U 2 američka grada, u razmaku od samo 13 sati, 29 osoba je izgubilo život u masovnim pucnjavama bjelačkih supremacističkih terorista

“Amerika je napadnuta. Nisam siguran da je ovo u potpunosti shvaćeno. Amerika je napadnuta smrtnonosnim, nasilnim, bjelačkim nacionalističkim terorizmom... Ovo je hitno stanje nacionalne sigurnosti,” poručio je Pette Buttigieg, gradonačelnik South Benda, grada u saveznoj američkoj državi Indiani, koji je ove godine objavio da će nastojati dobiti nominaciju Demokratske stranke za kandidata na američkim predsjedničkim izborima 2020. godine.

Problem desničarskog terorizma

Na pitanje novinara CNN-a Jake Tappera “zašto postoji nevoljkost u Kongresu, u FBI-u, da označe i istraže bjelački supremacistički terorizam” dok s druge strane druge oblike terorizma kao što je tzv. “islamistički” američke institucije veoma budno motre, osuđuju i suzbijaju kako u SAD-u tako i u svijetu, gradonačelnik Buttigieg je odgovorio: “Mislim da je to zbog toga što su naši političari osramoćeni. Zasigurno je Bijela kuća osramoćena. Vidite postoji paralela između čuvanja naših izbora od ruskog uplitanja, jer priznanje da je to problem bi osramotilo predsjednika koji se od toga okoristio. Kao što bi i suprotstavljanje bjelačkom supremacističkom terorizmu bilo sramno za predsjednika jer je za svoje potrebe iskoristio mnoge od ovih osjećaja u ovoj zemlji. Vrijeme je da okrenemo stranicu, da učinimo nešto! Ova administracija je ustvari ukinula finansiranje programa Domovinske sigurnosti za sprječavanje nasilnog ekstremizma i nije napravila nikakvu vrstu nacionalne strategije u borbi protiv desničarskog terorizma. Nakon 11. septembra, zakleli smo se da ćemo biti drugačiji. Mislili smo da će nas ovo promijeniti - to što smo napadnuti od strane terorista će nas učiniti boljim nego što smo bili. A šta ćemo ovaj put? Da li će to što smo napadnuti sada – od domaće uzgojenih terorista, bjelačkih nacionalističkih terorista – učiniti nas boljim? Ili ćemo dozvoliti tim teroristima da nas učine gorim, i podijeljenijim? Izbor je na nama i to zahtjeva vođstvo. A mi tog liderstva nemamo iz ove Bijele kuće ili republikanaca u Kongresu,” poručio je ovaj američki političar.

Svakodnevne masovne pucnjave

Napadi masovne pucnjave u El Pasu i Daytonu ponovno su šokirali Sjedinjene Američke Države. Međutim, problem je što je do ovog vikenda 3. i 4. augusta, u toku 2019. godine u SAD registrirana 251 masovna pucnjava pri čemu je 979 osoba pogođena. Od ovog broja 246 osoba je smrtno stradalo. Prema ovoj crnoj statistici u SAD se dnevno dese 1.2 masovne pucnjave. Prvo je u subotu, 3. augusta, u gradu El Paso u saveznoj državi Teksas na granici sa Meksikom, gdje živi veliki broj pripadnika hispaničkog porijekla, 20 ljudi je ubijeno, a 26 ranjeno u prodajnom centru Walmart, a izvršilac je uhapšen. Potom se dan kasnije, u nedjelju 4. augusta, u Daytonu, Ohio, desio incident u kome je napadač vatrenim oružjem ubio 9, a ranio 27 ljudi ispred kafane nakon što mu nije dozvoljen ulazak, a napadača je kasnije ubila policija.
Štaviše, ovog vikenda su se pored ova dva teža smrtonosna napada, desila još dva manja napada, također izvedena masovnom pucnjavom. Naime, u nedjelju, 4. augusta u Chicagu, u saveznoj državi Illinois, u blizini Dauglas parka 7 ljudi je ranjeno u masovnoj pucnjavi, dok je istog dana jedna osoba ubijena, a 7 ranjeno u pucnjavi u Lawndaleu, u zapadnom dijelu Chicaga. Prema “Gun Violence Archive”, neprofitnoj organizaciji koja prati nasilje prouzrokovano vatrenim oružjem neki incident se tretira kao masovna pucnjava ukoliko je četvoro ili više ljudi ne uključujući napadača ili više njih pogođeno na jednoj lokaciji otprilike u isto vrijeme. Ono što najviše zabrinjava većinu američke javnosti u posljednje vrijeme jesu masovne pucnjave u kojima su izvršioci pripadnici desničarske supremacističke bjelačke ideologije u kojima je stradao veliki broj ljudi, uglavnom pripadnika manjinskih zajednica.

Ideologije bjelačke nadmoći

Prema mišljenju Dr. Kathleen Belew napadi poput ovog u El Pasu nisu cilj sami za sebe, već su poziv na oružje i nešto mnogo strašnije. Ova autorica koja tretira supremacistički bjelački pokret u Americi u svom komentaru za The New York Times ističe kako su brojna skorašnja masovna ubistva, kao i onaj koji se desio u gradu El Paso u subotu, bila popraćena ideološkim proglasima koje napadači objavljuju na militarističkim web stranicama. U ovim dokumentima se izlažu politički i ideološki razlozi za nasilje koje se ujedno povezuje sa drugim nasilničkim djelima. Belew upozorava kako američko društvo i dalje ne razumije prirodu ovog nasilja i šta ono znači i predstavlja. “Isuviše mnogo ljudi i dalje misli da su ovi napadi pojedinačni događaji, a ne međusobno povezane akcije koje izvode domaći teroristi. Trošimo previše tinte dijeleći ih na anti-imigrantske, rasističke, anti-muslimanske ili anti-semitske napade. Tačno je, oni jesu sve ove stvari. Ali su također povezani jedni s drugima putem jedne šire ideologije bjelačke nadmoći,” ističe Belew dodajući da su ovi napadi planirani i koordinirani kako bi izazvali “buđenje” i podstakli ljude da se pridruže pokretu.
Pokret o kome govori spomenuta autorica često se naziva “bjelački nacionalistički”, ali ga većina razumijeva kao jednostavno prekomjerni patriotizam ili promoviranje rasizma. “Međutim, nacija u središtu bjelačkog nacionalizma nisu Sjedinjene Države. To je arijevska nacija, zamišljena kao transnacionalna bjelačka vladavina čiji interesi se u osnovi suprotstavljaju Sjedinjenim Državama, a za mnoge aktiviste ona ima cilj svrgavanje federalne vlasti,” konstatira Belew identificirajući ključne tekstove ovih ekstremnih grupa za koje tvrdi da pokretu daju kolektivne ideje i vizije, te upozoravajući kako je krajnji njegov cilj pokušaj nasilne konfrontacije i pokretanje rasnog rata. Prema ovoj autorici skorašnji napad u El Pasu, ukoliko se dokaže da je manifesto napadača autentičan, jasno se mogu povezati sa ranijim napadima poput anti-afroameričkog masovnog ubistva u Charlestonu u Južnoj Karolini iz 2015. godine, kao brojnih drugih anti-imigrantskih masovnih ubistava u Sjedinjenim Državama, ali i s onim koji se desio u napadu u Christchurchu u Novom Zelandu.

Najmračnije strane interneta

Nakon masakra u El Pasu američki komentatori poput Drewa Harwella ukazaju na još jednu važnu dimenziju ovih masovnih ubistava. “El Passo masakr je počeo poput fatalnih napada ranije ove godine na džamije u Novom Zelandu i na sinagogu u oblasti San Diega: sa rasističkim proglasima i obavještenjima na anonimnoj oglasnoj internet platformi “8chan” jednom od najotrovnijih utočišta pobornika ekstremističke mržnje. Ova web-platforma je sama sebe proglasila “najmračnijim dosegom interneta.” Poput spomenutih napada na vjerske objekte židova i muslimana i napad u El Pasu je na ovoj internetskoj platformi veličan, a posjetitelji su pozivani da kreiraju internetske memove – slike sa originalnim tekstovnim sadržajima i porukama za koje je engleska skraćenica OC (original content)– koje je lahko širiti i dijeliti, a sve to kako bi se “proslavila herojska akcija napadača.”
“Znate šta trebate raditi. Napravi OC, dijeli OC, inspiriraj OC,” stoji poruka napisana na anonimnom posteru. “Učini svijet boljim mjestom!” – poručuje se sljedbenicima sa ovih ekstremističkih internetskih platformi. Prema istaknutim komentatorima američke političke scene nužno je da se bjelački supremacistički terorizam danas sagledava kroz istu optiku i mjere kakve se primjenjuju prema drugim oblicima nasilnog ekstremizma, a koji se na globalnom planu uglavnom povezivao sa radikalnim tumačenjem islama. Oni argumentirano ukazuju na činjenicu da su napadi bjelačkog ekstremističkog terorizma u većini slučajeva povezani sa ranijim napadima poput onih u Norveškoj, Italiji, Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama, te da se ovdje radi o jednoj neformalnoj globalnoj mreži ekstremista čija se teroristička djela sve više dešavaju širom Zapada. Analiza koju je The New York Times uradio nakon napada u Christchurchu na Novom Zelandu zaključuje da je najmanje trećina napada bjelačkih ekstremista od 2011. godine bila inspirisana drugima koji su počinili slične napade, te da su u njima iskazana poštovanja ili se pokazao interes za taktike koje su prilikom ovih zlodjela korištene. Također, u ovoj analizi se ukazuje na još jednu izrazito važnu dimenziju novog oblika terorizma – utjecaj koji na širenje ove opasne i otrovne ideologije imaju društvene mreže, te način na koji su oni putem društvenih medija promovirani, povezivani ili čak koordinirani.

Trumpova rasistička retorika kao inspiracija

U komentarima uglednih američkih novinara, učenjaka i javnih ličnosti dominira konstatacija da je politika i retorika američkog predsjednika Donalda Trumpa uveliko doprinijela nasilju čije krvave bilanse unose strah u živote Amerikanaca. Novinarka Maureen Dowd, autorica tri najprodavanije knjige i dobitnica Pulitzerove nagrade 1999. godine, u New York Times komentaru “Rekvijem za bijelog čovjeka” piše: “Trumpov vremenski stroj je jedno zlobno i vrtoglavo putovanje, u kojem se uglavnom govori o prebijanju, sočnim izmišljotinama, pravljenju žrtvenih jaraca od ljudi smeđe i crne rase i vraćanju žena u uvrnuto doba smanjenja reproduktivnih prava. Trump je preokrenuo sve stare američke ideale, ukaljavši imidž naše zemlje u svijetu i preoblikujući je oko svojih nevolja i neprimjerenosti. On je lažljivi opasni čovjek koji iskorištava druge da se bore za njega, bijedno derište koje nikada ne prihvata odgovornost za svoja djela, glupan bez traga hrabrosti, nivoa i viteštva,” konstatira autorica Dowd.
I sam predsjednik Trump, kojega veliki broj Amerikanaca smatra odgovornim za rasplamsavanje rasnih podjela, je u ponedjeljak, 5. augusta, nakon dva smrtonosna napada, osudio bjelački supremacizam nazivajući ovu prijetnju “rasističkom mržnjom”. “Naša nacija jednoglasno mora osuditi rasizam, netrpeljivost i bjelački supremacizam. Ovi barbarski pokolji su napad na naše zajednice, napad na našu naciju i zločin protiv čitavog ljudskog roda,” kazao je Trump u Bijeloj kući dodajući da “ove zlokobne ideologije moraju biti poražene.” Ono što su mu pak američki mediji zamjerili jeste da je ovu osudu ipak “ublažio” povezivanjem posljednjih pokolja sa nasilnim video igricama, psihičkim bolestima i drugim netrpeljivostima na internetu. Kako god, ono što je sada u Sjedinjenim Američkim Državama čini se jasno svima, a o čemu ponajbolje govori urednički komentar The New York Timesa (kojeg donosimo u prijevodu uz ovaj tekst), jeste da terorizam ipak nije fenomen koji se može samo i isključivo vezivati za nastrane oblike tumačenja i zloupotrebe islama, ili ti ukratko kazano: terorizam ipak nije samo “islamski”

Tekst napisan povodom 25. godišnjice zločina u Ahmićima 2018. godine

Zapaljive izjave o ezanu kao “arlaukanju”, o banjalučkim džamijama “koje snižavaju cijene nekretnina u centru grada”, kao što je to nedavno izjavio Milorad Dodik, su ustvari pucanj na Ferhadiju i sve banjalučke džamije.

Muslimani Banje Luke su uplašeni i oni koje sam kontaktirao govore da osjećaju strah. “Kad sam čuo da je pucano na Ferhadiju, presjekao me je stomak” izjavio mi je jedan sugovornik koji, kao i većina muslimana Banje Luke, strahuje prvenstveno zbog onog što se ovoj džamiji i njenim vjernicima dogodilo prije 25 godina kada je do temelja srušena, iako Banja Luka nije bila u direktnoj ratnoj zoni.

Otkrivamo zanimljiv put duhovnosti - kako su stihovi i molitve jednog istočnjačkog mudraca postali bosanska dova ili molitva koja se učila i danas uči na mevludima, školskim akademijama, islamskim svečanostima i međureligijskim skupovima

Gospodaru moj,
ne dopusti da me zavara uspjeh
niti poraz baci u očaj.
Podsjećaj me stalno da je neuspjeh iskušenje
koje prethodi uspjehu.
 
Gospodaru moj,
nauči me da je tolerancija
najviši stupanj moći,
a želja za osvetom
prvi znak slabosti.
 
Gospodaru moj,
ako mi uzmeš imetak,
ostavi mi nadu.
Ako mi ne podariš uspjeh,
podari mi snagu volje da savladam poraz,
a kada mi uzmeš blagodat zdravlja,
podari mi blagodat vjere.
 
Gospodaru moj,
kada se ogriješim o ljude,
podari mi snagu izvinjenja,
a kada se ljudi o mene ogriješe,
podari mi snagu oprosta.
 
Gospodaru moj,
ako ja zaboravim Tebe,
nemoj Ti zaboraviti mene.

Vjerovatno ste u proteklih dvije-tri decenije imali priliku čuti ili pročitati ovu “dovu” koja stoji ispisana, urezbarena ili uramljena čak i na nekim turističkim destinacijama, a može se zateći i u aščinicama i modernim islamskim ornamentima dizajniranim kafanama.

Kada sam nedavno reisu-l-ulemu dr. Mustafu Cerića, koji je ovu “dovu” kao završnicu učio na mnogim konferencijama i međureligijskim skupovima u svijetu, dajući joj svojevrsni brend “Bosnian prayer” na engleskom jeziku, upitao gdje je pronašao ovu dovu i otkud da se ova molitva nalazi na zvaničnoj stranici Prve bošnjačke gimnazije u Sarajevu kao “Školska molitva”, uputio me da porazgovaram sa profesorom Mehmedalijom Hadžićem.

General JNA i hedija iz Bagdada

Profesor Hadžić se vrlo rado odazvao mom pozivu i ispričao mi je kako se desilo da ova “dova” dođe i do naše javnosti i postane islamizirana. Svoju priču profesor Hadžić počinje prisjećajući se problema koje je imao 1983. godine u zloglasnom procesu protiv muslimanskih intelektualaca. Bio je desetak dana pod istragom i pritiskom jer se htjelo od njega iznuditi priznanje da je na arapski jezik preveo Islamsku deklaraciju Alije Izetbegovića. Ispričao nam je i o tadašnjoj cenzuri kojoj je bio izložen nakon Sarajevskog procesa. Njegovi tekstovi se nisu smjeli objavljivati, a i oni koji su objavljivani ostajali su ili nepotpisani ili su ih drugi potpisivali. Nekoliko godina kasnije, priča profesor Hadžić, radio je u Izdavačkoj djelatnosti, kako se zvao današnji El-Kalem, a kasnije je prešao i u redakciju Preporoda. “Radio sam na kompjuteru. Prvi sam radio na foto slogu koji je došao na arapskom jeziku. Ovaj tekst sam ja dao u Zemzem. To je 1986. godina, broj 5-9. Ovo je ta dova sa arapskim tekstom,” pokazuje mi profesor Hadžić listajući stari primjerak Zemzema, lista učenika Gazi Husrev-begove medrese koji ove godine obilježava pedesetu godinu izlaženja.
Profesor Hadžić nam je ispričao kako je tekst ove dove njemu donio na prijevod jugoslovenski general iz Iraka, odnosno, iz Bagdada, gdje je boravio kao tehnička pomoć tadašnje Jugoslavije vojsci ove arapske zemlje. “Ne znam koje je nacionalnosti bio. Moguće da je bio musliman, ali nisam siguran. On mi je jednog dana došao u kancelariju i rekao mi: ‘Vi ste sudski prevodilac. Biste li Vi meni mogli ovo prevesti?’ Ja uzmem i pogledam i kažem: ‘Naravno, pokušaću.’ Ali da vas pitam pošto se meni ovaj tekst dopada i pošto nije nikakav službeni akt ili lični dokument, a tekst je izuzetno dobar, možemo li se dogovoriti da ja ovo vama prevedem i da vi meni dadnete kopiju ovog teksta da ja to zadržim za sebe i da imam pravo da to koristim, pošto je tekst mističnog, odnosno sufijskog sadržaja, volio bih da znam kako ste vi do njega došli,” upitao je profesor Hadžić spomenutog generala JNA.
“Naime, general je bio visokopozicionirani vojni stručnjak poslan od strane tadašnje JNA u sklopu međudržavne razmjene, a pošto se tada iračka vojska osposobljavala, uglavnom su jugoslovenski stručnjaci tu išli, bilo da se radilo o civilnoj ili vojnoj bezbjednosti,” objašnjava nam profesor Hadžić koji je i sam kao prevodilac arapskog jezika jedno vrijeme boravio u Iraku dok je radio za tadašnju Krivaju iz Zavidovića, koja je u Iraku gradila montažna naselja na brojnim gradilištima ove zemlje.

Od Zemzema do Bošnjačke gimnazije

“Naravno ja sam tu “dovu” preveo, a on je otišao. Tako smo se mi razišli. Ja o tom čovjeku ne znam ništa. Volio bih da me, ako je moguće kontaktira, nakon ovog kazivanja. Ne znam, čovjek je bio stariji od mene, možda nije živ, ali ako bi neko od potomaka njegovih čuo ovu priču neka se javi i potvrdi njenu autentičnost,” kaže nam profesor Hadžić. I tako, general JNA uzeo svoj prijevod i otišao, a profesor je kod sebe ostavio kopiju i poslao je u redakciju Zemzema, ali jedna rečenica je tada iz nepoznatih razloga iako prevedena izostavljena, što će profesoru Hadžiću kasnije biti potvrda jedne druge činjenice... Naime, prošlo je vrijeme i početkom Agresije na BiH, kada se osnivala Prva bošnjačka gimnazija, profesor Hadžić se ponovno susreo sa ovom “dovom”.
“Ideja o Bošnjačkoj gimnaziji 1994-95 je već otvorena. Ja sam radio na tom projektu. Opet to je jedna duga priča kako je to krenulo i nije pravedno tu izostavljati tadašnjeg naibu reisa dr. Mustafu Cerića koji je zaista bio inicijator te ideje, ali koji je meni prepustio. Potom sam ja zajedno sa profesorima Mujom Slatinom i Hašimom Muminovićem napravio projekat i već smo imali kompletan plan osnivanja Bošnjačke gimnazije. I onda negdje u ratu, ne sjećam se tačno koje godine, pošto sam ja bio profesor i predsjednik Upravnog odbora Prve bošnjačke gimnazije, došla je profesorica bosanskog jezika u toj školi Dženana Zlatar i kazala kako ima jedan prijedlog. Naime, tada smo razmišljali kako neke stvari da osmislimo i da uvedemo ponedjeljkom da imamo dovu. Profesorica Zlatar je iz torbe izvadila Pedagoški glasnik u kojem je objavljena ta dova, ali samo na bosanskom jeziku. Ja sam se osmijehnuo. Bilo mi je drago što će se to sada na jedan, po meni, lijep način nastaviti. Naravno, ne slučajno, sve to ima svoje mjesto i vrijeme, što će se na taj način koristiti. Tada sam im rekao da je to u Zemzemu objavljeno i vidio sam da je to uzeto iz Zemzema jer je ostala ista greška, odnosno izostanak jednog stiha. Tako sam ustanovio da je to ustvari taj moj prijevod. U Zemzemu su ovaj zadnji dio stiha izostavili, te smo ga kasnije mi dopunili. Tada sam ja to ispravio, jer sam imao fotokopiju originala na arapskom. Kada se pisala monografija Prve Bošnjačke gimnazije ja sam tada u jednom razgovoru rekao da bi dobro bilo da se ispriča ova priča. Međutim, nije to prihvaćeno, ne znam iz kojeg razloga,” priča nam profesor Hadžić. On je kasnije, pošto mu se tekst dopao, slučajno tražeći na internetu po arapskom prijevodu naišao da je autor, odnosno da se ustvari radi o molitvenim stihovima čuvenog bengalskog pjesnika Rabindranatha Tagorea, koji je prvi neeuropski autor dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1913. godine.

Pjesnik koji je spojio Istok i Zapad

“Naišao sam na njegove pjesme, odnosno, njegove mudrosti i kazivanja. Ova dova, dakle njezini dijelovi su ovdje u tim stihovima pjesnika Tagorea. Meni je taj general rekao da je tu dovu njemu napisao jedan poznati, možda u to vrijeme najveći duhovni autoritet muslimana u Bagdadu i dao mu to kao hediju, kao uspomenu na ta njihova druženja. Dakle, on mu je to dao, što znači da je postojala ta veza između tih duhovnjaka u Bagdadu, jer je on upravo od Tagorea uzeo, dakle, nije kompozicija takva, ali sve su misli uzete od ovoga pjesnika. Svi ovi dijelovi “dove” kako mu je taj duhovni autoritet iz Bagdada napisao su sadržani u stihovima velikog bengalskog pjesnika Tagorea,” zaključuje profesor Hadžić dodajući kako su prema njegovim istraživanjima arapski stihovi ove molitve ustvari uzeti iz knjige Mudrosti i kazivanja Tagorea, te da je kasnije tu dovu reisu-l-ulema Mustafa Cerić dao prevesti na engleski i od nje napravio svojevrsni brend “Bosanska molitva” čitajući je na konferencijama i međureligijskim skupovima u svijetu.

Pjesnik i filozof Rabindranath Tagore rođen je 7. maja, 1861. godine u Kalkuti, Indija. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1913. godine, pisao je na bengalskom i engleskom jeziku, a uz bogat opus poezije i proze njegove pjesme i kompozicije su odabrane kao nacionalne himne Indije “Jana Gana Mana” i Bangladeša “Amar Shonar Bangla”. Tagore je napisao i komponovao nacionalnu himnu Šri lanke “Namo namo Matha”. Umro je u svom rodnom gradu 7. augusta, 1941. godine

Osim ovih arapskih prijevoda Tagoreovih stihova nismo uspjeli naći iste istihove na engleskom jeziku koji korespondiraju rečenicama spomenute Bosanske molitve, pa je za pretpostaviti da su oni došli iz mnogobrojnih zbirki poezije koje je ovaj autor objavio na bengalskom jeziku. Oni se ne nalaze ni u knjizi Gitandžali (Žrtveni pjev), njegovoj prvoj zbirci pjesama za koju je 1913. godine nagrađen Nobelovom nagradom, a koju je sam preveo na engleski jezik. Po svoj prilici stihovi iz pomenute molitve su na arapski jezik došli iz nekih drugih njegovih pjesničkih ostvarenja na bengalskom jeziku. Vjerovatno je i sama Bosanska molitva doživjela svojevrsnu tranformaciju budući da je njen put prevođenja prešao trasu od bengalskog preko arapskog i bosanskog do engleskog jezika. Ipak, njena vrijednost se ogleda u činjenici da je zadržala poruku i mudrost ovog velikog pjesnika i filozofa koji je u svojim djelima i duhovnim porukama uskladio ideale Istoka i Zapada. O čudnovatom putu ove duhovne poruke i sam profesor Hadžić danas ushićeno kazuje. “Stvar je na početku tako jednostavna, neko bi rekao banalna. Dolazi ti neko da mu nešto prevedeš i onda to doživi i prođe ovakav put. Dakle, od Izdavačke djelatnosti, preko redakcije Zemzema, Bošnjačke gimnazije, pa onda reisu-l-uleme i sve kako ide taj kompletan njen put i ko zna gdje će je put dalje odvesti,” zaključuje profesor Mehmedalija Hadžić.

Kome pripadaju ideje?

Put i transformacija stihova istočnjačkih mudrosti velikog pjesnika Tagorea ustvari samo potvrđuju tezu da je izvor ljudske misli i znanja transcendentan i da svojim misticizmom dokazuje da se vječne poruke mira i dobra svojim duhovnim izvorom opiru materijalnim granicama Ovoga svijeta. Kada govorimo o prenošenju ideja i misli vrijedno je spomenuti da su čak prije drevne Grčke i poznatih grčkih filozofa u Babilonu u Mezopotamiji mudraci ove civilizacije odbijali da potpisuju svoje misli i ideje. Vjerovali su da ljudska misao pripada svima, svakoj generaciji i vremenu. Kazivali su da niko ne može polagati pravo na vlasništvo nad mislima i idejama, jer su one ipak na poslijetku preuzete od nekoga ranije. Ovo možemo nazrijeti i u temeljnim etičko-moralnim učenjima religija budući da sve religijske tradicije imaju pravila i izreke koje nadilaze geografiju i historiju. I velikani u slikarstvu i umjetnosti klasike smatrali su bogohulnim potpisivati svoja umjetnička djela. Tek dolaskom modernog doba i kapitalizma ljudi su počeli potpisivati ideje i misli, polažući tako pravo na vlasništvo i autorstvo nad idejama koje su nekada pripadale svima. Tako su pojedinci počeli potpisivati ideje i tvrditi da su ih oni izmislili, često na takav način ograničavajući ideje i smještajući ih u geografske i nerijetko ideološke regione. Ipak, nekada imamo slučajeva, i to je ustvari i namjera ovog teksta, kada mudre ideje i misli upravo svojom univerzalnošću i dubinom poruke nadilaze postavljene granice. Upravo takav slučaj, mogli bismo reći, desio se sa Bosanskom molitvom ili dovom, koja je zbog svoje ljepote prihvaćena i učena u različitim prigodama, i sretnim i nesretnim.

Mevludska dova u Zemzemu

Bosanska molitva prvi put je objavljena u Zemzemu (broj 5-9) iz 1986. godine koji je bio tematski mevludski broj. U sklopu ovog izdanja đačkog lista štampan je i specijalni prilog “Mevlud u Žepču” na osam stranica u povodu desetogodišnjice otvaranja Ferhat-pašine džamije u Žepču, a kojeg su učenici Gazijine medrese izveli na poziv Odbora IZ Žepče. Interesantno je da će ovaj mevlud sa bogatim programom ilahija i kasida kasnije biti snimljen na audio kasete. Dova koju je profesor Hadžić preveo i poslao objavljena je na zadnjoj 8. stranici priloga bez ikakvog potpisa, a uredništvo Zemzema kojeg je za ovaj broj tehnički uredio rahmetli Muhamed Radončić, ovoj molitvi je dodalo Bismillu i završetak, kako inače završavaju islamske dove: “Subhane Rabbike Rabbi-l-izzeti...”

Pitanje je ko će teologiju sukoba pretvoriti u teologiju mira, suživota i saradnje i da li je to nakon ovakvih poteza Trumpa uopće moguće?

Vijeće Europe je među prvim međunarodnim organizacijama koje su prepoznale “govor mržnje” i usvojile njegovu oficijelnu definiciju

Donald Trump je Sjedinjenim Državama, da upotrijebimo neronovski termin, spalio i onaj mali formalni privid posrednika...

U petak, 24. novembra, ove godine, za vrijeme džuma namaza u selu Bi’ru-l-abd u džamiji Revda desio se naj-smrtonosniji teroristički napad u modernoj historiji Egipta.

“Vaša uputa nam je draža nego da vas pobijemo!” Ovo je naslov prijetećeg pisma koje je cirkuliralo kao opomena mještanima sela Revda prije nego što se stravični pokolj desio u lokalnoj džamiji. Odgovornost za napad još uvijek nije preuzeo niti ISIL, niti njegova podružnica “Vilajet Sinaj” koja operira na poluotoku Sinaju, a radi se o pripadnicima organizacije “Mučenici al-Aqse” koji su mu 2014. godine dali prisegu. Egipatske snage sigurnosti i vojska još od 2013. godine vode stalne kampanje protiv ovih militanata, a prije ovog napada njihov najubitačniji udar bio je obaranje ruskog putničkog aviona iznad Sinaja kada su poginuli svi putnici i članovi posade ovog aviona, njih 224.

Napad na sufijsku zajednicu

Običaj u ovom mjestu je bio da u džamiji stariji sjede u prva tri saffa u pročelju dok su djeca bila u zdanjim saffovima, a omladina i odrasli su bili u sredini džamije. Ovaj red su teroristi dobro iskoristili, jer prema svjedocima, napad je počeo ubacivanjem četiri bombe kroz prozore džamije i glavna vrata. Dvije bombe su eksplodirale u prvim saffovima, a potom je uslijedio upad militanata. U saopćenju egipatskog državnog tužioca navodi se da je bilo između 25 i 30 militanata. Prema svjedocima napadači su imali duge kose i brade, nosili su maske na licima i bili naoružani automatskim puškama, a najmanje jedan od onih koji su ušli u džamiju nosio je zastavu ISIL-a. Odmah nakon eksplozija bombi jedan militant se popeo na minber džamije i počeo pucati po prvim saffovima. U tom dijelu džamije najviše je poginulih.
Uz svu brutalnost ubijanja, militanti su otišli korak dalje. Zapalili su vozila mještana ispred džamije, a jedna grupa je ostala izvan sela i spriječila vozila hitne pomoći da stignu i ukažu pomoć nastradalima. Tri vozila hitne pomoći su pogođena. Ono što je posebno indikativno u cijelom ovom slučaju je primijetan strah svjedoka da govore za medije kao i velika ograničenja pristupa medijima koje su egipatske sigurnosne snage uvele. Također, svjedoci navode kako je nakon napada postojao strah od prisustva eksplozivnih naprava u tijelima žrtava, te da su prvo izvlačili one pogođene u prsa i stomak, a kasnije one koji su pogođeni u ekstremitete. “Htjeli su pobiti što više ljudi i da su mogli ubiti sve ne bi se nimalo ustezali da to učine,” kazao je jedan preživjeli svjedok. Ono u čemu se slažu svi i mještani sela Bi’ru-l-abd i cjelokupna egipatska javnost jeste da niko nije mogao ni zamisliti da će se napad desiti za vrijeme džuma namaza i to unutar džamije.
Iza posljednjeg terorističkog napada na džamiju Revda ostale su scene koje lede krv u žilama. Sivomaslinasti ćilimi su pocrvenili od krvi nedužnih seljana, tragovi metaka svuda po džamiji, a ispred glavnog ulaza ostale su stotine pari obuće ubijenih klanjača. Prema informacijama egipatskih medija od ranije traju prijetnje i nasrtaji na ovu beduinsku, mahom sufijsku zajednicu. Naime, prije ravno godinu dana 19. novembra, 2016. godine, krvoločni militanti Vilajeta Sinaj (pomenute ISIL-ove podružnice) javno su odrubili glavu duhovnom predvodniku sufija na Sinaju šejhu Sulejmanu ebu Hirazu, pročelniku Ahmedijskog džeririjskog sufijskog tarikata.
Šejh Sulejman je imao 98 godina, a militanti su ga oteli iz njegove kuće u gradu El-Arišu. Tada je ISIL kidnapovao i sufijskog šejha Qatifan Berika el-Mensurija. Ubili su ih obojicu odsjecanjem glave sabljom, a čin pogubljenja su snimili. Video snimak ubistva ove dvojice šejhova objavili su uz potpis “izvršenje šerijatske kazne nad dvojicom vračara.” Na snimku se vidi šejh Sulejman u narandžastom odijelu sa povezom preko očiju koji mu je stavljen tokom pogubljenja. Ovog orohnulog starca koji je svojom pojavom ličio na pravog pustinjskog asketu poštovalo je nomadsko stanovništvo širom Sjevernog Sinaja, a posjećivali su ga muslimani iz cijelog Egipta tražeći njegov blagoslov i dovu. I nakon gnusnog pogubljenja šejha Sulejmana militanti “Vilajeta Sinaj” nisu prestali prijetiti njegovim sljedbenicima da prestanu sa sufijskom praksom zikir-halki, predavanja itd. Mještani nisu odustajali, a ISIL im je u posljednjim pismenim saopćenjima zaprijetio da ne smiju učiti mevlude.

Međusobna arapska optuživanja

Naravno da se u sagledavanju ove tragedije nipošto ne mogu zanemariti okolnosti haosa u koje je upao Egipat nakon abortiranja demokratskog pokušaja 2013. godine, vojnog udara i uspostave Sisijevog režima koji se oslonio na brutalnu silu, međutim, gorespomenuta prijeteća poruka terorista koji za svoje ostvarenje dobijaju priliku upravo u ovakvim situacijama haosa i nestabilnosti jeste alarmantna. Dodatno zabrinjavaju međusobne optužbe koje su se posljednjih dana javile na liniji Saudijska Arabija, UAE i Egipat, s jedne strane, i Katara, s druge. Mediji u zemljama koje su uvele blokadu Kataru za ovaj krvavi pir optužuju teroriste koje navodno kontrolira Katar. Dočim, katarska štampa optužuje Saudijsku Arabiju, Izrael i UAE navodeći da ovim žele natjerati Egipat da prihvati “dogovor stoljeća” kojeg je predložio američki predsjednik Donald Trump, a prema kojem će se Palestinci naseliti na Sinaj. Najogavnije u svemu ovome jeste da ove međusobne optužbe Arapa analiziraju i naširoko prenose izraelske medijske platforme!
Bez obzira na sve moguće scenarije iza ovog pokolja, egipatska krvava džuma je još jedan pokazatelj da su muslimani najveće žrtve terorizma. Na veliku žalost i uprkos sve groznijim i težim slikama, muslimani se izgleda i dalje nisu spremni suočiti sa svojom prošlošću i uvidjeti da su ti militanti ipak odnekuda dobili ideologiju koja je upregnuta sa nasiljem mogla proizvesti ovaj bizarni atak na muslimanski um današnjice: “Vaša uputa nam je draža nego da vas pobijemo!” Na koncu, ova primjedba se ravnomjerno može uputiti na adrese vlada svih gorespomenutih zemalja koje se danas međusobno optužuju. Danas čujemo hrabre najave odricanja od takve ideologije, ali suludo je i pomisliti da se njeni generatori mogu isključiti pukim pritiskom na dugme, kao što se ona decenijama “na dugme” diseminirala i odgajala generacije namrgođenih tumača i misionara vjere skučenih pogleda! Svako onaj ko iz pozicije moći i vlasti misli da će moći načiniti takav “pritisak na dugme” grdno se vara. Dugme za gašenje izvora ove crne ideologije nasilja i ubijanja je u rukama uleme koja je odgovorna, jer je svojim nečinjenjem dozvolila da tumor metastazira i zahvati vitalne organe muslimanskog Ummeta. Držim da će ovo biti najveći idžtihad koji muslimani s pravom očekuju od učenjaka vjere: Kako odvojiti vjeru od političke zloupotrebe i spasiti je od nasilnog ekstremizma? Jer, Ummetu danas trebaju obnovitelji (mudžeddidi) vjere koji će zaustaviti prolijevanje krvi po džamijskim sedžadama!

Korijeni ideologije ubijanja

Ipak, veća je vjerovatnoća da će muslimani ošamućeni ovim teškim udarcima nastaviti vikati na svjetske zavjer(enik)e i obmanjivati sebe sve dok ne priznaju “da je ono što su počinile te ubice nešto što se još uvijek govori s minbera u sklopu teme o otpadništvu od vjere i stvari koje izvode iz islama,” kako to u svom komentaru na zločin u egipatskom selu Bi’ru-l-abd primjećuje dr. Muhammed Habeš.
On se ovdje s pravom dotaknuo poslanice Muhammeda ibn Abdu-l-Vehhaba Nevaqidu-l-islami el-’ašereh, čije postulate često spominju oni koji su zapodjenuli niz ratova protiv muslimanskih društava: vlast koja ne sudi po onome što je objavio Allah; izgradnja džamija na mezarovima i veličanje mezarova; obraćanje dovom preko posrednika, itd. “Vrlo jednostavno je, dakle, uvjeriti dotične nesretne ratnike, lišene znanja i obrazovanja, da samo izvršavamo Allahove propise... Opet će nam, po običaju, govoriti da smo primitivni, da ne shvaćamo međunarodne zavjere, da možda i nesvjesno narušavamo autoritet pravnika i velikana znanosti. Ali kada završite sa čitanjem ovih redaka, ukucajte na Google sintagmu “deset stvari koje izvode iz islama“ (nevaqidu-l-islami el-’ašereh) i iznenadit ćete se kada vidite da se one još uvijek nalaze u školskom gradivu stotina vjerskih škola uzduž i poprijeko islamskog svijeta, da se ponavljaju u nastavnim programima. Ako samo jedan procenat tih učenika povjeruje u istinitost tih tvrdnji, to znači da mi svakodnevno proizvodimo novu generaciju ratnika ISIL-a” – završava ozlojađeno svoj komentar ovaj sirijski učenjak.
Kolikogod nam selo Bi’ru-l-abd bilo daleko ono što se u njemu desilo za vrijeme najsvetijeg muslimanskog vremena – džumanskog vakta - prijetnja je svim muslimanima svijeta, ali i nama ovdje u Bosni. Jer, postulati na osnovu kojih se prolila krv 309 šehida džamije Revda nalaze se u široj ili kraćoj verziji odštampani i u nekim udžbenicima na našem jeziku. A o tribinama i dersovima integriranih i neintegriranih (para)džemata da i ne govorimo. I mi smo pristali dozvoliti tom kancerogenom učenju da se nesmetano širi među nama! Pitanje je samo kada će kancer eksplodirati.

PS.
Dok završavam ove retke čitam agencijske vijesti da je Abdul Hadi el-Qusejbi, predsjednik Vrhovnog vijeća sufijskih redova Egipta, izjavio da će se proslave mevlud-i šerifa nastaviti unutar džamija širom Egipta, ali će se proslave na otvorenom otkazati zbog žalosti nad šehidima džamije Revda. Neka im se Svevišnji Gospodar smiluje!