Atik-dede – živio je u Sarajevu krajem 16. i u prvoj polovini 17. stoljeća. Iz njegovog bi se imena moglo zaključiti ('Atiq – stari) da je doživio duboku starost. Bio je prvi poznati šejh Mevlevijske tekije na Bendbaši u Sarajevu. Predvodio je derviše na putu spoznaje i tumačio im klasična djela sufijskih prvaka, osobito Mesneviju Mevlana Dželaluddina Rumija, po čemu je ova tekija i bila poznata. Atik-dede imao je veliki krug učenika, a među njima je bilo nekoliko znamenitih sarajevskih i inih šejhova. Evo onih najpoznatijih: Husejn-dede Bošnjak, šejh mevlevijskog hanikaha u Skoplju; Hajdar-dede Bošnjak Sarajlija, mevlevijski šejh »u dvjema carskim oblastima«, vrsni poznavalac duhovnih i tradicionalnih znanosti (u matematici i astrologiji bio je autoritet); Sulejman-dede Mostarac, šejh mevlevijske tekije na Bešiktašu u Istanbulu; Mahmud-dede Mostarac, mevlevijski šejh u Varni i Ajpeku; Tevekkuli-dede, Atik-dedeov nasljednik na položaju šejha Mevlevijske takije u Sarajevu. Ovo su samo njegovi poznati učenici, nepoznatih je bilo svakako mnogo više. Vjerovatno je već od Atik-dedeova vremena Isa-begova tekija djelovala i kao hanikah (derviška medresa). Ona je to bila sve do vremena kada je na čelu tekije bio šejh Lutfullah. Naime, u kolofonu rukopisa Kur'ana (GHB, R-1) kojeg je ovaj šejh prepisao 1842. godine stoji da je prepisan » u gradu Sarajevu, u zaviji Isa-begova mevlevijskog hanikaha«. O ovoj dimenziji Isa-begove tekije u Sarajevu do sada nije pisano.

Atik-dede je, vjerovatno, ukopan iza mihraba Careve džamije u Sarajevu, između Tevekkuli-dede i samog Isa-bega. Tu i danas postoji kameni nišan sa ulemanskim mušebek-turbanom bez natpisa koji, ubijeđeni smo, pripada Atik-dedi, jednom od najznačajnijih naših šejhova u proteklom vremenu.

 Dobrača, Katalog 1, Sarajevo, 1963., str. 48; Ćehajić, Derviški redovi, Sarajevo, 1986., str. 31; Handžić, Izabrana djela I, Sarajevo, 1999., str. 301.

Beširević, Hamid – narodni heroj, rođen je u Višegradu 7. januara 1919. godine. Nakon završene osnovne škole pohađao je i 1939. godine završio Šeri'atsku gimnaziju u Sarajevu. Potom je završio VIŠT u Sarajevu 1942. godine. Već 1941. godine priključio se narodno-oslobodilačkoj borbi. Kada je u Rudom te godine formirana Prva proleterska udarna brigada, Beširević stupa u njene redove i postaje borac Prvog bataljona. Učestvovao je u mnogim i odlučujućim borbama svoje brigade. Naročito se istakao u borbama oko Uloga, Livna, Ključa, Jajca, na Manjači, Sinjajevini, Ivan-Sedlu, Neretvi, Glavatičevu, Drini... Od početka 1943. godine zamjenik je političkog komesara Treće čete Prvog bataljona. Kao bombaš pokazao je veliko herojstvo u toku Čevrte neprijateljske ofanzive. Tokom Bitke ne Drini protiv združenih četničko-italijanskih snaga učevovao je u najtežim operacijama kada je teško ranjen. Kao ranjenik upućen je u Centralnu partizansku bolnicu gdje se, kao teški ranjenik, razbolio od tifusa i umro 13. juna 1943. godine kod Tjentišta.

Ukazom Predsjedništva AVNOJ-a 27. novembra 1943. godine, među prvim borcima Narodnooslobodilačke vojske proglašen je narodnim herojem.

Narodni heroji Jugoslavije, Beograd, 1975.; Kasim Hadžić, Viša islamska..., Takvim za 1983., str. 146, 157; Vikipedija, Hamid Beširević.

Džihadi – alim i leksikograf iz 16. stoljeća. Djelovao je kao vaiz u Zvorniku gdje je stigao iz Budima. Činjenica da je u Zvorniku obavljao dužnost vaiza govori nam da je bio Bošnjak jer bi bilo posve nelogično da predavanja Bošnjacima drži stranac, neko ko ne zna bosanski jezik. Poznata je činjenica da su većinu stanovništva Budimskog područja činili Bošnjaci koji su se povukli u Bosnu nakon što su Osmanlije izgubili Ugarsku krajem 17. stoljeća.

Džihadi je autor rječnika od dva toma Tešrih-i tiba' (Raščlanjivanje naravi), kojeg je napisao 1590. godine. Prvi tom je u stihu, a drugi u prozi. Ovo malo šturih podataka o rječniku Tešrih-u tiba' i njegovom autoru zapisano je u rukopisu R-1638 (list 3a) iz zbirke orijentalnih rukopisa HAZU u Zagrebu (ranije OZJA).

11. M. Handžić, Orijentalni rukopisi kod Jugoslovenske akademije u Zagrebu, Obzor, od 11. VII 1938.; Dr. Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo, 1975., str. 161; Ždralović, Prepisivači I, Sarajevo, 1988., str. 266-267.

Esiri, Osman Bošnjak – šejh i teoretičar sufizma, živio je u nepoznatom vremenu. Pripadao je redu mevlevija. Učeno i elokventno tumačio je teško razumljiva mjesta Ibn 'Arebijeva Fusus al-Hikama. Kada su ga prijatelji zamolili da svoja izlaganja pretoči u knjigu, odgovorio je: To su neuhvatljive nauke i nesavladive tajne. Ne daju se zabilježiti u sveske niti staviti u pero. One (pri svakom pokušaju) izmiču u riznici Božije mudrosti.

Treba napomenuti da je u Istanbulu krajem 18. i početkom 19. stoljeća, kao dersi-'amm na Fatihu, djelovao Bošnjak Mustafa-efendija, poznat kao Esiri-hadžesi (u. 1820). Da li su njih dvojica u kakvim rodbinskim odnosima, za sada se ne može utvrditi.

Kamil al-Buhi, Arapski radovi jugoslovenskih pisaca, Beograd, 1963., str. 284 (doktorska disertacija); Balić, Kultura Bošnjaka, Zagreb, 1994., str. 33.

Fočak Hasan-efedija, sin šejha Omer-efendije - vrhunski kaligraf i prepisivač orijentalnih rukopisa, živio je u 18. stoljeću. Rodom je iz Foče i u svojim kaligrafskim radovima potpisivao se kao al-Fučawi. Potječe iz alimske i šejhovske porodice, od oca šejha Omer-efendije. Bio je živ 1757. godine, ali nije zabilježeno da li je živio u rodnom gradu ili drugdje. Tada je prepisao poznatu zbirku fetvi Bahdža al-fatawa u kojoj su sakupljene fetve istanbulskog muftije i šejhu-l-islama Abu al-Fadla 'Abdullaha al-Yanišehrija (u. 1743). Fetve je sakupio i zbirku uobličio njegov učenik al-'Ayni, na arapskom jeziku.

Djelo je prepisao veoma lijepim i sitnim ta'liq pismom na 454 stranice većeg formata. Na početku je floralni 'unvan u zlatnoj, plavoj, crvenoj, ljubičastoj i drugim bojama. Prve dvije stranice obrubljene su zlatnim trakama i crnim linijama, a između rečenica su krupnije zlatne tačke. Istaknute riječi podvučene su crvenom linijom. Uvez je kožni sa utisnutim ornamentima na sredini. Rukopis se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, R-429.

Dobrača, Katalog GHB, Sarajevo, 1979., sv. 2, str. 801; Žralović, Prepisivači II, Sarajevo, 1988., str. 175-176.