Sabor Islamske zajednice je trebao održati redovnu sjednicu 8. jula, ali je zbog nemogućnosti usvajanja dnevnog reda sjednica prekinuta. Oni koji su preuzeli emanet odlučivanja i vođenja poslova Islamske zajednice itekako bi trebali i morali izvan javne scene analizirati i temeljito studirati svoj rad. Javna i medijska polemika ne samo da ništa produktivno neće donijeti za ukupni život muslimana na nivou medžlisa i džemata, nego će širom otvoriti vrata smutnji i sumnjičenjima, kao prikladnom ambijentu za lov u mutnom i trovanje međuljudskih odnosa. Važno je stalno isticati tu opasnost i podsjećati kakve sve destruktivne posljedice danas proizvodi smutnja u mnogim muslimanskim društvima i kako vjersku harmoniju pretvara u svoju suprotnost.Sabor Islamske zajednice je trebao održati redovnu sjednicu 8. jula, ali je zbog nemogućnosti usvajanja dnevnog reda sjednica prekinuta. Oni koji su preuzeli emanet odlučivanja i vođenja poslova Islamske zajednice itekako bi trebali i morali izvan javne scene analizirati i temeljito studirati svoj rad. Javna i medijska polemika ne samo da ništa produktivno neće donijeti za ukupni život muslimana na nivou medžlisa i džemata, nego će širom otvoriti vrata smutnji i sumnjičenjima, kao prikladnom ambijentu za lov u mutnom i trovanje međuljudskih odnosa. Važno je stalno isticati tu opasnost i podsjećati kakve sve destruktivne posljedice danas proizvodi smutnja u mnogim muslimanskim društvima i kako vjersku harmoniju pretvara u svoju suprotnost.Naime, kada se posmatra geografsko središte muslimanskog svijeta veoma dugo se protagonisti tamošnjih sukoba, razaranja i ubijanja nevinih ljudi pozivaju na vjeru, da to rade u ime islama i za duhovni i materijalni progres muslimana. Normalnom ljudskom umu jasno je da sve to ne može biti u ime islama, da islam ne može biti i „ovo“ i „ono“, odnosno šta kome naumpadne. Jednostavno te krajnosti jedna drugu isključuju. Međutim, izvan pameti je njihovo uvjerenje da razumnim i slobodnim ljudima mogu prodavati „kruške pod jabuke“, ili da ih mogu uvjeriti da slijepo prihvate stvari kakvim ih prikazuju i propagiraju. Zato treba ohrabriti svaki autoritativan glas koji muslimanima otkriva te opasne i licemjerne manipulacije. Za nas ovdje je posebno važno da muslimani ovih prostora i njihovi predstavnici prepoznaju ove, u suštini, smutljive postupke i tendencije.Također, historija političkih procesa i događaja u različitim dijelovima svijeta ide u prilog tvrdnji da aspiranti za priskrbljivanje moći i ugleda, ili održavanja na vlasti, zaista, olahko i proračunato se maskiraju iza interesa uzvišenih ideja ili legitimnih autoriteta. Mnogi vladari - kraljevi, carevi, halife - bili su samo vazali, igračke u rukama nominalno sebi potčinjenih, a praktički od sebe moćnijih pojedinaca i grupa. Narodu su se predstavljali da rade u ime vladara, a vladaru da ga štite od gnjeva naroda. Samo su se mijenjali likovi i uloge, a prakse su do danas ostajale iste.U svakom vremenu, izgleda, temeljno je pitanje kako demaskirati sebičnu volju za moći zaogrnutu u slatkorječive demagoške parole, uzvišene ideale, islamske principe? Kako u društvenim procesima razdvojiti hrabre i plemenite vizionare - kojima vjera nije sredstvo - od brbljive i bučne prosječnosti kojoj je krajnji domet vlastiti interes? I možda ključno pitanje u kontekstu povoda ovog teksta, kako arbitrirati i opredjeljivati se u slučaju suprotstavljenosti dvaju grupa koje raspravljaju jezikom vjerskih termina, koriste istu kur’ansko-hadisku potkrjepu, pozivaju se na dobrobit islama i tome slično, a ostaju na pozicijama međusobne isključivosti? Da li je desakralizirani jezik i sekularna argumentacija od važne pomoći u ovim raspravama? Da razmišljam na ovaj način i sebi postavljam ova i slična pitanja podstakao me tok saborske sjednice. Oni koji su diskutirali i predlagali, uglavnom su to što čine objašnjavali namjerom i potrebom da se štiti interes institucije reisu-l-uleme i muslimana. Ne sumnjajući u iskrenost i dobronamjernost članova Sabora, važno je imati na umu kako elementarna logika nalaže da interes muslimana i institucije reisu-l-uleme podrazumijeva, pored ostalog, i praktičnu spremnost na odustajanje, kompromis i potčinjavanje vlastitog viđenja onome u čemu je očit opći interes. U vezi ove problematike sa cijenjenim čitaocima podijelit ću još neka svoja viđenja. U principu sve odnose i procese unutar Islamske zajednice treba postavljati i razumijevati u širem kontekstu i na dijahronijskoj (povijesno-evolutivnoj) ravni; ne reagirati na prvu na bitne procese i ne donositi o njima ishitrene i trenutne zaključke. Kao i u drugim ljudskim djelatnostima, za vođenje vjerskih poslova i tehničko administriranje Islamskom zajednicom čini mi se da je najoptimalnije rješenje ukoliko se to temelji na legitimnim konceptima, bilo teorijsko-teološkog ili organizacijskog karaktera. Drugim riječima kazano, koncept tumačenja vjere i organizacijskog administriranja Islamske zajednice koji dobije legitimitet i legalitet treba biti implementiran. Uzimanje koncepta kao kriterija i standarda u drugi plan stavlja osobe, te istovremeno obesnažuje potrebu verbalnog pozivanja na islam, formalnu upotrebu religijske terminologije ili puko zaklanjanje za interes reisu-l-uleme. Koncept se ne mijenja od danas do sutra, nego se razvija dugoročno i strpljivo, traži stručnost i vizionarstvo, a ujedno čuva da se ljudi na dnevnoj bazi i po osnovu personalne simpatije ne opredjeljuju za navodni interes Islamske zajednice. Usto, za promjenu koncepta potrebno je isto toliko vremena, mudrosti i znanja koliko je bilo potrebno za njegov razvoj. Nadalje, koncept pomaže da se sačuvaju od zloupotrebe čiste i vrijedne ideje i njihovi čestiti i energični zagovarači.  Odgovor na ključno pitanje koje se postavlja u ovom tekstu: kako arbitrirati i opredjeljivati se u slučaju suprotstavljenosti dvaju grupa koje raspravljaju jezikom vjerskih termina, koriste istu kur’ansko-hadisku potkrjepu, pozivaju se na dobrobit islama i tome slično, jeste, po meni, opredjeljivati se za životne, produktivne i inkluzivne koncepte tumačenja islama i razvoja Islamske zajednice koji su već dobili valjan legitimitet ili na to u budućnosti pretendiraju na propisan način. Razumijem da nema koncepata bez ljudi, ali nam ti ljudi ne trebaju nuditi samo sebe, nego svoje jasne vizije i konkretne koncepte.Reisu-l-ulema Kavazović na Saboru je potencirao da oni koji nose odgovornost nemaju pravo dijeliti napaćeni muslimanski narod koji je, ionako, izložen drugim podjelama. Također treba dodati da narod koji je doživio genocid, preživio strahote Srebrenice, Prijedora, Zvornika, Sarajeva ili Mostara nema pravo da se bavi nevažnim stvarima, marginalnim i posve sporednim pitanjima. Nepovjerenje i iscrpljivanje iznutra je siguran put u propast. Tjeranje kaprica i inata, bavljenje samo sobom na nivou nacionalnih institucija i državnih poslova, unutar političke partije, bolnice, vjerske institucije jeste fatalni moralni pad, izdaja ogromne žrtve naših čestitih očeva i djedova. Jadno je tvrdoglavo pokazivanje i dokazivanje da smo upravu i kada to nema ama baš nikakvog smisla.Premda je Islamska zajednica zajedničko dobro svih muslimana, ne smije se olahko prelaziti preko stožerne vrijednosti i odlučujuće snage koju u tom dobru imaju menšura i institucija reisu-l-uleme. Dakako, pored primata te stvarne i simboličke snage menšure i institucije reisu-l-uleme, najviše prava u Zajednici imaju oni koji joj najrevnosnije i najiskrenije služe. Vlast u Islamskoj zajednici je, ustvari, hizmet muslimanima. Kome ove stvari nisu jasne ne zaslužuje nijednu odgovornu službu. I na kraju, da li smisao donjih hadisa poručuje da nam lideri i elite ne trebaju nuditi sebe - a ukoliko to čine da ih odbijemo - nego svoje koncepte? Ebu Musa el-Eš‘ari pripovijeda da je jednom prilikom, zajedno s još dvojicom svojih saplemenika, ušao kod Vjerovjesnika, a. s. Jedan od njih reče: “Allahov Poslaniče, postavi nas za namjesnike!”, a i drugi je ponovio iste riječi. “Mi ne dajemo vlast onome koji je traži i žudi za njom!”, odgovori im Poslanik, a. s. Abdurrahman b. Semura prenosi da mu je Muhammed, a. s., rekao: “Abdurrahmane, ne traži vlast! Ako je na svoje traženje dobiješ, predat ćeš joj se i neće ti se pomoći, a ako je dobiješ ne tražeći je, bit ćeš potpomognut u njoj.”