Oduševio me televizijski intervju sa jednim eminentnim alimom, iz kojeg sam mnogo naučio, pa želim da ga podijelim sa vama. Uživajte!

Godine 1418. hidžretske pogodila me teška bolest. Opaka bolest, koja vodi u smrt. Tada sam živio u Džidi, gdje sam posjetio tamošnje najveće i najpoznatije bolnice. Svi doktori su se složili i potvrdili da je organ kojeg je napala bolest totalno uništen i van funkcije. Za njega nije postojao lijek i nije se mogao povratiti u funkciju. Sve specijalizirane bolnice u Džidi sam posjetio. Kada sam otišao u posljednju bolnicu, ljekar specijalista za ovaj organ mi je doslovce rekao: “Više se ne zamaraj, organ je uništen, pred sobom imaš samo jedan mjesec i tada ćeš umrijeti.” (Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un.)

“Ako nešto posjeduješ, napiši oporuku, ako imaš dugova izmiri ih, i ako želiš da umreš u svojoj zemlji i tamo budeš ukopan, počni se pripremati i račune svoditi.” – Baš ti je ovako rekao? – Da, baš tako. Ali, prije toga su se svi doktori složili da je organ uništen, da mu nema lijeka, nema nade i stvar je završena. Nakon mišljenja ljekarskog konzilija, ovaj ljekar mi je saopštio stanje na direktan način.

Bilo je to u mjesecu ramazanu kada sam klanjao kao imam u džamiji, a osjećao sam umor i druge simptome bolesti. Organ koji je bio uništen bolešću je obavljao vrlo vitalnu funkciju u ljudskom organizmu a zove se jetra. Dakle, bila mi je uništena jetra koja je prestala funkcionisati. Bilo je to primjetno a osjetio sam i na tijelu.

Nakon ove vijesti koju mi je saopštio ljekar, vratio sam se kući. Prilikom svih posjeta ovim bolnicama sa mnom je bio moj prijatelj i ljekar koji je radio u bolnici “Kralj Fahd”. Moj otac, neka mu se Allah smiluje, tada mi je došao u posjetu. Odlučio sam da ocu saopštim stanje, jer o tome ranije ništa nije znao. Bolest mi je bila od ranije, liječio sam se, ali sam sada došao u stanje bez nade, izlaza i spasa.

Stoga sam i zaključio da je nužno da vijest saopštim ocu. Bojeći se očeve reakcije, smireno i blago sam mu rekao: “Moj oče, Uzvišeni Allah je htio da iskuša mene i tebe.” “O čemu se radi?”, upitao je. Rekao sam mu otvoreno: “Ljekar mi je rekao da ću živjeti još samo mjesec dana a potom umrijeti.”

Kakva je bila reakcija moga oca? Rekao je: “El-hamdu lillah! Ti si u boljem stanju od drugih. Drugi ujutro izađu iz kuće na posao, tražeći nafaku, pa dožive saobraćajni udes, ne vrate se kući već ih odnesu i ostave u kaburu. Stoga, el-hamdu lillah, ti si u boljem stanju od njih. Pred sobom imaš cijeli mjesec, pa gledaj šta ćeš pripremiti za svoj život na budućem svijetu/ahiretu. Putovanje je dugo, treba ti dosta opskrbe. Ovaj mjesec sjedi i pripremi sve što možeš za vječni život!” Allahu ekber! Pogledaj šta ćeš pripremiti za Ahiret!

Napisao sam oporuku, predao je ocu, a o tome obavijestio svoju suprugu i djecu. Napustio sam posao, smjestio se u sobu, posvetio se ibadetu, razmišljanju i iščekivanju posljednjeg udisaja i izdisaja. Gotovo je! Na osnovu nalaza, snimanja i uzoraka za analizu, utvrđeno je da je jetra uništena i da je čak i transplantacija nemoguća. Karcinom/rak se toliko proširio da je nemoguća čak i transplantacija. Subhanallah!

Sada sam u sobi preokupiran mislima i brigom samo da mi Allah, dželle šanuhu, oprosti grijehe. Preda mnom je Kur’an, voda zem-zem, med i čorokotovo sjeme. To su bili moji stalni drugovi i prijatelji u sobi. Ljekari su mi zabranili sve vrste hrane. Nisam mogao jesti meso niti bilo koju drugu hranu. Pio sam samo vodu, uzimao malo meda i čorokotovog sjemena. To je sve. Jer, sve što bih pojeo, organizam nije prihvatao, ništa ne bi ostalo u stomaku, sve je bilo iz mene izbačeno.

I, tako, prošao je ovaj mjesec u iščekivanju smrti. Učio sam Kur’an sa ubjeđenjem da Onaj Koji me je stvorio iz ničega ima moć i da me oživi i sačuva u životu. Allahu ekber! Sa stopostotnim ubjeđenjem, imao sam i najljepše mišljenje o Gospodaru svih svjetova. Proveo sam mjesec skoro bez sna, jer smrt očekujem. A noći su u takvom halu/stanju vrlo duge. Budan, upućujem dove svome Stvoritelju, učim Kur’an. Tako jedne noći, u njezinoj posljednjoj trećini (kada se dove najviše uslišavaju), prizivao sam svoga Gospodara malo čudnom dovom.

Prije toga, kada bi se neko razbolio, zvali su me da bolesniku učim rukju (ajete iz Kr’ana), pa bih učio El-Fatihu i molio Allaha, dž. š., da ga izliječi i On bi ga izliječio. Tako sam jednom ibadetio u mjesecu ševalu i u posljednjoj trećini noći zavapio: “O Gospodaru moj, znao sam staviti ruku na mjesto gdje je neki bolesnik osjećao bol, proučiti Fatihu i zamoliti Te da ga izliječiš i Ti bi ga Svojom voljom i milošću izliječio. Sada, evo, sjedim pred Tobom.

Sva ljudska i dunjalučka vrata su preda mnom zatvorena. Postoje samo Tvoja vrata koja se ne zatvaraju. Ako čovjek zatvori svoja vrata, Uzvišeni Allah otvara mnoga druga. S mojim Gospodarom sam razgovarao baš ovako.

O moj Allahu, ako si liječio druge kad sam ja učio rukje, pa zar ja ne zaslužujem da me Ti “uzmeš” za ruku i izliječiš me? Važno je, moj poštovani prijatelju, da sam poslije ove dove počeo osjećati da mi se zdravlje poboljšava. Tada sam počeo tražiti neka jela koja su mi bila zabranjena. Supruga mi je branila a otac je govorio: “Dadnite mu, ionako će umrijeti, dajte mu da jede što god želi.” Počeo sam jesti hranu koja mi je bila zabranjena, ugodno sam se osjećao, a tijelo je nije odbijalo.

Poslije toga je dr. Semir Zemzemi, neka ga Allah blagoslovi, koji je bio direktor nekih medicinskih centara u Indiji i izvan Saudije, rekao: “Postoji nada da je ipak moguće obaviti transplantaciju jetre.” Rekao sam: “Zašto da ne? Razmotrimo sve moguće opcije, učinimo sve što možemo i oslonimo se na Allaha.” Rekli su mi da imam dva centra za transplantaciju: jedan u SAD-u a drugi u Egiptu. Po braći sam poslao sve nalaze u Centar u Egiptu. Prihvatili su uz obećanje da će konsultovati centre u Japanu i Francuskoj, pa ako oni kažu da se transplantacija može obaviti, učinit će to. Nakon petnaest dana su nas obavijestili da su primili mišljenje specijalista tih centara da se transplantacija ipak može obaviti.

Što je najvažnije, prošao je mjesec dana a ovaj rob Božiji nije umro. A bilo je rečeno da ću živjeti još samo mjesec dana i umrijeti! Ali, eto, nisam umro. Ušao sam u drugi mjesec još živ. Brat me nazvao i rekao da dođem u Egipat i uđem u Centar da obave potrebne pripreme za transplantaciju. Uputio sam savjete porodici, s njima se oprostio i otputovao u Egipat. Na aerodromu su me dočekali sa kolima Hitne pomoći, no ja sam išao pješke i osjećao i ubijeđen bio da me Gospodar moj izliječio. Osjećao sam da mi se dogodilo nešto potpuno nečuveno.

Došavši u Centar za transplantaciju, počeli su sa sistematskim pregledima i uzimanjem uzoraka jetre za analizu. Ljekar zadužen za liječenje je pitao: “Gdje je bolesnik?” Rekli su: “Bolesnik sjedi pred tobom.” “Ne, ovo nije bolesnik”, rekao je. “Ne, ne, to je nemoguće!”

“Ma, doktore, obavljenje su sve pretrage, snimanja, uzeti uzorci i poslani na analizu.” Doktor će: “Da, razumijem vas, ali pregledi koji su obavljeni ovdje i nalazi kazuju da ovaj čovjek nije bolestan.” Obavimo pregled ponovo, jer je moguće da je zakazao neki od aparata. No, nalaz je ponovo bio isti. Allahu ekber! Subhanallah!

Nema bolesti! Gdje je bolesnik?! Obavili smo pretrage na drugom mjestu, izvan ovog centra. I tu su svi rekli da nema bolesti. Potom smo sjeli i smireno popričali, da bi mi ljekar rekao: “Moj sinak, zašto insistiraš na tome da si bolestan? Ti nisi bolestan. Tvoja jetra je nova, presađena prije dva mjeseca. (Subhanallah) Dječija jetra, tek presađena. Čak nije poprimila ni prirodnu boju jetre. Idi, slobodan si!” Izašao sam ubijeđen da je moj Uzvišeni Gospodar uslišao moju dovu one noći kada sam Ga iskreno zamolio. Allahu ekber!

Vratio sam se u Kraljevinu. Obišao bolnice koje sam posjećivao. U koju god bolnicu sam došao, ljekar bi me upitao: “Šta se dogodilo? Jesi li obavio transplantaciju jetre?” Rekao sam: “Da.” “Gdje si je presadio?” Rekao sam: “Presadio mi ju je Gospodar svih svjetova.” Allahu ekber!

Život može biti vrlo bolan i gorak

Da život može biti bolan i nemilosrdan, svjedoči sljedeći istinit događaj, iz kojeg možemo izvući pouku i naučiti lekciju da nismo samo mi podvrgnuti kušnjama. Ovo je i dokaz da ima sve gore od goreg i teže od težeg. U prethodnom slučaju su ljekari predviđali da će pacijent živjeti samo mjesec dana, a u sljedećem će osoba doživjeti trenutačnu smrt. Ko ovo čuje i pročita, može da ne zaplače jedino ako je kamenog srca. Jer, ono što se njima dogodilo, svakome se može dogoditi. Pa, poslušajmo i sebe zamislimo u ovakvoj situaciji.

Njih dvoje su se upoznali, vjenčali i u braku sretno živjeli. Za dvije godine je rodila dvoje blizance. Pet mjeseci poslije porođaja, na poslu se nije osjećala dobro. Muž je bio izvan grada, na službenom putovanju. Otišla je kod ljekara i sve je izgledalo normalno. Vraćajući se kući, zamračilo joj se pred očima i dogodio se stravičan udes.

Hitno su je prevezli u bolnicu a vozač u drugom autu je odmah poginuo. Bila je u komi, a tri dana kasnije su ukopali preminulog vozača. Nakon šest mjeseci je izišla iz kome i pitala za svoju porodicu. Posjetili su je majka, sestre, brat, djever i svi su plakali. Čudila se zašto svi plaču. Pitala je: “Gdje su mi muž i djeca?” Majka je odgovorila: “Svi te čekaju kod kuće.”

Otpuštena je iz bolnice. Stiže kući. Djeca joj padaju u naručje. Na licu jedne kćerkice je primjetna tuga. Pita: “A gdje mi je muž?” “Muž te je napustio.” “Kako je to mogao uraditi, pa voljeli smo jedno drugo?” Nisu željeli da joj kažu da je muž, koji se s putovanja vratio ranije da je iznenadi, ustvari vozač kojeg je ona nesvjesno ubila. Allahu ekber! Subhanallah! La ilahe illellah.

“I nijedno živo biće ne zna u kojoj zemlji će umrijeti!” (Lukman, 34) Ne zna čovjek kada će, gdje i na koji način umrijeti. Rastanak je blizu a put dug. Pa, jesmo li spremni?

Sa arapskog i engleskog preveo i priredio Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, 24.02.2017. godine