digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Priključi se za RSS feed
Etno-nacionalna politika i islamofobija u Srbiji
Mišljenja

Etno-nacionalna politika i islamofobija u Srbiji

Maj 24, 2018

Početkom aprila ove godine objavljen je godišnji izveštaj Islamofobija u Evropi u izdanju Siyaset, Ekonomi ve Toplum Araştırmaları Vakfı (SETA), čiji su urednici Farid Hafez i Enes Bajrakli.

U navedenom izveštaju pokušao sam da identifikujem vid islamofobije koji je prisutan u Srbiji. Ono što odmah upada u oči kada se pažljivo analizira situacija u Srbiji, jeste da islamofobija kakva se u svojim pojavnim oblicima manifestuje na Zapadu nije ista ona koju pronalazimo u Srbiji. Na osnovu navedene tvrdnje sasvim opravdano bi mogli da postavimo pitanje da li islamofobija, kako se ona razume na Zapadu, uopšte i postoji u Srbiji. Jer, kako to konstatuje Marko Atila Hoare “o islamofobiji na Balkanu nemoguće je govoriti bez razumijevanja da su, istorijski gledano, etnička pripadnost i religija izuzetno blisko povezani, i da je netrpeljivost prema religijskoj zajednici vremenom evoluirala u mržnju prema etničkoj grupi.” Upravo na tim osnovama, svi zabilježeni incidenti tokom 2017. godine (izuzev rušenja džamije u Zemun polju) su u svojoj suštini plod nacionalno-etničke netrpeljivosti, prije nego mržnja spram samih religijskih ubjeđenja i praksi muslimana.

00Cijeli tekst

Posmrtni ostaci Hemlijaške lomače su iz primarne grobnice sa zgarišta štale u kojoj su spaljene 8. maja 1992. premještene i ukopane u zajedničku grobnicu u haremu džamije u Hemlijašu 1997. Tužilaštvo BiH je u oktobru 2016. godine naložilo ekshumaciju ove grobnice, kao i zgarišta štale, kako bi se izvršila identifikacija, čime je omogućeno da svaka od žrtava, konačno, nakon 26 godina čekanja, dobije svoj mezar. Identifikacija spaljenih dijelova kostiju nakon toliko godina bila je moguća zahvaljujući novoj metodi identifikacije DNA analizom.

Žrtve žive lomače u Hemlijašima dobile mezare

Maj 24, 2018

Nakon što su posmrtni ostaci izgorjelih u Hemlijaškoj lomači prebačeni u zajedničku grobnicu u mezaristanu u Hemlijašima 1997., 2016. su ekshumirani, identifikovani i konačno, nakon 26 godina čekanja, ukopani u svoje mezare


Allah me ostavio da svjedočim za ove tabute

Tog 8. maja 1992. godine među deset zarobljenih Bošnjaka u štali strijeljanih, a zatim spaljenih, bio je i Alija Ibrišević, danas jedini preživjeli svjedok ovog užasnog zločina o kome neumorno svjedoči 26 godina.

„Cijeli taj dan je pucalo. Bili su nam sve bliže i bliže, a nas samo deseterica. Morali smo pobjeći u šumu. Spustiti smo se u potok, a četnici došli s obje strane. Dozivali su se muslimanskim imenima, Huso, Alija..., i predveče nas zarobili u onoj šumi tamo – Jasik se zove, a onda odveli u štalu kod potoka. Štala mala, tri sa tri“, prisjeća se Ibrišević i pokazuje u pravcu šumice nedaleko od džamije u Hemlijašima, a zatim nastavlja: „Prvo su rekli da ispraznimo džepove i uzeli nam sve što smo imali. Onda su se dogovarali ko će nas strijeljati. U sebi sam govorio: Bože ja te volim, pa dao i smrt, hvala ti.“

-„Uđoše u štalu i jedan kaže ubijaj ovu turu, a ja ću sljedeću“, nastavlja Ibrišević, koga su meci rafalne paljbe mimoišli. Dva metka su mu prošla kroz jaknu. „Čujem viču: daj sjeno, pali!“ Jedan viče: uđi vidi jesu’l balije žive, ali, žurilo im se ... Ja vidim nisam oštećen, a srce hoće da iskoči“, prisjećao se Ibrišević preživljavajući po ko zna koji put strahote kojima je svjedočio.

Alija se uspio izvući iz štale i dok je bježao prema šumi zaustavio ga je drugi preživjeli, teško ranjeni Omer Mehmedović. „Vodio sam ga uz rijeku, vukao za sobom i preživio je hvala Bogu. Umro je prije nekoliko godina“, kaže Alija i dodaje: „Allah mene ostavio da svjedočim. Ko bi sad prič’o da mene nema? Vidiš ove tabute. Tabuti šute. Oni ne mogu govoriti, ja za njih svjedočim dok sam živ.“

„Omera su rafalom pokosili po stomaku. Drob koja mu je od toga izišla, košuljom je stegao i puzeći izašao kroz prozor u štali kroz koji se baca džubre...“, slušamo kako priča Ismeta Vildić, supruga Mustafe Vildića izgorjelog u Hemlijaškoj lomači sa još pet članova ove porodice. Sa njom je i Ibran Vildić koji je u ovoj dženazi u Hemlijašima ukopao oca i brata, Ibrahima i Pašana i amidžu Muju. „Tužilaštvo BiH do sada nije uradilo ništa. Postoje svjedoci, jedan od njih je još uvijek živ. Znaju se imena počinilaca, a i ovih osam mezarova su dokaz tog zločina“, kaže Ibran koji je u ovoj dženazi ukopao i dajdžu Ibrahima Turkića, oca Mihnete Halilović koja je na ovu dženazu došla iz Danske. Njen brat Ismet je prvi vidio zgarište sa spaljenim kostima i od tog strašnog prizora u maju 1992. pogodio ga je infarkt.

 00Cijeli tekst

Mina Mujanović je došla iz Njemačkoj da sa sestrom isprati oca Smaila Vildića.

Nedžibu Zuliću su na dženazu došle tri kćerke sa porodicama, Zarfija Selimović, Refija Smailović i Zejfa Sinanović. Sa njima je i Sadeta Husić koja je prije pet godina u Potočarima ukopala muža Suada Husića. „I ja sam ukopala samo nekoliko košćica od muža. Čekala godinama da se nađu. Djeca ga nisu ni upamtila. Jedno mi dijete imalo samo 40 dana, drugo dvije i po godine kad smo krenuli za Tuzlu, a on ost’o u Potočarima. I eto te košćice pronašli prije 5 godina, a djeca se sve nadala doći će babo ... Dok se kosti ne nađu sve se nadaš nekom čudu, doći će, ispašće odnekud živ... Davali smo im pare kad su govorili da je živi, da je u nekom logoru, da ga mogu izvući ...“, s uzdahom govori Sadeta.

Oni koji su ovaj zločin počinili neće se smiriti ni na Ovom, ni na Onome svijetu

Najstarija žrtva koje je pronađena u ovoj masovnoj grobnici bio je Mustafa Kuduzović koji imao 67 godina kada je ubijen. Mnogobrojna rodbina i prijatelji su ispratili njega, kao i sve druge žrtve Hemlijaške lomače.

„Ne može ljudski um pojmiti takav zločinački i osvetnički čin, čin spaljivanja živih ljudi, sinova Ademovih“, kazao je tuzlanski muftija Vahid-ef Fazlović u svom obraćanju nakon dženaze. Podsjetio je da Allahove riječi u Kur’anu govore o vrsti ljudi koja je spremna da druge ljude baci u vatru i da ih spaljuje samo zato što su drugačiji, zato što su vjernici, a zatim zapitao: „Zamislite šta bi sa ljudskom civilizacijom bilo kad bi ljudi ustali jedni protiv drugih da se uništavaju zato što su različiti’!“

„Mi ne možemo shvatiti da se taj zločin može počiniti. Mi smo muslimani. Naša vjera, naš Šerijat nam strogo naređuje da u vatru, koju zapalimo zbog naših potreba, ne smijemo ništa živo spaliti. Kad palimo vatru u prirodi moramo dobro gledati ima li neki mrav da ga ne bi plamen vatre dokačio. To je naš din, naša kultura, civilizacija i naš duh“, kazao je muftija. Istakao je da su se duše ukopanih odmah smirile čim su se s tijelom rastavile. „A oni koji su to počinili, nikada, ni na Ovome ni na Onome svijetu, neće biti mirni. Moraju to znati i generacije koje dolaze poslije nas u ovoj našoj lijepoj zemlji u kojoj želimo živjeti sa svima koji je vole i zajedno s nama grade“, poručio je muftija Fazlović.

 

 

Ugovor države Bosne i Hercegovine s Islamskom zajednicom u BiH

Ugovor države Bosne i Hercegovine s Islamskom zajednicom u BiH

Maj 24, 2018

Diskriminacija muslimana kao pravilo

Bosna i Hercegovina je kao država s Katoličkom crkvom odnosno Svetom Stolicom potpisala Temeljni ugovor 2006. godine. Nakon Svete Stolice, Srpska pravoslavna crkva je također potpisala ugovor sa BiH, te je Osnovni ugovor između Srpske pravoslavne crkve i države BiH potpisan 2007. godine. Islamska zajednica u BiH je 2009. godine dostavila Predsjedništvu BiH inicijativu za potpisivanje sličnog ugovora, a njegovo potpisivanje još se čeka.

Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica iz 2004. godine u članu 15. predviđa da se pitanja od zajedničkog interesa za Bosnu i Hercegovinu, neku ili više crkava i vjerskih zajednica mogu uređivati sporazumom koji zaključuje Predsjedništvo BiH, Vijeće ministara, vlade entiteta i crkva, odnosno vjerska zajednica. Prema profesoru Fikretu Karčiću ova mogućnost potpisivanja ugovora pomaže da se preciziraju međusobni odnosi države i vjerske zajednice jer sporazumi ili ugovori pokazuju da se država i crkve odnosno vjerske zajednice sporazumijevaju radi ostvarivanja općeg dobra. Ovakvim modelom omogućuje se strukturalno i funkcionalno odvajanje političkog i religijskog autoriteta te njihova saradnja radi ostvarivanja općeg dobra. „Saradnja nije da jedan autoritet preuzima funkcije drugog autoriteta, već da i jedan i drugi, svako iz svoga domena, sarađuju na ostvarivanju zajedničkih ciljeva i zaštiti zajedničkih vrijednosti u društvu“.

Slijedeći ovu odredbu Katolička crkva odnosno Sveta Stolica prva je potpisala Temeljni ugovor sa državom BiH 2006. godine. Nakon Svete Stolice, Srpska pravoslavna crkva je također potpisala ugovor sa BiH te je Osnovni ugovor između Srpske pravoslavne crkve i države BiH potpisan 2007. godine.

Nakon devet godina – skidanje s dnevnog reda

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je, gledano iz današnje perspektive, sa nepotrebnim zakašnjenjem u odnosu na KC i SPC,  2009. godine dostavila Predsjedništvu BiH inicijativu za potpisivanje sličnog ugovora te su i formalno započeti pregovori o tekstu i sadržaju i ovog ugovora. U te svrhe Mješoviti tim Vijeća ministara i Komisija ispred Rijaseta Islamske zajednice su skoro dvije godine održavajući brojne sastanke radili na pripremi prijedloga ugovora. Taj prijedlog pratio je prethodna dva potpisana ugovora koliko god je bilo to moguće te uključivao ispregovarane izmjene samo tamo gdje je to potrebno kako bi se zadovoljile konkretne specifičnosti koje razlikuju islam od druge dvije religije, što je i jedan od razloga zašto se ovakvi pojedinačni ugovori potpisuju.

Takav ispregovarani i dogovoreni prijedlog ugovora Vijeće ministara usvojilo je u septembru 2015, te je isti dostavljen Predsjedništvu na usvajanje. Ugovor do danas nije usvojen, a kada je u aprilu 2018. godine predsjedavajući Predsjedništva Bakir Izetbegović predložio da ova tačka pod nazivom „Prihvatanje Osnovnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini“ bude na dnevnom redu sjednice Predsjedništva, druga dva člana predsjedništva Dragan Čović i Mladen Ivanić glasali su za njeno skidanje sa dnevnog reda. Stoga Predsjedništvo još nikada nije stavilo na dnevni red, a time i na razmatranje, usvajanje ovog ugovora.

Tako Islamska zajednica u BiH ostaje u mnogo nepovoljnijoj poziciji u odnosu na dvije Crkve koje su sad već prije 12, odnosno 11 godina potpisale ugovor s državom. Jer kako je naveo u odgovoru za Preporod 15. 11. 2014. prof. dr. Dino Abazović: „Neovisno od toga da li se radi o uređenju odnosa koji se manifestira kao teokratski model državne religije, sistem priznatih religija, model odvojenosti države i religijskih zajednica, ili državnoj dominaciji nad religijskim zajednicama, bar kada je u pitanju evropski sistem zaštite ljudskih prava, glasi: kako god bio reguliran odnos država – religijske zajednice, taj odnos ne smije rezultirati diskriminacijom“.

Usaglašavanje ili ucjenjivanje?

Ovaj odnos koji postoji trenutno naprosto jeste diskriminirajući prema Islamskoj zajednici u BiH koja je već davno ispoštovala sve zadate procedure i sprovela sve tražene konsultacije, uvažila sve potrebne izmjene i zajedno sa timom Vijeća ministara dogovorila tekst koji je i samo Vijeće ministara naknadno usvojilo. Međutim tokom ovog cijelog procesa, a i sada nakon odbijanja da se ovaj tačka uvrsti na dnevni red i Ivanić i Čović iznosili su svoje stavove o razlozima za takav odnos prema Islamskoj zajednici u BiH. Tako je Čović i pored toga što je prijedlog ugovora prošao svu utvrđenu proceduru (jednako kao i druga dva ugovora) poručio da će ugovor s Islamskom zajednicom „biti zaključen čim se ispune svi formalni zakonski i ustavom predviđeni uvjeti“. A prethodno je navodio kako mu u ugovoru smeta „poslovanje Islamske zajednice, zapošljavanje u njenim institucijama, arhiv, vakufska imovina i dr.“ te je imao zamjerke na neke specifične segmente poput „džuma-namaza, hadža ili prava na odijevanje“. S druge strane Ivanić još ranije navodio da ugovor neće biti odobren „dok se s njim ne usaglase i druge vjerske zajednice“ iako takvo usaglašavanje nije rađeno za prethodna dva ugovora. U svojim nedavnim izjavama anegdotalno je iznosio pojedine stavke ugovora iskrivljujući njihovo značenje ili sadržaj o čemu se Islamska zajednica u BiH već oglasila. Naveo je tako da npr. ugovor „garantira pravo na džumu“ pod svaku cijenu i bez obzira na uslove i profesiju, da se u ugovoru traži da „samo imami imaju pravo na obrezivanje muške djece“ te da se traži  da se garantuje „nošenje tradicionalne odjeće u javnim institucijama što ni drugim narodima u BiH nije dozvoljeno“ – a potrebno je naglasiti, da ovi njegovi navodi ne odgovaraju činjeničnom stanju.

Ovdje je neophodno kratko spomenuti da BiH jeste postkomunistička i postkonfliktna država zaglavljena u nacionalističkim retorikama u kojoj demokracija i ljudska prava za sve tek trebaju da se dese, a religija i vjerske institucije tek treba da pronađu svoje pravo mjesto u društvu. Potpisivanje ovakvih ugovora jedan je od tih puteva. Stoga je od izuzetnog značaja činjenica da je Islamska zajednica u BiH ispoštovala sve što je od nje na tom putu traženo. Da se Islamska zajednica u BiH jasno zalaže za princip razumne prilagodbe koji podrazumijeva da neće biti ugroženi ničiji interesi, a ispoštovana prava svih. Da Islamska zajednica u BiH ne traži da bilo koje od navedenih prava bude apsolutno i neograničeno nego da se može ograničiti, kako to zahtijevaju najviši međunarodni standardi, kada to zahtijevaju interesi sigurnosti, javnog reda, zdravlja i morala i prava drugih ljudi, što je tekstom ugovora vrlo jasno precizirano.

 00Sličica Želim Print

Međutim pored svega ovoga samo Islamska zajednica u BiH još nema potpisan ugovor sa državom, samo je potpisivanje ovog ugovora postalo top medijska tema, ali i meta žestoke politizacije i instrument za potkusurivanje. Samo se u slučaju ovog ugovora anegdotalno vade pojedinačni segmenti koji se u javnost plasiraju na način koji treba da dovede u pitanje muslimansku civiliziranost i savremenost. Kako god da Islamska zajednica u BiH pokušala da prezentira ono što jesu njihovi temeljni zahtjevi u odnosu na islam kao vjeru uvijek se u podtekstu diskriminirajućih reakcija uviđa pokušaj kreiranja stanovitog „muslimanskog pitanja“ koje se predstavlja kao barbarsko, neukroćeno i tradicionalističko, te se nastavlja sa već isprobanim stvaranjem slike o muslimanima kao o neprilagođenim Drugima. Primjer toga je fokusiranje na pitanje npr. sunećenja muške djece koje suprotno Ivanićevoj optužbi nikada u BiH nisu ni u snu radili imami. Ili primjer pokušaja da se pravo na slobodu u odijevanju podvede pod „nošenje tradicionalne odjeće u javnim institucijama što ni drugim narodima u BiH nije dozvoljeno“ jer se tako fokusira na element tradicionalizma, a ne pravo na slobodu u izboru vjere i uvjerenja, te odijevanja za sve - sa čim Islamska zajednica nema nikakav problem. Skoro pa da se Islamskoj zajednici u BiH pokušava objasniti šta to jeste, a šta nije islam, i poslati poruka o potrebi strukturiranja i pripitomljavanja islama u skladu sa nekim zamišljenim kriterijima. Jer šta se ustvari misli pod time kada nam članovi predsjedništva šalju poruku kojom kažu „da je ugovor isti kao druga dva onda to ne bi bio nikakav problem“.  Misli se ustvari da u ugovoru koji Islamska zajednica u BiH treba da potpiše sa državom nije problem ugovor nego islam. Namjerno se biraju pitanja koja su svojstvena islamu da bi ih se onda stavilo na pladanj i zamjenile teze na način da je ponovo Islamska zajednica ta koja treba da opravdava svoje učenje ili razumijevanje vjere i dokazuje svoju civiliziranost. Na koncu, suština potpisivanja posebnih ugovora je u tome što vjerske zajednice nisu identične.

U zaključku treba stoga reći slijedeće: islam je vjera drugačija od drugih vjera, Islamska zajednica u BiH uvijek je bila i bit će dio rješenja, a ne dio problema, Islamska zajednica u BiH ispoštovala je sve potrebne procedure, ali je i dalje jedina velika vjerska zajednica koja nema ugovora sa državom, iako predstavlja najveću grupu vjernika. Islam i muslimane u Bosni i Hercegovini se po ko zna koji put diskriminira i tjera da se pravdaju i objašnjavaju zašto poste, zašto klanjaju, zašto se obrezuju, zašto nose marame. Muslimanima u Bosni i Hercegovini ne trebaju tutori, trebaju im prijatelji koji će zajedno sa njima zagovarati izgradnju zajedničkog krovnog bh. identiteta i princip inkluzivne neutralnosti po kome se različitosti razumiju i poštuju, a ne napadaju i osuđuju. U ovom cijelom procesu sigurno ima onih koji ne poštuju evropske pluralne i civilizacijske vrijednosti, međutim to ovaj put sigurno nisu bosanskohercegovački muslimani.

 

Tuzla - Hafiska porodica Spahić

Tuzla - Hafiska porodica Spahić

Maj 24, 2018

Radost u hafiskoj porodici Spahić i Behram-begovoj medresi: Hafiska dova Lamiji Spahić, učenici Behram-begove medrese, proučena je u četvrtak 10. maja 2018. godine u džamiji ove škole.

Hafiza Lamija Spahić rođena je 17. septembra 2000. godine u Tuzli. Osnovnu školu „Novi Grad“ završila je sa superodličnim uspjehom. Bila je polaznica mekteba džamije „Kralj Abdullah“ pred hafizom dr. Edin-ef. Peštalićem i na takmičenjima u testu općeg znanja osvajala prva mjesta na nivou medžlisa. Behram-begovu medresu upisuje 2015. godine i uključuje se u sekciju hifza. Hifz završava za tri godine, te ga polaže pred komisijom Rijaseta Islamske zajednice u periodu od 2. do 16. aprila 2018. godine. Prethodne dvije godine učila je žensku hafisku mukabelu u Tuzli.

Hifz je Allahova blagodat

- Kako je počeo tvoj put učenja hifza?

Hafiza Spahić: Odrasla sam u hafiskoj porodici, a rasti u takvoj atmosferi je velika čast. Za moj hifz je najviše zaslužan moj otac, a velika motivacija su mi bili brojni ajeti i hadisi. Podrška su mi tokom cijelog puta bili prije svih moja majka, ali i sestra i braća, odnosno cijela porodica. Želja za učenjem hifza je Allahova blagodat. Ima tu mnogo truda svakog hafiza, ali to ne bi bilo moguće da nije Allahove milosti. Kad sam odlučila da počnem učiti hifz moj otac je to rado prihvatio. Put hifza je veoma težak i traži dosta odricanja, vremena i ljubavi prema Kur’anu.

- Kako si uskladila sve obaveze, organizovala vrijeme?

Hafiza Spahić: Uskladiti sve školske obaveze i učenje hifza nije bilo baš lahko ali ne mogu reći da je preteško jer kad se nešto voli i kad se hoće ništa nije teško. Mnogo je važno postaviti sebi cilj i prioritete u životu. Ti moraš znati da li ti je prioritet da svoju mladost potrošiš na svakodnevnu zabavu, izlaske isl. ili ti je prioritet da svoj ovodunjalučki život provedeš tako što ćeš zaslužiti Allahovu milost i nagradu. Meni je velika čast što sam dio odjeljenja IIIb u Behram-begovoj medresi. Pored mene ima još jedna hafiza i ima još par djevojaka koje su na putu da to postanu. U tom odjeljenju stalno vlada hafiska atmosfera, da je tako nazovem. Imala sam veliku podršku od drugarica i profesora i ovom prilikom im se puno zahvaljujem na tome.

Koja je tvoja poruka mladima?

Hafiza Spahić: Poručila bih svim mladim osobama da postave sebi cilj i prioritete u životu i da ne žale na Allahovom putu žrtvovati sve svoje slobodno vrijeme jer ono što mi dajemo na Allahovom putu mnogo više ćemo dobiti na ahiretu.

Molim Allaha dž.š. da sve one koji su postigli ovaj cilj obilato nagradi, a sve one koji idu ovim putem ili žele da krenu da ih Allah ojača.

 

Mediji i vjera - Kako steći povjerenje
Mišljenja

Mediji i vjera - Kako steći povjerenje

Maj 24, 2018

Svako obilježavanje Svjetskog dana slobode medija, 3. maja, nužno podrazumijeva potrebu jačanja svijesti o značaju slobode i nezavisnosti medija. No, u zbilji to baš i nije tako lahko. Sloboda medija se u mnogim zemljama svijeta, pa tako i u Bosni i Hercegovini, praktički sve više osporava i sprječava. Rekli bismo, čak ona postaje dio sistemskog uređenja u kome vlasti nastoje držati pod kontrolom sve informacije, te ih filtrirati i dostaviti kao jedino valjane. Na taj način, javnost se faktički formira i konstituira kao kolektivna svijest. Kod nas u BiH je uvriježeno mišljenje: šta će javnost reći ili šta čaršija misli? Neminovno, javnost se u BiH kroz povijest gradila i izgrađivala ponajviše u odnosu spram političkih i ideoloških sila koje su nastojale osporiti njenu autonomnost i učiniti je svojom. Takva nastojanja su dovela do rastakanja njenog bića i do formiranja onoga što danas imamo na djelu, a to su tri zasebne javnosti - srpska, hrvatska i bošnjačka. Razlog tome pronalazimo u ideologiji koja se pojavljuje kao rušilački faktor, jer na primjeru BiH za cilj ima ocrniti i srušiti protivnika, tj. onoga koji misli drugačije. Zapravo, fenomen ideologije nije ništa drugo do instrument za vladanje kojim se potiskuje i negira svako značenje javnog mnijenja. Šta će čaršija ili građani reći to je već manje važno. Mnogo je važnije zadržati vrijednosni sistem uz metode propagande, agitacije, obmana itd. Dakako, te i takve vrijednosti koje prvenstveno šire neistinu zarad pojedinačnih interesa, gdje su oni (interesi) važniji od istine i dobra, prenose mediji i novinari kao njeni neposredni protagonisti. Ako su nekada novinari slovili kao „moralni katalizator“ u društvu sada, moramo priznati, to zbog nametnutih okolnosti ne mogu, nisu ili nisu u tolikoj mjeri. Stoga i zapitanost: da li ono što nam se prezentira putem medija trebamo ignorirati, odnosno koliko trebamo vjerovati medijima. Ovo tim prije što su mediji, kao i oni iza i ispred njih, uveliko pripomogli jačanju tenzija na nacionalnom i političkom planu. Naime, u ratu su mediji itekako imali negativnu ulogu, te su u ovisnosti ko ih je, i kako i s kojom namjerom upotrebljavao i finansirao dolijevali „ulje na vatru“. Naravno, čast izuzecima, a generalno mediji su u ratnim okolnostima izgubili svoju prvobitnu namjenu i objektivnost. Izgubljena je i kritična masa i javna komunikacija. Uslijed toga, došlo je do podijeljenosti medijskog prostora i pojave velikog broja glasila, njih oko 170 , a skoro isto toliko i političkih stranaka. Više medija ne znači i više slobode i demokratije u društvu. Štaviše, u javnosti se odašilju sve više filtrirane i, nadasve, površne i neprovjerene informacije koje u obilju ponuda samo doprinose većoj zbunjenosti građana BiH. Obično su to teme nacionalne i političke naravi koje u suštini unose defetizam i pesimizam. Malo ili skoro nimalo se govori o praktičnim životnim pitanjima od kojih su: zaustavljanje siromaštva i korupcije, transparentnost u zapošljavanju, povećanje standarda života i penzija, jačanje civilnog društva, adekvatno obrazovanje i dr. Da medijska situacija bude gora i dalje se jačaju nacionalne tenzije i nema iskrenog dijaloga. Doduše, nije sve do novinara i medija. Dosta toga je i do zakonske regulative koja ne štiti novinare tako da su oni prepušteni sami sebi. Zato govoriti danas o slobodi medija možemo samo u okviru zakonskih i sistemskih rješenja. Ono na čemu mi ovdje insistiramo jesu sami konzumenti, odnosno ljudi. Oni su ti koji trebaju biti odgovorni i oni su ti koji treba da grade povjerenje i dijalog.

00Sličica Želim Print

Istraživanje „Medijske slobode u BiH - komparativni izvještaj za period 2009-2016“ koje je inicirala Fondacija Friedrich Ebert u Bosni i Hercegovini i provela u saradnji sa Udruženjem BH novinari u Banjoj Luci i Sarajevu pokazalo je koliko su građani zadovoljni medijima i koliko im vjeruju. Prema tom istraživanju, na uzorku od 500 domaćinstava, građani u odnosu na državne institucije najviše povjerenja imaju u vjerske zajednice (74,6%), a ponajmanje vjeruju političarima (11,3%).

Također, komparativna istraživanja po metodu slučajnog uzorka u odnosu sa susjednim državama pokazuje da građani najviše povjerenja imaju u vjerske zajednice (51 %), policiju (50%) i Evropsku uniju (39%). Koliko religija igra važnu ulogu u BiH pokazuju i rezultati Galupovog istraživanja gdje se njih 76,5 % izjasnilo da je religija „važan dio njihovog svakodnevnog života“. Rezultati pokazuju i da je religija podjednako bitna i mladim između 15 i 24 godine (70,4%) kao i srednjovječnoj populaciji između 40 i 54 godine (79,1%), te da je ona jednako važna i za 70,7 % visokoobrazovanih građana. Veliko povjerenje u vjerske zajednice kao institucije, ima 27,5% građana, u medije 7,8%, dok veliko povjerenje u političke stranke ima tek njih 1,6%.

Referirajući se na ova istraživanja podaci govore da je poraslo povjerenje građana u vjerske institucije, dok je zabilježen pad u odnosu na političare i medije. Razumljivo, ispitanici smatraju da su političari glavni kršitelji novinarskih prava i medijskih sloboda. Najveći utjecaj na medije imaju političari, prema mišljenju ispitanika (71,4 %), a slijede vlasnici medija s 13 %, zatim poslovni ljudi i međunarodna zajednica. Otuda, i pad povjerenja građana u medije kojima oni vjeruju prema anketi u omjeru od 53%. Međutim, ovakvi statistički podaci ne daju punu sliku stanja. Daleko je važnije omogućiti kako medijske tako i vjerske slobode. Jer, društvo je napredno ukoliko građani u njemu imaju slobodu svojih misli, uvjerenja i vjere.

