Bosansko-hercegovački muslimani već stoljećima tokom mjeseca ramazana nakon sun-sunneta jacije klanjaju 20 rekata teravih namaza i 3 rekata vitra. U ovom radu pokazali smo da su na takav način postupali ashabi Allahovog Poslanika, a.s., i tabi’ini. Vidjeli smo također da niko od ashaba nije prigovorio hazreti Omeru, r.a., kada je dao instrukciju Ubejju ibn Kabu da ljudima klanja 20 rekata teravih namaza i 3 rekata vitra. Od tada do današnjih dana muslimani širom svijeta klanjaju 20 rekata teravih namaza i 3 rekata vitra, tako da je praksa klanjanja 8 rekata teravih namaza u džematu, što se tokom zadnje dvije decenije pojavila u našim krajevima, novotarija koje bi se trebali okaniti.

To je posebno potrebno stoga što oni koji napuste džemat nakon 8 rekata gube veliku vrijednost koju je spomenuo Allahov Poslanik, a.s., u dijelu gore citiranog hadisa: „Ko klanja za imamom dok imam ne završi namaz, upisat će mu se kao da je klanjao cijelu noć.“ Dakle, onaj ko zajedno s imamom klanja 20 rekata teravih namaza i 3 vitra ima nagradu kao da je cijelu noć proveo u ibadetu. To je tradicija koju su naši preci stoljećima njegovali i koju, zbog njene vjerske utemeljenosti i izuzetne vrijednosti, ni današnji muslimani u Bosni i Hercegovini ne bi trebali zapostavljati.

Uporedo sa širenjem islama u Bosni i Hercegovini proširila se praksa klanjanja 20 rekata teravih namaza tokom mjeseca ramazana. Bošnjaci već stoljećima njeguju tu tradiciju i o tome se u literaturi do kraja XX stoljeća nisu vodile rasprave. U ovom radu navest ćemo neke od argumenta u prilog praksi obavljanja teravih namaza na način kako je to uobičajeno u islamskoj tradiciji Bošnjaka.

Vrijednost teravih namaza

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Ko provede noći mjeseca ramazana u ibadetu (klanjanje travih namaz), vjerujuću i računajući (na Allahovu nagradu) oprostit će mu se njegovi raniji grijesi.“ (Buhari i Muslim)

Abdurrahman ibn Avf, r. a ., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Uzvišeni Allah vam je propisao post u ramazanu, a sunnet vam je od mene da klanjate noćni (teravih) namaz. Pa ko posti ramazan i provede njegove noći u namazu vjerujući i računajući (na nagradu od Allaha), izaći će (iz ramazana) čist od grijeha kao na dan kada ga je njegova majka rodila.“ (Et-Tehanevi, hasen)

Aiša, r.a., kaže: „Allahov Poslanik, a.s., je sredinom jedne noći izašao u džamiju i klanjao s nekoliko ljudi. Ujutro su ti ljudi pričali (o tome), pa se (drugu noć) skupilo više njih koji su klanjali s Vjerovjesnikom, a.s. Kada su osvanuli i oni su pričali (o tome), pa se treće noći broj klanjača povećao. Allahov Poslanik, a.s., izašao je i klanjao, a ti ljudi su klanjali s njim. Kada je nastupila četvrta noć džamija je bila tijesna za sve posjetioce, ali je Allahov Poslanik, a.s., izašao (u džamiju) tek za sabah, pa kada je klanjao sabah namaz okrenuo se prisutnim ljudima, proučio šehadet i rekao: „A sada. Meni nije nepoznat vaš odnos prema vjeri. Međutim, pobojao sam se da vam se (teravih namaz) ne propiše kao farz (obavezni) namaz, a da vi to ne budete u stanju izvršiti.“ Jedan od prenosilaca ovog hadisa, Ibn Šihab, kaže: „Allahov Poslanik, a.s., je umro, a ova stvar je tako ostala.“ (Buhari)

Ebu Zer, r.a., kaže: „Postili smo s Vjerovjesnikom, a.s., jednog ramazana. On s nama nije klanjao nikakav dobrovoljni namaz u džematu. Kada je nastupila dvadeset i treća noć, Allahov Poslanik, a.s., klanjao je s nama sve dok nije prošla trećina noći. Dvadeset i četvrte noći nije klanjao s nama. Kada je nastupila dvadeset i peta noć, klanjao je s nama dok nije prošla polovina noći. Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, da hoćeš s nama klanjati ostatak ove noći.’ On reče: ‘Ko klanja za imamom dok imam ne završi namaz, upisat će mu se kao da je klanjao cijelu noć.’ Allahov Poslanik, a.s., zatim nije klanjao s nama dvadeset i šeste noći. Kada je nastupila dvadeset i sedma noć, Vjerovjesnik, a.s., sakupio je svu svoju porodicu, svoje supruge i druge ljude, pa je klanjao s nama toliko da smo se pobojali da će nas proći felah.’ Upitao sam: ‘Šta je felah?’ Ebu Zer odgovori: ‘Sehur.’ Nakon toga Vjerovjesnik, a.s., više nije klanjao s nama do kraja ramazana.’” (Tirmizi, Ebu Davud, Nesai, hasen-sahih)

Abdurrahman ibn Abdulkari kaže: „Otišao sam jedne noći uz ramazan s Omerom ibn Hatabom, r.a., u džamiju. Tamo smo zatekli ljude kako podijeljeni u grupe klanjaju (teravih namaz); neki su klanjali sami, a neki u džematu. Omer tada reče: „Čini mi se da bi bilo dobro okupiti sve ove ljude iza jednog učača (imama). On se kasnije na to odlučio i sakupio ih je oko Ubejja ibn Ka’ba. Nakon toga sam s njim druge noći došao u džamiju, a svi ljudi su klanjali u (jednom) džematu. Omer tada reče: „Divna je ovo novina. Ali (noćni) namaz koji oni prespavaju bolji je od onog koji klanjaju.“ Omer je mislio reći da je teraviju bolje klanjati krajem noći nego, kao što su oni tada činili, početkom noći.“ (Buhari)

Esed ibn ‘Amir prenosi od Ebu Jusufa da je rekao: „Upitao sam Ebu Hanifu o teravih namazu i o tome što je učinio Omer, r.a., u vezi s tim? Odgovorio je: „Teravih namaz je sunneti muekkede. Omer, r.a., nije uveo klanjanje teravih namaza i to nije njegova novina. On je samo dao određene instrukcije o teraviji, na osnovu onoga što je on znao i što je bilo u doba Allahovog Poslanika, a.s.“ (Et-Tehanevi)

Cijeli tekst u štampanom izdanju “Preporoda”

‘’Allahu moj, učini nam bereketnim Redžeb i Šaban, i podari da dočekamo Ramazan.” (Ahmed b. Hanbel)  „Cijeli kosmos, svi svjetovi i sva stvorenja ukazuju hurmet i poštovanje ovim mubarek vremenima“. (Said Nursi)

Ove godine  mubarek mjeseci počeli su nekako s proljećem. Posmatrajući prirodu, kako oživljava i zaodjeva se u svoje najljepše ruho, od novog liśća i raznobojnog cvijeća, mogli smo razmišljati kako bi bilo dobro i lijepo, i raditi na tome, da i naša srca, naše duše, naša unutrašnjost doživi takav preobražaj! I priroda čovjeka ima pravo na svoje proljeće!

Ova tri mjeseca, redžeb, šaban i ramazan, dođu kao jedno godišnje doba, period koji je dovoljan, ako se poštuju pravila upute, da i naša djela, u duhovnom smislu, urode plodom koji će hraniti to naše duhovno stanje do ponovnog dolaska ovih blagoslovljenih mjeseci! Ne znam zašto, ali čim nastupi prvi od ova tri mjeseca pomislim da ulazim u Blagoslovljenu dolinu, možda onu Musaovu, ili svaku drugu, koja kao pojam asocira na opće blagostanje, mir, sigurnost, bezbjednost... potpunu opskrbu i duha i tijela; a sve to nam je toliku važno u svakom vaktu!

I zato Blagoslovljenu dolinu ne mogu zamisliti dalekom, nedostupnom; ona može biti svugdje gdje smo mi, gdje je tražimo, gdje se u njoj pronađemo. U sadašnjim okolnostima Blagoslovljenom dolinom možemo osjećati naše džamije, Božije kuće, kada čisti, osvježeni kročimo na šarene ćilime mesdžidskih podnica, oslobođeni dunjalučkih briga skrušeno stanemo i kroz namaz razgovaramo sa našim Gospodarom i učeći Kur’an, On razgovara sa nama. To mogu biti i naše sobe i kada se “povučemo” u ugao dnevnog boravka radi zikra, učenja dova i samog razmišljanja o ovom i budućem svijetu! Svakako i naši zijareti, jedni drugima, u ovim mubarek danima su neprocjenjiva blagodat, a samoća, opet, najbolje društvo. Ovakve počasti možemo naći samo u okrilju dini-islama! U svim drugim danima se trudimo da budemo maksimalno prisutni u svojim ibadetima a ove, blagoslovljene dane želimo maksimalno ispuniti ibadetima i dobrim djelima, ne sumnjajući, upravo radi njihovog hurmeta, da pretjerujemo; da uskraćujemo sebi nešto što možda ne bi trebali i drugima ono što je pravo njihovo! Jer ako u mubarek mjesecima, danima i noćima propustimo svoje prilike, možemo istinski žaliti da nam vrijeme nepovratno odlazi! Jasno nam je da je sam čovjek stvoren kao nejako biće i nerijetko izgubi volju da se bori kroz život, pa i za sam život i da mu samo iskrena vjera u Allaha s.w.t daje duh izdržljivosti!

Pa ako nekad malo i posustanemo onda možemo potražiti lađu, poput Nuhove a.s koja će nas bezbjedno povesti do odredišta, bez obzira što znamo: “da su za sav metež na kopnu i moru krivi ljudi”, mi plovimo pod zastavom čiji je moto : “...ne gubite nadu u Allahovu milost jer samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost” (Kur’an). Samo, Uzvišeni, Allah zna koliko puta nas je snažna poruka ovih kur’anskih riječi podigle sa dna, izvele iz zatamnjenih ulica dunjalučkog života...i ko zna koliko bi puta, hodeći tim dunjalučkim bespućem, priznali svoju slabost i izgubili i samu nadu, da je zbog nade, - ali zbog vjere ne možemo - i ne smijemo - nikada! “... jer samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost”.

Nada nam treba do posljednjeg daha, a bez vjere smo potpuni gubitnici! Na sve to se stalno podsjećamo, a posebno u mubarek danima mjeseca Božijeg poslanika i iščekujući najodabraniji mjesec ramazan, mjesec ummeta! “Allahumme barik lena fi redžebe ve ša’bane vebelligna ramadane”! (Hadis)

Krši su bili prvi komšije moga oca Agana i amidže Halila. Kao kroz vlažnu izmaglicu, pamtim svoje odlaske s majkom Hamidom do Nefine i Šabanove kuće. Radovao bih se svakom odlasku u onu komšijsku kuću, ili avliju, gdje je bilo puno djece...