''Stari imaš li, Boga ti, šta?"

Tursun upitno pogleda u mene i galantno izdvoji desetku iz onog buntića koji nosi u džepu bez novčanika.

''Njegova nafaka'', reče mi dok je ulazio u auto.

Deset minuta kasnije: Razgledanje bivše Zemljoradničke zadruge u Kravici. Zarasla u žbunje i drveće pa se skoro i ne vidi. Skrivena od pogleda. Namjerno. Ali, vidjeli smo Putinove slike na njenim zidovima. Ne znamo, od kud i što će on tu? Prekriva komade Bošnjačkog mesa!?. Pet minuta iza toga: Raspitujemo se kod ljubaznih policajaca u Bratuncu. Penaest do dvanaest: Nastup u Memorijalnom centru Potočari. Učenje Fatihe i prebrojavanje živih. Lakše je brojati tako. Njih i nas dvojica, ukupno petnaest. A mrvih?...... Nepregledno polje bijelih nišana. Na hiljade. Ko će to izbrojati. Obrisasmo suze pa za Srebrenicu.         Parkiramo se na trgu ponad zgrade Opštine. Ima ljudi u, k'o bajagi kafiću. Nismo vidjeli da iko išta jede i pije. Ili poste ili se solidarišu s Ramazanom. Raspitujemo se za ime i adresu i iskazujemo namjeru. Svi, a naročito jedan, digoše''na gubicu'' ime tog koga tražimo. ''Ma kakva humanitarna pomoć.? Prodaju, kockaju, dobijaju i profućkaju.'' Strašno! Zaključujem. Svi sumnjaju u sve.

''Stari daj ti to meni. Eno vidi, ono je moja izgorena kućA". Pokazuje nam jedan na kuću iza ugla ulice i trga.

Utom će vrijeme za namaz. Podne je. Čaršijska džamija je bila više od pola ispunjena džematlijama. Vidjeh da je prije podne-namaza učena i Mukabela. Poslije namaza zastajemo ispred džamije. Selamimo se sa prisutnima. Ljudi se raspituju odakle smo, a mi i njih sada pitamo za željenu adresu. Pretpostavljaju da je to ipak na bratunačkoj općini. Ima tu i aktivista Merhameta. Ima i predsjednik. Zovu oni Medžlis Bratunac. Raspituju se za ime. Žele nam pomoći. Malo ih već i zadržavamo. Dobijaju odgovor iz Bratunca. U Glogovi je!

Znamo gdje je to selo. Između Bratunca i Kravice. A naročito znamo gdje je ta krvava Kravica. Doduše, sva su sela u tom kraju krvava. Krvavi su i gradovi. I Drina je bila krvava. Ipak, s nama sjeda i Izet. On je aktivista Merhameta i zna sigurno gdje je ta adresa. Izet je i uslovno naš ''zemljak''. Za vrijeme rata je preko šuma došao u Gračanicu jer mu je u našem Sokolu boravila porodica. On im se tu pridružio i ostao nekoliko godina.

Usput, zapravo niz put, malo ispod Srebrenice, a iznad Potočara, svraćamo kod porodice koja je dobila na poklon kravu.

Mladi bračni par u drvenoj baraci, sirotinjskoj 100 %, s dvoje djece!. Dok onaj aktivista Merhameta i Tursun razgovaraju sa njima, meni prilaze tri komšinice iz takođe drvenih (ma neko je k'o iz ironije napravio te ružne drvene hudžerice od po petnaestak (ma manje je) kvadrata i ''razbacao'' ih po Podrinju pa ga one čine još sirotinjskijim) hudžerica i tiho govore. A vidi im se ljubomora u očima!?.

''Oženio je vlahinju, i opet njima najviše donose. Valjda ljudi više cijene te mješovite brakove. Doduše, ona se i ponaša k'o da je ''naša''. Ali stvarno njima najviše donose. Izvolite, uđite u naše kuće da vidite u kakvim uslovima živimo''.

     Mladi bračni par iz različitih nacionalnosti je ''gostovao'' u jednoj TV emisiji. Nakon njih, u sljedećem prilogu, ''nastupio'' je i bračni par koji je mješovit po ''rodovskoj'' pripadnosti. Oni imaju troje djece, a mi smo pretpostavljali da ovi ''pravo'' mješoviti su gledali emisiju i tačno znaju ko je još ''za pomoći''. Bili smo u pravu. Potvrdili su nam da je to u Glogovi.

Pitali smo jednu hanumu kakav je put na brdo a one reče:

     ''Ma loš je put, al' vi imate dobar auto pa možete lahko'') Tursunov se BMV lahko popeo gore-visoko iznad puta Konjević polje - Bratunac. Odozgo se vidi cijela dolina i okolna brda. Ogromno stratište Bošnjaka.

Hana i njezin Nurija, kao ni troje djece od po 8, 5, i jednu godinu, nisu bili kod kuće. Ali, dobili smo njihov broj. Zovemo ih. Otišli su kod bolesne sestre u Miliće. Mogu doći za pola sata. Dogovoreno je, a mi smo razgledali njihov plac i... i njihovu sirotinjsku hudžericu postavljenu na temelj od nekoliko betonskih blokova. Još smo se o njima raspitivali kod dobre kone Halime.

         Kakvi su i hoće li oni na pravi način iskoristiti dobivenu pomoć?

       ''Hoće!. Hoće Boga mi. Dobri su oni.'' - Bila je jasna Halima. Čestitali smo joj na dobroti i iskrenosti i poželjeli da njezinom sinu, inače svršenom gimnazijalcu, neko pokloni računar jer mu za onaj koji mu je prije nekoliko godina poklonila jedna žena iz Francuske, nema dijelova, a pokvario se.

       Mi ćemo, dok Nurija i njegovi ne dođu kući, vratiti našeg novog saradnika Izeta u Srebrenicu. Kad tamo? Na moju jutrošnju želju Tursun krenu uz brdo prema Guber banji. S nama je i, sada u ulozi turističkog vodiča, Izet. Pokazao nam je gornjomahalsku, prelijepu malu džamiju na kojoj se užurbano izvode završni radovi da bi za Bajram osvanula u punom sjaju. Znači, i ona je obnovljena.

Malo dalje-gore uz put, vozimo se uređenim krajolikom. Hvali naš Izo Hakiju Meholjića (on je zamrznuo policajsku penziju da bi obnašao funkciju direktora tamošnjeg Javnog komunalnog preduzeća) što je uredio te pješačke staze do banje. A stvarno, jesu uređene. Sasvim solidno. Pokazuje nam naš vodič i prvi izvor.

       ''Ovo je (a i piše na drvenoj tablici) izvor za kožne bolesti.'' Sljedeći izvor je bio za sinuse. Ušmrkivali smo ga i odmah je djelovao. Prodisali smo. Zatim smo vidjeli glavni izvor Guber vode. Zovu ga Stari guber. Vidjeli smo i nezavršene novoizgrađene hotelske objekte. Zjape, a čini se da je samo još malo falilo pa da u sebe prime. Možda i pet stotina uposlenika. Došli smo i do samog kraja. Tamo je ''očni'' izvor. Umili smo se otvorenih očiju. Neka djeluje. Boravili smo i na vazdušnoj banji u borovoj šumi. Vidjeli smo neiskorištene ljepote.

     Na rastanku, Izeta smo počastili sokovima za iftar, a mi: Pravac Glogova.! Kako ovo asocijativno zvuči kada se izgovara u Srebrenici!?. Zastrašujuće je.

     Nurija i, kako reče Tursun, krezava Nurinica-hanuma, su bili već kod kuće. Upoznali smo se. Mladi su pa je Tursun uzeo sebi za pravo da im ''roditeljski'' priprijeti.

       ''Nemojte da se zafrkavate sa ovim. Ja ću vam darivati građevinski materijal, ali ću i doći u kontrolu. Ovo mora da se ugradi. Nije ovo prva kuća koju sam poklonio takvima. Možda ću i još koga zamoliti da pomogne. Vidjet ćemo. Nurija, organizuj nekako istovar i prijevoz materijala sa asvalta do kuće.''

       Ja sam dao djeci po marku, i ushićenoj krezavoj (a mladoj) Hani , kroz šalu rekao da ne zloupotrijebi TV popularnost. Nasmijala se i opet pokazala svoju simpatičnu ''krezavost''.

       ''Moj Nurija zna sam majstorisati. Samo da mu je materijal da dobije.'' Rekla je Hana.

       Posao je obavljen. Tursun će do kraja Ramazana isporučiti u Glogovu građevinski materijal u vrijednosti od pet hiljada KM. Već je popodne. Pri povratku kući, u pola pet smo bili na cesti iznad Diviča na samoj brani drinskog jezera u Zvorniku. Džamija, nova i bijela, nas je pozivala na Ikindija-namaz. Malo smo se provozali divičkim uskim sokacima i vidjeli, bukvalno, krov na krovu. Prelijepo urbano bošnjačko naselje uz obalu jezera. Potijesno, a imaju sve. Čak i stadion.

Komforna, čista ''ganc-nova'' džamija (nesuđena bogomolja jedne druge konfesije) i harem, prelijepa abdesthana i ostali sadržaji jednostavno mame vjernike u svoju nutrinu. Mi smo i tu prisustvovali dijelu Mukabele, klanjali osam rekata Ikindije, proučili, na kraju, i dovu za sretan put i nastavili prema Zvorniku. Malo je već bilo kasno da zijaretimo i Kula grad. A šteta. Kažu da se i tamo ima šta vidjeti. Možda svratimo sljedeći put.

         Kući smo došli u pola osam. Malo više od sahat vremena pred iftar. Tamam.