Sjećanje na nastavnika Hajru Husilovića

Autor: Hadžem Hajdarević Oktobar 24, 2016 0

Hajro Husilović (na fotografiji stoji pored auta) bio je nastavnik matematike u Osnovnoj školi "Sava Kovačević". 

Kad bismo Hajra zatekli u džamijskom haremu, bio je to jedan drugi Hajro, veseli nasmijani, raspoloženi nastavnik Hajro, koji je sa seoskim mladićima pričao viceve, glasno se šalio, komentirao...      

Bilo ljeto, sama sredina jula 2010. godine, i bijaše užeglo i upeklo sa svih strana, gotovo se i zrak uznojio od vreline i unutarnjeg trenja, došao sam na džumu u džamiju na Popovu Mostu, a među pridošlim džematlijama bijaše i on, Hajro Husilović (1940.-2015.), moj nastavnik matematike iz Osnovne škole "Sava Kovačević". Sjedili smo za vrijeme hutbe pa klanjali jedan uz drugoga, odsvuda su me salijetale slike iz učeničkog doba, Hajro je u džamijskom ćošku bio skupljen u svome svijetu, s još izraženijom grbom na leđima, da bi, kad smo se pozdravili, zagrlio me i zaplakao... U jednom trenutku ispadoše mu papiri, bile su to razne dove, sura Ja-Sin u najmanjem mogućem formatu, kratke kur'anske sure, prigodna hamajlijica, vjerovatno i hodžinski zapisi, nastavnik Hajro je sve pažljivo posložio i vratio u džep na košulji. Pamtim da je najčešće nosio bijele košulje.

Pa, kako si, Hajro, gdje si, kad si se vratio u ovaj naš zavičaj, pitao sam, kako sa zdravljem i životom, govorio sam obradovano i prisno, bez ikoje potrebe da ga persiram i oslovljavam  nekadašnjim obaveznim oblikom nastavniče, nakon rata svi smo u zavičaju postali isto godište, a on je jedva suzdržavao suze, zahvaljujući Bogu da je živ i zdrav, svašta je predeverao, tu je, u “nastavničkoj zgradi”, nisu baš najpovoljniji uvjeti za život, renoviranje stana nije dovedeno do kraja, ali, eto, ne da se Hajro, nije se nikad ni dao, valja živjeti...

Sjedio sam s nastavnikom onoliko koliko sam mogao podnijeti da me sin Muhamed uporno ne hajdeka kako je vrijeme krenuti, moramo  skoknuti do Šadića, vidjeti se s Enesom, vratiti u Kruševo, zakasnit ćemo, s nama je bio i sin moga bratića Esada, Elvis, a Hajro je pričao gdje je sve morao boraviti u vremenima agresije i rata, sad je na Popovu Mostu, živi sam, nikad se nije ženio, obećao sam da ćemo u skorije vrijeme sjesti, iznapričati se, prisjetiti se mojih đačkih a njegovih nastavničkih vremena na Popovu Mostu... Kasniji događaji, međutim, pokazat će da to naše skorije vrijeme nikad neće doći.

Nastavnik Hajro Husilović je u Osnovnu školu "Sava Kovačević" na Popovu Mostu došao u drugoj polovini šezdesetih godina prošlog stoljeća. Lahko ga je bilo prepoznati po malom rastu, grbi na leđima, neobično glasnom govoru i naočalima koje je svaki čas skidao, brisao rupcem izvađenim iz unutarnjeg džepa sakoa, vraćao na lice, žmirkajući očima i psujući šta bi mu god naletjelo pod jezik.

Matematiku mi je predavao u petom i osmom razredu osnovnē. Na času bi ga brzo uhvatila huja ako učeniku ne bi krenulo najbolje s decimalnim brojevima, razlomcima, jednačinama, nije prezao opsovati sve zemaljske i nebeske strahote, znao bi ošamariti učenika, zaprijetiti da će mu tvrdu glavurdu stući o tablu, a onda bi, kao da to čini prvi put, nanovo objašnjavao lekciju i matematičke zakonitosti  kojih se, u rješavanju konkretnog zadatka, nije mogao dosjetiti poneki nemarni učenik. Bilo mi je žao Muja i Meha Gliba, Gordana Rizvanovića, jednog od Bunda, njegova imena ne mogu se sjetiti, lica bi im bila posve upapričena nakon žestoke Hajrove pljuske. Jednom je, ispred školske table, i mene zakačio Hajrov šamar, sjećam se da ništa nisam rekao, samo sam ispustio kredu iz desne a spužvu iz lijeve ruke i šutke pojurio prema vratima učionice; nisam se vratio do slijedećeg nastavnog sata... (U kafani se, tog dana, Hajro žalio mom bratu po ocu Habibu da sam ga naljutio što nisam znao ono oko čega se on slomio objašnjavajući, i kako mu je žao što me ošamario, mora se učiti, zadaci se moraju vježbati, bez matematike je nezamisliv čovjekov život, nije ni znao da ja nikad ništa nikom nisam ispričao šta mi se i kako događalo u školi. Pa ni polubratu Habibu.) U tim je vremenima bilo gotovo normalno da se školski pedagog razbjesni, da pripucne šibom ili klepne nekog od neznalica među učenicima.

Volio sam u školskom hodniku, ili na kojem drugom mjestu, proći pored nastavnika Hajra, jer sam, najmanji u razredu, bio gotovo njegove visine.

A kad bismo Hajra zatekli u džamijskom haremu u Šadićima, tokom mevluda ili koje druge vjerske svečanosti (nastavnici nisu smjeli ulaziti u džamiju, bili su, kao, zaduženi da otvoreno i javno ne vjeruju u Boga), bio je to jedan sasvim drugi Hajro, veseli Hajro, nasmijani, raspoloženi nastavnik Hajro, koji je pričao viceve, glasno se šalio, komentirao sa seoskim mladićima pokoje stidljivo ili prkosno žensko čeljade, razgovarao o fudbalu i muzici, pa obavezno započinjao besjedu o matematici kao materi svih nauka i ponosito se hvalio kako su učenici Hajra Husilovića najbolji matematičari u fočanskim i sarajevskim srednjim školama.

Rano smo doznali otkud tolika grba na leđima nastavnika Hajra. Govorilo se kako ga je otac Hasan, kao maloga, udario nekim predmetom u leđa, oštetio mu kičmu, od toga je Hajru narasla guta, za cio život je ostao biti invalid. Seljani su neposlušnim sinovima prijetili da će im napraviti gutu veću negoli je u nastavnika Hajra ako nastave hairsuzati i dobivati kečeve u školi.

Prije nego što će dobiti stan na Popovu Mostu, Hajro je stanovao kod sestre Kade u Tođevcu. Jedno je vrijeme bio direktor Osnovne škole na Popovu Mostu. Ne znam je li mu živa ijedna od tri njegove sestre; brat Ćazim živi negdje u Danskoj.

Koju godinu iza našega džumanskog susreta na Popovu Mostu sreo sam Hajra u džamiji u Šadićima. Bio je ramazan, Dvadeset sedma noć, Enes Hajdarević je organizirao zajednički iftar, skupilo se dosta povratnika iz doline Sutjeske, a i nas koji smo stigli iz Foče, Goražda, Gacka, Sarajeva, i na izlazu iz džamije ugledao sam nastavnika Hajra. Prišao sam, s Asimom Pejkovićom, da se pozdravim, obradovalo me što ga vidim, a on me, nazuvajući cipele, zaskoči prijekornim riječima da me sram i stid bilo što književnu nagradu ne dadoh Ibrišimoviću i Sidranu, nego je “nagrada otišla tamo nekim vlasima i karavlasima”. Pusti to, rekoh, mubarek je večer, nije tako kako si ti povezao u svojoj glavi, Hajro, nego reci mi kako si ovih dana, kako sa zdravljem, može li se postiti, ali Hajro se nije dao smesti u iznenadnoj svojoj  razljućenosti, nevjerici i razočarenju. Odmahnuo sam rukom, kasnije ćemo o svemu tome, dragi Hajro, kasnije... Bijaše mi besmisleno baš tu večer objašnjavati Hajru kako uopće nisam bio u Žiriju ni kad je Nagrada "Meša Selimović", za najbolji roman objavljen na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom jezičkom prostoru, zaobišla Nedžada Ibrišimovića i njegov Vječnik, ni kad Sidranov Otkup sirove kože nije bio uvršten u pet romana nominiranih za Nagradu, sa time nisam imao ama baš nikakve direktne veze, ali jesam učas bolno osjetio kako su insinuatorska medijska mešetarenja jednog od “povrijeđenih” autora i spominjanja i moga imena očito imala medijsku “prođu”, svoje čitaoce, jer ako je dobivanje/nedobivanje jedne književne nagrade mogao na ovakav način povezati jedan nastavnik u penziji, neko ko čita novine i prati društvena kretanja, kako su sve to tek mogli povezati mnogi drugi, pogotovo zluradi konzumenti medijskih olajavalica. Ni do tog kasnije između mene i nastavnika Hajra nikad nažalost nije došlo.

            Nastavniku Hajru halalio sam i taj nehotični verbalni šamar ispred džamije, kao što sam mu halalio i onaj šamar iz učeničkih dana. Halal mu u svemu i uvijek bilo! Molim Boga da ga obraduje Džennetom i da na Onom svijetu bude sretniji negoli bijaše na Ovom svijetu.

 

Rubriku IVERJE - Bilješke o smrti, bilješke o životu, književnika Hadžema hajdarevića možete pratiti u printanom izdanju Preporoda 

 

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija