Nesimović je u penziju otišao s pozicije imama u bužimskom džematu Lubarda, stoga smo našim razgovorom nastojali tretirati pitanja koja se tiču džemata i imamskog posla. Poznato je da dobro uređen i funkcionalan džemat ovisi kako o džematlijama tako i o imamu. Stoga, pitali smo efendiju Nesimovića šta je ono što imam može zaboraviti kada je riječ o potrebama džematlija, ali i šta džematlije često ne razumiju kada je riječ o imamskom poslu i njegovim potrebama?

Dosta imamskog posla je ‘nevidljivo’

„Džemat predstavlja osnovnu organizacionu jedinicu muslimana. Za njegovo valjano funkcionisanje neophodno je da ga čine članovi ili džematlije, imam koji ih predvodi u vjerskom smislu, džematski odbor te neophodna vakufsko-džematska imovina. Uspješnost i napredak džemata zavisi od saradnje, razumijevanja, strpljivosti i uključenosti džematlija, džematskog odbora i imama. U stvaranju kvalitetnih odnosa u džematu imam treba dostići stepen povjerenja. On svojom ulogom i zadaćom nastupa kao muallim - učitelj i vođa među džematlijama, pozitivizmom, blagošću, savjetodavno, primjerom. Ne bi smio u svom poslu, odnosno u komunikaciji s džematlijama, učenicima, pokazivati tvrdoću srca, grubost i bezosjećajnost, jer takav odnos i sam Kur'an naglašava pogrešnim ili načinom odgonjenja iz svoje blizine. Za uspjeh i pridobijanje srca treba imati znanja, milosti, sluha, snage ali i mjesta praštanju, razgovoru i dogovoru. Odgovornost u radu i produhovljena saradnja s džematlijama, starijim i mlađim, posebno s učenicima mektepske nastave je itekako važna jer s njom se može postići puno. Poslanik, a.s., u jednom naputku je bio jasan kad je kazao da je svako pastir i da će biti odgovoran za svoje stado. A, nije li imamska pozicija da nadzire i brine se o svom članstvu? S druge strane, često puta džematlije ne razumiju imamski posao i znaju reći da imam ništa ne radi. Zbog toga što imam ‘ništa' ne radi štedi se na imamskoj plaći, kao da imam nema potrebe koje imaju nastavnici, profesori, diplomirani ekonomisti… To je pogrešno jer dosta imamskog posla je ‘nevidljivo' poput pripremanja hutbi, mektepske nastave, vođenje različitih obreda, akcija. Imam je u svakom momentu dostupan džematliji, u žalosti, radosti, po danu i noći, radnim i prazničnim danima ili bilo kakvoj potrebi. Suštinski, posao imama na neki način može se poistovjetiti s riječima koje se pripisuju Resulullahu, s.a.v.s.: Vođa ljudi je njihov sluga“, kazao je efendija Nesimović.

Imami se osjećaju kao na vjetrometini

S obzirom na aktuelni problem napuštanja imamskog posla, pitali smo ga za mišljenje zašto mlađe generacije izbjegavaju da budu imami.

„Mlađi naraštaj ili generacije koje završavaju medrese i odgovarajuće fakultete za imamski poziv odrastaju u povoljnim socioekonomskim uslovima i lagodnostima. Ne prolaze kroz patnje kao što su iskusile prethodne generacije. Ne vole kad nad njima ima jedan ili više suflera, da neko prati njihove pokrete, radno vrijeme koje je teško odrediti s obzirom da počinje ujutro a završava navečer i sl. Jednostavno žele veću slobodu. U imamskom poslu, koji je više poziv i misija, imami se osjećaju na vjetrometini, nezaštićeni, često puta bez kvalitetno regulisanog ličnog dohotka, neadekvanih uplata za penziono osiguranje, ponegdje nedefinisanih prava i obaveza. Nekada se imami moraju boriti za visinu plaća i gledati kakve volje će prema njima biti džematski odbori ili džematlije. U isto vrijeme otvorena su im vrata da završavaju razne fakultete, da se zapošljavaju bilo u zemlji rođenja ili u inostranstvu i da ostvaruju veća primanja uz manje odgovornosti, stresa i brige. Sve su to elementi koji svršenike medresa udaljavaju od imamskog posla i opredjeljuju ih za druga zvanja i zanimanja. Ukoliko svršenici medresa i islamskih fakulteta ne shvate ili im se kvalitetno ne predoči da u imamskom poslu, pozivu i misiji imaju bolje i trajnije vrijednosti od dunjalučkih, da imami imaju mogućnost da utječu na oblikovanje vjerničke svijesti kod ljudi i mlađih pokoljenja, za što slijedi neizmjerna onodunjalučka nagrada, ostat će na snazi trend da je jednostavnije, lakše i plaćenije biti nešto drugo nego imam“, upozorio je efendija Nesimović.Svaki imam sa sobom nosi različite uspomene, koje ujedno prikazuju i povijest našeg naroda i džemata, stoga efendija Nesimović ističe kako je važno da kao narod budem svjesni vremena i prostora u kojem se nalazimo.

„Doba agresije na Bosnu i Hercegovinu bilo je puno momenata koji su odslikavali da naš čovjek pokušava razvijati svijest o bogatoj povijesti svoga naroda, države ali i džemata. Nažalost, o svojoj povijesti ne zna puno. Ali ono što zna poštuje i njeguje. Tu svijest o povijesti svoga naroda i džemata je u toku agresije na BiH potvrđivao na razne načine pa i spremnošću na najveću žrtvu. S njom je uostalom sačuvao naš povijesni kontinuitet, naš se narod vratio sebi i odbranjen je džemat kao garant opstojnosti islamskog identiteta među bh. muslimanima. Između ostalog, obnavljanje starih zadužbina, džamija poput Ferhadije, Arnaudije, izgradnja novih kao i islamskih centara u stoljetnim bošnjačkim sredinama… su primjeri što govore o njegovanju povijesti našeg naroda i džemata“, kazao je efendija Nesimović.

Teško da će se ljudi vraćati na svoje ili toprake svojih roditelja

Već tridesetak godina gledamo kako odrastaju generacije koje su izbjegle iz Bosne, a i danas mnogi odlaze. Mnogi Krajišnici su napustili ovaj dio Bosne i postavlja se pitanje odnosa našeg naroda iz dijaspore prema svom topraku, ali i džematu, što bi nam moglo mnogo kazati i o budućnosti džemata?

“U dijaspori ne samo da žive generacije koje su izbjegle iz Bosne u toku agresije, nego žive i generacije koje su zbog više razloga napuštale Bosnu poslije. Odlazak mladih traje i danas i ne nazire mu se kraj. U dijaspori se rađaju i odrastaju nove generacije koje polagahno gube bosanski jezik i uopće veze s rodnim zavičajem svojih roditelja. Okruženje i prilike u kojim žive utječu na njih što dovodi do slabljenja osjećaja bliskosti, povezanosti i pripadnosti prema Bosni i Hercegovini pa i bošnjačkom narodu. Teško se može očekivati da će se bilo starije, a pogotovo mlađe, generacije vraćati na svoje ili toprake svojih roditelja. U dogledno vrijeme to će se sve više primjećivati i potvrđivati. Dakako, sve će se to odražavati na budućnost džemata u Bosni i Hercegovini ako se Bošnjaci u dijaspori ne budu brinuli i radi viših interesa pomagali džemate na prostorima svoje djedovine. S vremenom će brojnost članova biti sve manja a samim tim ekonomska moć džemata slabija. A džemati koji ostaju bez džematlija i ekonomske moći slabije će funkcionisati i s vremenom će se gasiti što je obeshrabrujuće i zabrinjavajuće.

Hamdija Nesimović je rođen 1958. godine u Jezerskom, općina Bosanska Krupa. Nakon osnovne škole završio je Gazi Husrev-begovu medresu 1978. godine. Po odsluženju vojnog roka zaposlio se 1979. godine u Odboru Islamske zajednice u Bužimu, džemat Lubarda, gdje je radio do septembra 1996. kada odlazi u Rijad i pri Univerzitetu Melik Suud završio Institut arapskog jezika. U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu jedan period bio je pomoćnik za moral komandanta I bataljona prvo Teritorijalne odbrane a kasnije 105. viteške brigade. Od dolaska iz Rijada 1998. godine radio je na Islamskoj pedagoškoj akademji/fakultetu do 2020. godine kao sekretar. Te godine vratio se u džemat Lubarda gdje je obavljao imamsku službu do 31. decembra 2023. godine kada je penzionisan. Mektepske 2021/22. i 2022/23. bio je sveukupni pobjednik na Mektepskom takmičenju Medžlisa IZ Bužim, odnosno 2021/2022. proglašen je najmuallimom bužimskog medžlisa. Uz posao, završio je Islamski pedagoški fakultet u Bihaću, a kurs novinarsta 2001. godine u Sarajevu. Dopisnik je Islamskih informativnih novina Preporod nepunih 25 godina. Za konstantnu i plodonosnu saradnju, a povodom 40 godina od izlaženja ovog lista, nagrađen je priznanjem. Svoje radove još je objavljivao u Novim horizontima, Novom muallimu, Glasu Bužima, Dnevnom avazu, Glasniku Rijaseta IZ, Unsko-sanskim novinama…