Hodžić: Da. Pogledajte naše najistaknutije autore, njih recimo desetak, njihove tekstove, knjige. Kao da niko nikog ne čita, jer, gotovo da se niko ni na koga ne poziva, niko se ni s kim niti slaže niti ne slaže. Većina tih tekstova i djela se ponašaju kao Leibnitzove monade. Naši autori, sudeći po njihovim tekstovima, međusobno ne govore.

dzevad hodzic 2

Preporod: Zašto?

Hodžić: Nisam siguran da znam odgovor. Vjerovatno se na to pitanje može odgovoriti na više različitih načina i da svaki odgovor bude valjan. Ako bih se ipak usudio kratko odgovoriti na Vaše pitanje, rekao bih da još uvijek do mišljenja ne dospijevamo u hermeneutičkom ključu prema kojem mišljenje nije neko monološko kretanje od subjekta prema objektu, nego je uvijek razumijevanje koje se sastoji u dijaloškom odnosu obostranog slušanja i govorenja.

 

Nekad i sad

 Preporod: Kada biste trebali povući neku paralelu između vremena kada ste Vi studirali na ITF-e i današnje situacije s obrazovanjem, studiranjem, studentima i profesorima, kada je situacija bila povoljnija, prije četrdeset godina ili danas?

Hodžić: U tom pogledu moj horizont vjerovatno neizbježno određuje moja vlastita perspektiva. Mislim, danas nisam više tako mlad. Ali, dobro. Bilo je to zaista po mnogo čemu drugo vrijeme. Evo jedna zanimljiva paralela. Ja sam kao student druge godine fakulteta išao ispred tadašnjeg El-Kalema na sajam knjiga u Zagreb. Sa mnom je bio kolega iz El-Kalema koji je tamo inače radio na distribuciji i prodaji knjiga. On nije bio student. Na sajmu je sve vrijeme čitao crtane romane, stripove, a ja sam ga morao moliti i upozoravati da to štivo sakrije kada bi do našeg štanda s knjigama došao neki posjetilac i interesirao se, recimo, za naslov „Klasična kultura islama“ od Nerkeza Smailagića. Danas su druga vremena. Studenti čitaju sms poruke ili se dopisuju putem Facebooka, a to je manje od stripova. Ili, druga usporedba. Prvi nastavnonaučni plan i program Islamskog teološkog fakulteta radila je Matična komisija u kojoj većina nije ni trebala ili iz objektivnih i političkih razloga ni mogla predavati na Fakultetu. Danas se reforme, bolje reći, izmjene i dopune nastavnonaučnih programa na našim fakultetima često rade tako da neki nastavnici na taj način nastoje sebi ili svom predmetu, svojoj oblasti ili katedri osigurati potreban broj sati, odnosno nastavničku normu. I evo, još jedna usporedba, koju ostavljam svima da je razumiju onako kako se njima čini da je najbolje. Naši fakulteti, nisu dovoljno programski, konceptualno, kadrovski integrirani u život i rad, probleme i potrebe zajednice u cjelini. Kad sam ja studirao na ITF-u tefsir je predavao profesor koji je bio vjerskoprosvjetni referent Vrhovnog islamskog starješinstva, a akaid profesor koji je bio predsjednik Starješinstva IZ-e za BiH, Hrvatsku i Sloveniju.

Preporod: Slušate li ponekad neke naše vaize i predavače koji su danas veoma popularni? 

Hodžić: Mislite na neke vaize koji nastupaju u retoričkom maniru stand up zabavljača. Nažalost, sve više imamo na djelu folklorističko i populističko insceniranje vjerskog diskursa i vjere u cjelini. Kad slušam i gledam neke naše danas popularne vaize kako se usred vaza do pola rečenice smiju, a otpola plaču, kako nonšalantno nastupaju, sjetim se naših očeva i djedova, sjetim se naših starih profesora i alima, smirenih, tihih, dostojanstvenih, skrušenih i gordih vaiza koje smo nekad imali priliku slušati, pa pokušam zamisliti kako bi to izgledalo da je njima neko rekao da treba da nastupaju kao neki naši današnji vaizi, koji dok govoreći, spuštaju i podižu ton, galame i gestikuliraju – naši stari bi od stida u zemlju propali.

 

Preporod: Husein efendija Đozo 1969. godine objavljuje nadahnuti esej pod naslovom „Na grobu Božijeg Poslanika“ u kojem se prisjeća jednog Poslanikovog hadisa u kojem Muhammed, alejhi-s-selam, kaže“ Ti živiš, Ibn Mes’ude, u vremenu u kojem ima mnogo onih koji poznaju Kur’an, primjenjuju i vode brigu o primjeni njegovih propisa, a malo ima onih koji ga čitaju i vode brigu kako se izgovara koji harf. Doći će, međutim, vrijeme kada će biti mnogo onih koji čitaju Kur’an, strogo vode računa o tome kako se izgovora koji harf u njegovom tekstu, a vrlo malo onih koji ga razumiju i primjenjuju njegove propise u svakodnevnom životu.“ Da li je danas, pola stoljeća poslije ovih Đozinih riječi situacija bolja?

Hodžić: Nije. U posljednih tridesetak godina dobili smo na stotine mladih hafiza. I to je lijepo, fascinantno. To svjedoči o jedinstvenoj ljubavi muslimana prema Kur’anu. To je mudžiza – čudo samo po sebi. Ali, u tih trideset godina ne bismo u našoj literaturi o Kur’anu imali ni jedno autorsko, mislilački vitalno i otvoreno, problemski strukturirano, tematski i sadržinski originalno djelo da nije bilo doktorske disertacije prof. Karića koja je objavljena pod naslovom: „Kako tumačiti Kur’an“.

Pogledajte naše najistaknutije autore, njih recimo desetak, njihove tekstove, knjige. Kao da niko nikog ne čita, jer, gotovo da se niko ni na koga ne poziva, niko se ni s kim niti slaže niti ne slaže. Većina tih tekstova i djela ponašaju se kao Leibnitzove monade. Naši autori, sudeći po njihovim tekstovima, međusobno ne govore.

 

Vjeronauka

 Preporod: U nadležnosti Vaše Uprave je i vjeronauka u osnovnim i srednjim školama koja je često predmet različitih pogleda u javnom prostoru?

Hodžić: I to je sasvim razumljivo. Vrlo je delikatno pitanje kako ćete predavati vjeronauku u javnim školama u društvu kakvo je naše. Mi smo svjesni posebne odgovornosti koju imamo u pogledu vjeronauke u školama. Pažljivo radimo na tome da ona bude adekvatno koncipirana, a to znači, univerzalistički, dijaloški, inkluzivno, pluriperspektivno i da bude adekvatno izvođena, stručno, prema vrhunskim pedagoškim standardima. Za nas je vjeronauka posebno važan segment misijskog djelovanja Islamske zajednice budući da putem vjeronauke u školama mi na posredan način dospijevamo do 90% naših muslimanskih porodica. Odgovornost profesora i nastavnika islamske vjeronauke u školama je u stanovitom smislu specifična. Profesori islamske vjeronauke moraju biti izrazito senzibilizirani da djeluju u okviru religijski i svjetonazorski mješovitih nastavničkih vijeća i škola u cjelini. Ako muallim ili muallima možda i smiju u mektebu navesti nekom polazniku čiji roditelji također često dolaze u džamiju neki rigorozni hadis to profesor vjeronauke u školi ne smije nikako učiniti.

 

Kultura sjećanja

 Preporod: Možete li na kraju navesti neke najvažnije izazove, procese ili projekte Rijaseta i Vaše Uprave vezane za obrazovanje, nauku, kulturu?

