Bože, olakšaj, a ne otežaj, Bože, završi s dobrim! Amin!
I, nekako bi, shodno ovom prvom doticaju s vjerom trebalo kroz život da nas prati pravilo olakšavanja i pravilo završavanja sa dobrim, tj. dobrom kao krajnjim ciljem našeg djelovanja.
No, da li zbog toga što mi ni danas, nažalost, ne posvećujemo dovoljno pažnje značenju vjerskog teksta i njegovom osnovnom razumijevanju u svom jeziku, ili zbog drugih faktora, činjenica je da mi ni sebi ni svojoj djeci ne olakšavamo ne pojednostavljujemo, nego otežavamo i komplikujemo, pa shodno tome, ne čudi da nam fali onog dobra koje želimo i na koje toliko govorimo „amin“.
Iako sam nebrojeno puta proučio ovu dovu, čuo dedu, nenu, babu i majku da je uče, ja sam iz svog djetinjstva nosio sliku islama i teškoće kao povezive cjeline. Nije značenje ove dove shvatano kao valorizacija olakšice nad otežavanjem, nego je otežavanje shvatano kao prirodno a ova dova kao čep za odalit kad se tegobe previše nakupi.
Kaže Uzvišeni Allah: „On je vas izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao...“ (El-Hadždž, 78).
U opisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, također stoji: „… koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. A oni koji u njega budu vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili – oni će baš uspjeti.” (El-E’araf, 157).
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, istakao je da se ova vjera odlikuje čistoćom i jednostavnošću rekavši: „Najdraža vjera Allahu jeste čista jednostavna.“ (Bilježe Buhari i Ahmed)
Aiša, radijallahu anha, rekla je: „Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nije nikada data mogućnost da bira a da on nije odabrao lakšu stvar osim ako se radilo o grijehu, a ako je bio grijeh, onda bi bio najdalje od njega.“(Muttefekun alejhi).
Ajeti s ovom porukom su mnogobrojni, hadisi također, no, u našoj praksi, u zadnje vrijeme čak i više nego prije, prisutno je komplikovanje, otežavanje itd…
Držim da je ova pojava, ne samo danas, nego od davnina, od stagnacije islamske civilizacije, glavni kočničar napretka muslimana. Nije se ovo zadržalo samo na ravni teoretiziranja nego je zašlo i u psihu i dušu muslimana. Nerijetko ćemo posvjedočiti da što je vjernik veći “praktikant” vjere to je skloniji i biranju težih varijanti u ponuđenom. Biranje težeg kao strah od moguće zamke po našu vjeru u lakšem, prenijelo se i na veliki broj učenjaka. Njihove knjige namijenjene široj čitalačkoj publici, pod utjecajem takve opreznosti, nerijetko su veoma “krute” i nemaju uvijek dovoljan doticaj sa stvarnošću stanja u kom nastaju.
No, nije mi namjera kritikovati, zbunjenost između nekog dijela i čitalaca danas je u Bosni i Hercegovini dobrim dijelom i posljedica činjenice da se mahom prevode dijela ljudi koji žive u sredina dosta različitim od naše ili su živjeli i u sredini i u vremenu daleko od našeg. Nema tu sporenja kada su u pitanju djela koja se tiču temelja vjere, jer oni važe za sva vremena i za sva podneblja ali ima kada se tiče prilaska ljudima, navođenja primjera i shavatanja okolnosti u kojima oni žive. Često zbog ovih okolnosti određene knjige i savjeti, iako pisani sa sasvim drugom, plemenitom namjerom, donesu tegobu a ne olakšanje.
U predgovoru bosanskom izdanju doktorske disertacije dr. Safveta Halilovića, dr. Enes Karić, između ostalog, prenio je i jednu zanimljivu priču koja objašnjava prirodu tumačenja Kur’ana koja ima jako važnu poruku za naša današnja dešavanja ud ruštvu, ali za mene u ovom razmišljanju i jako vrijedan primjer borbe, istrajnosti i potrage za olakšicom u sopstvenom životu koji ne mora uvijek biit striktno vezan samo za sam vjerski čin nego i život uopšte.
Priča kaže da je neka žena jako voljela svoga muža, ali život ko život nosi iskušenja pa u jednom takvom muž joj dade razvod braka… Priča, nadalje, veli da joj je muž dao razvod braka riječima:
«Puštam te koliko traje - hin!»
Razvod braka ženi teško pade, a kako je riječ “- hin” kojom je njen muž označio vremensko trajanje njenog puštanja teško razumjeti bez konteksta, puštena žena ode kod prvog
učenjaka da sazna koliko traje vrijeme (hin) njenog razvoda. Objasni mu šta joj se desilo i kako se muž razveo od nje a taj učenjak joj odgovori:
-Puštena si hiljadu godina!
Svoje mišljenje dokazao je Božijim riječima iz sure Ed-Dehr ili El-Insan, prvi ajet: "Zar je to davno bilo kad čovjek nije bio spomena vrijedan?"
Ovaj izraz "hinun mined-dehri", označava jako dug period vremena, 1000 i više godina.
Ovaj odgovor nije zadovoljio ženu, jer je to značilo da je puštena zauvijek, te je otišla, malo dalje, kod drugog učenjaka, a on joj odgovori :
-Puštena si samo jednu godinu!»
Ovaj je drugi učenjak svoje mišljenje potkrijepio Božijim riječima iz Kur'ana, 25. ajet sure Ibrahim: "Daje plodove svoje svake sezone (kulle hini) s dozvolom Gospodara svog. "
Ali, ni ovaj odgovor nije zadovoljio ženu, jer je smatrala da je godina dana, ipak, vrlo dug period, pa je otišla kod trećeg učenjaka ipitala ga o trajanju hina, perioda do kada ju je muž pustio, te joj je ovaj treći alim odgovorio:
-Puštena si od svoga muža samo jedan dan!
I on je svoje mišljenje potkrijepio Božijim riječima: „Pa, hvaljen neka je Allah kad god omrknete i kad god osvanete“- hine tusbihune (to jest 'neka je slavljen svaki dan')” Tek je ovo bio izričiti odgovor koji je zadovoljio okaharenu i zbunjenu ženu
Ova tefsirska priča izvanredno dobro pokazuje kako je Kur'an veličanstveno štivo, pogodno da ga umni primijene i rasprostru na nezamislivo veliki broj čovjekovih egzistencijalnih situacija. Tafsir, zapravo, i jeste znanost koja aktualizira Kur'an u mnoštvu čovjekovih situacija, aktualizira ga u situacijama u kojima se nalazi čovjekov duh, srce, imaginacija, kontemplacija, um, razum, mišljenje, praksa, ukratko kazano, ljudski život…
Koliko je važno protežirati dobro u odnosu na loše, govori nam i hadis kojeg bilježi Darimi u svome Sunenu od hazreti Aiše, radijallahu anha, koja kaže kako je neka žena iz Medine imala muža koji je odlazio u trgovinu i zadržavao se. U njegovom odsustvu ona je često sanjala i rijetko kada da nije bila noseća. Jedne prilike, došla je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve alihi ve selleme, i ispričala: "Moj muž je odsutan, a ja sam noseća. Usnula sam da se jedan stup moje kuće srušio i da sam rodila jednooko dijete." Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve selleme, reče: "Hajr! Muž će ti se vratiti, ako Bog da, hajirili i rodit ćeš poslušnog dječaka." Ona je taj san imala dva ili tri puta kada joj je muž odlazio na ta putovanja. Svaki put je dolazila Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve alihi ve selleme, i pričala. On je, tako, tumačio i svaki put joj se muž vraćao i ona rađala dječaka. Jednog dana kada je došla, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve selleme, je bio odsutan, a ona je imala takav san, pa ju je hazreti Aiša pitala zbog čega je došla. Ona je odgovorila: "Ima jedan san koji mi se ponavlja, pa ja dođem kod Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, i ispričam mu, a on kaže: 'Hajr – dobro i uvijek bude dobro kako je on rekao'." Hazreti Aiša, je tražila da ga njoj ispriča, ali je ona odbila rekavši: "Kada dođe Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, njemu ću ispričati, kako sam i dosada činila." Međutim, hazreti Aiša je insistirala i ona ga je na kraju njoj ispričala. Aiša joj je kazala: "Bogami, ako je istina to što si usnila, muž će ti umrijeti i rodit ćeš pokvarenog dječaka." Žena je briznula u plač i rekla: "Šta mi bi da tebi ispričam san?" U međuvremenu, stigao je i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve selleme. Pitao je šta je sa ženom, a hazreti Aiša mu je ispričala šta je bilo i kako je ona protumačila san. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve selleme reče: "Šta uradi, Aiša? Kada tumačite snove muslimanu, tumačite ih dobrom, jer se snovi ostvaruju prema tome kako ih tumači i razumije njihov sahibija." "Muž joj je umro", - kaže hazreti Aiša, "i rodila je pokvarenog dječaka."
Dakle, san je onakav kako ga protumačimo, tj. mi tumačenjem i definiranjem određenih pojava, u prethodnom slučaju sna, utičemo ne samo na shvatanje sanjanog nego na događajanja. Ako je tako sa snom zašto bi drukčije bilo sa javom?
Ne birajmo kod komentarisanja nekog događaja-uzroka najgoru posljedicu koja nam padne na um za izjavu nego se oslonimo na dragog Boga pa dajmo najbolju moguću definiciju.
Kur’an nas uči da vrlo često mi nešto želimo a ono je loše po nas ili mislimo da je nešto loše a ono je dobro… dakle, uvijek treba zadržat pozitivnu nadu i pozitivnu misao jer joj ima mjesta.
Kako sugeriše i hadisi-kudsi u kom se bilježe kao Božije riječi i sljedeće:
-Ja sam uz misao Moga roba o Meni…
Pa pazimo na svoje misli, pazimo na svoje riječi, pazimo na svoje definicije i kvalifikacije, možda je između dobra i loša, vaga naša misao i naša riječ.
U istom kontekstu se može navesti i predaja u kojoj je nekom beduinu koji je imao temepraturu Poslanik kazao u smislu: Ako Bog da ona ti je spas od džehennemske vatre, a beduin je na to kazao: Kakav spas ovo je vrućica. Tad je Poslanik konstatovao: Ako tako msiliš onda i nije ništa drugo nego vrućica... Dakle odbijanje beduina da prihvati i dobru stranu svoga stanja lišilo ga je tog dobra.
Olakšavajmo sebi!
Nekako sam s Božijom pomoći ubjeđen kada bi mi danas umnožili lijepe riječi da bi nam se shodno tome umnožila i lijepa dešavanja…
Svidio mi se u kontekstu ovih razmišljanja primjer spomenut u knjizi Jusufa Karadavija “Savremene fetve” koji opisuje jednog učenjak bez premca u svom vremenu a koji nikada nije ni za što što slovom Kur’ana i hadisa nije doslovno okarakterisano kao haram reći da je haram jer je smatrao da samo Allah i Poslanik Njegov mogu nešto proglasit haramom. On bi na pitanja o “haramu” govorio: Ja mislim, po meni je… ali nikada nije ustvrdio sto posto niti je ikada onoga ko bi ga pitao ostavljao bez mogućnosti da kod nekog drugog alima nađe i lakše mišljenje…
Bože, daj nam da budemo od koristi jedni drugima, da olakšavamo jedni drugima u hajru... Bože olakšaj, a ne otežaj, Bože, završi s dobrim! Amin!
