Sa dugogodišnjim novinarom i piscem Majom Dizdarom porazgovarali smo u povodu njegove , krajem prošle godine, objavljene monografije "Sarajevski vakifi i njihovi vakufi". Razgovor smo počeli spontano, pitanjem:

Prije nego što ste se počeli baviti historiografijom i dokumentaristikom, znali smo vas kao novinara i pisca beletristike. Pišete li još za neke novine?

Dizdar: Kažu da je u novinarstvu najveće umijeće ocijeniti kad da se povučete iz profesije. To vam je ono kao sa putovanjima, pri čemu se imalo običaj reći da čovjek treba prestati putovati u onome trenutku kad mu godine prerastu broj cipela. To se danas, naravno, ne treba koristiti ni kao šala, savremeni saobraćaj je već toliko brz, moderan i udoban, da ljudi komotno mogu putovati i sa osamdeset. Moj zadnji stalni novinarski angažman bio je u njujorškoj novini Sabah, gdje sam imao sedmičnu kolumnu, a kasnije i za Petu stranu svijeta, također našu novinu u Americi. Za Sabah sam znao pisati i reportaže iz BiH, što je nekako bila moja najuža specijalnost, ali i iz SAD, kad bih se, s vremena na vrijeme, otisnuo u Ameriku, gdje sam imao promocije mojih romana (Tragač, Crna rupa, Snajperist), i to u dvadesetak ponajvećih američkih gradova, obišavši tu zemlju doslovce uzduž i poprijeko, od Njujorka, Čikaga, Detroita, Sent Luisa, Atlante, do Las Vegasa, Hartforda, Harisburga, Džeksonvila i tako dalje. A onda sam krenuo živjeti mirnijim i zdravim životom, pa me odmah poslije toga (valjda od iznenađenja) strefilo srce. Tako da sam prestao putovati.

Dodir sa plemenitašima

Preporod: I počeli se baviti historiografijom i dokumentaristikom. Šta je presudilo u tom vašem opredjeljenju?

Dizdar: Ja sam dijete Baščaršije. Rođen sam stotinjak metara od ove vaše redakcije, u Luledžinoj ulici, i doslovce sam zaljubljen u staro Sarajevo. Oduvijek me je zanimala historija i tako sam, sticajem okolnosti, počeo prikupljati raznorazne činjenice o Sarajevu. Zapravo je sve počelo sa serijalom tekstova Stare sarajevske porodice, kojeg sam pisao za odličnu novinu Sumeju, i to usred rata, doslovce pod granatama. I tako su se stranice prošlosti Sarajeva počele otvarati predamnom, osvajajući me sve više. Tada sam shvatio da gdje god da krenete po Sarajevu, svaki korak koji napravite, čega god da se dohvatite, imat će neke veze sa nekim od sarajevskih vakifa i njihovih vakufa kojima broj nikada nije utvrđen. Imat ćete, dakle, na taj način neposredan dodir sa plemenitašima, ljudima koji nisu žalili svoga imetka da poklone građevine najrazličitije upotrebe građanima Sarajeva, od kojih neke traju i koriste se evo gotovo pet stotina godina. A to je jedan veličanstven doživljaj.

I onda ste napisali onaj vaš, već čuveni Historijsko-turistički vodič Sarajeva, koji je postao nezaobilazna literatura ne samo turista, nego i stanovnika Sarajeva koji hoće da nauče više o svome gradu?

Dizdar: Nadam se da je tako. Vazda me obraduje kad vidim kakvog stranca kako sa tim mojim vodičem luta ulicama Sarajeva. Kasnije sam napisao još jedan, manje obiman ali više reprezentativan vodič Sarajeva za jednu zagrebačko-mostarsku turističku agenciju, koji je preveden na čak 16 jezika. I moram vam reći da je vrlo zbunjujuće kad vidite svoje ime na korici knjige ispisano na japanskom ili kineskom jeziku i pismu, i ne znate ga ni prepoznati. Tako sam, eto, postao trenutno najprevođeniji ovdašnji pisac. Šalim se, naravno, kažem to samo zato što dobro zvuči.

I tako, stigli smo do glavne teme našeg razgovora. Šta je presudilo da krenete u sigurno zahtjevan posao prikupljanja građe za vašu nedavno objavljenu monografiju Sarajevski vakifi i njihovi vakufi 1462-2001?

Dizdar: To je, zapravo, plod čiste slučajnosti. Prikupljao sam materijal za pisanje knjigu o mome ocu (kasnije je objavljena pod naslovom Mak Dizdar, sjećanja i fotografije), pa sam tim povodom sjedio u Bošnjačkom institutu i razgovarao sa očevim najstarijim živim prijateljem, sada već rahmetli Adil-begom Zulfikarpašićem. Kako sam spremao knjigu koja spada u žanr romansiranih biografija, Adil-beg mi je pričao svoja sjećanja na druženje sa ocem Makom i majkom Senom, a tada sam, to spominjem tek kao jedan od kurioziteta tog susreta, prvi put čuo da im je Adil-beg bio vjenčani kum. I nekako mimo teme zbog koje sam razgovarao sa Adil-begom, naumpade mi odjednom da sjedim u prostoru najvećeg i najznačajnijeg savremenog bh. vakufa, i to sa njegovim vakifom lično, te pomislih, kako je to zapravo sjajan osjećaj i prilika, i kako bi bilo prelijepo na neki trajniji način zabilježiti taj trenutak i veličinu Adil-begovog darovanja gradu, a kako bi bilo još veličanstvenije da slične zapise imamo i u povodu davnih darivanja gradu, recimo Isa-bega Ishakovića ili Gazi-Husrev-bega. Ali, ne bi ništa od toga.

O ljudima najbolje govore njihova djela

Kako to mislite?

Dizdar: Pa Adil-beg nije želio davati nikakvu izjavu u tom smislu, kazavši da djela o ljudima najbolje govore. Međutim, meni se tada u glavu rodila druga ideja. Da na jednom mjestu prikupim svu dostupnu građu o tim plemenitim ljudima što su stoljećima, od svoga novca, gradili i izgradili sve što je i danas najreprezentativnije u gradu Sarajevu, pa su tako nastali svi stari kameni mostovi, vodovodi, česme, hamami, džamije, mektebi, medrese, tekije i musafirhane, biblioteke, hanovi i karavansaraji, bezistani, doslovce na stotine dućana u staroj sarajevskoj čaršiji. Sve su to sarajevski dobrotvori poklonili Sarajevu i njegovim stanovnicima. Adil-begu se ideja veoma dopala, i pomogao mi je u pripremi monografije, što spominjem zbog toga što je danas ne bi ni bilo da nije bilo te njegove pomoći.

Intervju je objavljen 2011. godine u prinatnom izdanju Preporoda