Hodžić: Ima puno projekata na kojima radimo. Ima puno poslova, problema, aktivnosti, procesa. Možda bih mogao izdvojiti nekoliko njih. Radimo na više različitih mjera i aktivnosti kojima ćemo unaprijediti nastavu i učenje arapskog jezika u našim obrazovnim zavodima. Nada se da ćemo veoma brzo u tom pogledu pristupiti formiranju Centra za arapski jezik koji će raditi na osiguravanju modernih udžbenika za arapski jezik, u kojem će se naši nastavnici moći stručno usavršavati, preko kojeg će nastavnici i studenti moći odlaziti na usavršavanje u arapske zemlje itd. Radit ćemo na bližem povezivanju rada naša četiri islamska fakulteta kao i na moderniziranju, reformama i uspostavljanju novih studijskih programa, te ujednačavanju kriterija i standarda studiranja. Posebno se nalazimo pred velikim izazovom i šansom da snažnije i organizovanije institucionalno iskoračimo u evropski prostor obrazovanja imama i vjeroučitelja u zemljama EU koje obavezuje naše obrazovno iskustvo i naš koncept tumačenja islama. Ovih dana kreiramo neke kriterije, standarde i procedure za naučnoistraživačke projekte koje će na našim fakultetima i institutima odobriti, pratiti, finansirati, i evaluirati i Rijaset IZ, odnosno Uprava za obrazovanje, nauku i kulturu. U ovoj godini treba da realiziramo na nivou cijele Islamske zajednice odluku Rijaseta da se sistemski uredi obilježavanje značajnih ličnosti iz moderne vjerske, vjerskoprosvjetne i kulturne povijesti islama i IZ u BiH na svim nivoima, počevši od džemata, preko medžlisa i muftijstava, pa sve do medresa, fakulteta, instituta i drugih obrazovnih i kulturnih ustanova IZ. Tako ćemo u Islamskoj zajednici, u njenoj razuđenoj infrastrukturi sistemski urediti ono što se zove institucionalna kultura sjećanja, u okviru koje ćemo ne samo njegovati institucionalnu memoriju naših možda pet stotina ili više značajnih ličnosti iz razdoblja povijesti u kojem smo se konstituirali u svom modernom islamskom, vjerskom, kulturnom, institucionalnom, obrazovnom, nacionalnom i svakom drugom identitetu. Putem tako organiziranog, institucionalnog sjećanja, mi ćemo se u Islamskoj zajednici i u našem narodu i društvu na najvjerodostojniji i najvitalniji način potvrđivati u našoj samosvijesti, u našoj dubokoj i čvrstoj ukorijenjenosti, u kreativnim duhovnim uporištima za dalje povijesno kretanje u ovoj zemlji i u ovom dijelu svijeta.

 

Obrazovanje se u islamskoj tradiciji razumije tako da ona riječ koja se danas gotovo redovno dodaje uz obrazovanje, odgoj - u odnosu na obrazovanje predstavlja pleonazam. Obrazovanje je ili samo u sebi odgoj ili nije obrazovanje. Obrazovanje za Islamsku zajednicu nije samo stručno usavršavanje. Jer, sintagme kao što su stručno usavršavanje, stjecanje vještina i sposobnosti, ishodi učenja, odgoj i obrazovanje i sl. u svom zaleđu imaju pojam znanja kao tehničkog znanja, znanja koje se svodi na ovladavanje resursima, na stjecanje profita, znanja koje više nije kao nekad vrlina, nije čak ni moć, nego je novac.

Ovogodišnja kolektivna dženaza u Vlasenici

Napad na maternicu

Juni 08, 2019

Učio sam o tome ko sam i šta sam. Naučio sam – bio je to doslovno proces učenja – da još jedan takav napad na temeljnom, biološkom nivou nećemo i ne možemo preživjeti

Ovdje rano pada mrak. Bio je novembar. Tada ovdje i ne sviće. U sudnici je svjetlo. Odveć svjetlo. Sve ima jasne i oštre ivice, sve je odveć vidljivo. U svakom smislu.

Imao sam osjećaj da je vidim iza neprozirne zavjese spuštene na neprobojno staklo koje je sudnicu odvajalo od galerije. U njenom glasu bilo je nešto familijarno. Nisam znao ko je, nisam mogao ni naslutiti, ali znao sam o čemu će svjedočiti. Bio je prvi dan četvorodnevnog pretresa o kazni Draganu Nikoliću, komandantu logora Sušica kod Vlasenice. Skoro svi moji su „prošli“ kroz Sušicu. Samo je jedan preživio. Zato sam prema njoj osjećao bliskost. Vidio sam je. Slušao sam kako priča o sebi i moj um je stvorio sliku muslimanke iz više srednje muslimanske klase, pomalo distancirane od provincije u kojoj je živjela, obrazovane; dalje nisam zamišljao, ali sam znao da su takve uvijek prve silovali.

Naša – kažem naša, a mislim iz Voljavice – Azra je prije rata hodala sa Srbinom iz sela s drugog kraja opštine. Dovozio ju je autom do ulaza u selo, gdje je ona skidala cipele, obuvala tene i onda preko polja išla kući do koje nije bilo asfaltnog puta, na proplanku iznad. Jednu noć su je sačekali stariji – ne mlađi, nego samo oni koji su joj mogli biti roditelji – i istukli je. Žitkovcima. Ona je nastavila. Drugi put su je ozbiljno istukli. Prestala je.

Ne znam zašto sam pomislio na Azru kada je svjedok SU-032 najavljena, a zastor na sudnici se počeo polahko spuštati.

Osuđeni na dugo umiranje

Pričala je o sebi:

„Živjela sam s mužem i sinom u Vlasenici i radila do 8. jula 1992. godine. Osmog jula su došli nepoznati ljudi. Imali su čarape na glavama i izveli mene, mog muža i sina. Nismo znali gdje nas vode. Stavljeni smo u kombi i odvezeni u logor Sušica. Izveli su nas, žene i djecu, a muškarce odveli u nepoznatom pravcu. Među njima i mog muža (...) Nikad više. Nikad više. Nikad ga više nisam vidjela. Nikad nisam saznala gdje je.“[1]

Silovana je drugu noć u Sušici. Mićo Gojković bio je stražar u logoru. Narednu noć nije bio u smjeni, ali je došao po nju pred kapiju, u crvenom autu. Nikolić je izveo i predao. Kasnije je izašao pred kapiju i uveo je u logor.

„Kada sam ušla u hangar, moj sin je plakao. Svi su me zgledali. Osjećala sam se bijedno. Bila sam tako ponižena, tako pogažena. Nisam više bila ničija mater i... ili ničija supruga.“[2]

Nije se više mogla zaustaviti poslije toga: „Otada je prošlo 11 godina, ali moj sin je još uvijek zamišljen, zatvoren, tužan, zna šta mi se dogodilo. Povučen je. Ne razgovara ni sa kim. Tužan je. Često mi kaže da ne želi više živjeti. Kaže mi da često misli o samoubistvu“.[3]

Želio sam da je zagrlim. Htio sam da kleknem pred tom ženom. Da padnem ničice pred njom. Bilo je većih suđenja. Ili to možda želim sada, možda sam tada bio previše otupio, previše premro da osjećam bilo šta. Sjedio sam sam u sudnici, a preda mnom se kao na filmu – bio sam samo brižljivi posmatrač – odvijala historija tog naroda u koji sam se rodio, u svojim najkrvavijim i najmračnijim detaljima. Otkrivao sam ko sam slušajući. Gledajući. Čitajući. Učio sam o tome ko sam i šta sam. Naučio sam – bio je to doslovno proces učenja – da još jedan takav napad na temeljnom, biološkom nivou nećemo i ne možemo preživjeti. Možda će preživjeti neki pojedinci, više njih, više desetina hiljada njih, ali narod neće preživjeti.

Prvi svjedok tog jutra bila je Habiba H. Bila je starija žena. Dok je bila u logoru, Nikolić ju je tjerao da čisti njegovu sobu, pere noge. Pomislio sam da će se prostor preda mnom rascijepiti kada mu se obratila: “Ja sam žena oboljela, šećer imam, srce slabo, sve najgore... noge mi, dok sam sjedila trne, drhte... Nemam se ja čemu nadati... Neće majka dugo, to ćete čuti i viđeti... Ja ću umrijeti od tuge. Moj muž je isto bolestan. Često plače. Sakrije se, krije se od mene... dole ode, u šupu. Ja odem za njim. Plačemo. Makar samo voljela bih, molila bih Dragana, da mi kaže u kojoj su grobnici, da ih majka dostojanstveno izvadi... Ne bih mogla ja, ali eto ima te famelije, pa da ih ukopam, pa da mogu da odem... Molila bih ga, ako more to da rekne, pa eto…”[4]

Izvan okvira oprostivog

Nikolić je odgovorio, nakon što je zaključila svjedočenje:

“Neke stvari sam samo čuo, a druge stvari znam. Što se tiče njenih sinova, koliko sam čuo, jer nisam bio tu kada se to dogodilo, oni su 30. septembra, vjerujem, odvedeni, zajedno sa grupom od oko 40 ljudi, odvedeni su na Debelo brdo i likvidirani. Iz te grupe, sjećam se – ovo mogu reći, jer znam ovu gospođu i njene sinove i sjećam se te grupe ljudi – sjećam se da su u ovoj grupi bili uglavnom ljudi koji su ranije rekli da hoće da ostanu u Vlasenici. Većina njih su bili mještani, iz Vlasenice, koje sam znao, a neki od njih su bili moji prijatelji. Zato se i sjećam. I u ovoj grupi su Enis i Bernis, sinovi ove gospođe, bili. Dobro sam ih poznavao. I po onome što sam čuo, oni su likvidirani tu na tom mjestu. Ne znam koliko su ekshumacije odmakle. A kao što gospođa kaže, oduzete su im lične. Ne znam je l’ išta pronađeno na tijelima, možda neka odjeća. A ako se dobro sjećam, jedan od njenih sinova je nosio džins jaknu i pantalone. I ako bude ekshumacija, možda ga može prepoznati po odjeći.”

Ali, upamtio sam taj dan po ženi koja je svjedočila pod pseudonimom, bez lika i bez imena. Bez prošlosti, bez iskustva, osim tog, jednog. Osuđenoj na dugo umiranje.

Članak koji sam napisao o tome bio je suhoparan, bez slova i zareza viška. Moguće da mi je pisanje o tome na tuđem jeziku, za strani medij i stranu publiku pomoglo da objektiviziram vlastito i zajedničko iskustvo, da steknem uvid u razmjere tog poduhvata protiv nas na način na koji je malo ko, ako iko, dobio priliku da stekne. Vidio sam cijelu sliku. Plakao sam na bosanskom, bilježio na engleskom.

Pisarski sam bilježio sve, ali to više nikog nije zanimalo. Karijere su bile napravljene, ljudi otišli dalje. Ja nisam mogao. I mislim da je bilo suludo da uopšte pokušavam. Neki od mojih najvećih poraza proizlaze iz potpuno deluzivne, iako donekle nedefinisane, ideje da je moguće prevazići i svoje i zajedničko iskustvo. Nisam mogao da prijeđem preko djela koje je počinjeno protiv moje sunarodnjakinje. S namjerom da to djelo posluži kao instrument za uništenje svih nas. Ništa ne svjedoči bolje o postojanju genocidne namjere protiv Bosanskih Muslimana kao sistematsko silovanje. To je napad na maternicu[5].  Za Nikolića sam čuo već u maju 1992. godine, kada je Almir Suljagić stigao u Srebrenicu. Ali, do početka suđenja moje znanje bilo je anegdotalno. Kada je počelo, prvi put sam jasno sagledao događaje u Sušici kao zajedničko iskustvo. Ne kao prosti zbir pojedinačnih iskustava. Vidio sam više od jedne pojedinačne ili porodične priče koja se o tome može ispričati. Čuo svojim ušima mnoge od njih. Vidio kako se isprepliću, šta jedna znači za drugu i kako jedna proizvodi drugu.

Vidio sam i priče za koje nije bilo mjesta. Priče koje niko neće moći ispričati, koje nema ko ispričati, priče koje nisu bile relevantne za proces koji se odvijao tu, u sudnici, ispod jarkih svjetala sudnice u sivoj zgradi jednog tmurnog dana u gradu na zapadu Evrope. Ali to nikako nije značilo da za te priče nema mjesta među nama i u našoj priči.

Svi moji svjetovi su se sudarali u toj zgradi. Jednog dana na jednom od suđenja prepoznao sam svjedoka iako je svjedočio sa mjerama zaštite, na poluzatvorenom pretresu, iza zavjese i sa glasovnom zaštitom. Bio je to jedan od ubica. Bio je prvo u Potočarima, a potom na jednom od masovnih stratišta. Prema njegovom opisu toga što je radio, gdje je tačno bio dok je bio u Potočarima, shvatio sam da ga poznajem. I da je išao u istu srednju školu. Iza njega je svjedočio i drugi pripadnik iste jedinice. I njega sam prepoznao. I on je išao u istu srednju školu. Obojica su bili svjedoci tužilaštva.

Tu veče sam kao i obično krenuo u stan malo iza osam. Nakon što sam izašao iz autobusa na svojoj stanici, tridesetak metara ispred mene, u pravcu mog stana, vidio sam njih dvojicu. Moj prvi poriv je bio da im se javim, da ih pozdravim. Ali, na kraju nisam. Iz dva razloga. Prvi je bio praktične prirode: nije mi padalo na pamet da zagorčavam život sebi otkrivajući identitet dva zaštićena svjedok – a to bi bilo to, što ne bi bilo samo etički prekršaj, nego i krivično djelo – zbog takva dva nečovjeka. Ali, mnogo važnije od toga i upravo zbog toga, nečovještvo djela u kojima su oni sudjelovali bilo je od one vrste koja izlazi izvan okvira oprostivog. Mimoišli smo se na trotoaru. Nikad se nisam ni zapitao da li su me prepoznali. Obojicu sam ih vidio, u dva različita navrata i odvojeno, nakon povratka kući. I nisam nikad sebi postavio nijedno pitanje o njihovim razlozima ili motivima, bilo da učestvuju u strijeljanju, bilo da o tome svjedoče na sudu. Ne osjećam nikakvu potrebu da ih re-humaniziram.

Namirivanje dugova

Novembar je bio težak. Najviše sam volio vrijeme provedeno u autobusu. Tada sam već živio malo dalje od zgrade suda i mogao sam sjediti u tišini i nezainteresovanosti redovnog i urednog javnog prijevoza. U stanu nisam volio provoditi vrijeme. Sud je sve počinjao da liči na priču koju u svakom trenutku pričaju desetine, stotine ljudi i čije sve konce nikako nisam uspijevao da sustignem. A morao sam čuti, znati i vidjeti sve. Ta zgrada i mreža poznanstava izgrađena oko nje predstavljala je i gravitacioni centar – mali, jedva vidljivi – neke od posljednjih ostataka Jugoslavije. Neki od najpismenijih i najposvećenijih ljudi koje je proizvela Jugoslavija bili su sada instrumenti kakvog-takvog namiravanja dugova. Neke od tih ljudi sam volio, druge cijenio, od trećih učio. Ali moji dugovi nisu mogli biti namireni. Ili ih barem nisu mogli namiriti oni. Njihovi životi, u svakom slučaju, bili su negdje drugdje. Moj život, moje najveće traume, bile su u toj zgradi, u srcu te zgrade, u razlogu iz kojeg je izgrađena. Tako čovjek ostaje sam. Nisam imao gdje drugo da idem. Jednom mi je, u razgovoru, privatno i izvan radnog vremena, službenica iz Službe za svjedoke pričala da su u mnogim slučajevima morali izvoditi elaborirane prevare porodica silovanih žena, kako bi ih uspjeli na dva dana dovesti u Haag da svjedoče u tajnosti. Nije mi ispričala nikakve detalje, niti bih ih podijelio sve i da jeste. Nisam tada još uvijek razumio šta mi tačno govori. Nisam razumio koliko je to bilo protivno očekivanjima, protivno obrascima ponašanja davno nametnutim. I oni koji su ih silovali su očekivali da šute. Koliko je duša još uvijek izgubljeno u fizičkim i duhovnim pustopoljinama domovine SU-032...

Ali, nisam gdje drugo imao da idem. Uglavnom je tako bilo, išao sam uvijek tamo gdje sam jedino mogao otići. I dom mi je bilo samo ono što je jedino moglo biti dom. Tamo i to i nigdje drugdje i ništa drugo. Stvar s kretanjem je što boli i odlazak i dolazak. Uglavnom iz tačke u kojoj više boli prema tački u kojoj manje boli. Tamo gdje sam boravio, bolio je svaki pokret.

 

[1] Tužilac protiv Dragana Nikolića, transkript, 3.11. 2003. godine, http://www.icty.org/x/cases/dragan_nikolic/trans/en/031103ED.htm, str. 277

[2] Tužilac protiv Dragana Nikolića, transkript, 3.11. 2003. godine http://www.icty.org/x/cases/dragan_nikolic/trans/en/031103ED.htm, str. 281-282

[3] Tužilac protiv Dragana Nikolića, transkript, 3.11. 2003. godine, http://www.icty.org/x/cases/dragan_nikolic/trans/en/031103ED.htm, str. 283

[4] Tužilac protiv Dragana Nikolića, transkript, 3.11. 2003. godine, http://www.icty.org/x/cases/dragan_nikolic/trans/en/031103ED.htm, str. 241

[5] Feministička teoretičarka Siobhan Fisher da je silovanje žrtava do neželjene trudnoće i držanje žena sve dok abortus više nije siguran ili moguć, naziva „okupacijom maternice“, navodeći kako je taj aspekt masovnog silovanja zapravo ono što silovanje čini genocidnim. Siobhan K. Fisher, “Occupation of theWomb: Forced Impregnation as Genocide,” Duke Law Journal 46 (1996), str. 125.

Lanci na nogama

Lanci na nogama

Juni 08, 2019

 

Uspješni narodi su se za status izborili radom, a ne odmorom. Kur’an stalno potencira „amel“ – rad, djelovanje. Odmor je nužan, neophodan, pa možemo reći i naređen, ali tek kada dođe nakon aktivne potrage za poslom, projektima, rješenjima...

Nedavno sam sreo jednog mladića i upitao ga radi li šta nakon što je završio srednju školu. Odgovorio je: „Ma nema od posla ništa dok ‘stari’ ne potplati negdje 10-15 ‘milja’ maraka.“ Gledao sam ga u čudu i kazao mu: „Ti si ono prije dvije godine završio srednju? Jesi li od tada stekao neku vještinu, upisao neki kurs jezika ili informatike, jer u Sarajevu ima besplatnih? Jesi li se sportu ozbiljnije posvetio? Nemoj, molim te, govoriti da ne valja društvo. Znam da je daleko od idealnog, ali kada imaš neku vještinu i znanje, ljudi će te uvijek trebati!“ Nažalost, ovakvih mladića i djevojaka je mnogo u našem društvu. Još je bolnije što je ovakav odnos prema radu dominantan. Bez ozbiljne mentalne promjene, posebno u glavama omladine koja tek treba da preuzme uloge u društvu, jedno društvo je osuđeno na stajanje u mjestu ili, ne daj Bože, nešto gore.

 

Prvi maj – (ne)radni dan

Prije dvije godine sam se za prvi maj zadesio na aerodromu udaljenom nekoliko stotina kilometara od Čikaga, grada zbog kojeg se ovaj datum i obilježava kao Praznik rada. Dakle, iz ovoga grada je sve počelo 1886. godine, kada je preko 50 hiljada radnika tražilo svoja prava, a od 1889. godine se taj datum i tretirao kao „zajednički praznik svih zemalja na kojima radnička klasa treba da manifestuje jedinstvo svojih zahtjeva i svoju klasnu solidarnost“. U zemlji u kojoj je „nastao“ Praznik rada, 1. maj, radni je dan. Istina, početkom septembra obilježe i oni prvi ponedjeljak ovim povodom, ali smisao ove priče nije u roštilju, već u mentalitetu. Ljudi rade i sve je u pokretu. Ljudi ne “okreću“janje, niti prljaju livade smećem. Ovo ne znači da se ne smijemo sastati s prijateljima, na dozvoljen način se družiti i imati slobodan dan. Ne kažemo to. Uspješni narodi su se za status izborili radom, a ne odmorom. Kur’an stalno potencira „amel“ – rad, djelovanje. Odmor je nužan, neophodan, pa možemo reći i naređen, ali tek kada dođe nakon aktivne potrage za poslom, projektima, rješenjima... Vjernik koji je jak draži je Allahu od onoga koji je slab; a kako može biti jak neko kome napredovanje nije stil života?! Mnogo je onih koji samo svojim jezicima formalno prizivaju neku bolju državu, uređenije društvo, pravednije sudstvo, kvalitetnije zdravstvo – a sve to nam treba; međutim ti takvi prvi nisu spremni da obave svoj zadatak časno i odgovorno. Tako razmišljati, protivno je zakonima kosmosa za koje vjerujemo da ih Gospodar postavlja. Niko neće ustati za nas i riješiti naše probleme i posao neće sam doći dok ne krenemo prema njemu.

 

Sadaka mentalitet

Mnogo, zaista mnogo moramo raditi na razvijanju i jačanju svijesti o tome da bez truda, rada, žrtve, ulaganja energije u bilo šta u životu ne možemo ostvariti bilo kakav uspjeh. Gledam čovjeka koji prosi, ali vadi kutiju cigara i puši. Ne ulazeći u njegovo stanje, navodim ga kao simboliku evidentnog mentaliteta: umjesto da se čovjek odupre nekom ćejfu da bi uspio u nečemu, radije će druge moliti da mu pomognu. Taj “sadaka-mentalitet” mnogi od nas nesvjesno podržavaju. Čak se to ogleda i u sakupljanju novca za vjerska putovanja onome ko je siromašan, jer na takva putovanja nije dužan da ide osim onaj „ko može na taj put krenuti“. Nažalost, mnogo je zdravih i sposobnih ljudi koji pristaju na ograničenja. Nije dobro da ograničavamo svoje mogućnosti i nastojimo samo da ovisimo o pomoći. Sanjati treba mnogo, ali još više treba učiti, raditi, djelovati. Onaj ko stoji u mjestu i ne želi se kretati, svejedno mu je ako ima lance na nogama.

Stranica 106 od 843

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine