U Memorijalnom centru Veljaci kod Bratunca klanjana dženaza i obavljen ukop jedne žrtve zločina iz Agresije na Bosnu i Hercegovine 1992-1995.

Danas, u utorak 8. maja 2018. godine, u neselju Hemlijaši kod Kalesije, sa početkom u 13:00 sati, bit će klanjana kolektivna dženaza i obavljen ukop posmrtnih ostataka osam, u ratu ubijenih, civila. Okupljanje članova porodica, prijatelja i zvaničnika iz političkog i javnog života otpočet će u 12:00 sati.

Bit će ukopani: Pašan (Ibrahim) Vildić, rođen 1966. godine; Ibrahim (Salkan) Vildić, rođen 1935. godine; Mujo (Salkan) Vildić, rođen 1939. godine; Mustafa (Hrusto) Vildić, rođen 1946. godine; Smajil (Alija) Vildić, rođen 1940. godine; Nedžib (Osman) Zulić, rođen 1934.godine; Ibrahim (Emin) Turkić rođen 1930. godine i Mustafa (Kadro) Kuduzović, rođen 1925. godine.

Čitav izvještaj sa kolektivne dženaze u Hemlijašima kod Kalesije čitajte u printanom predramazanskom izdanju Preporoda od 15. maja 2018. 

U šehitlucima Srebrenice će se zauvijek potvrđivati općeljudske vrijednosti za koje su se borili naši šehidi.

Početkom oktobra, nakon dugotrajne borbe s teškom bolesti, u svojoj četrdesetoj godini umrla je ili, kako to u islamskoj nomenklaturi stoji, preselila na Bolji svijet bh. pjevačica Azra Kolaković, poznatija kao Donna Ares. Dugo se Donna Ares nosila s ovom teškom i opakom bolešću. Ljudi su suosjećali s njom, davali su joj podršku na različite načine, od konkretne materijalne do one duhovne, molitvene. I kada je prostrujala vijest da je umrla, kada su portali i mediji objavili tu tužnu vijest, ljudi su javno izražavali svoju sućut i tugu, a vjernici su to iskazivali na način dove za nju. To su uobičajene dove i molitvene riječi koje se iskazuju za umrlu osobu. No, kada je ubrzo došla druga vijest, koja je kazivala da Donna Ares neće biti ukopana po vjerskom propisu i da joj neće biti organiziran vjerski obred, nego samo ukop i ateistička sahrana, bez ikakvih vjerskih obilježja, onda su uslijedile nove reakcije, potpuno šokantne. Neki su bili baš ogorčeni pa su reagirali krajnje neprimjereno, te su na tu vijest ovakve komentare javno objavljivali: “Sad mi nje nije žao, a bilo mi je žao, jer mislila sam da je muslimanka.” “Ateista, glupača glupa.” “Ovakvih mi uopće nije žao koji ne vjeruju u Allaha, eto, ko životinju su je zakopali.” “E za koga vi dovite, fuj, Bože sačuvaj! E sad nek gori!”

Postavlja se sasvim objektivno pitanje da li je u redu da neko ko se zove i predstavlja kao vjernik-musliman može pisati ovakve komentare? Šta kazati i poručiti ljudima koji su pisali i govorili na ovakav način, a predstavljaju se kao vjernici?

Otvoreno i rezolutno kažimo da su krajnje nepristojni i odveć odiozni komentari koje smo naveli da su objavljivani kao reakcije na ukop i ateističku sahranu Donne Ares, bez obzira ko god ih kao takve pisao. A takav govor je itekako neprimjeren jednom vjerniku i njegovim rječniku. Jedna od definicija vjere je i učtivo ponašanje i lijep govor. Dakle, vjera nije samo vjerovanje, ona jeste primarno vjerovanje koje se u javnom diskursu manifestira i kao lijepo ponašanje, dobar odgoj i pristojno izražavanje.

U Kur’anu stoji da je Uzvišeni Bog htio da su svi ljudi vjernici ili, pak, jedne vjere - On bi to učinio tako, ali nije. Mi vjerujemo da je stvar vjere kod jednog čovjeka primarno pitanje Božije Upute i Njegovog određenja, pa tek onda dolazi i čovjekov slobodan izbor. A sve je unutar Allahovog znanja. Tako da kako god okrenemo, to su stvari koje su prvenstveno određene - predestinirane, naš ih slobodan izbor potvrđuje, i sve to uopće ne može i ne smije biti razlogom da neko ko se zove vjernikom neprimjereno reagira, da kazuje ružne riječi i ostavlje pogrdne komentare. U svakom slučaju, svako će odgovarati za svoja djela i svoje riječi. Bez obzira ko god bio. Po učenju islama, za ljude koji odluče da im se ispraćaj napravi bez obreda i ne na način vjerskog propisa, za njih se ne može ništa konkretno učiti niti klanjati, ali isto tako to ne smije biti razlogom da se govore ružne riječi niti iznose uvrjede. To je nedopustivo. Muhammed, a.s., je ustao iz poštovanja prema jednoj jevrejskoj povorci, koja je prošla pored njega, Jevreji koji su nosili jednog svog umrlog i sahranjivali ga, kazavši da je to uradio iz poštovanja prema čovjeku, ljudskom biću, Allahovom stvorenju. Doista, nedostaje nam ne samo poštovanja za drukčije, nego, čini mi se, nemamo nikako ni osjećaja za druge. Postajemo netolerantno društvo, nažalost. Mi nismo sāmi na ovoj Planeti i u ovom svijetu. Bog je Onaj koji stvara, kontroliše i popravlja, nismo mi. On je stvorio sve ovo, Svemir, Zemlju i ovakav svijet u kojem živimo. Naše je da to poštujemo i da budemo dobri i još bolji. I to je stalan proces. Nije dovoljno jednom biti dobar, to je proces koji mora biti u progresu.

U ovoj kolumni, želim da iznesem i jedno drugo iskustvo povodom slične smrti, no, ipak različite. 11. oktobra sam na sarajevskom mezarju Faletići klanjao dženazu namaz jednoj relativno mladoj ženi. Zvala se Amra H. Preselila je u svojoj 45. godini. Imala je karcinom i borila se s tom teškom bolešću, ali to nije bio njen jedini strašni usud i jedina bolna datost. U ratu, 1992. godine, u stanu na Alipašinom polju pogodio ju je metak iz sijača smrti u leđa, direktno u kičmu. Ostala je nepokretna. Zadnjih dvadeset pet godina svog života, dakle, jedan veći dio, provela je u kolicima. Nekoliko dana nakon njenog ranjavanja, iz istog oružja, sijač smrti sa srpskih položaja na jednom sarajevskom trgu ubio joj je babu. Tu strašnu vijest sopćili su joj dok je bila u bolnici, teško ranjena. Imala je još majku, brata i sestru.

Bila je vedra osoba. Hrabra. Heroj. Vjernica, svaki je namaz klanjala. Na internetu, preko društvenih mreža, upoznala je jednog lijepog momka čak iz dalekog Pakistana. Počeli su intenzivno komunicirati i upoznavati se. Rodila se ljubav, Allah dao, a istinsku ljubav konačno samo Allah može dati. On dođe u Sarajevo, isprosi je i oženi. To što je ona bila u invalidskim kolicima i što je bila nepokretna – to njemu ništa nije značilo. On to zapravo nije ni vidio. Ljubav ima svoju optiku. Imali su lijep život. 
Na dženazi, dok smo klanjali i vršili ukop, ne znam ko je više plakao za njom, da li njen suprug ili njen brat. Gledao sam ih obojicu pored njene svježe humke, suze su im kapale po njenom zemljanom pokrivaču. Tražio sam riječi da ih utješim, samo su Božije dolazile u obzir i bile kadre pružiti utjehu. Sve je već određeno. Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Allah neće dopustiti da propadne nagrada onima koji su bili vjernici.

Ako niste uspjeli pratiti majke 31. marta na dan prve kolektivne dženaze u Potočarima kada uče Fatihe, Ja-sine i tevhid žrtvama genocida ili biti na kolektivnoj dženazi u Ahmićima 16. aprila i Vlasenici 22. aprila, pokušajte otići na bar jednu od kolektivnih dženaza koje slijede u dane kada su većina žrtava ubijani u genocidu počinjenom u BiH 1992.-1995.