digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Priključi se za RSS feed
Islamska zajednica u BiH i Misija OSCE-a u BiH potpisale Izjavu o saradnji

Islamska zajednica u BiH i Misija OSCE-a u BiH potpisale Izjavu o saradnji

Juli 10, 2019
SARAJEVO, 10. juli 2019. godine –Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (BiH), Husein ef. Kavazović i šef Misije OSCE-a u BiH, Bruce G. Berton potpisali su danas u Sarajevu Izjavu o saradnji. 
 
Ovom zajedničkom Izjavom Islamska zajednica u BiH i Misija OSCE-a u BiH iskazale su spremnost za nastavak i unapređenje saradnje u oblastima prevencije nasilnog ekstremizma,  vladavine prava i zaštite ljudskih prava, uključujući promovisanje slobode vjere i uvjerenja. 
 
Ističući važnost dugogodišnje saradnje sa Misijom OSCE-a u BiH, reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH, Husein ef. Kavazović je izjavio: „Islamska zajednica u BiH blisko sarađuje sa Misijom OSCE-a u BiH na provođenju širokog spektra programskih aktivnosti, između ostalog i onih usmjerenih na prevenciju nasilnog ekstremizma, unapređenje uslova za ostvarenje prava na slobodu vjere i uvjerenja, te promociju međureligijskog dijaloga.“ 
 
 „Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini prepoznaje Islamsku zajednicu u BiH kao strateškog partnera u nizu aktivnosti koje provodimo, uključujući i prevenciju nasilnog ekstremizma. Uloga vjerskih zajednica je ključna u promociji pozitivnih vrijednosti i tolerancije u multikulturalnim društvima, posebno na lokalnom nivou. Iznimno mi je drago što smo ovom Izjavom potvrdili opredijeljenost nastavku zajedničkog djelovanja,“ izjavio je šef Misije OSCE-a u BiH, Bruce G. Berton. 
 
Povod potpisivanja ove izjave je i pokretanje projekta E-Ilmijja, koji je razvijen uz podršku Misije OSCE-a u BiH, a koji nudi online platformu za obuku imama na polju prevencije nasilnog ekstremizma.
 
VIDEO Ispraćaj 33 žrtve genocida iz Sarajeva

VIDEO Ispraćaj 33 žrtve genocida iz Sarajeva

Juli 09, 2019

Kamion sa posmrtnim ostacima 33 žrtve genocida u Srebrenici stigao je danas u Sarajevo, prije nego što će nastaviti put prema Memorijalnom centru Potočari, gdje će 11. jula, na 24. godišnjicu genocida, biti obavljena kolektivna dženaza. 

Od logora u Vlasenici do najvećih svjetskih takmičenja

Od logora u Vlasenici do najvećih svjetskih takmičenja

Juli 09, 2019

Nedžmin Ambešković je 29-godišnji mladić iz Bosne i Hercegovine koji trenutno sa porodicom živi u Švedskoj, a svoju Bosnu i Hercegovinu predstavlja na najbolji mogući način

Ovaj momak, rodom iz Vlasenice, prešao je trnovit put do zvijezda, a sada važi za jednog od najjačih ljudi u Švedskoj, te se sprema za predstojeći spektakl “Giants Live” koji će se 6. jula održati na kultnom engleskom stadionu Wembley.
Na Wembleyju će se održati kvalifikaciono takmičenje za World’s Strongest Man 2020. godine, te Svjetsko prvenstvo u deadliftu na kojem će učestvovati i Nedžmin. On će tako postati prvi Bosanac koji je ikada učestvovao na ovom takmičenju. Podsjećanja radi, rekord drži Eddie Hall koji je podigao 500 kg, a prva nagrada je izuzetno vrijedna, čak 50.000 američkih dolara.

Početak karijere

Nedžmin je skroman momak, čovjek koji je preživio nevjerovatne stvari kako bi danas bio tu gdje jeste, ali u razgovoru za Preporod ističe samo tri stvari: vjeru u Dragog Allaha, skromnost i ljubav prema domovini, prema Bosni i Hercegovini. Koliko poznajete ljudi koji podižu 450 kg? Vjerovatno nijednog. “Ja sam jedan običan momak iz Vlasenice. Bosnu sam, nažalost, napustio 2011. godine. Cilj mi je, uz Božiju pomoć, da postanem najjači čovjek na Planeti u deadliftu (tzv. mrtvo podizanje tegova iznad koljena). Upravo se vraćam sa treninga gdje sam podigao 440 kilograma. Ta priča iz 1992. godine me prati cijeli život. Na moj drugi rođendan smo zatvoreni u zloglasni logor Sušica u Vlasenici. Tu sam, zajedno sa majkom i sestrom, bio zatočen četiri mjeseca. Otac je, zajedno sa amidžom, pokušao da ode prema Kladnju, ali je nestao. Ubijen je i nikada mu do sada nismo pronašli kosti”, kaže Nedžmin Ambešković.
U Bosni i Hercegovini ne postoje tako dobri uvjeti za bavljenje ovim sportom. U BiH se od ovog sporta ne može hraniti porodica, iako i u Švedskoj pored takmičenja Nedžmin radi u firmi.
“Nisam baš otišao zbog toga u Švedsku. Oženio sam se 2011. godine, pa sam onda otišao za Švedsku. Ovdje je doslovno počeo ovaj sport, tako da je veoma popularan. Glupo možda zvuči, ali u BiH kada nemate posla, imate mnogo vremena za treniranje, dok ovdje nije tako. Ovdje radim, moram trenirati svaki dan i uz sve to imam troje djece i moram se za njih brinuti”, ističe Ambešković.

“Znam da me babo gleda i da je ponosan na mene“

Priča o ocu kojeg je izgubio još dok je imao svega dvije godine Nedžminu danas daje dodatnu snagu i energiju da se bori pod zastavom svoje zemlje. Biti najjači u svom gradu nije mala stvar. Biti najjači u svojoj domovini je odlična stvar. Ali, biti najjači na svijetu, što je Nedžminov krajnji cilj, je nešto nestvarno. Otac je i dalje tu negdje i njegov duh je taj koji konstantno bodri svoga sina.
“Slušao sam priče kako je moj rahmetli babo bio izuzetno snažan čovjek, a slušam ih i dan danas. Imam četiri očeve slike i na njima se, zaista, vidi da je bio krupan čovjek. Radio je u rudniku i tri godine zaredom je u rudniku Boksit bio proglašavan za najboljeg radnika, u rudniku u kojem je radilo 3.000 ljudi. Iako nisam zapamtio svoga oca, ljudi mi uvijek, kada me sretnu, govore: ‘Krupan, mašallah, na babu rahmetli’. Kada podižem te ogromne kilaže, znam da me moj babo gleda i da je ponosan na mene. Sama ta pomisao na njega mi itekako daje snage“, kaže Nedžmin.
Iako se u prethodnim godinama borio pod švedskom zastavom zbog administrativnih olakšica, Nedžmin je odlučio da sebi uskrati neke olakšice i da se bori pod zastavom svoje domovine. Treba spomenuti da je upravo Švedska kolijevka ovog sporta i da ima najbolje predstavnike u svijetu. Na Wembley, kaže, dolazi sa zastavom Bosne i Hercegovine, ma koliko se neko u Švedskoj ljutio zbog toga.

Bosna i Hercegovina uvijek u mislima

“Stigla mi je velika zastava BiH i zelena beretka sa grbom Armije RBiH. Takav ću se pojaviti na Wembleyju. Uvijek potenciram da sam iz Bosne, pa ću se, inš-Allah, vratiti u svoju zemlju. Nije više ovdje stvar o Nedžminu Ambeškoviću. Ja, jednostavno, želim da pokažem da i Bosna i Hercegovina ima svog strongmana za velike domete. Nebitno je koliko ću ja kao Nedžmin podići kilograma, bitno je da neko kaže da je Bosna i Hercegovina uspješna u ovom sportu. To je moj najveći cilj“, ističe Nedžmin.
“Razmišljam o povratku u BiH osam dana u sedmici, što se kaže. Odmah bih se vratio kada bih imao neke normalne uslove za treniranje i za život. Loša strana života ovdje je ta neka socijalna strana, nema socijalnog života, nema prijatelja, nema druženja kao kod nas, samo se radi, dolaziš kući i to je to. Kad bih imao neke sponzore i neke normalne uslove, sutra bih se odmah vratio u BiH. Ima ovdje ljudi iz BiH, ali jednostavno nemaš vremena za druženje pored svih obaveza. Ovdje si jednostavno prezauzet”, riječi su Ambeškovića.

Islam, namaz i skromnost

Islam igra veliku ulogu u Nedžminovom životu. Kaže da je mnogo o islamu naučio od hafiza Almira Kapića, inače šampiona svijeta u brazilskoj jiu jitsi. Bez vjere u Uzvišenog Allaha nema takmičenja i života.
“Čovjek je prazan bez vjere. Nisam nikada bio loš momak, nisam nikada imao neke poroke. Redovno sam išao u mekteb i rastao sam uz vjeru, ali sam se vremenom malo udaljio od toga. Upoznao sam hafiza Almira Kapića, popili smo kafu i na kafi smo pričali o islamu. Govorio sam mu kako volim islam, ali da ga ne upražnjavam kako bih trebao, kako je naređeno, a onda mi je hafiz rekao da sam bez svega toga prazan. Hafiz mi je na kahvi doslovno rekao: ‹Ja bih bio najsretniji čovjek na svijetu da sada odeš kući i da mi poslije pošalješ poruku da si klanjao jaciju›. Tako je i bilo. Nikad nijedan namaz nakon toga nisam propustio. Allah dž.š. koga odabere i zavoli, to je tako i nema druge. Bez vjere i Kur’ana nema života, bez toga je velika praznina u srcu čovjeka. Hafizu sam jednom rekao: ‘Da ja znam kao ti Kur’an napamet, toliko bi mi to bilo drago da bih se hvalio sa tim’, a onda će meni hafiz: ‘Da ja mogu podići 450 kg, šta bih onda ja trebao uraditi’, a onda mi je rekao nešto vrlo bitno: ‘Snaga i znanje su ništa bez skromnosti!’. To je postala moja vodilja i kroz sport, ali i kroz život“, poručuje Nedžmin Ambešković, kojeg za nekoliko dana očekuje planetarno takmičenje u Londonu.

Povratak i život u Srebrenici - Želimo da ovdje odrastaju naša djeca

Povratak i život u Srebrenici - Želimo da ovdje odrastaju naša djeca

Juli 09, 2019

Srebrenica je godinama unazad bila sinonim za Genocid nad Bošnjacima i tako će biti dok je svijeta i vremena. Ipak, ljudi koji su na vlastitoj koži iskusili ogromnu žrtvu, koji su ostali bez članova svojih porodica, onih najbližih, osim te univerzalne boli koju će do smrti nositi na vlastitim ramenima, jednostavno su odlučili da moraju da žive dalje i da se prisjećaju svoje Srebrenice onakve kakvu su je zapamtili ranije ili kako su je zapamtili njihovi roditelji.
Adem Mehmedović, zajedno sa svojom suprugom Nerminom, prije nekoliko godina se odlučio na ono što mnogi ni u snu ni danas ne pomišljaju - da živi svoj život u Srebrenici i da svoju porodicu opskrbljuje hljebom koji je zarađen upravo u njegovom rodnom gradu. Adem trenutno radi kao uposlenik RTV Srebrenica, ali put do njegovog komada sreće na zvjezdanom srebreničkom nebu je bio veoma trnovit.
“Vratio sam se sam prije nekoliko godina u Srebrenicu, kao momak, sa 26 godina. U početku sam bio bez posla, ali sam jednostavno želio nešto novo u životu. Prvi i osnovni razlog mi je bio - hajmo probati, to je moje, pa ako ne bude išlo, grije Sunce i na drugim mjestima u BiH. Počeo sam raditi ubrzo, pa sam se oženio 2017. godine. I supruga je počela da radi u vrtiću. Prije dva mjeseca smo kupili i stan u Srebrenici, a prije toga smo neko vrijeme bili podstanari u Srebrenici. Teško je objasniti ljudima šta nas je privuklo tamo, jednostavno želja da živimo na svom. Moja supruga je doslovno i odrasla ovdje, jer se ona u Srebrenicu vratila još 2001. godine, zajedno sa roditeljima. Često komentarišemo kada putujemo - čim se vraćamo prema Srebrenici, nekako se opet u njoj najbolje osjećamo. Možda mnogo toga fali ovdje, ali je nama lijepo u Srebrenici”, kaže Adem Mehmedović.
Mehmedović je pronašao svoj mir, pronašao ga je u sokacima svog usnulog grada. Adem i njegova porodica i ne pomišljaju više da napuste Srebrenicu, te je više nego ikada ubijeđen da je upravo to mjesto gdje će odrastati njegova djeca. A nije jedini mladi čovjek koji u Srebrenici tako razmišlja.
“Uvijek nam je mnogo toga nedostajalo, odrastali smo u teškim prilikama, počevši od agresije na BiH. Ja sam do sada promijenio 20-ak mjesta stanovanja. Ipak, kako godine prolaze, meni je sve ljepše i ljepše u Srebrenici. Ja sam u posljednjih nekoliko godina sve sretniji i sretniji. Sad mi je daleko lakše živjeti ovdje. Možda je to razlog da u brojnim negativnim stvarima vidim pozitivu, što neki drugi ljudi možda ne vide”, kaže Adem.

Poučeni iskustvima iz prošlosti da ne bi razmišljali o budućnosti

Uprkos tome što se Genocid u Srebrenici dogodio prije gotovo 25 godina, u Srebrenici i oko nje i dalje stanuju ti duhovi prošlosti koji imaju namjeru da ugase svaku nadu Srebreničanima, onim čestitim ljudima koji su odlučili da prkose svim nedaćama i vrate se na svoja krvava ognjišta. Prijetnje su i dalje tu, ali Adem kaže da ljudi koji sada žive u Srebrenici drugačije razmišljaju nego prije 25 godina. “Neke se stvari ne mogu zaobići i iznervira te sve to, ali proradi inat pa onda kažeš: ‘Ma, nećeš!’ Poučeni smo mi iskustvima iz prošlosti da ne bismo razmišljali o budućnosti. Gradimo naš svijet ovdje. Razmišljamo često o svemu tome, nije da te ne pogodi, da te ne uplaši, ali na neke ljude jednostavno ne možemo utjecati. Oni misle to što misle, uradili su to što su uradili i uradili bi to što su uradili, ali mi smo, po prvi put, spremni na sve. Nismo mi neki element koji je ovdje u podređenom položaju i koji poginje glavu. Mi smo svoji na svome. Cilj svih ljudi ovdje je da grade svoju zajednicu i da Srebrenica bude mjesto boljeg života. Teško će biti kao u prošlosti, ali želimo da ovo bude mjesto gdje će se naša djeca i dalje rađati, gdje će odrastati, gdje će se školovati i voljeti svoj grad. Ima ovdje mnogo Bošnjaka i Srba koji vole ovaj grad i žele mu sve najbolje, ima i onih koji ga ne vole, a žive u njemu, ima i onih trećih koji polijepe prijeteće plakate pa odu u Bratunac. Tako je kako je, ali čovjek u podsvijesti uvijek ima ono što se ovdje dogodilo. Međutim, sve tvoje je tu i ne želiš ga pustiti ili se odreći svega toga”, ističe Mehmedović.

Srebrenica nije “ono tamo”

Svaki početak nije bajkovit, pa je normalno očekivati da nikome neće sve ići onako kako je „naumio“ u svojim snovima. Ali, entuzijazam mladih ljudi koji su odlučili da prkose historiji i svim onim dušmanskim duhovima prošlosti koji vrebaju srebreničkim šumama danas je jači od svega. Srebrenica je postala prkos. Srebrenica je postala inat. Srebrenica je postala feniks koji se lagahno podiže iz pepela, a upravo su mladi oni koji tom feniksu “glancaju” krila za neke nove letove na srebreničkom povjetarcu sreće.
„Dragog Allaha samo još molim za proširenje porodice, a sve ostalo će doći. Molim Boga da se naša djeca rađaju ovdje i da odrastaju ovdje. Mi uvijek možemo reći da je Srebrenica naša Hidžra i da nam je čast da se djeca rađaju na mjestu gdje je počinjen genocid. To je ono što je svima nama u mislima i dovama, kada god stanemo pred Uzvišenog Allaha“, ističe Adem Mehmedović.
Konstatacija da je Srebrenica danas zaboravljena od brojnih od kojih ne bi trebala da bude zaboravljena ne umanjuje činjenicu da su ljudi u Srebrenici odlučili da se sami izbore za komad svoje sreće. Žele sebi i svojim porodicama učiniti Srebrenicu boljim mjestom za život. Srebrenica i dalje živi, uprkos brojnim problemima, a zaslugu za to imaju isključivo oni kojima u ličnim kartama piše SREBRENICA.
„Nije da nema posla ovdje, ima tih nekih firmi i za početak se može pronaći neki solidan posao. Nevjerovatno zvuči, ali ovdje posla možda ima više nego u nekim mjestima u FBiH. Sve ostalo je stvar subjektivnog zapažanja. Možda moja pravila ne važe za druge i možda druge ne bih mogao ubijediti. Uvijek ljudima u ostatku BiH pokušavam da kažem da Srebrenica nije “ono tamo”. Ovo je jednostavno Bosna, ovo je dio naše zemlje. Srebrenica je Bosna i Hercegovina. Srebrenica je naša. Kod mene je taj osjećaj patriotizma i ljubavi prema Srebrenici bitniji od svega“, kaže na kraju razgovora za Preporod Adem Mehmedović.

REISU-L-ULEMA O GENOCIDU: NEĆEMO POSUSTATI U BORBI ZA PRAVDU

REISU-L-ULEMA O GENOCIDU: NEĆEMO POSUSTATI U BORBI ZA PRAVDU

Juli 05, 2019

SARAJEVO, 5. JULA (MINA) – Neizrecivo je važno da cijeli ljudski rod uči i primi nauk iz Srebrenice o tome kakvo zlodjelo su spremni počiniti ljudi našeg vremena, poručio je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović sa današnje hutbe iz Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu posvećene obilježavanju godišnjice genocida nad Bošnjacima.

