Snaga onih koji su u Mekki zagovarali ideju pravednog društva nije bila u imetku i moći nego upravo u toj ideji – i njihov odgovor na prilike s kojima su se suočili bila je hidžra u Jesrib/Medinu koja je značila jasan i nepokolebljiv raskid s okovima sistema i poretka koji je u osnovi bio protiv islamskih principa jednakosti, pravde, dostojanstva i sigurnosti - i Bog je bio uz njih.

U životopisu Božijeg Poslanika Muhammeda a.s. jedan od centralnih događaja je hidžra iz voljenog grada Mekke u Jesrib koji je kasnije nazvan Poslanikovim gradom. Događaji koji su prethodili hidžri, dvogodišnje pripreme, te izlazak iz Mekke i putovanje u Jesrib ispunjeni su emotivnom dramom, čiji vrhunac se odigrava u pećinama brda Sevr. Kur’an Časni spominje upravo tu sliku u 40. ajetu sure Tevbe: „Ako ga vi ne pomognete – pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prisilili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: ‘Ne brini se, Allah je s nama!’, pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je – gornja. Allah je silan i mudar.”
Muslimanima je priča o hidžri uglavnom poznata, a i to da je kasnije, u vrijeme pravednog halife Omera r.a. određena kao početna tačka za računanje kalendara, to jest kao početna tačka jedne nove ere unutar svjetske historije. Ne slučajno, jer su muslimani njome načinili granicu između onoga što su iz prethodnog perioda isključili, šta su ostavili iza i onoga što su željeli da žive u ‘novom’ poretku, novom svijetu.
U godinama pred hidžru, građani Mekke iako slojevito povezani i umreženi, bivaju dovedeni u sferu sukoba, dinamiziranog procesa promjena svoje zajednice time što su spuštanjem Objave upućeni na fenomen koji je od njih tražio iskustvo susreta s ultimativnim monoteizmom s jedne strane i s druge, sa moralnim vrednotama koje podrazumijevaju jednakost ljudi, pravednost u postupanju i koje nisu omeđene društvenim konstruktima o ‘vrijednostima’ na temelju rasnih, etničkih, spolnih ili drugih odrednica.
Simbolički taj sukob generirao je temeljnu promjenu duboko utemeljenih kulturnih obrazaca unutar mekkanskog društva, i tako ‘sačuvao’ ideju ili božansku poruku o mogućnosti promjene lica i karaktera društva, ukoliko u njemu postoji makar mali broj onih koji vjeruju u tu promjenu.
Poslanikov autoritet i Poruka koju je s uvjerenjem nosio bila je dovoljna da društvo u kojem je živio započne proces redefiniranja svojih vrijednosti. Ovaj proces od tjeskobnog i neodrživog društvenog sistema koji reproducira nesigurnost i nepravde vodio je ka društvu u kojem je sigurnost svakog čovjeka zagarantirana. S obzirom na posljedice koje bi takav proces donio u tadašnjem mekkanskom društvu, njegovi zagovornici bili su primorani učiniti hidžru, ne samo da bi spasili svoje živote, nego ideju za koju je uopće vrijedilo živjeti.
Snaga onih koji su u Mekki zagovarali ideju pravednog društva nije bila u imetku i moći nego upravo u toj ideji – i njihov odgovor na prilike s kojima su se suočili bila je hidžra u Jesrib/Medinu koja je značila jasan i nepokolebljiv raskid s okovima sistema i poretka koji je u osnovi bio protiv islamskih principa jednakosti, pravde, dostojanstva i sigurnosti - i Bog je bio uz njih.
1440 godina nakon tog događaja, svjedočimo da, iako se slika svijeta promijenila, paradigme su ostale iste. Među ljudima su se ukorijenile duboke podjele, traju krvavi sukobi, moćni ugnjetavaju slabije, a nasilje velikih razmjera, nepravda, nedostatak sloboda i nesigurnost pokreću u zbjegove milione ljude.
Mi, muslimani, i danas vjerujemo i ponavljamo da smo ‘čuvari’ te ideje o pravednom društvu, dok su u isto vrijeme muslimani najbrojniji muhadžiri? Kakvo značenje nama danas ima hidžra? Na svjetskoj sceni je ‘mekkanski’ sukob, u raznim dijelovima svijeta, pitanje je samo na kojoj strani je većina muslimana. Šta je danas muslimanski odgovor na ratove, ubijanja, nepravde, izrabljivanja, rastući fašizam oko nas, totalitarne režime?
‘Ne brini se, Allah je s nama!’ – rekao je Poslanik, a.s, sakriven od pogleda onih koji su na silu pokušavali uništiti ideju dobra koju je nosio. Ko danas ima pravo i legitimitet da kaže ‘Allah je s nama’?

Poslanik, s.a.v.s., je u ovaj presudni događaj u islamu uključio omladinu, , mladiće i djevojke u cvijetu njihove mladosti. Uostalom, većina prvih muslimana su upravo bili mladići ili djevojke! Naše angažiranije uključivanje današnje omladine u razne islamske i druge pozitivne i humane projekte itekako bi ih udaljilo od savremenih pošasti i anomalija, kakve su nemoral, alkoholizam, droga i tome slično...

Hidžra je zakon u širenju velikih pokreta, jer su svi veliki umovi, nosioci ideja koji utiskuju svoj pečat događajima, morali se povlačiti iz svoje sredine, uslijed otpora, tražeći pogodnije tlo. Istu sudbinu su dijelili i Allahovi poslanici, jer je njihova sredina redovno manifestirala nerazumijevanje ili vrlo često otvoreno neprijateljstvo. Otuda hidžra nije svojstvena samo posljednjem Allahovom poslaniku, Muhammedu, s.a.v.s., nego i ranijim Allahovim poslanicima i njihovim narodima, tako da možemo slobodno konstatovati da je hidžra sunnet svih Allahovih poslanika.

Sjetimo se hidžre Ibrahima, a.s, kako se spominje u Kur’anu: „A Ibrahim reče: „Ja sam muhadžir (ja se selim) onamo kuda mi je Gospodar moj naredio“. (El-Ankebut, 26). Sjetimo se, takođe, hidžre Ja’kuba, a.s., sa svojim sinovima u Egipat, Musa’a i Haruna, a.s., u obećanu zemlju, Isaa, a.s., pred naletom Židova itd.Treba napomenuti da je hidžra svih poslanika bila naređena ili dopuštena od strane Gospodara svjetova, što je slučaj i sa hidžrom posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s. On nije preselio iz Mekke da je stalno napusti nego da se u nju ponovo vrati. Otuda, hidžra nije bijeg ili bježanje muslimana, kako neki orijentalisti žele imputirati, nego taktički mudar potez muslimana, koji preseljenjem iz Mekke u Medinu žele duhovno, moralno i vojno da ojačaju, kako bi uspješno nastavili misiju koja im je povjerena.

Žrtvovanje za vjeru

Pogrješno bi bilo shvatiti da je hidžra prvih muslimana bila historijska kategorija, koja je bila i prošla. Njene poruke treba da emaniraju u svakom vremenu i prostoru. Ona treba da se shvati, zavisno od situacije, u svom historijskom kontekstu, a to je da privremeno napustimo lokacije u kojima nismo kadri izvršavati Allahove naredbe ili u kontekstu riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s: “Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni ostali muslimani, a muhadžir je onaj koji ostavi ono što je Allah zabranio!” (Buhari).
Nije potrebno spominjati događaj hidžre onako kako se zbio, jer nam je on itekako poznat. Nama je neophodno u hidžri koja se desila 622. godine izvući osnovne pouke i poruke i sebe pronaći u njoj. Pouke i poruke ove veličanstvene hidžre su brojne. Spomenimo samo neke:
Allah Uzvišeni je vjeru učinio iznad svega na Ovome svijetu i nikakvu vrijednost ne predstvalja ni zemlja, ni domovina, ni bogatstvo, ni vlast, ni čast, ukoliko vjere nema ili ukoliko je devalvirana! Zbog toga je sve manje vrijedno i sve to se žrtvuje za vjeru! A nakon te iskrene žrtve, Allah nam vrati sve! Zar to nije vraćeno mekkanskim muhadžirima?!
Prije bilo kakvog djela ide promišljanje, analiziranje i sačinjavanje strategije. Vjerovjesnik, s.a.v.s., razvija perfektnu strategiju kada planira učiniti hidžru. Pogledajmo:
pravi selekciju i izabire najboljeg druga za putovanje – Ebu Bekra, r.a. Ukoliko bi bio neko slabijeg imana ili drugačije naravi, moglo bi se to negativno odraziti na tako važnu misiju i prekretnicu u životu muslimana;
ostavio je Aliju, r.a, u postelji, kako bi mislili da je u njoj Vjerovjesnik, s.a.v.s. i tako zavarao trag idolopoklonicima;
tajno je izašao na put ka Medini;
smjestio se u pećinu sa Ebu Bekrom, r.a, ali nije potjerao jahalice, kako ih ne bi idolopoklinici primijetili, a onda im je jahalice, nakon tri dana, dotjerao Abdullah b. Urejkit;
Ebu Bekrova sina Abdullaha, r.a, je zadužio da im noću donosi informacije o razgovorima idolopoklonika i njihovim planovima, a danju da sabire te informacije i prati njihova kretanja;
Amir b. Fuhejr je bio zadužen da dogoni stado ovaca u blizini pećine u kojoj su bili Poslanik, s.a.v.s., i Ebu Bekr, r.a., s ciljem da namuzu njihovo mlijeko i tako dođu jednostavno do okrjepljujuće hrane, ali i da, nakon Abdullahovog dolaska i odlaska u pećinu neutraliziraju tragove koje bi on ostavljao;
Esma, r.a, kao djevojčica, u koju niko nije sumnjao, bila je njihov glavni logističar za hranu i ona ju je redovno donosila u pećinu Sevr;
Abdullah b. Urejkit je bio određen za vodiča za Medinu, iako je bio idolopoklonik. Naime, ovaj idolopoklonik je bio ekspert za alternativne puteve do Medine, pa nakon provjere od strane Poslanika, s.a.v.s., on je izabran da taj posao preuzme i, kako smo, vidjeli, veoma profesionalno ga je i obavio! Naime, on je njih vodio onim putevima o kojima idolopoklonici nisu mogli ni sanjati i tako ih doveo do cilja. Ovim se želi ukazati na činjenicu da se i nemuslimani, koji su vrijedni, sposobni i znani mogu korisititi u raznim islamskim projektima!

Oslanjanje na Allaha Uzvišenog

Neizmjerno povjerenje i iskreno oslanjanje na Allaha Uzvišenog! Kada se Ebu Bekr, r.a, zabrinuo za Poslanikov, s.a.v.s., život i nastavak započete misije, nakon što je vidio stopala idolopoklonika iznad njihovih glava, Vjerovjesnik, s.a.v.s., ga je istinski smirio riječima: „Šta misliš, Ebu Bekre, o dvojici s kojima je Allah treći?!“ (Hadis bilježe Buhari i Muslim). Ovakvo snažno pouzdanje u Allahovu pomoć ističe i Gospodar svjetova u Svojoj Knjizi: „kad su njih dvojica bili u pećini i kad je on rekao drugu svome: „Ne brini, Allah je s nama!“ (Et-Tevbe, 40)
Ovo neizmjerno povjerenje u Allahovu pomoć manifestira se i u kritičnoj situaciji kada ih stiže Suraka b. Malik, želeći ih uhvatiti ili ubiti. Poslanik, s.a.v.s., je mirno učio Kur’an kada mu je Suraka prilazio, pa je pao i on i njegov konj i bezuspješno se vratio u Mekku!!!
Vjerovanje da su Allahove riječi iznad svih drugih riječi i da Njegove riječi nisu poput ljudskih. U to su se uvjerili idolopoklonici koji su čuvali da Poslanik, s.a.v.s., ne izađe iz kuće, ali kada im je on proučio 9. ajet sure Ja-Sin: „i kao oni ispred kojih i iza kojih smo pregradu metnuli i na oči im koprenu stavili, - zato oni ne vide“, njih je san zahvatio da nisu primjetili Vjerovjesnikov, s.a.v.s., prolazak pored njih!
Uloga omladine u islamskim projektima! U ovom slučaju se vidi da je Poslanik, s.a.v.s., itekako uključio omladinu u ovaj presudni događaj u islamu. Uključio je Aliju, Abdullaha b. ebi Bekra, Amira b. Fuhejra, Esmu bint ebi Bekr, dakle, mladiće i djevojke u cvijetu njihove mladosti. Uostalom, većina prvih muslimana su upravo bili mladići ili djevojke! Naše angažiranije uključivanje današnje omladine u razne islamske i druge pozitivne i humane projekte itekako bi ih udaljilo od savremenih pošasti i anomalija, kakve su nemoral, alkoholizam, droga i tome slično!
Brojne se, uistinu, pouke i poruke hidžre koje ovom prilikom ne možemo navesti, Nadamo se, da će i ovo nekoliko navedenih pouka i poruka biti podsticaj da ovih dana razmišljamo više o ovom presudnom događaju u historiji islama i da ga kompariramo sa našom hidžrom iz nedavne agresije na Bosnu i Hercegovinu i analiziramo: koje su to sličnosti, a koje različitosti između ove dvije hidžre, koje bi trebale spajati iste niti? Istinska i nepokolebljiva vjera u Allaha, Jednog i Jedinog i žrtvovanje svoga komoditeta za ideju koju zastupamo – zasigurno su pouke i poruke hidžre koje bismo trebali imati na umu i o njima razmišljati.

Da bi obezbijedio slobodan način vjerovanja u jednoga Boga i spasio muslimane od kandži nevjerničkih Muhammed, a.s. se preselio iz Mekke u Medinu. Za sva poslanička kretanja, kako kod Muhammeda, a.s., tako i kod ranijih Allahovih poslanika, jeste zajedničko da je to Allahova naredba i da se tim preseljenjem tražio bolji put za prenošenje Božije riječi i Božije volje među ljude. Poslanici nisu ništa činili po hiru svome, nego je to bila objava koja im se objavljivala i zašto slobodno ne reći da je Allah dž. š. zahtijevao hidžru od poslanika kako bi im pokazao da se na taj način mogu riješiti mnogi problemi i dokučiti željeni rezultati.
Jedan od podsticaja hidžre jeste i Kur’anski ajet u kojem Allah dž.š. kaže:
“Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja i slobodu, a onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna, a Allah mnogo prašta i milostiv je.”
(En-Nisa, 100)
U tefsiru Taberija se za ovaj ajet kaže: “Allah dž.š. obavještava čovjeka da će mu hidžra proširiti prostor i pružiti slobodu. Slobodan čovjek će doći do opskrbe i iz neimaštine će doći do bogatstva. Sloboda puni duše vjernika koji su se borili sa problemima, brigama i mukama koje su im zadavali mnogobošci u Mekki.” Kroz hronologiju dešavanja prilikom hidžre neminovno se susrećemo sa podacima koji opisuju samo putovanje i napuštanje Mekke u grupama. Na tom putu dolazimo do događaja koji se zbio u pećini Sevr što je zasigurno upečatljiv prizor za nas koji to posmatramo izdaljine.
Fascinantan prizor prilikom dolaska u Medinu je taj što je Poslanik zatekao veliki broj ensarija koji su htjeli da ga počaste i ugoste. Trebalo je donijeti veoma mudru odluku o tome. Riješili su da izgrade prvu džamiju, ali se odmah postavio jedan problem: “Na čijoj zemlji?” Jer, svi su nudili svoju zemlju. Poslanik je našao kompromis, pa je njegova deva sjela gdje je htjela, a to je bilo rješenje gdje će se praviti prva džamija, a da se pritome niko ne naljuti. Ova odluka je oduševila i obećala visoku poziciju za islam i muslimane u Medini. Gradnjom prve džamije zakopani su i temelji prve islamske institucije iz koje će poslije izrasti i država.
Poslanik je dolaskom u Medinu zatekao različite religije, narode i plemena. Jevreji su bili veoma utjecajni, ali su bili međusobno zavađeni, pa je bilo potrebno uravnotežiti situaciju među njima. U misiji islama se moramo služiti bistrinom uma koji će znati pronaći kompromisno rješenje koje će višestruko biti u službi čovjeku i njegovom potomstvu. Prvi korak hidžre, preseljenja iz Mekke u Medinu je najteži korak, a njeni ostali koraci se protežu sve do osvojenja Mekke.
Poslanikovi ashabi su ga uporno slijedili i sa njim zajedno žudili za povratkom u svoje rodno mjesto koje su silom morali napustiti. U selima njihovim se ugnijezdila mržnja prema mušricima koji su ih proganjali, zlostavljali i mučili, a pri tome su im uništili dio života i imovinu. Imajući u vidu porijeklo, navike i običaje Arapa možemo kazati da je hidžra prihvaćena kao jedan normalan korak koji donosi bolje sutra, kao i blagostanje za kojim veoma žude. Narod koji ima navike i običaje ne bi tek tako donio odluku da krene u neizvjesnost da bi spasio i gradio novu zajednicu.
Bratimljenje muhadžira i ensarija je bila do tada neviđena pojava da se ljudi mogu tako iskreno postaviti prema onima koji su se napatili i došli u novu sredinu bez ičega svoga. S druge strane muhadžiri svoje bratimljenje pokazuju sa punim poštovanjem i respektom, a sve to argumentirajući Kur’anskom podlogom. Allah dž.š. kaže:
“Oni koji vjeruju i isele se, i bore se na Allahovom Putu i oni koji daju sklonište i pomažu oni su zbilja pravi vjernici; n jih čeka oprost i obilje plemenito.”
(El-Enfal, 8.)
Allah Uzvišeni u bratimljenju nagrađuje obje strane, a radi se o vjernicima, onda nije čudo što su jedni s drugima dijelili svoju imovinu, kuće, odjeću, zajedno su radili i ubirali plodove svoga rada, a da pri tome nisu pokazivali nezadovoljstvo. I danas su muslimani na velikom iskušenju i preživljavaju vrlo nezgodnu etapu misije islama na Dunjaluku. Ali, mi nećemo pučeni hidžrom i iskrenim nijjetom se boriti da pobijedimo zlo koje danas napada i uništava mnoge ljudske tekovine i vrijednosti.
- Život je takav da on u sebi ima svoju svrhu i namjenu. Određene pojave u životu imaju svrhu da čovjeka upozore, a neke da ga kazne za određene postupke u životu i radu. Za ovakva stanja Allah dž.š. kaže: “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio, hvaljen Ti budi, i sačuvaj nas patnje u vatri.” (Alu Imran, 191.)
- Hidžra prvih muslimana je izgledala kao kazna, ali vjernik će odmah primijetiti da za vjerovanje i činjenje dobra Allah nagrađuje, a ne kažnjava. Oni koji ne vjeruju u Allaha žele na svaki način sankcionisati vjernike zbog njihove vjere i superiornosti u odnosu na nevjerničke skupine. Vjernici su znali da je to samo jedno iskušenje koje im je Gospodar dao da bi učvrstio njihovo vjerovanje.
- One koji su odani Allahu dž.š. danas vidimo da su razasuti po svijetu, ali su zato svugdje veoma dobri i korisni kao autentični predstavnici svoje vjere, kulture i nacije. Dospijevši u tuđinu savladali su razne jezike i originalno predstavljaju događaje i njihova stradanja. Dakle, sva iseljavanja su bila iskušenja na kojima su neki pali, a neki su savladali i položili.
- Hidžra prvih muslimana je iznjedrila najistaknutije pojave, a ogledaju se u predanosti vjeri, obostranom raspolaganju imovine, dozvoljenom kompromisu, odgovarajućem bratimljenju, traženju islamskog rješenja za određena pitanja, opraštanje grješnicima, pomirenje sa nasilnicima i progoniteljima. - Sedam ovih pojava hidžre otkrivaju tajnu uspjeha prvih muslimana, ali i današnjih muslimana u borbi za opstanak u islamu i adekvatnu poziciju islama i njihovih vrijednosti.
− Prvi muslimani su bili predani islamu pa su se tako lagahno upustili u obavljanje hidžre, preseljenje u novu sredinu, novi početak i neizvjestan povratak u Mekku.
− Naša predanost islamu će sigurno rezultirati pozitivno, jer i do sada smo predanošću islamu postigli velike rezultate. Da nas vjera nije nosila, ništa od toga ne bi danas bilo.
− Nije primjereno iznositi podatke da su muslimani najugroženiji narod u svijetu i da pored bogatstva koje im je Allah dž. š. podario ipak umiru od straha i gladi.
Nema boljih savjeta od već isprobanih, od onih koje nam nudi naš učitelj poslanik Muhammed, a.s. Omer ibn El-Hatab, r.a., je rekao: “Čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., kad kaže: Djela se vrjednuju samo prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što je naumio. Onaj ko se preseli Allaha i Poslanika radi, njegova hidžra jeste radi Allaha i Poslanika. Onaj ko se preseli iz jednog mjesta u drugo radi kakvog ovozemaljskog interesa ili radi žene s kojom se naumio oženiti njegova seoba je radi onog zbog čega se preselio” (Buhari, Muslim i dr.)
Hidžra nas tjera da neke stvari ostavimo, a neke da prihvatimo. Da ostavimo praznu priču, a da se prihvatimo posla. Da ostavimo naivnost, a da prihvatimo ozbiljnost naše sudbine. Da ostavimo međusobno nepovjerenje, a da prihvatimo bratsko povjerenje. Da ostavimo neznanje, a da prihvatimo znanje. Da ostavimo lažno prijateljstvo, a da prihvatimo istinsko prijateljstvo. Da ostavimo sve ono što je štetno za našu vjeru, porodicu, džemat, domovinu i Ummet, a da prihvatimo sve ono što je korisno za našu vjeru, porodicu, džemat, domovinu i Ummet.
S ovim mislima molim Allaha dž.š. da nam u Novoj hidžretskoj 1439. godini omili vjeru muhadžira i obistini bratsku ljubav ensarija.
Amin!

Posljednjih godina, obilježenih našim pokušajem da oživimo svoje islamsko biće, sve više pažnje posvećuje se i pitanju hidžretskog kalendara a samim tim pred svakog od nas postavlja i pitanje, koliko znamo o hidžri? O hidžri kao pojmu i Hidžri kao historijskom događaju koji označava seobu Poslanika islama i prvih muslimana z Mekke u Jesrib (današnju Medinu).