Opširnije o terorističkom napadu na džamiju u Egiptu u Preporodu od 1. decembra, 2017. godine

Svaki put kad počne govoriti o ekstremizmu Bošnjaka neka se hrvatska predsjednica prisjeti Muje Šahmana, koga su pripadnici HVO-a vezali za volan kamiona pretrpanog eksplozivom i poslali u smrt.

“Smrtonosna sigurnosna operacija u mijanmarskoj pokrajini Rakhineu očito je planirana da iz zemlje ukloni muslimansku manjinu Rohinja. Sadašnje stanje ne može se još utvrditi u potpunosti, ali situacija sliči na primjer iz udžbenika etničkog čišćenja,” izjavio je u Ženevi visoki komesar UN-a za ljudska prava Zeid Ra’ad al-Hussein. 

Ujedinjene nacije su ranije objavile da je 294.000 izbjeglica Rohinja stiglo u Bangladeš od 25. auguta, ove godine, kada je pokrenut veliki talas nasilja. Posljednji podaci Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice (UNHCR), dočim pokazuju kako je broj arakanskih muslimana koji su utočište potražili u Bangladešu dosegao 313.000. 

Brutalna odmazda

Naime, snage sigurnosti Mijanmara su pokrenule akciju u pokrajini Rakhine nakon što je Vojska za spas Rohinja Arakana (ARSA) napala punktove armije i policije. Međutim, ono što potvrđuju izvještaji svih medijskih agencija i međunarodnih organizacija, ovaj napad je iskorišten da za brutalnu odmazdu i etničko čišćenje koje sprovode policijske i vojne snage režima uz podršku lokalnog budističkog stanovništva. Ministar vanjskih poslova Bangladeša Abul Hassan Mahmud Ali rekao je da se u mijanmarskoj državi Rakhine provodi “genocid”, zbog kojeg je gotovo 300.000 muslimana Rohinja napustilo zemlju. “Međunarodna zajednica kaže da je to genocid. Mi također kažemo da je genocid”, kazao je bangladeški šef diplomatije novinarima u Daki. Premijerka Bangladeša Sheikh Hasina Wazed, kako prenosi agencija Anadolija, danas, 13. septembra, kazala je kako je površina rijeke Naf, preko koje arakanski muslimani bježe u Bangladeš, puna tijela muškaraca žena i djece. Mediji prenose kako je u posljednjoj vojnoj akciji protiv Rohinja ubijeno preko hiljadu muškaraca, žena, djece, starih, a da su iza ovih napada ostala spaljena sela, unakažena tijela, pustoš. Ukratko, nad narodom Rohinja se provodi genocid.
Ono što posebno zabrinjava u novom talasu nasilja jeste izostanak reakcije i konkretnih poteza velikih sila da se zaustavi ubijanje, te da se prognanici zbrinu u ionako neuslovnim kampovima siromašnog Bangladeša. Već duže vrijeme vlasti Mijanmara blokiraju pristup međunarodnim humanitarnim organizacijama, novinarima i aktivistima, optužujući ih za podršku pobunjeničkim skupinama koje nazivaju teroristima. Susjedi Mijanmara, posebno Indija i Kina također su zbog geopolitičkih trvenja ostale nijeme, dok zemlje ASEAN-a svoje nereagiranje pravdaju principima nemiješanja u unutrašnje stvari svojih članica, tako da je narod Rohinja ostao kao još jedna mrlja na savjesti čovječanstva, genocid koji se odvija pred televizijskim ekranima.

Osuda šutnje i nereagiranja

Danas (srijeda, 13. septembar) dok sastavljamo ovaj tekst najavljeno je održavanje sastanka Vijeća sigurnosti iza zatvorenih vrata gdje bi se po drugi put trebalo raspravljati o ovoj krizi, ali prema nekim diplomatama iz UN-a, očekuje se da će Kina i Rusija biti protiv usaglašene izjave o nasilju nad Rohinjama najvišeg tijela Ujedinjenih Nacija. Što se tiče Sjedinjenih Država i Evropske Unije, osim zabirnutosti njenih lidera i diplomatskih apela prema vladi Mijanmara konkretnih poteza na zaustavljanju krize nema.
Posebno žestoke kritike posljednjih dana upućene su liderki Mijanmara državnoj kancelarki Aung San Suu Kyi, dobitnici Nobelove nagrade za mir, zbog njene šutnje, nečinjenja i generalnog odnosa prema ovoj manjinskoj skupini u Mijanmaru. Mnoge javne ličnosti uključujući papu Franju, nobelovca Desmonda Tutu, te budističkog duhovnog vođu Dalai Lamu, osudile su njenu šutnju, te pozvale svijet da aktivnije reagira kako bi se zaustavila patnja ovog nezaštićenog naroda. Kao jedna od posebno zabrinjavajućih dimenzija ove krize jeste mržnja i netrpeljivost prema Rohinjama koje zadnjih godina propagiraju radikalni budistički monasi i nacionalisti u Mijanmaru.
Kada je u pitanju reagiranje većinskih muslimanskih zemalja, osim sporadičnih osuda vjerskih lidera i poziva na molitvu, jedino je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan lično kontaktirao mijanmarsku kancelarku Suu Kyi i zatražio da se omogući dopremanje pomoći Turske Rohinja muslimanima. Uz to Turska je 7. septembra, interventno u Bangladeš uputila visoku delegaciju koju je uz ministra vanjskih poslova Mevluta Čavušoglua predvodila supruga predsjednika Emina Erdogan i njegov sin Bilal. Oni su posjetili izbjegličke kampove u graničnom području u koje pristižu izbjeglice iz Mijanmara.
Problem marginaliziranja i progona Rohinja muslimana i trenutna kriza u Mijanmaru, upozoravaju sigurnosni eksperti, može veoma lahko privuči međunarodne terorističke organizacije koje već odranije djeluju u nekim zemljama jugoistočne Azije, posebno na Filipinima i u Indoneziji. Čini se paradoksalno da će teška situacija Rohinja muslimana (genocid kojeg su sve države prema Konvenciji o sprječavanju genocida dužne zaustaviti) privući pažnju svijeta tek onda kada potencijal ove krize prepoznaju međunarodne terorističke mreže i upregnu ga za regrutiranje terorista i kreatora haosa. Tada će biti kasno i za Rohinje, ali i za regionalni poredak i odnose među ključnim zemljama čiji se geostrateški interesi prelamaju u ovom južnoazijskom regionu.

Zašto državna kancelarka Mijanmara ne odgovara na pozive svojih kolega nobelovaca i zaustavi pokolj svojih sugrađana.

"U slučaju genocida, šutnja je saučesništvo, a upravo tako postupa Aung San Suu Kyi," izjavila je prije dvije godine u autorskom članku u britanskom IndependentuPenny Green, profesorica prava na Londonskom univerzitetu i direktorica International State Crime inicijative iz Londona. Šutnju o genocidu niko bolje ne razumije od nas u Bosni, posebno nakon što smo sabirne centre, kolone izbjeglica i masovna smaknuća gledali u vlastitom dvorištu. Upravo zbog iskustva genocida iz Bosne se mora čuti glasnija osuda genocida nad muslimanima Mijanmara.

Pitanje je da li će duh svetih mjeseci hadža nadjačati spletkarenja i donijeti dijalog ovom dijelu arapskog svijeta.

Priča o politizaciji hadža ovih dana se ponovo otvorila kada su Saudijska Arabija, Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein uveli blokadu Kataru. Navodi da je Katar pokrenuo priču o internacionalizaciji hadža proizvedeni su kao i ostale dezinformacije da bi kriza dobila skoro pa ratne tonove.

Ako bi se tražila neka osobenost koja vjernike odvaja od onih koji se tako ne osjećaju onda bi to bilo povjerenje, posebno međuljudsko povjerenje. Zajednica vjernika na neki način bi se mogla opisati i kao zajednica ljudi koji imaju povjerenje jedni prema drugima. I vjera i povjerenje dolaze iz istog korijena riječi, a prema hadisu Poslanika, a.s., povjerenje ili emanet oslikavaju stanje vjere: “Nema vjerovanja onaj koji nema povjerenja, niti vjere onaj koji se ne pridržava datog obećanja.” (Ahmed) 

Danas u vremenu sveopće devalvacije vrijednosti i tranzicijskog moralnog meteža nije nimalo lahko poslati poruku mladim ljudima. Svjedoci smo da tu poruku kolikogod glasna bila ne uspijevaju poslati političari, intelektualci, vjerski lideri, novinari, profesori i ljekari... Bolje kazano, možda je i šalju, ali ona do mladih ne dopire! Vjerovatno tim porukama fali ona ključna komponenta - iskrenost.