PREPOROD: Nalazimo se pred obilježavanjem Dana nezavisnosti. Pojam patriotizam je kod građana uveliko devalviran. Šta je razlog tome, ako se uzme u obzir da je u jednom trenutku država opstala, između ostaloga, i na patriotizmu?
KADIĆ: Slažem se da naši ljudi više ne vjeruju u velike patriotske narative. Došlo je do otrježnjenja. Razloga je mnogo. Prvo, ekonomske nejednakosti su toliko narasle da ih je nemoguće sakriti. Neki su u rat ušli goli kao miševi, a izašli, zahvaljujući dobrom snalaženju u patriotskim igricama, puni kao brodovi. Niko nije toliko glup da trideset godina nije u stanju povjerovati svojim očima ili, ako hoćete, svojim crijevima. Nejednakosti u našem društvu su kastinske. Smrtonosne. S jedne strane, veliki broj ljudi živi u dubokoj bijedi u kojoj imaju doslovno samo gole živote. Oni su otpad, jer na tržištu ne trebaju nikome. Zapravo, trebaju ali kao robovi, kao goli životi. Njihov životni kolaps nikoga ne interesira. S druge strane, ima ljudi koji fantastično žive. Putuju po svijetu. Kupuju nekretnine. Derneče u zatvorenim krugovima. I sve to lijepe po društvenim mrežama, često se potpisujući patriotskim ili vjerskim sloganima. Oni su patriote jer im se to isplati. Sve su to razlozi za, kako rekoste, „devalvaciju patriotizma“. Ovdje je, međutim, važno istaći kako ni sam patriotizam nije nešto samo po sebi neupitno, a što se na neki način da naslutiti iz vašeg pitanja. Činjenica da je „država opstala na patriotizmu“nije argument u korist ni države, ni patriotizma. U glasovitom eseju „Je li patriotizam vrlina?“Alasdair MacIntyre iznosi tezu da su moralno i patriotsko stanovište u biti nespojivi. Po njegovom mišljenju, moralno prosuđivanje jeste nužno impersonalno prosuđivanje, što znači da ne zavisi od interesa, pripadnosti ili društvenog položaja. Moralno mišljenje i djelovanje traži takvog djelatnika koji odbacuje svaku pristrasnost. Patriotizam je, s druge strane, vrlina kojom se iskazuje odanost. Ako patriotizam poštuje moralne granice, onda je između ova dva fenomena moguća blaga harmonija. Ne želim reći, nemojte me pogrešno shvatiti, kako je patriotizam moralno neutemeljen, već kako ga je potrebno konstantno reinterpretirati jer je to u suštini vrlo mutno područje. Ako imamo u vidu univerzalnost islama i inherentnu partikularnost svakog patriotizma, onda ovo pitanje dodatno dobija na težini. Nama treba, neću reći ništa novo, ustavni patriotizam Jürgena Habermasa. Na pitanje voli li domovinu, Habemas odgovara: „Ja volim svoju ženu.“Drugim riječima, država nije nešto što se uopće može ili treba voljeti. Država treba biti racionalna kategorija, jer su emocije i ljubav odlika plemenskih formi. Ukratko: pravila, zakoni, transparentnost, javne procedure, meritokratija, obrazovanje, zdrav razum. A ne halke, šuš-muš politika, sijela, jarani. Pravi patriotizam se ogleda u tome da prijavimo i osudimo lopove bez obzira jesu li oni iz naše stranke, naši prijatelji ili rođaci. Ili da ne podržimo prijatelja u pohodu na poziciju kojoj nije dorastao.
Cijeli intervju u printanom i digitalnom izdanju.
Nifaq - politički fenomen
PREPOROD: U jednom od svojih radova zaključujete da je licemjerstvo koje portretira Kur’an politički fenomen. Koliko je on prisutan u BiH?
KADIĆ: Kur’anski koncept „nifaq“je dosta dublji i kompleksniji od naše riječi „licemjerstvo.“Skoro svi ajeti o munaficima su izrečeni u konstitutivno političkim situacijama: pripreme za borbu, podrivanje političkog autoriteta, unošenje smutnje, distribucija dobara, spinovanje, konstantno taktiziranje. Razorno djelovanje munafika se objelodanjuje upravo u tim vanrednim prilikama kao što su rat, opsada, anarhija, raspodjela plijena i zekata. Munafik je, koliko ja razumijem kur’anski tekst, čovjek koji identificira svoje lične interese i opće dobro. Ali njegov je interes uvijek kratkoročan, za razliku od općeg koji nosi dugoročnu korist ili štetu. Munafici su ljudi koji daju prevlast privatnom nad općim do te mjere da su spremni uništiti zajednicu ili društvo u kojima žive. Pitanje pojedinačnog i općeg je, naravno, staro pitanje na kojeg nije moguće dati jednoznačan odgovor o čemu svjedoči šarolika lepeza etičkih i političkih rasparava. To je, po mom mišljenju, problem na koji muslimani nikad nisu dali kvalitetan odgovor. Nikad nismo uspjeli razviti svijest o „općem dobru“, što je univerzalna, a na koncu, i kur’anska kategorija, pri čemu smo društvo i institucije povijesno izgrađivali na plemenskim, patriotskim osnovama kakva je Ibn Haldunova ‘asabiyya. Ako pitate naše srednjoškolce ili studente da vam navedu primjere općeg dobra oni to neće znati, jer im niko nije razvio svijest o tome. Opće dobro, koje Kur’an po mom mišljenju, imenuje kao „al-ma’rūf“, jesu, naprimjer, zrak, voda, ulice, trgovi, institucije, javni moral. To su, drugim riječima, općepoznate, samorazumljive stvari, na šta upućuje i sam korijen riječi. Kur’anska sintagma „al-amru bi-l-ma’rūf van-nehju ani-l-munkar“se u tom se smislu odnosi promociju i zaštitu općeg dobra. Na primjer, zrak je za Sarajlije prvorazredni „alma’rūf“. Ipak, nisam vidio da se neko iz naših krugova oglasio oko zaštite zraka, a kamoli da je organizirao demonstracije poslije džume. Otuda je moguće da neki ateisti imaju veću svijest o općem dobru, nego pripadnici vjerskih zajednica. Mi odgajamo djecu da budu mudrice, da šute i misle na sebe. Odgajamo djecu, drugim riječima, da budu munafici. Problem je u tome što je opće dobro jedini okvir koji dugoročno unaprjeđuje pojedinačna dobra. Otuda je nifaq politički fenomen. Svijest koja ne poznaje opću, već samo pojedinačnu sreću, vodi samouništenju i nestanku. A mi smo na korak od toga. Budući da nam je stanje takvo kakvo jeste, moglo bi se reći da smo svi, u manjoj ili većoj mjeri, munafici.
Država nije nešto što se uopće može ili treba voljeti. Država treba biti racionalna kategorija, jer su emocije i ljubav odlika plemenskih formi. Ukratko: pravila, zakoni, transparentnost, javne procedure, meritokratija, obrazovanje, zdrav razum. A ne halke, šuš-muš politika, sijela, jarani. Pravi patriotizam se ogleda u tome da prijavimo i osudimo lopove bez obzira jesu li oni iz naše stranke, naši prijatelji ili rođaci. Ili da ne podržimo prijatelja u pohodu na poziciju kojoj nije dorastao...
Činjenice više nemaju nikakvu težinu?
PREPOROD: Pojavom pandemije kao virus su se širile i razne teorije zavjere koje su prenosili i muslimani. Čini se da se upravo njima od svih teorija današnji muslimani najpožrtvovanije bave. Šta su ključni uzroci tome?
KADIĆ: Ne mislim da su muslimani izuzetak u općoj ekspanziji iracionalnosti. Vaše pitanje se tiče onoga što bi se moglo imenovati kao pozicija istine u savremenom svijetu i stoga zahtijeva širu kontekstualizaciju. Termin „post-istina“sumira opće iskustvo da je istina ne samo na neki način ugrožena, već i da je njeno vrijeme prošlo. Činjenice više nemaju nikakvu težinu. Po mom mišljenju postoji nekoliko procesa ili događaja koji su neminovno vodili kraju istine. To su, prije svega, pojava postmodernizma kao dominantne epistemološke paradigme na zapadnim univerzitetima, uspostava spektakla kao političkog medija i pojava društvenih mreža. Krenimo redom. Postmodernizam. Nakon groznog iskustva II svjetskog rata u kojem su milioni ljudi poginuli zbog vjerovanja u neku apsolutnu istinu, mnogi teoretičari su došli do zaključka da Istina vodi u fašizam i negaciju onog Drugog. Ako ja mislim da je samo moja istina – Istina, to onda neminovno vodi istrebljenju onog Drugog. Otuda se na evropskim univerzitetima od polovine 70-ih godina vodi proces demokratizacije istine. Tako se javlja jedna kulturna paradigma, koja se uglavnom naziva postmodernizam, a čiji je osnovni moto da su sve istine jednako vrijedne. Istina muslimana, istina protestanta, istina homoseksualca, istina crnaca, bijelaca, žena, vjernika, ateista. Mnogo je važnije da se ne tučemo zbog istine, nego da postoji samo jedna istina. Kredo postmodernizma je tolerancija među istinama: sve su istine legitimne. Otuda imate gay-džemate, crnce republikance, religije bez Boga itd. Naprimjer, jedna me je doktorantkinja u Americi uvjeravala da čovjek može istovremeno biti i musliman i hindus, monoteista i politeista. Ukratko, postmodernizam nije nevin kada je u pitanju kraj istine. Zapravo, postmodernizam je od početka i priželjkivao taj kraj. Liberalni autori su govorili kako se trebamo „pobrinuti za slobodu, a istina će se već sama za sebe pobrinuti.“To je poznata Rortijeva misao. Pokazuje se da istina ipak nije u stanju da se sama za sebe pobrine. Prije nekoliko godina sam čitao članak „The End of Intelligence“čiji je autor bivši šef CIA-e. On konstatira kraj obavještajnih službi. Jer, sve je postala laž i više se u tom prostoru ni obavještajne službe ne snalaze najbolje.
Drugi proces koji je vodio kraju istine jeste srozavanje politike na populizam i spektakl. Javnost postaje karneval za performanse raznih političara koji manipuliraju glasačima. Ali to je moguće jer mi odavno živimo u onome što je Jean Baudrillard nazvao simulakrumom ili lažnom stvarnošću koju stvaraju mediji. Taj simulakrum posreduje sve naše društvene odnose i čak potiskuje fizičku stvarnost. Nije se moguće pozvati na prošlosedmične vijesti jer u njima nema ništa „osim slika.“ U takvim okolnostima i sama politika postaje spektakl, odnosno populizam. Šta znači to da populizam svodi politiku na spektakl? To znači da politika postaje umijeće stalnog izmišljanja društvenih problema, kriza, neprijatelja i vođa, drugim riječima, jedne stalne drame koja odvraća pažnju građana od suštinskih problema. Dakle, politika postaje umijeće konstruiranja i rekonstruiranja laži. Post-istiniti svijet Vesna Pešić opisuje kao „epohu totalnog laganja“. To je jedna kako ona kaže kontrafaktička kultura u kojoj politika postaje kontrafaktička politika. Pobjeđuje onaj koji najbolje barata lažima. Paradigmatičan primjer je Donald Trump koji je radničkoj klasi, onim gnjevnim i siromašnim, obećavao borbu protiv bogatog establišmenta. Sama ideja da jedan multimilijarder koji ne plaća porez nudi izlaz siromašnima unaprijed zvuči kao varka. Ali, glasači su nasjeli.
Kadić: Autentični glasovi struke, a time i razuma, rastaču se u kakofoniji pseudozdravorazumskih opservacija i facebook-skribomanije.
I, konačno društvene mreže. Riječ je mediju koji omogućava korisnicima da sami kreiraju sadržaje. Svako ima pravo da izbaci bilo koji sadržaj na internet, čime se otvara prostor za beskrajne manipulacije. To ima nesagledive epistemološke posljedice. Kako uopće razlikovati pravo znanje od lažnog, eksperte od diletanata? Društvene mreže su omogućile ambijent u kojem svako ima pravo da bude mislilac, stručnjak i analitičar. Tamo gdje su svi stručnjaci, više niko nije stručnjak. Samim tim, pravi analitičari i stručnjaci bivaju diskreditirani, niko ih više ne pita ni za šta, oni su šiltetski gotovani za razliku od terenskih umnika koji mudrost ne crpe iz knjiga već, aman, iz života. Autentični glasovi struke, a time i razuma, rastaču se u kakofoniji pseudozdravorazumskih opservacija i facebook-skribomanije. Ukratko, dolazi do ekspanzije onoga što Damian Thompson naziva kontraznanjem.
Riječ je o spekulacijama i alternativnim teorijama (poput teorija zavjere, nadriliječništva, pseudonauke i kvazipovijesti) koje su suprotne etabliranim naučnim i historijskim činjenicama.
Na kraju, kakav stav mi muslimani trebamo da zauzmemo prema fenomenu kraja istine? Govoreći o „duhu muslimanske kulture“ Muhammed Iqbal konstatuje kako je „rođenje islama rođenje induktivne inteligencije.“ Kur’an nas uči da svoje zaključke trebamo donositi na temelju pojedinačnih činjenica, a ne na osnovu nekakvih teorija. Kur’an nas, drugim riječima, poziva na zdrav razum, a zdrav razum uvažava struku i činjenice.
Islam jeste kakvi smo mi
PREPOROD: Taj zdrav razum je važna snaga u savladavanju bilo koje krize. Kriza je čest izraz kada se danas analizira stanje muslimana. O kakvim sve krizama govorimo?
KADIĆ: Nažalost, mi muslimani nismo uopće u stanju da krizu sagledavamo univerzalno. Ukoliko ispitamo muslimanska interesovanja posljednjih, recimo, sto godina, one teme o kojima se raspravljalo na konferencijama i seminarima, govorilo na tribinama, pisalo u knjigama, istraživalo u naučnim radovima, pretresalo na sijelima; ili, ukoliko bacimo i nasumičan pogled na silabuse muslimanskih vjerskih fakulteta – primijetit ćemo jednu autističnu zaokupljenost samima sobom, koja poništava svaki interes za tuđe prošlosti, za neke druge tradicije, patnje ili dostignuća.
Naprimjer, muslimanski autori su pisali o krizi i krizama, ali uglavnom onima koje su se ticale samih muslimana, rijetko kad smještajući probleme u globalnu perspektivu. Otud kiseli dojam: ne postoji ljudska kriza, samo muslimanska. Kriza muslimanskog uma, kriza muslimanske civilizacije, kriza muslimanskog obrazovanja, Istovremeno smo rijetko uspijevali prevesti svoje karakteristične krize na univerzalni jezik. Sve je to, u jednu ruku, snažan simptom otužne zabavljenosti samim sobom, a u drugu, možda hronične nemoći da se prekorače ograde svog svijeta. Rijetki su muslimanski autori koji su preskočili zidove svoje tradicije i krizu sagledali kao globalni, a ne samo muslimanski, fenomen. Takvi su, opet, kritizirani da su se, preskočivši debele zidine svoje utvrde, izgubili u svijetu.
Prvi korak u rješavanju muslimanskih kriza stoga bi možda trebao započeti uočavanjem postojanja Drugog i njegovih kriza, njegovih lomova i konfuzija, a potom koncipiranjem jedne „prevodilačke klauzule“, po uzoru na Rawlsovu, kojom bi islamski principi bili oslobođeni teškog zagrljaja partikularnih jezika. Potrebno je, dakle, stvari stavljati u šire kontekste i uvijek računati sa duhom vremena, s onim trendovima koji se upravo događaju, s temama o kojima se upravo sada raspravlja. Svoju tradiciju svaki put moramo podignuti uvis i sagledati je na velikom suncu savremenosti. Ideja idžtihada se zasniva na činjenici da se svijet neprestano mijenja, u suprotnom ne bi imala smisla.