„Zlo koje su počinili ljudi oko nas neka ostane na njihovoj savjesti. Oni ne mogu od svog zla pobjeći, za njega se mogu samo pokajati. To je zakonitost koja je jača od čovjeka. Takvi neće moći ni od istine pobjeći, i to je sasvim očigledno. U vezi s pravdom je drugačije. Spora je, ali je i ona neumitna. Nećemo izgubiti nadu u pravdu i nikada nećemo posustati u borbi da se ona ispuni. Neka to znaju i oni koji su zajedno s nama pravdoljubivi, ali i oni koji se nečasno odnose prema Božijem i ljudskom sudu i koji pravdi žele umaći“, izjavio je je reisu-l-ulema.

Ovom prilikom je ukazao na činjenicu da su različitosti među ljudima Božija volja i da u svojoj suštini predstavljaju bogatstvo, ali da čovjek zbog svojih slabosti nije uvijek dovoljno snažan da to ispravno razumije.

Pojasnio je kako mnogi uzimaju različitost kao razlog za negativan odnos, podozrivost i pakost, pa na kraju mržnju i otvoreno neprijateljstvo, dok drugi, tamo gdje su uspostavljeni civilizirani odnosi, u različitostima vide priliku za izgradnju razumijevanja, dogovor i svijetlu budućnost.

Ocjenjuje da tamo gdje dugo vladaju negativni odnosi ljudi se jedni od drugih udaljavaju upravo zbog pogrešnog razumijevanja različitosti i da takvi odnosi nužno vode ka nepovjerenju i stalnom iščekivanju posljedica koje se manifestiraju u pesimizmu i strahu u svakodnevnom životu ljudi.

„Sve ovo ima daleko veću težinu ako se ovakve posljedice vezuju za jedan narod čije su rane toliko duboke zbog zločina genocida koji je u skorijoj prošlosti u ovoj zemlji počinjen. Iako se zločin takvih razmjera dogodio muslimanima na očigled cijelog svijeta, iako su najviši međunarodni sudovi izrekli konačnu ljudsku istinu o genocidu u Srebrenici, žrtvi se i dalje nanosi uvreda i bol od strane onih koji svoju odgovornost hoće da prikriju, a uz to i dalje svakodnevno, gdje god mogu, ljudima život otežavaju“, dodao je reisu-l-ulema.

Naglasio je da je „mržnja, kao sestra zla, tokom duge ljudske povijesti, pokušavala da ubije saosjećanje i plemenitost među ljudima“, ali da nikada to nije uspijevala, te je pozvao na stalnu borbu protiv zla i destruktivnih ponašanja i vjeru u „korijen dobra koji je Svemogući Bog usadio u ljude“.

Podsjetio je da će u sljedeći četvrtak, 11. jula, u Srebrenici biti klanjana dženaza šehidima genocida, a nekoliko dana kasnije, i dženaza šehidima Prijedora i drugih mjesta u dolini Sane.

„To su teški dani za nas. Pred tolikom količinom zla koja se sručila na nas stojimo nijemo. Ali i skrušeno molimo: Allahu Dragi, daruj im najljepše bašče onog svijeta koje si stvorio, a njihovim egzekutorima, najvećim zločincima ovoga svijeta, ono što si im Ti namijenio“, poručio je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović.

00Sličica Želim Print

Političke aveti iz Srbije - Velike laži malog ministra

Političke aveti iz Srbije - Velike laži malog ministra

Juli 03, 2019

Nesporno da su i Marić i Dačić ostali u službi politike koja negira ili relativizira zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom devedesetih godina. Zašto svoje tvrdnje nikada nisu iznijeli, a mogli su, pred institucijama u kojima snosite odgovornost za izrečeno?

Kada je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju vođen proces protiv peterice optuženih za zločine počinjene u prijedorskim logorima, Toma Fila bio je advokat Mlađe Radića zv. Krkan (inače postoje ozbiljni argumenti zašto ovaj stražar smjene u logoru Omarska nosi ovakav nadimak). Da bi, svjestan zločina koji su počinjeni u Omarskoj, barem umanjio odgovornost svog branjenika, Fila je ukazivao da je Krkan sarađivao sa tužilaštvom i uradio sve što je tužilac od njega tražio. Ne osporavajući da su u Omarskoj i drugim prijedorskim logorima u ljeto 1992. godine izvršena teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, Fila je u toku tog procesa potvrdio, barem djelimično, da su počinjeni zločini. I nije on jedini. Veliki je broj srpskih svjedoka koji su, da bi zaštitili jednog, krivicu prebacivali na drugog Srbina. Ali, zajedničko im je, u svakom slučaju, da prikriti zločine nisu mogli ma koliko da su se uzaludno trudili.

Ko to tamo laže

Deceniju i po nakon okončanja procesa u kojem je pet zločinaca osuđeno na ukupno 63 godine zatvora za počinjene zločine u prijedorskim logorima, Toma Fila postaje član Socijalističke partije Srbije na čijem je čelu aktuelni ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić. Isti taj ministar, nekada bliski saradnik Slobodana Miloševića i njegov nasljednik na čelnoj poziciji srbijanskih socijalista, osvrnuo se u jednoj emisiji na prijedorske logore. Umjesto da o njima, ako ništa drugo, upita svog partijskog kolegu, Dačić radije - da li iz nepoštovanja prema Fili ili sa namjerom da direktno uvrijedi žrtve - nasjeda na nepoznavanje osnovnih činjenica voditelja emisije Milomira Marića pa mijenja logor Omarsku sa logorom Trnopolje. Svaki iole prosječan poznavatelj prilika u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine znao bi razliku između ova dva logora. Marić nije ni među prosječnim poznavateljima, ali jeste među vodećim u relativiziranju i negiranju zločina i Genocida počinjenog nad Bošnjacima. To smo se uvjerili kada je u jednoj svojoj emisiji iznio tvrdnju o ubijenim srebreničkim Bošnjacima tako da ne iznenađuje njegova najnovija teza da su čovjeka kojeg su u Omarskoj uslikali po Evropi vodili po cirkusima i nahranili. Uslikani čovjek je Fikret Alić, bivši logoraš Keraterma i Trnopolja koji nijedan dan nije proveo u Omarskoj. Ne samo da Alić nije bio zatočenik Omarske nego u kompleksu tog logora nije ni postojala bodljikava žica. Ali jeste u Trnopolju - logoru u kojem je, prema evidenciji udruženja žrtava ubijeno 90 zatočenika, u kojima su Srbi silovali djevojčice i iz kojeg je 21. augusta 1992. godine izvedeno oko 200 zatočenika i ubijeno na Korićanskim stijenama od strane Interventnog voda prijedorske policije. Pripadnici spomenutog voda priznali su krivicu i time uklonili svaku sumnju u počinjeni masakr. Prijedorski Crveni krst utvrdio je da je u toku postojanja ovog logora između maja i oktobra 1992. godine bilo zatočeno 23.000 civila nesrpske nacionalnosti. Logor Omarska je još brutalniji. Do sada je utvrđeno da je u kompleksu tog logora u periodu od maja do augusta 1992. godine ubijeno 458 zatočenika. Od tog broja pet je žena i jedna maloljetna osoba. Sve ovo je dokazano pred međunarodnim i domaćim sudovima.
Koji su to cirkusi i kada je Fikret Alić nahranjen, kako reče Marić, neka vam najbolje u svojoj potresnoj ispovijesti sam Alić kaže. Ne mora ni on lično, postoje na stotine knjiga, naučnih, stručnih članaka i svjedočenja koja o ovome govore. Jedna takva je iz pera britanskog novinara Eda Vulliamya u kojoj su detaljnije opisana zbivanja u Prijedoru 1992. godine. Dačić na to za uslikane logoraše kaže da su pozirali i da su sve slike plod propagande korištene u marketinške svrhe! Naravno, on ne nastoji da obrazlaže svoju gnusnu tvrdnju, ali to od njega se i ne traži. Potrebno je laž lansirati, zato i služe ovakve emisije.

Hipoteka zločina za buduću Srbiju

Nesporno da su i Marić i Dačić ostali u službi politike koja negira ili relativizira zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom devedesetih godina. Zašto svoje tvrdnje nikada nisu iznijeli, a mogli su, pred institucijama u kojima snosite odgovornost za izrečeno? Da li je nedostatak hrabrosti u pitanju ili ipak i sami znaju da je daleko od istine ono što govore? Neka odgovor na ovakva pitanja daju sebi i svojoj publici. Svakako, lakše je svoje nebuloze iznositi pred istomišljenicima onako kako to ovaj dvojac čini. Pred auditorijem pričati da bi ti polupismeni svijet odobravao izrečeno.
Niko od prijedorskih Bošnjaka i Hrvata ne bi bio sretniji da su Marić i Dačić upravu. Da je sve rađeno da bi neko dobio ulogu nahranjenog cirkusanta u Evropi bi se lakše podnijelo nego iskopavati onoliku Tomašicu, tražiti i pronaći posmrtne ostatke na Korićanskim stijenama, po livadama u Kevljanima ili na drugim, preko 400 pojedinačnih ili masovnih grobnica u kojima su (bili) sakriveni posmrtni ostaci ubijenih prijedorskih Bošnjaka i Hrvata. Bili bi možda i mnogi prijedorski Srbi sretniji. Ne bi strahovali da će biti uhapšeni i za svoje zločine odgovarati, ne bi ih proganjale slike ubijenih, pogledi djece čije su nenaoružane očeve likvidirali, ali ne bi više ni jedni druge pred istražiocima okrivljavali. U međusobnim optuživanjima stekli su zavidan talenat, mora se priznati. Nauči se sve pa i to. Valja se ipak nositi sa zločinima čiji je epilog najmanje 3.176 ubijenih nesrpskih civila u Prijedoru 1992. godine. Od toga 102 djece. Neka djeca ubijena su u spomenutim logorima. Neka iz njih izvedena, odvedena i brutalno ubijena. Mnogoj djeci još uvijek nisu ni pronađeni posmrtni ostaci.
Hipoteku zločina ovakvim pristupom razni Marići i Dačići ostavit će budućoj srpskoj djeci koji budućnost neće moći graditi na onome što vide iz ovakvih emisija. No, to je već njihov problem.

In memoriam - SAFET ĆATOVIĆ 1924 - 2019.

In memoriam - SAFET ĆATOVIĆ 1924 - 2019.

Juli 03, 2019

Duboke su bile rane na duši rahmetli Safeta Ćatovića, primoranog da napusti rodnu grudu, nakon neistraženih i nekažnjenih četničkih zločina nad njegovom porodicom, rodbinom i komšijama koje su bacili u jamu Čavkarica u Drugom svjetskom ratu. Sjećam se kako me je njegova supruga Sara, da on ne čuje, ispitivala o knjizi Vladimira Dedijera, kako bi saznala činjenice o kojima se teško razgovaralo. Vjerovatno je to razlog što se ni poslije pada komunizma nije fizički "pojavljivao" u Bosni, ali je uvijek koristio priliku da u svome domu u New Jersyju ugosti goste iz BiH.

 

U Nju Džersiju, u SAD, 2. juna, u 95. godini, nakon duže bolesti na Ahiret je preselio dr. Safet Ćatović. Dženazu mu je u ponedjeljak 3. juna klanjalo nekoliko hiljada poštovalaca njegovog imena i djela, muslimana svih nacionalnosti.

U zapisu o njegovoj dženazi dr. Aras Konjhodžić je između ostalog napisao: “Ovo je bila jedna od najvećih dženaza u Nju Džersiju, ali i u Americi… Ummet Muhammed, a. s., u rijetko viđenom jedinstvu, harmoniji i ljepoti je na bolji svijet ispratio prof. dr. Safeta Ćatovića.”

Dr. Safet Ćatović, rođen je 21. aprila 1924. godine u Ćatovićima kod Bileće, od oca Abida, uglednog bilećkog trgovca i majke Derviše (Ćerimagić) Ćatović.

U Drugom svjetskom ratu familija Ćatović bila je žrtva četničkih masovnih pokolja civila bilećke regije, a među njima Safetovi roditelji Abid i Deviša, te brat Sami i sestre Sureja, Saliha, Safija i Suada. Prema svjedočenju Hadžere Ćatović Bijedić 144 člana porodice Ćatović bačeni su u zloglasnu jamu Čavkarica. Inače, vjeruje se da je u ovoj Jami skončalo blizu 700 bošnjačkih civila, iako se zna za imena samo 468 ubijenih, a za mnoge nije bilo moguće utvrditi podatke s obzirom na to da su cijele porodice iskorijenjene. Hadžera Ćatović-Bijedić preživjela je jamu Čavkarica, u kojoj je među leševima svojih sunarodnjaka i šire i uže familije provela 72 dana. 

Dr. Safet Ćatović je nakon završetka Gazi-Husrev begove medrese, 1950. godine završio je i studij agronomije u Zagrebu. 1957. godine iselio se u Tursku, i u Ankari je radio kao istraživač na Institutu za zaštitu biljaka, da bi 1958. godine otišao za SAD gdje je na University of New Hepshire radio kao istraživač na odsjeku botanike, a zatim prešao na Rutgers Univerzitet gdje 1964. godine i doktorirao. U mirovinu je otišao kao redovni profesor botanike na Fairleigh Dickinson univerzitetu.

Od 1961. godine bio je u braku sa Sarah Cameron Kerr i s njom dobio šestero djece: Saffet A., Saffiya, Suada, Saliha, Surayya i Sami.

Dr. Safet Ćatović je bio jedan od osnivača Islamic Circle of North America, a zatim Islamic Society of North America, te utemeljitelj prvih muslimanskih studentskih asocijacija (MSA) na nekoliko univerziteta u Americi. Bio je neumorni aktivista islamskih institucija u Americi. Akademik Enes Karić je o njemu za Preporod kazao:

„Na vijest o preseljenju na Ahiret uglednog profesora Safeta Ćatovića pomaljaju mi se draga sjećanja. Kad sam bio na postdoktorskim studijama na Yale University (New Haven, Connecticut), 1990-1991., sekretarica na Odsjeku za religijske studije (Department of Religious Studies) rekla mi je, negdje sprva oktobra 1990., da me telefonom tražio profesor Safet Ćatović. Nakon što smo se čuli, rekao je da je pretraživao studentske baze podataka, da je naišao na moje studentsko ime na Yale University, ne poznaje me, ali je spreman odmah doći kolima i ugostiti me u svojoj kući u New Jersyju. Tako je i bilo. Bila mi je čast razgovarati sa uglednim američkim profesorom biologije, čovjekom koji je izveo mnoge generacije studenata. Pričao mi je dugo šta je to biologija otkrila da jeste život, bio je svjestan moći i nemoći nauke da odgoneta tajnu Života. Njegova univerzitetska karijera u Americi bila je jedna velika strana njegova djelovanja, a druga strana je bila njegov angažman u lokalnoj islamskoj zajednici. Njegova kuća u New Jersyju je bila otvorena za obje te strane njegovih interesiranja. I u godinama koje su došle kasnije, viđao sam profesora Safeta Ćatovića i njegovu ženu, Amerikanku Saru. Bilo mi je drago da su me prihvatili za svoga prijatelja. Kad god sam vidio profesora Safeta Ćatovića bio je u svojim skladno sinhroniziranim ulogama velikog čovjeka, slavnog profesora, predanog pregaoca za svoju porodicu i zajednicu, za sve ljude. Bio je draga osoba mirne riječi, lijepe pojave, blage naravi. Pa i tada, kad je govorio o strašnom stradanju svoje porodice u Bosni i Hercegovini, profesor Safet Ćatović je bio čovjek koji nije dopuštao da njegove riječi budu veće od njega. Neka je rahmet njegovoj lijepoj duši!“

„Vijest o preseljenju na Ahiret rahmetli Safeta Ćatovića, poznatog profesora i Gazinovca, podsjetila nas je na "muhadžirsku" sudbinu bošnjačkog naroda i istovremeno na dostojanstvo i ustrajnost u čuvanju muslimanskog identiteta daleko od rodnih Ćatovića, Bileće i Bosne i Hercegovine. Profesor Ćatović je svojim akademskim, pedagoškim i misijskim angažmanom i predanim radom zadobio povjerenje muslimana u Americi i poštovanje intelektualne i kulturne elite američkog društva.“

 

Ime dr. Safeta Ćatovića zlatnim slovima bit će upisano u historiju američkih muslimana, jer njegov rad je u temeljima stotina mesdžida i džamija diljem Amerike, a neizbrisiv trag je ostavio i u domovini, Bosni i Hercegovini.

"Vijest o preseljenju na Ahiret rahmetli Safeta Ćatovića, poznatog profesora i Gazinovca, podsjetila nas je na "muhadžirsku" sudbinu bošnjačkog naroda i istovremeno na dostojanstvo i ustrajnost u čuvanju muslimanskog identiteta daleko od rodnih Ćatovića, Bileće i Bosne i Hercegovine. Profesor Ćatović je svojim akademskim, pedagoškim i misijskim angažmanom i predanim radom zadobio povjerenje muslimana u Americi i poštovanje intelektualne i kulturne elite američkog društva. Ko god je imao priliku susresti se, makar jednom, s profesorom Ćatovićem razvio je poštovanje i ljubav prema njemu. Duboke su bile rane na duši rahmetli Safeta Ćatovića, primoranog da napusti rodnu grudu, nakon neistraženih i nekažnjenih četničkih zločina nad njegovom porodicom, rodbinom i komšijama koje su bacili u jamu Čavkarica u Drugom svjetskom ratu. Sjećam se kako me je njegova supruga Sara, da on ne čuje, ispitivala o knjizi Vladimira Dedijera, kako bi saznala činjenice o kojima se teško razgovaralo. Vjerovatno je to razlog što se ni poslije pada komunizma nije fizički "pojavljivao" u Bosni, ali je uvijek koristio priliku da u svome domu u New Jersyju ugosti goste iz BiH. Kao organizirana Zajednica propustili smo priliku izraziti i na adekvatan način odati priznanje i iskazati poštovanje prema Gazinovcu koji je slavu i čast Gazi Husrev-begove medrese afirmirao putem univerzitetske, akademske i pedagoške karijere i djelovanja unutar islamskih institucija u Americi. Naša je obaveza istražiti i predstaviti široj javnosti životni i akademski put rahmetli Safeta Ćatovića. Neka je Božiji rahmet i magfiret njegovoj blagoj duši." – kazao nam je muftija Nedžad Grabus.

Neka je rahmet njegovoj plemenitoj duši!

Brisel: Učenici iz BiH predstavili svoje radove u institucijama EU

Brisel: Učenici iz BiH predstavili svoje radove u institucijama EU

Juli 03, 2019
Danas u Evropskoj službi za spoljne poslove (EEAS) u Briselu, jednoj od institucija Evropske unije, upriličena je izložba izabranih učeničkih radova u okviru projekta Moje mjesto u EU.
Konkurs za dodjelu stipendija

Konkurs za dodjelu stipendija

Juli 02, 2019

FONDACIJA “LJILJAN” ISLAMSKE ZAJEDNICE BOŠNJAKA SJEVERNE AMERIKE

Raspisuje konkurs za dodjelu stipendija za školsku 2019/2020 godinu

Fondacija “Ljiljan” Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike raspisuje konkurs za dodjelu stipendija za studente svih fakulteta u Bosni i Hercegovini za školsku 2019/2020 godinu. Iznos stipendije je 500.00 USD odnosno ekvivalentno u KM shodno kursu dolara nekoliko dana prije dodjele stipendija.

Za studente u Bosni i Hercegovini stipendije će se dodjeljivati u prvoj polovini mjeseca oktobra 2019. godine u Sarajevu sa naknadno dostavljenom informacijom stipendistima o tačnom mjestu i vremenu. 

Fondacija će za 2019/2020 školsku godinu dodijeliti 100 stipendija u Bosni i Hercegovini. U slučaju da zaprimimo veći broj aplikacija koje zadovoljavaju uslove konkursa, Fondacija će dodijeliti i veći broj stipendija u slučaju dodatnog priliva sredstva za svrhu stipendija od donatora.

Rezultati konkursa će biti objavljeni u mjesecu septembru 2019. godine na web stranici Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike www.icnab.com.

Uslovi konkursa:

  1. Pravo na stipendiranje imaju full time studenti fakulteta u Bosni i Hercegovini sa prosjekom 8 i više.
  2. Prednost imaju socijalno ugrožena djeca, djeca šehida i demobilisanih boraca, djeca jetimi te djeca povratnika kao i studenti sa postignućem ili ostvarenjem u bilo kojem polju.

Potrebna dokumentacija:

  • Molba sa kratkom biografijom i kontakt informacijama (e-mail obavezan),
  • Dokaz da ste full time student sa prosjekom ocjena zadnjeg semestra ili diploma 4. razreda srednje škole sa potvrdom o upisanom fakultetu full time,
  • Dokaz o dodatnim postignućima ili ostvarenjima,
  • Kućna lista,
  • Potvrda da ste pripadnik šehidske porodice ili dijete borca Armije RBiH,
  • Preporuka lokalnog imama (Imam džemata vašeg prijavljenog mjesta prebivališta),
  • Izjava da ne primate drugu stipendiju bilo koje institucije ili organizacije ovjerenu u opštini,
  • Sve aplikacije slati na e-mail: Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli..

Nepotpune i neblagovremene prijave se neće uzeti u razmatranje.

Konkurs ostaje otvoren do 31. jula 2019. godine.

Balkanska istraživačka regionalna mreža u akciji spašavanja muslimanskih djevojčica
Mišljenja

Balkanska istraživačka regionalna mreža u akciji spašavanja muslimanskih djevojčica

Juli 02, 2019

U utorak 25. juna na detektor.ba, web portalu Balkanske istraživačke regionalne mreže (BIRN), objavljen je članak pod naslovom “Praćenje pokrivanja djevojčica u osnovnim školama – kontroverzno pitanje”. Istog dana članak se, s drugačijim naslovom, pojavio i na web portalu dnevnog lista Oslobođenje. Glavna tema teksta jeste nepostojanje programa putem kojeg bi se “pratila djeca” u osnovnim i srednjim školama kako bi se adresirala “kontraverzna pitanja poput pokrivanja djevojčica mlađih od deset godina”.
Autori teksta nakon iznošenja stava psihologa, koji tvrde da djeca mlađa od 12 godina ne posjeduju kritičko razmišljanje kojim bi mogli da donesu sopstveni sud o “religijskom pokrivanju”, nadovezuju se na konstataciju da u BiH “ne postoje programi prepoznavanja i sprečavanja religijskog ekstremizma i radikalizacije u školama” kao što postoje u Velikoj Britaniji i Albaniji. Novinari BIRN-a zatim upoznaju svoje čitaoce i sa statističkim podacima koji se tiču britanskog programa “Prevent” po kojima je oko 400 djece (!) mlađe od 10 godina upućeno na programe “deradikalizacije” zbog devijantnog, antisocijalnog ponašanja vođenog mržnjom a čiji je po tvorcima ove strategije jedan od “simptoma” upravo – “nošenje hidžaba”. No, BIRN-ovi novinari kako bi poduprli svoju “istraživačku” analizu o pokrivanju djevojčica odlaze i dalje nudeći svojim čitaocima morbidnu priču o “pripadniku selefijskog pokreta” Zikriji Krkiću, koji je u Norveškoj gdje trenutno živi, “premlatio” svoju osmogodišnju ćerku zbog toga što je napuštala kuću bez hidžaba. Naravno, uz podatak da je osuđen za “premlaćivanje” svoje ćerke BIRN-ovi novinari iznose i činjenicu da je u Bosni i Hercegovini Krkić bio optužen za ubistvo dvoje ljudi, za šta je inače prvostepenom presudom oslobođen.
Uvođenjem pažljivo odabrane priče o Zikriji Krkiću, “selefiji nasilniku”, BIRN-ovi novinari se služe sada već providnom ali i dalje veoma malignom logikom (neo)imperijalne, kolonizirajuće moralne panike po kojoj djevojčice koje nose hidžab potiču iz porodica gdje majke po pravilu nose nikab, a očevi su potencijalni teroristi i kriminalci. Naravno, u tako iskonstruisanim okolnostima u kojima su po liberalno autoritarnim umovima muslimanska djeca izložena neadekvatnom odrastanju ona moraju biti spašena, a ko je drugi sposoban da muslimanke pobjedonosno spasi i iščupa iz kandži samih “nasilnih i retrogradnih” muslimana nego muškarci, žene, organizacije i institucije koje promovišu “progresivne, emancipatorske evropske vrijednosti”. Međutim, iza ove već više nego otrcane kolonijalne logike o “spašavanju” muslimanskih žena, u ovom slučaju djevojčica, stoji cilj – kojim se inače i sam “Prevent” program vodi – penetracije bezbjednosnih službi zarad špijuniranja pripadnika muslimanske zajednice kako bi se identifikovali potencijalno “problematični” muškarci. Upravo tako nešto nam nedvosmisleno pokazuje i statistika britanskog Home ofisa glede “Prevent” strategije po kojoj je u 2017/2018 od 7.138 osoba čak 87% od onih kojih su podvrgnuti inžinjeringu “deradikalizacije” bili upravo pripadnici muškog pola.

Šta je strategija “Prevent”?

Strategija “Prevent” je dio šireg programa suzbijanja svake vrste nasilnog esktremizma poznatijeg pod nazivom CONTEST koji je 2003. godine donijela laburistička vlada Tonija Blera. Do terorističkog napada koji se dogodio u Londonu 2005. godine “Prevent” strategija nije bila u značajnijem fokusu. A tek 2015. godine u Zakonu o suzbijanju terorizma i sigurnosti “Prevent” strategijom se obrazovnim ustanovama nameće zakonska obaveza da aktivno učestvuju u strategiji sprečavanja mladih da budu uvučeni u “radikalizam”. O ovom dijaboličnom i brutalnom inžinjeringu britanske vlade negativno su se izjasnile sve međunarodne organizacije za ljudska prava poput Human Rights Watch-a i Amnesty International-a, ali i same Ujedinjene nacije (UN). Naravno, ovu činjenicu su novinari BIRN-a u svom tekstu “slučajno” prećutali. Specijalna izvjestiteljka UN-a o savremenim oblicima rasizma, rasnoj diskriminaciji i ksenofobiji je u svom izvještaju nakon posjete Velikoj Britaniji izjavila: “Prevent program Vlade Velike Britanije fokusira se na nenasilni ekstremizam. Prevent je usmjeren na pojedince i grupe koji se ‘glasno ili aktivno protive temeljnim britanskim vrijednostima, uključujući demokratiju, vladavinu prava, individualne slobode i uzajamno poštovanje i toleranciju različitih religija i vjerovanja’. ‘Glavne zadrške imam u odnosu na nepostojanje jasne radne definicije bilo ‘ekstremizma’ bilo ‘britanskih vrijednosti’ te na strašne posljedice koje ovakav nedostatak terminološke jasnoće ima u sprovođenju programa… Nadalje sam zabrinuta u vezi odabira kriterijuma koji se koriste da bi se ukazalo na potencijalni rizik od radikalizacije… Moja zabrinutost odnosi se na izbor strategije koja nalaže državnim službenicima, socijalnim radnicima i drugima da donose odluke koje nekome mogu promijeniti čitav život, a na osnovu nejasnih kriterijuma u sveopštoj klimi nacionalne agonije koja čitave religijske, rasne i etničke grupe tretira kao žrtvene jaganjce i potencijalne neprijatelje”.
Konstatacija izvjestiteljke o “tretiranju čitavih religijskih, rasnih i etničkih grupa” kao “neprijatelja” zapravo je u savršenom skladu s kolonizacionim i ekskluzivističkim politikama evropskih država koje se uvijek zasnivaju na kreiranju “Drugosti” utemeljenoj na biološkim faličnostima, nazadnosti ili pak vrjednosnoj neadekvatnosti Drugih o čemu je na sjajan način pisao Mahmud Mamdani u svojoj maestralnoj knjizi Dobar musliman, loš musliman. Mamdani je u svom radu lucidno konstatovao da Holokaust i politika nacističke Njemačke ne predstavljaju nikakav historijski incident već standardni manir rasijalizacije “neadekvatnih” od strane evropske ekskluzivističke i autoritarističke misli. Po Mamadaniju jedinu grešku koju je Hitler načinio i koju mu evropski buržoaski intelektualistički krem nikada nije oprostio jeste da je genocid “donio kući”, na tlo Evrope, čime su horori i monstruoznosti rasijalizujuće kvazi-univerzalističke evropocentrične politike po prvi put neposredno doživljene. Sve do Drugog svjetskog rata genocidi i pokolji rasijalizovanih su se dešavali tamo negdje, daleko, u zemljama “necivilizovanih” i “retrogradnih” divljaka.

Kuda ovo vodi?

Ove Mamdanijeve misli moraju nam danas biti stalno na pameti posebno kada govorimo o strategijama poput “Prevent-a” koje se u svojoj biti temelje na rasijalizaciji jedne posebno targetirane grupe – u konkretnom slučaju muslimanske zajednice Britanije. Međutim, ako uzmemo u obzir snažno prisustvo međunarodnih organizacija koje godinama u nazad na našim prostorima provode programe iz oblasti suzbijanja nasilnog ekstremizma i mi muslimani Balkana moramo biti i više nego oprezni. Projekti poput “Ne u moje ime” Radija Slobodna Evropa i u ovom članku problematizovanog BIRN-ovog teksta mogu da posluže kao upozorenje da se na mala vrata u naša društva uvode rasijalizujući i opresivni svjetonazori koji mogu dovesti do nesagledivih posljedica po zajednicu muslimana. U tom svjetlu islamske zajednice u regionu moraju biti značajno eksplicitnije u odbrani šerijatskih propisa i izbjegavati ambivalentan i nedorečen jezik. Takođe, nikako ne smiju pristati na kooptiranje od strane invazivnih zapadnocentričnih centara moći. Isto tako, i muslimanske organizacije i intelektualci u regionu moraju biti značajno prisutniji u javnoj sferi kako bi građanima na adekvatan način objasnili prirodu zahtijeva koji se ispostavljaju pred muslimanske zajednice i kuda oni potencijalno vode, kao i da ukažu na sveprisutnost programa borbe protiv nasilnog ekstremizma koji u sve većoj mjeri, mada ne nužno, poprimaju oblike “industrije” koja pruža mogućnost da se na lak način putem promocije određenih epistemoloških i vrjednosnih matrica zaradi ozbiljan novac ili ostvari prividni kratkoročni interes.

Stranica 102 od 843

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine