Koncept diplomatije kod muslimana u ranom islamskom periodu - Osnovna načela kojima su se uređivali međunarodni odnosi u starim vremenima su bili vezani za tradiciju i običaje

Osnovno pravilo koje uređuje odnose između muslimana i drugih naroda prema islamskom konceptu je „selam“ tj. mir. To je pozdrav muslimana, i uvodno pozdravljanje Poslanika (s.a.v.s.) kojima je započeo pisma vladarima drugih naroda. Kur’an naređuje muslimanima da drugim narodima prilaze u prijateljskom ozračju i obavezuje ih da „na put Božiji pozivaju mudrošću i poštenjem, i da se sa njima raspravljaju na najljepši način“. (Kur’an, Sura XIV - 125.) Muslimanu se savjetuje da „na zlo dobrim uzvrati, pa će ti neprijatelj tvoj odjednom prisni prijatelj postati.“ (XLI - 34.)

Ipak, i kada bi mir bio osnovno pravilo uobičajenih odnosa, rat nije izuzetak. Islam se razvijao u sredini gdje je rat bio dominantno stanje odnosa među ljudima. Dvije velike supersile, Bizantija i Perzija, bile su u konstantnom stanju rata. Dijelove arapske zemlje okupirali su Bizantijci i Perzijanci. Arapska plemena su se uglavnom borila međusobno, a Kurejšije su silom istjerale muslimane iz Mekke. Takve su bile okolnosti koje su natjerale muslimane da budu u stanju rata. U samoodbrani muslimanima je bilo dozvoljeno da se odbrane ali ne i da prave neprijateljstva. „I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! - Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu“. (II - 190.) Uprkos činjenici da su uvučeni u sukob koji nisu započeli, muslimani su obavezni da prekinu borbu, ukoliko druga strana to uradi. „Pa ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, jedino protiv nasilnika ostaje.“(II - 193.) „Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha.“ (VIII - 61.)

U slučaju neprijateljstva među narodima, treba potražiti pravednu nagodbu. Arbitraža i posredovanje bili su i još uvijek su dva načina rješavanja sukoba. „Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni“. (XLIX - 9)

Sva ova pravila bi se mogla svesti kao principe u teoriji, osim što rana historija islama dokazuje da su ova pravila bila sprovedena u praksi. Dobar primjer uvažavanja islamskih principa i Kur’ana kao mjerila u pravednom postupanju, jeste slučaj kada je Ebu Ubejda pisao halifi Omeru, r. a., tražeći od njega dozvolu za sporazume koje je postigao sa gradovima koje su osvojili muslimani u Siriji. U svom odgovoru Ebu Ubejdi, Omer (r.a.) je naveo kur’anski ajet kao mjerodavnu referencu za svoju odluku koja se nije mogla osporiti.  Drugi primjer primjene ovih pravila jeste kada se guverner halife Haruna el-Rašida na graničnoj provinciji suočio sa poništavanjem ugovora od strane stanovnika Kipra. Prije preduzimanja bilo kakve radnje posavjetovao sa osmoricom dobro poznatih muslimanskih pravnika. Svako od njih je u odgovoru na guvernerov upit citirao ajete iz Kur’ana i predaje iz Poslanikovog (s.a.v.s) života kako bi opravdao svoje mišljenje. Takvi principi su oblikovali praktičan vodič za arapske izaslanike u pregovaranju tokom obavljanja diplomatskih misija.

(Odlomak iz knjige „Diplomatija i diplomatska praksa u ranom islamskom periodu“)

Prijevod:  Kemal Obad

Kako u društvenim procesima razdvojiti hrabre i plemenite vizionare - kojima vjera nije sredstvo - od brbljive i bučne prosječnosti kojoj je krajnji domet vlastiti interes? I možda ključno pitanje u kontekstu povoda ovog teksta, kako arbitrirati i opredjeljivati se u slučaju suprotstavljenosti dvaju grupa koje raspravljaju jezikom vjerskih termina, koriste istu kur’ansko-hadisku potkrepu, pozivaju se na dobrobit islama i tome slično, a ostaju na pozicijama međusobne isključivosti? Da li je desakralizirani jezik i sekularna argumentacija od važne pomoći u ovim raspravama?

Zumirajući stanje srca, vjerujem da ćemo se zapitati, svako ponaosob, kakvi smo muslimani i šta je nama islam: sredstvo ili cilj, oruđe do ostvarenja interesa ili mjera prema kojoj svakodnevno podešavamo vlastiti život? Čudimo li se tome što svaki dan vidimo ljude kako odlaze u džamiju, uključujući i sebe, namaz klanjaju, dovu čine, obraćaju se Bogu, a nakon izlaska tako su oštro suprotstavljeni jedni drugima, u saffu stoje jedan do drugoga, a po izlasku iz džamije tako strasno ogovaraju jedni druge. Može li se razumjeti, a tek čime pravdati, tako brza i radikalna transformacija, svaki dan po nekoliko puta? U pola sata od skrušenog obraćanja i stajanja pred Bogom do svađe i ogovaranja.
Ko iskreno želi i potom u željenom pravcu učini konkretan napor može osjetiti jedinstvenu blagodat ramazana i posta. Veoma je teško, a možda i suvišno, objašnjavati doživljaj istinske slasti u gladovanju i žeđi tijela, međutim impresivan je taj vlastiti doživljaj radosti i zadovoljstva u fizičkoj klonulosti uslijed ibadeta posta i svijesti da se to čini radi Božijeg zadovoljstva i duhovnog rasta. Vjerujem da svaki istinski postač to doživljava na svoj način.

Muslimanski svijet se mora oporaviti od bijednog stanja te obnoviti svoje intelektualno i moralno stanište. Dok je čvrsto ugrađen u vlastitu tradiciju i korijene, valja mu pristupiti svijetu s perspektivom otvorenog horizonta

Prema nekim procjenama u Beogradu živi preko 150.00 muslimana/ Četiri džemata pripadaju Mešihatu IZ u Srbiji, a jedanaest džemata organizaciji koju nakon Hamdije Jusufspahića i Adema Zilkića predvodi Sead-ef. Nasufović