digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Vaša strana

Nema potrebe!

Autor: Nedim Gondžić April 22, 2018 0
Nema potrebe!

"Ispravno razumijevanje nečega i pogrešno razumijevanje tog istog ne isključuju se po svemu."

Ovu rečenicu, jednu od mnogih nad kojima se vrijedi zaustaviti tokom čitanja Kafkinog „Procesa“, izgovara jedan od likova prilikom tumačenja usmeno prenešene priče. U svijetu koji nas okružuje, njeno citiranje često je bivalo ključ pomoću kojeg bi se moglo ulaziti u društvo ljudi  doživljavanih naročito pametnima.

Kafka, njegov pripovjedač i lik ovdje sugerišu kako sve na svijetu može imati mnoštvo tumačenja, a da niti jedno od njih ne polaže pravo na to da se predstavi krajnje istinitim.

Svako obrazlaganje i argumentovanje vlastitih stavova uključuje i pozivanje na razum, a navedeni citat sugeriše kako nešto što želimo predstaviti kao odraz zdravog razuma nije potpuno očiščeno od neispravnog razumijevanja. Ili obrnuto – sve ono što odbacujemo kao slabo shvaćeno ima u sebi ponešto od ispravnog.

Ovo, naravno, liči na relativizaciju istine; pa je rečenica i teološki upotrebljiva – Božija je Apsolutna Istina, ljudi joj se življenjem približavaju ili od nje udaljavaju, prihvatajući ili zanemarujući njene djeliće.

Bilo bi dobro kad se bi misaono nadmeni (mnoštvo ih je - od privatne do javne komunikacije), koji ne žele čuti ništa osim vlastitog stava i doživljaja povremeno vratili ovoj Kafkinoj rečenici.

Proste svakodnevne situacije nas često uvjeravaju u mnoštvo različitih tumačenja prilikom doživljavanja i ne toliko važnih stvari. Primjer toga je simpatična priča koja mi je prepričana uz gromoglasan smijeh. Neki je efendija razgovor sa džematlijom namjeravao zaključiti što ugodnijom atmosferom, pa ga je blagosiljao riječima „Allah te nagradio“, na šta mu je ovaj odgovorio sa: „Nema potrebe“, ili „Ne'a potrebe“, ako bih htio biti dosljedan priči koju sam usmeno čuo.

Uzdrmao je taj odgovor ustaljenu hodžinsku percepciju, koja očekuje povratnu reakciju poput one „Amin, sve nas“, kojom se svjesno ili ne sugovornici međusobno podsjećaju na nemjerljivu Božiju milost. Nakon kratkog preživljavanja takve neobične situacije uslijedio je val smijanja, koji nije prestajao ni nakon bezbroj prepričavanja u različitim društvima.

Skoro svako prepričavanje donosilo je i različita tumačenja tako neobičnog odgovora. Neki su insistirali na tome kako je džematlija efendijino blagosilanje shvatio kao zahvalu na neku njegovu hvale vrijedne gestu, pa je tu njegova tvrdnja nešto što u značenjskom smislu potpuno odgovara našem uljudnom „Nema na čemu“

Bilo je i drugih tumačenja, doduše pomalo podrugljivih, kako džematlija pripada grupi nama neshvatljivih pobožnjaka posvećenih ibadetu do te mjere da su si davno osigurali nagradu, pa ne osjećaju potrebu da ih se blagosilja od strane prosječnih Božijih robova. Neka to sačuvaju za druge.

O okviru doživljaja onih zlonamjernih, koji odnos imama i džematlija žele što uvjerljivije predstaviti kao odnos pun netrpeljivosti pronađeno je tumačenje koje sporni odgovor interpretiraju kao rasplet nezdrave komunikacije između dvojice sugovornika. Efendija je zazvao nagradu iako misli da je čovjek koji stoji iza njega u safu ne zaslužuje (jedino je Bog toliko milostiv da te nagradi, niko drugi ne bi), dok je ovaj kategorički odbio bilo kakav oblik njegove dove. Ako će se neko moliti za mene, to nećeš biti ti. 

Sva tri doživljaja pokazuju širok spektar mogućih razumijevanja posve jednostavnog događaja; od nerazumijevanja do netrpeljivosti. Svaki podjednako može biti istinit. Interpretacije se mijenjaju tokom prepričavanja. Jedino što se nije mijenjalo i što je zadržalo svoj kontinuitet je smijanje. Kod svih osim kod džematlije koji je to izgovorio.   

Oznake
« Nisu sve hodžinice, pa ni hodže, iste "Boli april, sine" »

Povezani članci (po oznakama)

nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine