digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Književni kutak

Hud, strunjen, banalan...

Autor: Bajro Perva Avgust 21, 2015 0

Nije nam do smijeha

 

Ja sam Hamo Raspištoljević. Imam pedesetak godina, a po zanimanju sam - brico. Ovaj pos'o radim haman trideset godina. Bivšu radnju uništila mi je četnička granata, a obnovio sam je uz pomoć dobrih ljudi, mojih mušterija, kojima sam, kako kaže moj jaran Bekrija, godinama "radio o glavi". Ja, koji sam čitav rat išao na liniju imao sam – pravu liniju. Ko kakav maneken. Na kraju rata promovisan sam, kao i mnogi drugi u našem gradu i državi, u – kokuza. Budući da život ide dalje, pljunuo sam u šake, te, s makazama na gotovs, nastavio ljudima "raditi glavi". Ponovo je moja brijačnica postala mjesto gdje ljudi, čekajući na red za brijanje i šišanje, čeprkaju po politici, pričaju viceva i dogodovštine, najavljuju vremensku prognozu... Brijačnice su ti, bolan, uvijek bile mjesta gdje se ljudi istrkeljaju, išćumuraju i kažu mnogo šta što drugdje ne bi smjeli ili htjeli. Stoga su nas brice smatrali ljudima koji imaju - informacije. Baš čudno: brico pun ko brod, ali - informacija.

Helem, prošlog ponedjeljka, čim sam otvorio radnju, dođe Meho Debelatifović, Debeli, tako smo ga uvijek oslovljavali, dobro narogušen, nabrijan, što bi rekla ova naša omladina, te, namah, s nogu kaza mi da nije došao da se ošiša, nego da sa mnom proćumura o jednoj TV emisiji koja se sinoć emitirala. Inače, Meho je brz na jeziku, a oni koji su imali fizički kontakt sa njim kažu i na – ruci. Kad bi on koga opačuio onom svojom

šaketinom u koju bi stale obje moje šake, završio bi na podu ko da ga je nokautir'o Muhamed Ali. A, taj Meho je bio jedan od rijetkih Sarajlija koji je i u rata bio – deb'o. Osrednjih je godina, a po struci inženjer mašinstva. Radi u jednoj privatnoj firmi.

     -   Hamo, gleda li sinoć onu šprdačinu na televiziji o nama muslimanima?"

  • Koju, bolan, šprdačinu, pravim se nevješt, a on će:
  • Onu, bolan, u bajagi seriji Lud, zbunjen, normalan...
  • Malo i jesam, a malo i nisam.
  • Bolje bi ti bilo da je nisi nimalo gled'o. I ja bih volio da je nisam gled'o.
  • Pa šta te to toliko uzbihuzurilo?
  • Tammam kad sam se bio ponad'o da će novi serijal ove bajagi serije ponuditi humor bez psovki, vulgarnih i banalnih detalja, oni krenuše sa vrijeđanjem i prostačkom šprdnjom na račun muslimana, bolje reći vjernika Bošnjaka. Jerbo, ima Bošnjaka koji se javno izjašnjavaju da nisu vjernici.
  • Šta te toliko nahujalo?
  • Prvo su se Fazlinovići kao bavili švercom krmetine sa etiketom puretine, što je jednom muslimanu, dakako, haram. Poznat je islamski stav o krmetini. Ona je haram i ovako, i onako. Na kraju, poslije uginuća krmeta koje je najstariji Fazlinović sa komšijom Ubiparipom dobio kao donaciju, on njegovo zakopavanje naziva – dženazom. To je krajnji bezobrazluk i vrijeđanje osjećaja vjernika muslimana! Bez obzira da li onaj ko je pisao scenarij Fazlinoviće smatra vjernicima ili ateistima, dovoditi u vezu zakopavanje krepane životinje sa posljednjim ispraćajem muslimana dženazom je drskost i primitivizam. I nije samo to. U dvjema posljednjim epizodama jedan od junaka je i Mahmutaga, naivčina i tevećelija, kome Fazlinović srednji, za gutu para, treba da snimi "ilahije i kaskade - kaside". Fazlinović srednji transformiše se u tzv. hadžiju, stavlja francusku kapu na glavu, u razgovoru bira riječi koje će biti bliže potencijalnom klijentu... Sve je to toliko providno, jadno, čemerno. No, prolazi, jer je Mahmutaga lik koji je glup ko točak i naivan ko ovca.
  • I ti to odgled'o do kraja?
  • Pa, plaćam pretplatu za TV i hoću da vidim šta mi ona nudi za ono što ja njoj, od moje crkavice, odvajam.
  • Ja ti, brajkane moj, vrlo malo gledam TV program. Tu nazovi humorističku seriju pokatkad pogledam da vidim kakvim nas predstavljaju hudnjaci koji misle da su duhoviti. Za mene je umjetnost napraviti seriju u kojoj neće biti vrijeđanja vjerskih ili drugih osjećaja ljudi, vulgarizma. Ono što sam gledo bili su jeftini skečevi po motivima viceva koji su kružili u narodu. Kad sam vidio da u seriji nema jedne normalne, uobičajene radnje koja odražava prosječnu bosansku porodicu, okanio sam se redovnog gledanja. Ne kažem da u Bosni nema pojedinačnih familija s pedigreom kakav se nudi u ovoj nazovi seriji, međutim pojedinačni slučajevi ne odražavaju stanje jednog naroda. Onakvi Fazlinovići nipošto nisu mjera jedne prosječne bošnjačke i bosanske porodice. Zato ja to onako gledam. I još nešto: ovo što nam nude kroz tu seriju trebalo bi nasloviti: Hud, strunjen, banalan!
  • E, dobar ti ovaj naslov. Znam šta znači hud, pa i banalan, a šta ti je ono – strunjen?
  • U narodu postoji naziv struna za jednu vrstu stomačne bolesti. Kad se čovjek uhvati za stomak, stari bi tražili nekoga ko pravi strunu. Znam da je u mom komšiluku bila rahmetli Zida, efendinica, koja je bila pravi majstor za liječenje strune. Žene bi joj masovno išle da im izliječi strunu.
  • Kakve, sad, ima veze struna sa onim što nam se servira kroz ovu seriju?
  • Svako od nas se "struni" kad ti neko podvaljuje da si ono što nisi. I to kroz jeftin humor. Kako se ja mogu poistovjetiti sa hohštaplerima koji se predstavljaju kroz likove Fazlinovića ili glupacima u likovima braće Mojkić?!
  • Taman si u pravu. Evo sam se, kroz ovu priču, haman strunio.

Bilo kako bilo, pisati homor vrlo je ozbiljan posao. Stoga, svako ga ne može raditi... Kokuzu Hami to je posve jasno. Sačuvaj me, dragi Bože, tzv. humora koji vrijeđa najdublja vjerska, nacionalna ili bilo koja druga osjećanja ljudi.

 

« U sumrak civilizacije Sestri, pokrivenoga lica »
nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine