Bosanska Kostajnica je do prije Drugog svjetskog rata u potpunosti bila vakuf. Zatim je postala mjesna zajednica Bosanskog Novog i kao takva je prikazana na Popisu stanovništva 1991. godine. Tada je ovdje živjelo 1.707 muslimana, dok podaci iz Popisa 2013. godine pokazuju da taj broj iznosi 1.460 Bošnjaka, koji se većinom nalaze na radu izvan Bosne i Hercegovine. Nešto više od stotinjak Hrvata koliko ih je prema Popisu iz 1991. godine ovdje živjelo, danas ne postoje na ovim prostorima, a katolička crkva koja je srušena tokom rata, nikada nije obnovljena.
S lijeva na desno: predsjednik Medžlisa Dugonjić, glavni imam Ahmić te džematlija Ajdin sa sinom Ervidinom
Haris-ef. Ahmić je glavni imam Medžlisa Bosanska Kostajnica, od prije dvije godine preuzeo je i funkciju glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Bosanski Novi, a ujedno je imam Azizija džamije u Bosanskoj Kostajnici od 2002. godine. Tokom posljednje dvije godine je također i glavni imam u Bosanskom Novom. Kada je došao u Kostajnicu, zatekao je oko 800 bošnjačkih povratnika koji su tu stalno boravili, a sada ih kaže, nema više od 400 što uslijed procesa mortaliteta, što zbog iseljavanja u zemlje Evropske unije.
„Većina našeg stanovništva je u dobi iznad 60 godina. Imamo oko 30 omladinaca, mektepske djece oko 25 koja pohađaju osnovnu školu, u srednjoj školi imamo deset učenika i to je sve. Što se tiče povratka, to se dešava većinom kada ljudi koji žive i rade vani odu u penziju i odluče da se vrate ovamo”, kaže efendija Ahmić.
Aktivno je sudjelovao u popisu bošnjačkog stanovništva prije deset godina i Bošnjaci su ovdje svi popisani zahvaljujući njegovom angažmanu. Moralo se, kaže, dovijati raznim metodama da bi Bošnjake iz Kostajnice ubijedio da se popišu.
„Došli smo do kontakata svih Bošnjaka iz Bosanske Kostajnice i krenuli smo da ih kontaktiramo. Bili su većinom nezainteresovani, ali smo im govorili da bi mogli ostati bez imovine ako se ne popišu. I to je upalilo, popisali smo sve Bošnjake tada koji su imali imovinu ovdje. Taj broj je nešto manji u odnosu na predratni period ali smo uradili veliki posao”, kaže efendija Ahmić.
Azizija, džamija oko koje se vrti sav život
Ekonomija i posao
Dodaje, kako se sad na biračkom spisku za lokalne izbore nalazi ukupno 2.700 birača u Bosanskoj Kostajnici.
„Sa 6.300 stanovnika iz Popisa 2013. godine, došli smo na 2.700 birača. Dakle, puno je ljudi odselilo tokom zadnjih deset godina, a najviše građana srpske nacionalnosti”, kaže Ahmić.
Smatra da posao nije glavni uzrok odlaska stanovništva iz Kostajnice jer tvrdi do posla se sada lako može. Postoje dvije fabrike u Kostajnici koje stalno traže radnike, a posebno su tražena zanatska zanimanja jer majstora gotovo da i nema.
“Imamo nekoliko firmi koje traže radnike i plate nisu male kao ranije što je bio slučaj. U prosjeku su to plate od 1.000 KM pa više. Zbog granice s Republikom Hrvatskom standard je malo skočio i hrana je nešto skuplja nego ranije ali posla ima ko hoće raditi. Odgovorno tvrdim da onaj ko hoće da radi, može imati kvalitetniji život ovdje nego u Evropskoj uniji”, kaže Ahmić.
Mišljenja je da se migracije lokalnog stanovništva posljednjih godina dešavaju iz nekog trenda, više nego zbog realnih potreba.
„Više nema onog što je ranije bilo da se mora urgirati za nekog kako bi se zaposlio. Sada je bitno da li hoćeš da radiš.”
Tatić, penzioner u Austriji
Nostalgija i povremeni povratak
Osman Tatić je austrijski penzioner koji sa suprugom živi u Salzburgu. U Kostajnicu najviše dolazi kada su dženaze a idućih godina planira doći ranije jer mu supruga odlazi u penziju.
“Mi smo svi stariji i potrebna nam je kvalitetna zdravstvena zaštita i prevencija, koju uglavnom obavljamo u zimskom periodu, a onda se pripremamo za dolazak ljeti u Kostajnicu jer u zimskom periodu ovdje uglavnom nema naroda”, kaže Tatić.
Dodaje kako sve Bošnjake iz Kostajnice veže nostalgija za rodnom grudom što ih vuče da povremeno dolaze i posjete svoj grad a trajni povratak još nije opcija zbog pustoši koja vlada u periodu van ljetne sezone.
Medžlis Islamske zajednice Bosanska Kostajnica broji oko 400 članova od čega većina živi u inostranstvu ali izvršava sve svoje obaveze prema Islamskoj zajednici.
„Nema naroda i to je najveći problem kao i cijele ove regije. Svi mi volimo doći kada ima puno naroda i dešavanja. Sinoć sam prošetao kroz Kostajnicu i napravio kilometarski krug ali nema naroda.”
Fatima Kulenović je penzionerka i udovica od 1991. godine. Iako ima četvero djece ali su rasuta širom Evrope, živi sama i druži se s drugim ženama koje također žive same.
„Život nam se najviše odvija oko džamije kroz razne aktivnosti. Dolazimo kada ima tevhid povodom nečije smrti, četeresnina ili godišnjica. Narod odlazi, broj se smanjiva a gotovo niko se ne rađa i svaki dan je sve pustije.”
Mušić Dinka je također penzionerka, aktivna je u džematu na svim aktivnostima na koje, kaže, najviše dolaze žene.
„Muški su neaktivni u svemu, pretežno žene obavljaju sve redovne aktivnosti. Tokom ramazana se okupljamo na teravih-namazu, malo nas je ali nam je lijepo. Poštujemo svoga efendiju s kojim imamo jako lijepe odnose. Živim sama, ali imam u istom dvorištu sina i snahu”, kaže Dinka.
S desna na lijevo: Kulenović, Dugonjić, Mušić
Preporod glavno sredstvo informisanja
Dugonjić Asima (78) je penzionerka koja živi sama. Muž joj je umro 1998. godine, dvoje djece žive u Sjedinjenim Američkim Državama.
„Džamija mi je sve i ovo što dođem ovamo i družim se s ostalim ženama. Pretplatnik sam Preporoda i to nam je uz Televiziju Hayat sve što čitamo i gledamo. Imali smo donedavno signal Radio-televizije Unsko-sanskog kantona ali prije nekih mjesec dana je nestao”, kaže Asima i dodaje kako bi voljela da može gledati jedini krajiški televizijski medij, te moli da se to ponovo uspostavi.
Kada su u pitanju institucije i politička moć Bošnjaka u Bosanskoj Kostajnici, prema riječima Haris-ef. Ahmića, nesloga i podjele koje su prisutne u ostatku BiH, i ovdje otežavaju kvalitetniju zastupljenost interesa povratnika u ovom gradu.
„Trenutno imamo jednog odbornika u Skupštini opštine, a nekad smo imali pet i to je bilo odmah poslije rata, da bi taj broj s vremenom padao na tri i dva, a danas nažalost samo jedan. Skupština broji 17 odbornika a realna snaga Bošnjaka ovdje je da imaju tri odbornika ali nezainteresovanost dijaspore i naroda koji živi ovdje, te nesloga uzrok su loše političke zastupljenosti.”
Dodaje kako je dodatni problem i to što Bošnjaci ovdje nemaju školovanog kadra da popune određene pozicije kada se to političkim dogovorom postigne.
„Neće naši ljudi da šalju djecu na studije i fakultete, dok ljudi srpske nacionalnosti svoju djecu natjeraju da nešto završe i dosta ih ima visoko obrazovanih. Stipendije nisu problem, mi iz Islamske zajednice ovdje u Kostajnici smo spremni da finansiramo svako naše dijete koje hoće da ide dalje da se školuje. Imamo primjera djece koja su završila studije u Bihaću, Sarajevu i Turskoj. Dakle, uglavnom je do roditelja tu se nemamo šta žaliti na odnos vlasti”, ističe Ahmić.
Kakva god da je bolja je od EU
Ajdin Huseinov je rođeni Kostajčanin. U ratu je ostao bez oca koji je porijeklom iz Makedonije ovdje došao prije rata da radi, upoznao njegovu majku, oženio se i ostao. Po izbijanju rata Ajdinovog babu odvode komšije i od tada mu se gubi svaki trag. Pokušavao je da pronađe barem kosti svoga oca, vršena su iskopavanja na više lokacija ali bezuspješno. Ubrzo nakon rata preselila mu je majka i on je ostao siroče, te je prebačen u dom u Tuzli gdje je odrastao, završio školu i počeo da radi posao poštara. Nedavno se vratio u Kostajnicu nakon kratke avanture u pokušaju da se skrasi u Švedskoj.
„Proveo sam cijeli rat ovdje u Kostajnici. Ali sam nakon smrti roditelja prebačen u Tuzlu gdje sam proveo trideset godina. Čim sam se vratio ovdje u Kostajnicu, došao sam kod Haris-ef. Ahmića i obratio mu se s molbom za posao a on me uposlio da farbam munaru i stolariju. Imao sam mjesec dana posla ovdje na džamiji. Nije Evropska unija toliko lijepa kako ljudi misle. Probao sam živjeti u Švedskoj i nije mi se svidjelo. Tamo u Švedskoj ti imaš sve ali nisi isti kao ovdje jer ovo je moje, tu sam rođen i svoj na svome. Ne planiram više nikada pokušavati živjeti na zapadu. Tu je blizu granica s Hrvataskom, mogu povremeno otići i raditi građevinske poslove jer to je traženo.”
U Bosanskoj Kostajnici je podignuto šehidsko spomen-obilježje za dvadeset i četiri Bošnjaka koja su stradala u ratu. Sedmero ih se vodi kao nestalo. U međuvremenu ih je dvoje pronađeno i ostalo ih je petero. Među njima je i Ajdinov otac. Turbe održavaju vrijedni Bošnjaci povratnici.
„Neki su željeli da nas nema i da nestanemo s ovih prostora. Upravo mi je to vodilja da ovdje ostanem i živim a mogao sam prodati kuću i imovinu, ali neću iz inata. Danas je drukčije u odnosu na ono poratno vrijeme i mi nemamo nikakvih problema više”, ističe Ajdin.
Njegov sin Ervidin završio je Mašinsku školu u Tuzli, a trebao je upisati i studij na nekom od fakulteta u Tuzli ali, kaže, nije bilo nafake. Sada je tu u Kostajnici, radi s ocem i živi lijep život.
„Družim se sa svima, a najviše s Bošnjacima. Držimo se zajedno, ali izlazimo i među Srbe i nemamo problema. Uglavnom većina nije opterećena nacionalizmom. Tu i tamo ima poneki ekstrem među omladinom, ali su to većinom osobe koje nisu otišle dalje iz Kostajnice i imaju uske vidike i poglede na život i društvo”, kaže Ervidin.
Dodaje, kako je mišljenja da će se ovi koji su otišli vani brzo vratiti.
„Kada sam otišao u Švedsku imao sam drukčije mišljenje dok nisam vidio kakav je život tamo.“
Redovne platiše članarine
Medžlis Islamske zajednice Bosanska Kostajnica broji oko 400 članova od čega većina živi u inostranstvu ali izvršava sve svoje obaveze prema Islamskoj zajednici.
„Malo kasne s plaćanjem članarine ali sve na kraju plate. Što se tiče Opštine Kostajnica, imamo dobru saradnju i načelnik nam stoji na raspolaganju po svim pitanjima”, kaže Irfan Dugonjić, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Bosanska Kostajnica.
Prema Dugonjićevim riječima Kostajnica je specifična i posebna po mnogo čemu u odnosu na Bosanski Novi i Bosansku Dubicu, pa i po praktikovanju vjere.
„Ovdje su ljudi većinom radili i bili zaposleni u velikim fabrikama preko mosta u Hrvatskoj Dubici i većinom su žene išle u džamiju i prije rata, a tako je i danas. Slabo muškarci dolaze na džuma-namaze i ostale vjerske aktivnosti u džamiji. Uglavnom su to dženaze i Bajrami kada oni dođu i to je neka njihova veza s džamijom, kakva je takva je ali postoji. Mi ovdje ništa drugo i nemamo osim džamije i Islamske zajednice preko koje idu sve aktivnosti. Odavde sve kreće, i humanitarne akcije, druženja i očuvanje identiteta”, kaže Dugonjić.
Rijaset Islamske zajednice pomaže finansijski Bošnjake u Bosanskoj Kostajnici, ali federalne vlasti slabo i nedovoljno. Uglavnom dolaze pred izbore ili kada imaju neki drugi interes.
„Što se tiče lokalnog nivoa, imamo podršku Opštine Kostajnica i dobre odnose s načelnikom. Međutim, Federacija BiH slabo ulaže u ovaj povratnički kraj. Nema ulaganja u otvaranje novih radnih mjesta, u poljoprivredu i mlade. Imamo vakufsku imovinu u vidu trideset i pet dunuma zemljišta koje iznajmljujemo Srbima da obrađuju. Nedavno smo kupili dvije kuće koje su sada vakuf. Tu su odmah blizu objekta Medžlisa Islamske zajednice Bosanska Kostajnica”, kaže efendija Ahmić.