Konačno, ako se već pitamo zašto građani BiH najviše povjerenje pokazuju prema vjerskim institucijama odgovor potražimo u tome što one, za razliku od širenja neistina i laži, nude istinu i nadu. Zato, ne bez razloga u Kur’anu se kaže: „O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite da u neznanju nekome što ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete“. Doista, istina samo smanjuje manipulacije i uništava tajne i intrige, dok iskreno kazivanje može samo motivirati ljude. Vjera uzrokuje mnoge blagodeti. Tako Allah, dž.š. kaže: „Oni su bili nadahnuti da govore lijepe riječi, i bili su nadahnuti na put Onoga koji je hvale dostojan“ (El-Hadždž 24). Vjernici znaju da borbi između dobra i zla dobro na kraju ipak pobjeđuje, te da nakon teškoća dolazi radost i olakšanje. U krajnosti, vjera je rješenje za sve svjetske krize. Uostalom, vjerske zajednice za razliku od političara i medija koji ih prate, a što svjedočimo, lakše pronalaze i uspostavljaju saradnju i iznalaze prostor za zajedničko djelovanje i interes.

 

 

Otvoren konkurs za 100 BBI stipendija za djecu bez roditelja sjeverozapadne BiH

Otvoren konkurs za 100 BBI stipendija za djecu bez roditelja sjeverozapadne BiH

Maj 24, 2018

Bosna Bank International (BBI) raspisala je konkurs za dodjelu 100 stipendija iz Fonda “Sheikh Saleh Kamel“ učenicima i studentima bez jednog ili oba roditelja iz regije sjeverozapadne Bosne i Hercegovine.

Mohamed Salah ne namjerava prekidati post zbog finala LP

Mohamed Salah ne namjerava prekidati post zbog finala LP

Maj 24, 2018

Mohamed Salah neće prekršiti ramazanski post čak ni zbog finala Lige prvaka koje je na programu u subotu. Na dan kada igraju Real i Liverpul u Kijevu Salah će postiti 18 sati, a na isti korak će se odlučiti i njegov saigrač Sadio Mane.

Sličica Želim Print

Za vrijeme ramazanskog posta muslimanima je zabranjeno uzimanje hrane i pića i to od zore do zalaska sunca. To može da bude izazov za svakog vjernika, a posebno ovo teško može da padne profesionalnim sportistima. Emre Belozolu na primer je veoma posvećen Islamu, ali kaže da uglavnom teško prati pravila ramazanskog posta jer je kako kaže to komplikovano za profesionalnog sportistu. 

Zvijezda Liverpula Mohamed Salah međutim nema namjeru da prekrši ramazanski post iako je u toku devetog meseca islamskog kalendara najvažnija utakmica u njegovoj fudbalskoj karijeri, finale Lige prvaka protiv Real Madrida.

"Sigurno ću postiti. Postiću svih 30 dana. Svi ovi uspjesi koje postižem su predodređeni Allahovom mudrošću", kazao je Salah koji nije usamljen u timu Liverpula što se tiče poštovanja posta. Uz njega će i Sadio Mane poštovati ramazanski post u vrijeme finala Lige prvaka. 

Inače u egipatskoj reprezentaciji su pomalo zabrinuti zbog odluke svoje najveće zvijezde, jer se ramazan poklapa i sa predstojećim svjetskim prvenstvom u Rusiji. Selektor Egipta Hektor Kuper je zato rekao da će ekipa imati stručnjake i ljekare koji će pratiti situaciju igrača koji poste. 

Izvor: sportklub.rs 

Više od stotinu djece na zajedničkom iftaru u Srebrenici

Više od stotinu djece na zajedničkom iftaru u Srebrenici

Maj 23, 2018

U Srebrenici je povodom kraja mektebske nastave ove školske godine za djecu upriličen zajednički iftar ispred Čaršijske džamije. Prije iftara, više od stotinu djece je prodefilovalo Srebrenicom, zajedno sa svojim roditeljima i vjeroučiteljima.

Dani Kur'ana u okviru razmjene kultura Irana i BiH

Dani Kur'ana u okviru razmjene kultura Irana i BiH

Maj 23, 2018

U okviru razmjene kultura dvije zemlje Kulturni centar Ambasade IR Iran u saradnji sa Upravom za vjerske poslove Rijaseta IZ u BiH i Muftijstvom mostarskim organizuje program pod naslovom Dani Kur'ana, ove godine u Sarajevu i Mostaru u periodu od 24. do 31.maja 2018. godine.

Omladinski iftar u Žepču

Omladinski iftar u Žepču

Maj 23, 2018

U organizaciji Mreže mladih Medžlisa Islamske zajednice Žepče,u restoranu "Mala Trzna" u Žepču upriličeno je  druženje  i zajednički  iftar za  mlade postače.

Stranica 193 od 844

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine