50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Ozbiljna promjena uvijek znači da će neko nešto izgubiti

Autor: Razgovarao: Elvedin Subašić Februar 26, 2021 0
Alibašić: Nestručnost i etnička politizacija opet su priča za sebe, ali ne bih sad o tome. Korupcija nas nagriza sistemski i galopirajuće. Alibašić: Nestručnost i etnička politizacija opet su priča za sebe, ali ne bih sad o tome. Korupcija nas nagriza sistemski i galopirajuće.

Za Preporod govori profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu i prodekan za nastavu dr. Ahmet Alibašić

PREPOROD: Nakon pobjede Bidena, u Bosni se pojavila nada u angažiraniji pristup američke vlade prema ovom dijelu Evrope, konkretno BiH. Kako stoje ta očekivanja spram realnosti?

ALIBAŠIĆ: Kad je Barak Obama postao predsjednik, napisao sam da se lakše diše. Isto bih sada rekao. No, to je samo prilika. A mi smo majstori da propustimo priliku, a onda jadikujemo kako je situacija teška i kako se ne može ništa. Pogledajte samo odnose s Hrvatskom. Desetak godina smo u Banskim dvorima u Zagrebu imali prijatelje. Jesmo li iskoristili te duge godine? Jesmo li išta riješili sa RH? Sad se pravimo kao da te prilike nisu nikad postojale. Isto je s Bidenom. Ne, on ne može ni govoriti, a kamoli raditi kao što je to bilo 1995. Druga su ovo vremena. Ako ništa, danas je Rusija ponovo faktor međunarodnih odnosa, što nije bio slučaj 1990-ih. Važnije od toga, on ne može, i da hoće, uraditi naš dio posla. Prema tome, ako se potrudimo da iskoristimo momenat, moglo bi biti nekog dobra na kraju Bidenovog mandata.

Cijeli intervju u printanom i digitalnom izdanju.

Korupcija nas nagriza sistemski

PREPOROD: Mogu li probosanske snage iskoristiti tu priliku, naročito kada se najavljuje i aktivniji pristup Njemačke u Bosni, i ponuditi neki proaktivni plan za promjenu stanja? Kako gledate na političku scenu u Bosni?

ALIBAŠIĆ: Politička situacija u BiH trenutno jeste složena i za nju nema ni lahkih ni brzih rješenja. Ipak, vjerujem da možemo promijeniti stanje ako budemo budni, angažirani i ako budemo davali svoj maksimum. Kad se uporedimo s velikim svjetskim problemima, mi smo dobro. Nažalost, ne činimo ono što je potrebno. Prije svega, mislim na korupciju, nestručnost onih koji imaju moć i etničku politizaciju svega kao naša tri najveća problema. Korupcija nas nagriza sistemski i galopirajuće. Radio sam nedavno jedno malo istraživanje i dobio potvrdu iz raznih sektora i s različitih nivoa: meritokratska zapošljavanja u javnom sektoru na nivou su statističke greške. To znači da naše javne poslove ne rade naši najbolji ljudi. Polovina grantova koji se dijele poslovnim subjektima moraju se vratiti u nekim ministarstvima. I tako redom. A tako iznevjeren emanet, kaže Poslanik, a.s., znači objavu rata Bogu i najavu Sudnjeg dana. Tako nam otprilike i izgleda. Nažalost, ljudi zaposleni mimo pravila nemaju mnogo izbora nego da slušaju, jer zato su i dobili posao ili poziciju na izbornoj listi. To je vrzino kolo. Pogledajte naše zakone o klađenju, upražnjavanju slobode vjere u pravosudnim institucijama, nedavnim rezolucijama i ko još zna o čemu. To niko ne čita dok ne bude kasno. A i zašto bi čitali kad se očekuje da glasaju ne po savjesti i struci, već kako im se kaže. Kod nas se i od univerzitetskih profesora očekuje da klimaju glavom. Istina, ima inicijativa da se to stanje mijenja, ali sve je to još na nivou ozbiljnijih obećanja. Nadam se da ćemo to kolo prekinuti prije nego kao društvo dostignemo tačku pucanja. Kratkoročna šteta koju proizvodi korupcija ogromna je, ali je ona dugoročna neizmjeriva. Naime, ako sposobnost nije ta koja se cijeni, onda nema smisla ni stjecati znanje i vještine; onda je važno imati formalni papir i ispijati kahvu s „pravim“osobama; onda studenti umjesto da uče samo gledaju kako da prepišu ili prevare… Ja nemam uvjerljiv odgovor na studentsko pitanje zašto bi učili kad od toga ništa ne zavisi. A to znači još najmanje 40 godina mediokriteta, nesposobnosti i korupcije. To je manje-više poznato. Ono što se rjeđe priznaje je da korupcija nije elementarna nepogoda. Korupcija je ljudski proizvod. Korupciju čine ljudi. Mnogi od tih ljudi su naši prijatelji, kolege, rođaci, poznanici. Jesmo li im rekli da ne odobravamo to što rade? Dižemo li dovoljno glasno svoj glas protiv njih? Šaljemo li im pogrešne signale? Jesmo li, ne daj Bože, saučesnici? Bez ovih pitanja nema izlaza iz sadašnje situacije.

Pogledajte dominantno bošnjačke općine i kantone. Tamo nema dejtonskih blokada. Jesu li bolji od drugih? Kad budu bolji, a nama ne bude bolje, onda ćemo moći reći da je za sve kriv Dejton.

 

PREPOROD: Kada se tome još doda i uređenje Bosne situacija izgleda još složenija.

ALIBAŠIĆ: Nestručnost i etnička politizacija opet su priča za sebe, ali ne bih sad o tome. Samo ću reći da smatram pogrešnim stav da su dejtonska rješenja kriva za sve. Pogledajte dominantno bošnjačke općine i kantone. Tamo nema dejtonskih blokada. Jesu li bolji od drugih? Kad budu bolji, a nama ne bude bolje, onda ćemo moći reći da je za sve kriv Dejton. Da neko, ne daj Bože, ne pomisli da smo beznadežan slučaj, ja čvrsto vjerujem da za naš potpuni zaokret ne trebaju stoljeća, već jedna generacija. To pokazuje iskustvo mnogih uspješnih nacija. Ali potrebna nam je „organska politika“, ako mogu tako reći. Nema mjesta vjeri u lažna politička, niti kakva druga čuda, već samo predan rad s resursima koje imamo. Pristupom „da imamo masla kao što nemamo brašna“ ništa se dobro ne može postići.

 

Novi soj vladara

PREPOROD: Suviše je široko pitanje, ali općenito u kakvom su stanju danas međunarodni i drugi odnosi najistaknutijih zemalja s većinski muslimanskim stanovništvom?

ALIBAŠIĆ: Ne bih da Preporodu i Zajednici pravim problem pa neću koristiti teške riječi. Posljednjih godina svjedočili smo da mnogim zemljama u svijetu, a posebno onim muslimanskim gospodari jedan novi soj vladara. Bilo je uvijek tirana i diktatora, ali mislim da je ovo nova pojava. Nema kod njih nikakve ideologije. Kao takvi, oni razumiju samo jezik sile. Čim je nastupio Biden, odmah su malo korigovali svoj kurs. Ne iz ubjeđenja ili dobrote, već što se boje. Dakako, i s takvima nama valja saobraćati. Neka je Bog na pomoći svakom ko to mora u ime nas činiti. Ali sve dok smo svjesni s kim imamo posla, vjerujem da su nam šanse veće da se spasemo i na Ovom i na Budućem svijetu. Na moju veliku žalost, čini mi se da se dobar dio uleme, intelektualaca i ljudi uopće pogubio u vjetrometini muslimanskog svijeta posljednjih desetak godina dok u zatvorima muslimanskih zemalja truhnu najbolji sinovi Ummeta. Njima ni izbjeglička bijeda kojoj svjedočimo sve ove godine ne može oči otvoriti. Da je tako kako oni pričaju, zar bi neko rizikovao život svoje djece po Sredozemnom moru i balkanskim vrletima po snijegu i blatu? Neka nam oprosti Ajlan Kurdi i hiljade druge djece koja su stradala bježeći od blagodati o kojima dvorska ulema i intelektualci cvrkuću. Tužan sam, ali u ovom trenutku stanje muslimanskog svijeta ne obećava skori boljitak ni na jednom planu. Valja to znati kad pravimo svoje strategije.

PREPOROD: ISIL je teritorijalno doživio kolaps. Hoće li se ova ideološka matrica moći ugasiti pod pritiskom teških uvjeta kod preostalih snaga ili će se svijet još dugo nositi s ovom ‘nuspojavom’ arapskog proljeća? Zašto još nemamo izgrađen kontranarativ na Internetu protiv ovakvih ideologija koje sutra opet mogu regrutirati i naše i druge državljane?

ALIBAŠIĆ: Ne bih se složio s Vama, ako Vas dobro razumijem, da je masovni militantni ekstremizam nuspojava arapskog proljeća. On je posljedica okupacije, vojnih pučeva i tiranije. Dakako, nisam rekao ništa novo s obzirom na to da je ovo naučno dokazano, ali da podsjetim jer se vodi dobro plaćena globalna kampanja koja izvrće činjenice. Iz toga slijedi da, dugoročno, nikakav narativ ne može pomoći protiv ljudske potrebe da traži slobodu i dostojanstvo, nažalost, u ovom slučaju nelegalnim sredstvima. Naime, mnogi su propustili primijetiti da je El-Kaida bila zanijemila 2011. i 2012. jer se činilo da je nenasilno političko djelovanje put u bolju budućnost arapskog svijeta. Onda su vojni udari i kontrarevolucije preko noći oživjeli militantni ekstremizam i dali mu vjetar u leđa. Bio je to očekivani razvoj situacije. Kako je između ostalih i Hannah Arendt govorila, tamo gdje mirna revolucija nije moguća, ona nasilna postaje neizbježna. Dakako, ne mislim da je to dobro i za koga, a posebno ne za one koji u tome vide neku nadu, kao što se vidi po Siriji. Nama valja i zbog sebe i zbog tih beznadežnih razvijati kontranarativ, ali lično ne vjerujem da će on polučiti željeni efekat bez rješavanja uzroka ekstremizma koje smo maločas spomenuli.

 

 alibasic2

Ne zavaravajmo se, ozbiljna promjena uvijek znači da će neko nešto izgubiti. A ti koji moraju izgubiti učinit će sve da do promjene ne dođe, da se njihov kriminal zataška, pažnja s njega skrene i slično.

 

PREPOROD: Da se osvrnemo na slučajeve zlostavljanja studentica na Akademiji scenskih umjetnosti, o čemu mnogi iz akademske zajednice šute.

ALIBAŠIĆ: Bolna je to tema i, nažalost, ne dešava se prvi put. Dozvolite da kažem nešto o ovom slučaju, ali i onome na šta me on upućuje. Prvo, u konkretnom slučaju nema alternative pravnom procesuiranju. Nesankcionisanjem predatora nanosimo dodatnu bol žrtvama i ohrabrujemo takvo ponašanje, čije žrtve sutra mogu biti i naša djeca. Lopovi uče jedni od drugih. Zato puna podrška prijaviteljima. Podrazumijeva se da niko nije kriv dok se ne dokaže. Drugo, i ovaj slučaj razotkriva naša lutanja, nekonsekventnosti, raskorake, djelimična rješenja, zataškavanja. Evo primjer nekonsekventnosti. Kao društvo uveli smo žene u nekadašnje isključivo muške sfere a da nismo izvršili nikakva prilagođavanja radnog prostora, etičkih kodeksa i slično. Iz nekih nedavnih istraživanja znam da je seksualno uznemiravanje vrlo prisutno i u nekim drugim institucijama. Dobro bi bilo da ovo bude povod za sistemsku reviziju različitih aspekata tog problema: od pravnih i moralnih do infrastrukturnih i odgojnih. To može uraditi univerzitet, ministarstvo, ured za ravnopravnost spolova i vjerovatno još poneko. Bojim se samo da po našem starom običaju ono što je mogao uraditi bilo ko ne uradi niko. U porodicama i obrazovnim institucijama trebamo razgovarati s djecom i mladima o ovim temama i biti osjetljivi na neobjašnjive promjene u ponašanju djece. Šerijatska zabrana osamljivanja se pokazuje kao najbolji pristup. Tu nema mjesta povjerenju ni u koga, pa ni u profesora. Engleska poslovica kaže: Bolje biti siguran nego žalostan. Nastavnici i profesori ne treba da se dovode u sumnjive situacije. Kao zajednica trebamo sebi da postavimo pitanje koja je naša uloga u tome i imamo li mi potrebnu internu regulativu, edukativne programe i mehanizme za sprečavanje te pojave. Neki su zahvati na ovom planu kompleksni. Drugi su prilično jednostavni. Transparentnost u zatvorenim prostorima se lahko osigura ugradnjom stakala na vrata kancelarija i učionica ili politikom otvorenih vrata kad su u prostoriji posjetioci drugog spola.

PREPOROD: Šta ovaj slučaj i odnos prema njemu govori o našem društvu?

ALIBAŠIĆ: I ovaj slučaj upućuje na zaključak da smo zapušteno društvo. Mnogo je toga što treba da pospremimo po svojoj kući. Bosna je lijepa zemlja s mnogo potencijala, ali i zemlja kojom kroči mnogo neprocesuiranih brutalnih ratnih zločinaca, u kojoj je nekažnjivost norma. Bosna je kuća bez domaćina i prirodno je da se problemi gomilaju. Ako sebi i svojoj djeci želimo dobro, to moramo mijenjati. Bog zna koliko će još dugo odlazak iz zemlje biti opcija. Ipak, ne zavaravajmo se, ozbiljna promjena uvijek znači da će neko nešto izgubiti. A ti koji moraju izgubiti učinit će sve da do promjene ne dođe, da se njihov kriminal zataška, pažnja s njega skrene i slično. I neka nas ne zavarava to što vidimo kad analiziramo te ljude pojedinačno. Oni možda nemaju ništa ponuditi, ali su kao cigle u luku: dok se drže skupa, svi su gore. Dovoljno je jednu ciglu izvući i to pada kao kula od karata. To nije lahko, ali izbora nema. Valja raditi na promjenama. Neka nam nedavni američki izbori budu inspiracija. Sloboda i pravda se ne poklanjaju. Za njih se bori. I boriti nam se valja.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija