Ono što u bitnome opterećuje vrijeme u kojemu mi živimo kad je u pitanju aktualni odnos prema imenu i djelu Zulfikara Zuke Džumhura jest naglo prekidanje pa nenastavljanje književne manifestacije u njegovu rodnom Konjicu s Džumhurovim imenom i djelom. Politika i lokalni antikulturni kaprici uvijek nažalost upletu svoje žalosne, svoje pokvarene, svoje provincijalne amaterske prste!

Iz kojega god se pravca krenulo prema životu i ostvarenom književnom, slikarskom, scenarističkom, televizijskoreportažnom djelu Zulfikara Zuke Džumhura (1920.-1989.) doći će se do onih trenutaka u kojima jedan veliki mudrac i jednako veliki bosanski pisac u kratkim preciznim potezima, bilo u riječi, bilo u crtežu, bilo u televizijskom kadru, uspostavlja najautentičniji živi most među svjetovima, generacijama, biografijama, sudbinama, povjesnicama.

Meni je sudbina namrijela da jednoga septembarskog dana 1985. godine krenem na književnu manifestaciju “Slovo Gorčina” u Stocu. To je bila jedina književna kulturna smotra gdje me je ikada iko negdje pozivao tih osamdesetih i ranih devedesetih godina prošlog stoljeća, bez obzira što sam, u ta socijalistička vremena, bio objavio tri zapažene i dosta hvaljene knjige pjesama. U Stolac su me zvali prvenstveno zahvaljujući prijatelju Aliji Piriću, jednom od ključnih organizatora te nakadašnje velike, jugoslavenske književne smotre... A tog septembarskoga dana prema Stocu krenuo sam autostopom, kao što sam tih mladih godina, bilo gdje bi se išlo, najčešće odlazio autostopiranjem. Ne bude se, međutim, uvijek dobre sreće s autostopom, bijaše se tog dana malo više odužilo, zakasnio sam na svečano otvaranje izložbe Ismeta Rizvića, a samim tim i na otvaranje “Slova Gorčina”. Kad mi je, kasnije, Alija Pirić pričao kako je veoma brzo izložba otvorena (čast njezina otvaranja prepuštena je bila Zuki Džumhuru), najvjerovatnije ne bih stigao i da sam ranije došao... Priča Alija da je Zuko rekao kako bi svaki govor na otvaranju neke izložbe trebalo biti onoliko dug koliko čovjek može stajati na jednoj nozi, i Zuko je tad podignuo jednu nogu oslanjajući se na onu drugu, da bi odmah iza te uvodne rečenice, izložbu slikara Ismeta Rizvića, najvećeg akvareliste kojeg je Bosna ikad imala, proglasio otvorenom. 

U hotelu “Bregava”, malom arhitektonskom čudu pjesnika u jeziku arhitekture Zlatka Ugljena, saznao sam da sobu dijelim sa Zukom Džumhurom. Odmah sam uznegodovao. Molio sam prijatelja Pirića da me smjesti s nekim drugim, ko ne pije, ako već nemaju jednokrevetnih soba; rekao je da to ne može i da se strpim. Tog trenutka sam, “očekivano”, mislio hodžinski, kako bih za sebe tadašnjega rekao danas, kao Zuko će piti, Zuko će biti pijan, on je bohem, Bog sami sami zna kad će on doći u sobu, probudit će me, nemam baš lijepa sjećanja s mnogim pijancima iz moga zavičaja... (Sa Zukom se, inače, ranije nikad nisam direktno susreo. Jednom sam ga vidio, u bašči hotela “Evropa” u Sarajevu, sjedio je s novinarem zemljakom Bajrom Pervom, htio sam prići, pozdraviti se, upoznati se sa čuvenim Zukom Džumhurom, ali moja snebivljivost i neko glupo osjećanje stida-nelagode-ne-znam-ni-kako-to-odrediti često bi stiglo znatno prije svake moje želje gdje bih naumio. 

Ne znam koliko sam sjedio tu večer u restoranu hotela “Bregava”. Bijaše grožđa u neograničenim količinama. Uživao sam u lijepim i duhovitim pričama, opaskama, opservacijama. Pogotovo u briljantnim doskočicama zagrebačkoga profesora Krunoslava Pranjića, rodom Zeničanina. Zuko je sjedio malo dalje od mene, s lijeve strane, otuda je najviše dolazio glasni smijeh. Nisam dugo ostao za stolom, otišao sam u sobu i, umoran od predugoga autostopiranja tog dana, brzo zaspao... Kad sam se ujutro budio, baš tako: budio, odmoran, svjež, naspavan, neko je doviknuo s balkona: “Sabah hajrosum, mladiću, kako si, jesam li šta smetao?” Niste, rekoh, nisam ni čuo kad ste ušli, ni kad ste ustali, govorio sam Zuki Džumhuru, već postiđen što sam jučer tražio od domaćina da mi se promijeni soba. Brzo su na balkon naše sobe došle još dvije kahve, jedna za mene, druga, ponovljena, za Zuku. 

Gost pjesnik te godine bijaše makedonski književni klasik Blaže Koneski. 

Na manifestaciji su sve vrijeme bili Alija Isaković, Ivan Lovrenović, Mile Stojić i Hasija Borić, koja je vrhunski govorila poeziju Maka Dizdara, profesor Enes Duraković, Čedo Kisić, Miroslav Palameta, Ale Poljarević, mnogi drugi. Više ne znam ni gdje smo sve sjedili, koliko smo i o čemu pričali, koliko vremena proveli u domu kod Alije Pirića a koliko u Begovini kod Fahrudina Rizvanbegovića, koliko sam kahva ispio u stolačkim baščama, pa i onoga posljednjeg dana boravka u Hercegovini, u Mostaru, u bašči hotela “Ruža”... Ja sam bio od onih koji se trudi da sluša. Uvijek sam više volio slušati negoli govoriti. Sve vrijeme oči i uši najviše bijahu upravljene prema Zuki Džumhuru. Nikad on ne bi povisivao ni snizavao glas, govorio bi mirno, ravnomjerno, precizno, niti šta direktno kudeći, niti ikoga nečim savjetujući... Pričao je o svome beogradskom djetinjstvu i ocu Abduselamu, imamu Bajrakli džamije u Beogradu, pa o šetnjama s Ivom Andrićem po Kalemegdanu, o raznim adetima i živopisnim ljudskim i generacijskim usudima... Neko je upitao Zuku je li istina da se on jednom mahmuran nadnio nad Neretvu, mogla je biti noć i mogla je blistati mliječna mostarska mjesečina, a on je, kao, rekao Neretvi: “E, što si tekla, tekla!” Zuko se samo nasmijao. S punim je poštovanjem govorio o svome velikom prijatelju iz nekadašnjih mostarskih druženja pjesniku Skenderu Kulenoviću, pa o Husagi Čišiću, velim ljudima u labirintnim ideološkim vremenima. Bijaše to vrijeme kad su mnoga pitanja više bila okolišna, a odgovori se doživljavali konkretnijima negoli su ustvari i bili. 

Nakon povratka u Sarajevo (sve vrijeme smo Ivan Lovrenović i ja prestajali u vozu, nije bilo mjesta za sjedenje ni za lijeka, nastavili smo pričati na iste one teme o kojima smo razgovarali sa Zukom, bijaše to jedno od najpamtljivijih mojih putovanja), prvi sam put u ruke uzeo knjigu Džumhurovih rukopisa Nekrolog jednoj čaršiji, i dok sam čitao, zamišljao sam da te iste rečenice, samo u ijekavskom izgovoru i onim jezikom kojim nam je i pričao, izgovara autor Zuko Džumhur. (Ono što se često ističe jest činjenica da je nobelovac Ivo Andrić, poznat kao nepopravljivi egoist u odnosu na svoje književne savremenike, prvi i posljednji put napisao predgovorno slovo za neko književno djelo nekog od pisaca njegova vremena.) 

Prošlo je tek malo više od četiri godine od tog septembarskog Zukina boravka u Stocu a s Ovoga svijeta otići će 27. novembra 1989. godine, u danu koji će, simbolički, u godinama koje pamtimo i godinama koje traju povezivati/razdvajati dva važna datuma sadašnje nam države (Bosne i Hercegovine, 25. novembar, Dan državnosti, Dan ZAVNOBiH-a) i nekadašnje državne zajednice (socijalistička Jugoslavija, 29. novembar, Dan državnosti SFRJ, Dan AVNOJ-a). Dženaza i ukop obavljeni su na kultni dan nekadašnje jugoslavenske državne zajednice (29. XI.), u Konjicu, kako je to i sam Zuko oporučio porodici i onima koji ostaju iza njega. Sklonio se na vrijeme. Kao i mnogi drugi veliki pisci tog doba čije književne opuse, uz najviše književnoestetske domete, krasi i književnoetička dimenzija njihove spisateljske i javne riječi: Miroslav Krleža (1981.), Meša Selimović  (1982.), Danilo Kiš (1989.).  Džumhur je umro u gradu što ga je, u pitomoj uvali na Jadranskom moru, osnovao najveći vladar Bosne Tvrtko I. Kotromanić, a koji se od devedesetih godina prošloga stoljeća pa do danas svijetu nudi kao mračni bastion nacističkoga zla. I danas je takav Herceg-Novi!

Zuko Džumhur je u onodašnjoj jugoslavenskoj društvenopolitičkoj stvarnosti ostao upamćen kao autor čuvene antiimformbirovske karikature 1948., na kojoj se iza leđa Karla Marxa u njegovu kabinetu uspinje slika na zidu Josifa Visarionoviča Staljina. Ta Politikinakarikatura bit će motivska polazišnica književniku Abdulahu Sidranu za maestralni filmski scenarij Otac na službenom putu. Zuko je, kako stoji u biografskim podacima, objavio oko deset hiljada crteža i karikatura u raznim jugoslavenskim listovima, časopisima i drugim publikacijama. Na prošlogodišnjoj književnoj manifestaciji Sarajevski dani poezije (oktobar 2018.), zahvaljujući konjičkim kulturnim entuzijastima iz Centra za kulturu, organizirana je izložba neobjavljenjih Džumhurovih crteža i karikatura. 

Upravo taj dio kreativne karijere Zuke Džumhura, kao i čuveni televizijski serijal Hodoljublja, nekako potiskuje veoma važan njegov književni opus. 

Džumhurova, prvenstveno putopisna djela: Nekrolog jednoj čaršiji (1958.),Pisma iz Azije(1973.), Hodoljublja(1982.), Putovanja bijelom lađom(1982.), pa Pisma iz Afrike i Evrope, Stogodišnje pričei Adakalepripadaju onome najljepšemu što je ostvareno na bosanskom jeziku i u bošnjačkoj i ukupnoj bh. književnoj tradiciji. Zukini putopisi koliko korespondiraju s prostorom, jer da bi se pisala putopisna književnost uvijek valja hoditi nekuda, povezuju najrazličitija doba, generacije, kulturalne slojeve, gdje putopisac jednako sigurno i suvereno putuje i kroz vrijeme, a ne samo kroz prostor. “Njegovoj priči, usmenoj ili pisanoj”, kako je u jednom eseju-sjećanju pripomenuo Miljenko Jergović, “nije bilo kraja, jer je njegov ljudski vijek sezao daleko u prošlost i bio je tako identitetski isprepleten da je bio protivan svakome odricanju ili poricanju”.

Ono što u bitnome opterećuje vrijeme u kojemu mi živimo kad je u pitanju aktualni odnos prema imenu i djelu Zulfikara Zuke Džumhura jest naglo prekidanje pa nenastavljanje književne manifestacije u njegovu rodnom Konjicu s Džumhurovim imenom i djelom. Politika i lokalni antikulturni kaprici uvijek upletu svoje žalosne, svoje pokvarene, svoje provincijalne amaterske prste! Imaju, doduše, neke ideje mlađih konjičkih entuzijasta, planirane akcije, vidjet ćemo hoće li šta od toga biti i hoće li sve nanovo krenuti u “krivom pravcu”. 

Molim Dragoga Boga da dobrom i plemenitom Zuki olakša put u Džennet...