PREPOROD: Profesor Adnan Silajdžić u jednom intervjuu je kazao da nema istinske pobožnosti bez kulture, a Tarik Ramadan da se religija odvija i nastaje u kulturi. Kako gledate na kulturu i ko je određuje u BiH?
HASKOVIĆ: Neznano mi je u kom značenju i jedan i drugi koriste termin 'kultura', u kojem opsegu i s kojim sadržajem koriste taj pojam. Istraživači kulture ne vjeruju u urođenu neutralnost pojmova, već su oni društveno disciplinirani pomoću diskursa koji su im posvećeni. Možda, po Silajdžiću, kultura emanira iz religije, kao drugo agregatno stanje. Lijepo to kaže slikom Rešid Hafizović, kako je islam bistra voda koja poprima boju tla preko kojeg teče. Stoga, pošto je kultura u javnom prostoru toliko prisutna da se skoro pa izlizala, ne bi bilo naodmet napraviti malu šetnju po pitanju kulture. Najprije, ona ne podrazumijeva tek skup umjetnosti i duhovnih ideja, već sve navike i sposobnosti koje je čovjek stekao kao član društva. Pa tako Arnold Tojnbi riječ 'društvo' koristi kao sinonim kako za kulturu tako i za civilizaciju, iz Špenglerove terminologije, Propast Zapada, za koga je civilizacija neminovna sudbina kulture. No, dok je za Špenglera kultura vezana za razvoj bujnog stvaralaštva, civilizacija koja neminovno slijedi vezana je za razdoblje razmišljanja, organiziranja i traganja za materijalnom udobnošću. Tako mu je klasična Grčka oličenje kulture, a cezarski Rim civilizacije. Pređen je put od ljepote grčke poezije do imperijalizma rimskog prava. Ruski formalisti, opet, definiraju kulturu kao globalni sistem, u sebi organiziranu cjelinu, sa zasebnim podsistemima. Dakle, kao skup funkcionalno zavisnih jezika na kojima kultura govori: mitologija, religija, filozofija, nauka, sve umjetnosti. Tako bi poliglotizam bio temeljna odlika kulture. Iz izloženoga proizilazi da je kultura šira od religije i da zasigurno može bez nje. Čini mi se interesantnom Malufova distinkcija, koji religiju označava komunitarnom, a kulturu pluralnom. I sam je svjedok da se može pripadati u isto vrijeme dvjema kulturama: Arap, Abasid, frankofon, ali samo jednoj religiji – on je bio katolik. A podijeljeni diskursi (kulture) tako intenzivno prožimaju naše opažanje svijeta, što dovodi do kolektivne fikcionalizacije.
Sve u svemu: kultura je nestabilno, agonističko polje različitih diskursa koji se međusobno nadmeću za preuzimanje vlasti nad kolektivnom imaginacijom. Riječ, kako vidimo, nije nimalo bezazlena: kao moć uticaja na svijet putem djelovanja na predstave o njemu, kultura je osnovno sredstvo simboličke nadmoći.
No, presudno je ko ima riječ, čija se sluša, dakle: ko je gospodar priče! Iako fikcija, itekako ima društvene efekte: Gorski vijenac, Na Drini ćuprija, Smrt Smail-age Čengića itd.
Ono što doživljavamo u svijetu i ono što se dešava u jeziku, upozorava De Man, pripada različitim porecima. I kad god ih poistovjećujemo, upadamo u zamku zablude, koju on naziva estetičkom ideologijom: miješanje jezičke i prirodne stvarnosti. Jer, ne zaboravimo: priroda ne govori, to čini samo čovjek.
Želim podržati Preporod
PREPOROD: Šta je za Vas kultura pamćenja u kontekstu ljubavi prema vlastitoj domovini?
HASKOVIĆ: Moj otac je do smrti držao da u Stambolu sultan sjedi i jedina ga briga sijedi kako Bosnu pod skute da vrati. Mi smo valjda jedini narod na svijetu koji veliča svog Osvajača. I maćehu-tuđinku priljubiti kao rođenu i toliko urasti u nju da smo majku i zaboravili. Neka djedovska hiža bude otvorena za sve strane slova. I djedovska hiža širom otvarala vrata pred onima koji su bježali i s Istoka i sa Zapada, a zatvarala ih pred onima što ih gone. A za takvu Bosnu fra Petar Aranđelović će reći da nije niti teritorijalna niti etnička niti religijska činjenica, već da je ona civilizacijski domet. Nešto poput Španije prije rekonkviste. I stalno je ugonili u pravu vjeru, a ona se držala svoje riječi, tvrdo, baš kao što ju je i u kamen urezivala.
Ta zemlja grešnika-heretika je ostavila iza sebe kamenu biblioteku: šute ko kamen, a kamenje govori.
Po Borhesu: Mi smo svoje vlastito pamćenje / Onaj himerički muzej nepostojanih oblika / Ona gomila razbijenih ogledala. Sjećanja, pohranjena u nama, nisu uklesana u kamen, ne samo što godinama blijede, već se mijenjaju i poprimaju čudne obrise. Sjećanje je uvijek stilizirana rekonstrukcija, a ne fotografija prošlosti: teško je poreći da je određeno djelo bilo počinjeno, no vrlo je lahko mijenjati razloge koji su doveli do tog djela i osjećaje koje je u nama to djelo pobudilo, jer su duševna stanja po prirodi nestalna, a sjećanja na njih još nestalnija (Primo Levi).
Tako i Pesoa, listajući neke nedovršene elegije nalazi stih 'pun žalosti nad ovim vremenom što prolazi', ne znajući kako nastaviti, jer više nikakvu žalost nije osjećao, odustaje: pun žalosti nad onim vremenom kad je žalost još osjećao. Ono što je jedan čas istina u međuvremenu postaje laž. Ali život se priča i čovjek na kraju počne vjerovati u priču koju je toliko puta ispričao da se samo i sjeća priče, a događaj je odavno iščilio. Ili, kako to već Alisa u zemlji čuda kaže: 'Mogla bih vam ispričati svoje doživljaje tek od jutros. Ne bi imalo smisla vraćati se na jučer, pošto sam onda bila sasvim druga osoba.'
A što se tiče naših značajnih pisaca, u vezi s tim, obilježavanja nekih bitnih datuma, valja imati u vidu da je književnost u postsocijalističkom kulturnom modelu izgubila opću važnost, postala gotovo privatna priča, koja još zanima uske akademske krugove, pisce i pokojeg čitatelja, koji još dijele istu strast. Davno je to prorekao Osip Mandeljštam: Poezija se cijeni samo u onoj zemlji gdje se za nju plaća glavom.
A, drugi Poljak, Herbert, otkrio mi je zašto sam preživio rat: Spašen si ne da bi živio / Imaš malo vremena / Moraš dati svjedočanstvo. U mojim pjesmama niko nije preživio, tolikima se ni za grob ne zna, pa: neispisani iz knjige živih / neupisani u knjigu mrtvih / ni živi ni mrtvi zanavijek!
PREPOROD: Česlav Miloš je negdje kazao da je uvijek težio za nekom formom koja ne bi bila previše poezija ni previše proza. Nekada mi se čini to mogućim u Vašim djelima.
HASKOVIĆ: Uvijek sam bio podozriv prema piscima koji su njegovali uglađen izraz, čija je misao poput lista iskovanog metala ističe sjaj na račun suštine, nešto poput hladnog kreketanja virtouza. A, onda se desio Česlav Miloš: dubok, nepretenciozan, s riječju koja je prozor na svijet, a iznad svega čovjek: spreman da izvrne džemper naopako i pokaže sve mane na naličju: krzotine, priveze, ušitke, promašen bod. Neka riječ rodna bude jednostavna/ Kako bi svak' riječ koji čuje/ Jabuku vidio, rijeku ili okuku/ Kao što vidi kad sijevne ljetna munja. Ostajući između proze i poezije, traži savršenu prozu, koja slobodno teče, iskovana u versetima. Nešto kao ritmizirana proza Kur'ana, sa skrivenim unutarnjim rimama i melodijom koja nagoni na ples i tvrde aliteracijske čvorove da se razvežu i puste glas, što sve tvori jednu savršenu strukturu, koju je moguće napamet naučiti samo u originalu, i zato - Majka Knjiga.
A, drugi Poljak, Herbert, otkrio mi je zašto sam preživio rat: Spašen si ne da bi živio / Imaš malo vremena / Moraš dati svjedočanstvo. U mojim pjesmama niko nije preživio, tolikima se ni za grob ne zna, pa: neispisani iz knjige živih / neupisani u knjigu mrtvih / ni živi ni mrtvi zanavijek!
Pa im moje pjesme dođu kao kenotafi, neki moj imaginativni mezaristan. Otuda ta moja nelagoda kad moram javno pročitati neku svoju pjesmu. Prvi je to primijetio Faruk Dizdarević: Njegova poezija nije za trgove, tribine, za javna izvođenja. Ona te traži, i ako te nađe: onda si njen. Na nastupima, nerijetko, čitam tuđu poeziju, ali samo onu koju osjećam kao svoju: Miloš, Ruževič, Šimoborska, Herbert. Zapravo, jedino poljsku poeziju, jer je ona odbila da se skloni u zaklon gotovih obrazaca kako bi se suočila sa realnošću: da vidi koliko je u stanju da je podnese. Tako će Miloš reći: Moje pero je lakše od pera kolibrija / Ali kako pjevati u zemlji / Gdje se noga sapliće / O nesahranjene kosti mojih najbližnjih.
Fotografija moga kraja
PREPOROD: Kako bi izgledala jedna Vaša drama ili, pak, drama po motivima Vaših pjesama kako bi publika likove iz Vaše poezije, i sve ono što ide s njima,upoznala i kroz ovu formu?
HASKOVIĆ: To bi valjda trebali uraditi ljudi od struke. Oni koji se bave scenom. No moji likovi su čudnovat svijet, snaći će se i na onom svijetu, izgubit će se na pozornici. Svikli izmalehna na šamare, i ne haju, ali bi ih aplauzi oborili s nogu, umrli bi od stida.
Još o lokalnosti mojih likova: šejh Ahmed iz Žepe, na sva se usta kleo da ih je sve vidio, oživljene u Žepljacima. A Ahmed iz Žepe je tvrde riječi, valja mu vjerovati!
PREPOROD: Neobično, ali prve stihove uopće koje sam naučio jesu oni iz Jame. Ne pravim paralelu između Vas i Gorana Kovačića, niti to znam, ali kada sam se u medresi upoznao s Vašim stihovima sjetio sam se, ili bolje: osjetio sam, a oba glagola imaju isti korijen, te naučene stihove.
HASKOVIĆ: Osim srodstva po riječi - izvjesne riječi biraju izvjesne pjesnike - ja i Goran dijelimo i isti prostor: moje mjesto rođenja je i Goranovo mjesto smrti: U planini mrkoj nek mi bude hum / nad njom urlik vuka crnih grana šum / ljeti studeni vihor, zimi dubok snijeg. Goranova pjesnička slika akustička je fotografija moga kraja. Sve je tu, samo mu fali hum, pa makar: besput da je do njeg neprohodan strm / i niko da ne dođe do prijatelj drag / i kada se vrati nek poravna trag.
Krv je moje svetlo i moja tama. Hrvatski pjesnik upjevava zločin ljudi svoje krvi, počinjen nad ljudima tuđe krvi. Ovdje je moral iznad estetike. Rezane u mramoru, njegove riječi: Posljednje svjetlo prije strašne noći / bio je bljesak munjevita noža/ i vrisak bijeli sad u sljepoć i/ i bijela, bijela krvnikova koža… meni su se od prvog čitanja urezale u mozak i ponijet ću ih na Drugi svijet. Herojsko pripovijedanje povijesti, upozorava Mišel Fuko, ima za cilj naglašavanje prava sile i intenziviranje njenog sjaja. Za suzom kad odem u rodni kraj i udijem se u crne šume, spomenem se Gorana: još tumara Perućicom, od Prijevora do Tunjemira, na putovanju nakraj noći. Prijatelj ili draga osoba živi unutar nas poput duha, koji zamagljuje liniju što dijeli život od smrti. Poput pauka, sav se rastvara u graditeljskom tkanju svoje mreže, pjesnik se rastvara u riječi, i nije mrtav, sve dok njegova riječ, oživljena našim dahom, teče iz naših usta. Nerijetko mi se iz srca otkine, kao da dopire izvan mene, Brankovo žalovanje Gorana:
Noć prevelika za moje zvezdano čelo
u šumama nekim crnim nepoznatim
I drvo je reklo: nemoj. Jutro moje belo
ime ti ostavljam kad ne mogu da se vratim
Pčele sleću na leš koga nema
Zvona odlaze u prostor crnim stepeništem
Moj je završen dan. Al' se na počinak ne sprema
san moj iza brda gde mrtav sebe ištem.
I onda mi se desi! Prije deset godina, sa svojim prijateljem, poznatim pjesnikom toliko poznatim da mu ne moram ni ime reći, hodim po šumama nekim crnim, a poznatim, a on će ti meni, na pomen Gorana: “Znaš li ti da su Goran i Nazor bili ljubavnici?“ I tad mi sinulo da moj prijatelj, pjesnik, i ja nismo iz iste priče. Moj prijatelj, inače veliki ljubitelj žena, nikako da oprosti Goranu: onako mlad, tek trideset, a ljubovati sa starcem od preko šezdeset!
Moj prijatelj, bit će, najveći stilist u našem jeziku, zazire od sirove stvarnosti i daje joj za pravo tek kad je estetski pripitomi, ucakli do sjaja: da ti zasjeni vid. Ali, već i sama obdarenost za stil, oblik i izraz, upozorava Tomas Man, uslovljava taj hladan i rafinirani odnos prema čovječnom, čak izvjesno siromaštvo i pustoš u čisto čovječanskim osobinama. Pisci i umjetnici se pozivaju na savršenstvo kao najveći argument. Ali, onda nam je svako savršenstvo, slijedeći Mana, po Časlavu Milošu, opterećeno teškim dugom: kao neka vrsta moralnog defekta, čak neka vrsta osvete životu.
Galou je nastavnik književnosti, u svojoj genijalnosti, proglasio idiotom. Perelman, za rješenje Poenkareove hipoteze, stare stotinu godina, odbio je otići u Madrid i primiti nagradu od milion dolara. Umjesto u Madrid otišao u brezik, brati gljive, uz izgovor: Šta je milion dolara za nekoga ko zna kako funkcionira Svemir? To su moji junaci!
Poezija ne predstavlja stvarnost, ali upućuje na nju
PREPOROD: Kada spominjemo mjesta rođenja, u Vašoj poeziji toprak ima značajnu ulogu?
HASKOVIĆ: Za oca, ratara, pišem: Samo ga nemoj u ratnika / Otišao je dovraga / Tuđina mu je preko kućnog praga / A kućni prag je Drina. Isidora Sekulić napisa: Mi na licu nosimo crte svojih krajina, prije negoli crte svojih roditelja. Djetinjstvo je bunar bića i čovjek je živ sve dok to dijete u njemu živi. I kad čovjek zastari sveže ruke u krilu: koščatim prstima kopa i traži / bajke u plavetnilu / nesretno djetinjstvo (Trakl). Tako nekako, čovjek do vaktisahata ostaje nesvareni grumen djetinjstva. To je taj moj svemir – Sutjeska, izgubljena zauvijek za one koji su rođeni na drugim vodama. To nije tek prostor, puka geografija, prije je jedan palimpsest na kojem je sve zapisano: i moja povijest, povijest mog roda, mog naroda, povijest moje zemlje. A i jezik je tu koji niče iz zemlje valja ga uvijek misliti u vezi sa zemljom. I život sav položen u jeziku, kako to i biva, da životne forme prate jezičke forme – pluralitet života i pluralitet jezika. I kultura, ma kako rafinirana i otmjena bila, ne smije nikako smesti s uma da vodi porijeklo sa zemlje: colere – oplemeniti tlo, obrađivati zemlju. I vjera u Riječ kojoj teži cijeli svemir: stvari predstavljene u jeziku bivaju “jače osjećane“ (Šklovski). Poezija ne predstavlja stvarnost, ali upućuje na nju, tako da preoblikuje prirodu stvarnosti koja dobija osobine onoga koji o njoj govori: Stvarno je samo ono što je izrečeno/ Ono što nije izrečeno postaje nestvarno.
PREPOROD: Možda je suviše privatno pitanje, ali s kojim ljudima od pera pijete kahvu i jesu li samo oni društvo jednog pjesnika?
HASKOVIĆ: Pisci nikad nisu bili moji junaci, niti mi je ikad bilo jasno kako pisac može biti genije. Genijalnost se ogleda u fizici, matematici, kao recimo: Ajnštajn, Norvežanin Abel, Indijac Ramanudžan, Rus Grigorije Perelman, najveći živi genije, oni su moji junaci! Francuz Evariste Galoa, kao srednjoškolac je dosađivao Francuskoj akademiji rješenjima iz matematike, bio je stotinu godina ispred svog vremena. Ramanudžan, samouki genije, kojemu je svaki prirodni broj bio prijatelj, taj vjernik, za koga je svaka jednačina beznačajna ako ne sadrži Božiju namisao. Galou je nastavnik književnosti, u svojoj genijalnosti, proglasio idiotom. Perelman, za rješenje Poenkareove hipoteze, stare stotinu godina, odbio je otići u Madrid i primiti nagradu od milion dolara. Umjesto u Madrid otišao u brezik, brati gljive, uz izgovor: Šta je milion dolara za nekoga ko zna kako funkcionira Svemir? To su moji junaci! Nije slučajno da mi je žena fizičar, niti je slučajno što sam se odmah primio na jednog pjesnika, Nenada Tanovića, koji je sjajan fizičar. Može li se zamisliti pisac u ulozi Perelmana? Gorostas Fokner, pri pregledu prispjele pošte, okrenuo bi koverat prema svjetlu, i ako ne vidi u njemu ček, bacao bi ga u korpu. Rijetki su pisci koji mi, kao ljudi, nešto znače: previše su mi od papira, ne doživljavam ih kao žive. Valjda stoga što i nemaju život, ne preostaje im drugo do da ga izmišljaju. Otuda i taj paradoks pisca: intimniji je sa anonimnom publikom no s rođenom djecom. Što je i razumljivo: djeca ih dobro znaju da bi ozbiljno uzimali njihove javne uloge. Puna im usta sebe, pljuju svisoka na sve oko sebe - nepriznati zakonodavci svijeta. Nije slučajno da su na prvim izborima u većini postsocijalističkih zamalja pisci postali predsjednici. Upitate li se ikad: u čemu je razlika između dobrog lažova i dobrog pisca? Jedino u tome što je pisac uvjerljiviji lažov; jer za razliku od romana, životu ne treba uvjerljivost. Nedavno u Zagrebu: aktuelna pandemija COVID-a i straha, plus kiša, hladno, onda još pride i zemljotres. E, što ti je život: nesamjerljiv s poimanjem, s nekakvim smislom. A kad bi sve to tako pisac stavio u roman, čitatelj bi već kod “zemljotresa“ bacio iz ruku knjigu. I fino izašao napolje da mu se barem nešto desi.
Ipak, pet godina sam pio kahvu sa Zilhadom Ključaninom: on i ja sami, nikad niko treći, jer masa počinje kod tri. Ostavio me je prije četiri godine bez riječi. Njegovo je mjesto ostalo prazno, jer nijedan živi čovjek ne može zamijeniti mrtvog. Još se osvrćem na svakom ćošku Dobrinje, nadajući se čudu.
Tu je sad Faruk Dizdarević, zna izvajati glavu prijatelja iz duhanskog dima; Marko Vešović, ne zna se koji je u njemu veći: čovjek ili pjesnik! Dugujem im zahvalnost za dobro čitanje moje poezije i dobru riječ. Izvan pisaca, imam društvo za kahvu za poželjeti: moj rođak Smajo, tvrda vjera; Nedžib, Čovjek na dvije noge, stari drugar Ibro, diverzant za priču, legenda – sav mu imetak iz rata metak u mesu, nosi ga kao ulaznicu za onaj svijet, ili da mu tamo saliju stravu od ovog svijeta; zatim Ahmed iz Žepe. Jednoć ja i on sijelili do ponoći, u čudu: 'Kad prije ponoć, maločas sjeli, a imamo priče i do pijevaca?!' Eto, takve ljude volim, koji zbore kad imaju šta reći, a ne zato što se to od njih očekuje.
A, baška Mirzet Hamzić! Čuvena kuća Hamzića, njemu dugujem svoje najbolje, još bolje: svoje jedine čitatelje, koji bi redovno postajali moji prijatelji. I to je najveće dobro koje mi je knjiga donijela! I leći ću pod dugom: ali kako mu vratiti prijatelje!
Pa redom: Kadić – vulkanska snaga, filozof, plus pjesnik; Hafe, najbolji hatib od Mašrika do Magriba; hafiz Riči, nosi kuraž do koljena; mačo Meha; Hamza, rijedak čitatelj-posvećenik; Rašid – tvrde oči: ne može izbiti na Drinu, a da je ne prepliva u svako doba.
Cijeli intervju u štampanom i digitalnom izdanju Preporoda
