Damir Nikšić: Mi smo kao Indijanci koji predosjećaju da se rezervat polahko smanjuje

Autor: SELMAN SELHANOVIĆ Maj 25, 2015 0

kaže umjetnik Damir Nikšić poručujući da moramo pronaći načina da se rasteretimo za što u prvom redu služi umjetnost

Identitet je uvijek elemenat subjektivne realnosti. Na koji način afirmirati sebe i svoje vrijednosti (kako pojedinačne tako i opće)?

-Tako što ćemo biti subjektivni, tj. vjerovati svom dobrom ukusu do kraja, otvoreno, iskreno voljeti što se treba voljeti, u prvom redu sebe i svoje, i to radi sebe, a ne u inat drugima.

Inat je štetan. Trebamo biti svjesni sebe kao fenomena, kao nečeg rijetkog i specifičnog, pa čak i po cijenu toga da postanemo maskote Evrope, kao što su Indijanci u Americi postali maskote raznim sportskim klubovima.

To naše, to nije nešto mnogo rasprostranjeno, kao ni zlato i drugi plemeniti metali uostalom. Kroz ljubav i svijest prema sebi, o sebi, svojoj zemlji, kulturi, kroz milinu, duševnost, onako kako mi samo to znamo, i drugi će nas razumjeti, priskočiti, poželjeti da postanu mi, da ih prihvatimo u svoje «pleme», da ih apsorbujemo u svoju dušu.

A dušmani, dušmanima je najteže kada smo mi sretni i zadovoljni, kada smo svoji, kada ih u našim životima nema na mapi. Svoje vrijednosti i sebe moramo afirmirati kod duševnih, miroljubivih, druželjubivih, Bosnoljubivih naroda, a ne kod svojih dušmana, kao što Isa a.s. reče: «Ne bacaj biserje pred svinje!»

Ne ugosti provalnika, ima mnogo ljudi, putnika namjernika koje Bosna čeka da ugosti i koji su vrijedni toga.

Ko ne voli sebe – ne voli ni druge. Što više volimo sebe, bavimo se sobom, o sebi, pri sebi, gradimo svoj svijet, svoje društvo, zajedništvo, harmoniju, u ljubavi i miru - to nas drugi primjete kao vrijedne, sretne, spokojne, zadovoljne domaćine ljudske duše.

Objektivnost je odsustvo strasti i ljubavi, odsustvo ukusa, bljutavost. Ko joj teži – džaba joj teži i neće se lijepo provesti u tom svijetu. Više vrijedi jedna pjesma kao ljudski argument za nešto lijepo i dobro, a protiv ružnog i zlog, nego stotinu statistika. Ko nije zaljubljen u nešto svim srcem, nema šta da priča o tom. Ko ne osjeća - neću da ga slušam. Da hoću pričao bi sa svojim laptopom. Bitna je duša. Ako nema duše – ne treba mi ni pakovanje, bez obzira kako ono luksuzno i zavodljivo bilo.

Sarajevska i bh. javnost posebno Vas je upamtila po video instalaciji "If I wan't muslim", gdje se na sarkastičan način bavite temom koja u mnogome boli sve muslimane. Očito, i Vaša iskustva u tom smislu nisu baš sjajna?

- Pa nije sjajno slušati o kulturnoj tradiciji koja te je iznjedrila sve najgore. To je kao da ti neko blati najmilije, rodbinu, i to preko svih svjetskih medija. Ali to je samo nova propaganda. Stari fol. Zato to treba prevazići u duši. To je sve naučeno i naslijeđeno od onih istih koji su pisali i o drugim rasama i drugim vjerama sve najgore. Nismo prvi, niti je to prvi put da se takve stvari govore. Zato ne treba da boli. To nije do nas, već do njih.

Laboratorije Zapada su proizvele mnoge jako pogane i bezdušne ideje, oružja i viruse. Učeni ljudi su radili na tome. Nisu imali pametnijeg posla, kao ni Gebels. Na tako nešto treba uzvratiti pametno, inteligentno, s puno ljubavi i topline, superiorno u tom nekom duševnom smislu. Treba biti duševan, u svakom momentu, što više. Ja sam se pokajao što taj motor koji nosim iz Bosne i iz Sarajeva – nisam više koristio u životu i umjetnosti.

Nešto sam kao htio da dokažem logikom, zdravim razumom, a ako se pristupi dušom i duševno, pjesmom i poezijom, pjesničkim slikama - umjetnost se onda sama dešava.

Kod nas ljudi posrću pod svojim bremenitim i nateklim dušama. Nije ni čudo, imajući u vidu našu prošlost i našu sadašnju poziciju, naše životne priče. Mi smo kao indijanci koji predosjećaju da se rezervat polako smanjuje i da nas u budućnosti neće biti. Moramo pronaći načina da se rasteretimo, neku drenažu, a to je umjetnost u prvom redu.

To je taj bol, bol zbog prolaznosti, zbog zalaska i nestanka jedne civilizacije, jedne Balkanske Andaluzije. Kao što o tome govori pjesma «Put putuje Latif Aga».

Od 11. septembra i terorističkog napada u Njujorku svi muslimani koji su došli ili dolaze u Ameriku ili u Evropu su potencijalna opasnost po red i poredak za te zemlje. Muslimani, dakle u tim i takvim "demokratskim" zemljama nemaju ista prava i svaki zakon o jednakosti tu pada u vodu. Kako se kao jedinke izboriti za svoja prava?

- Svaki zakon koji je u jednoj državi napisan specifično za jednu grupu, koji važi za jednu grupu, a ne za sve građane – jeste segregacijski zakon.

S druge strane zakoni koji postoje u tim zemljama valja poštovati. On je bio tamo prije talasa doseljenika. Doseljenici su znali gdje i kuda idu.

Mnogi muslimani su otišli i za slobodom, ne samo iz ekonomskih razloga, dakle bježeći od raznih režima, despota, genocida, etničkog čišćenja, u potrazi za svojim snovima, za boljitkom. Kao takvi treba i da se pokažu i da ostanu na toj liniji. S puno truda, ljubavi, vjere u bolje – sve će biti.

Muslimani mogu biti primjer u tim zemljama. Primjer kako se radi, živi, voli, pomaže.

Kao jedinke se ne možemo izboriti za ništa. Individualizam je izmislio kapitalizam da bi nas atomizirao, da bi nas bacio kao jedinke na berzu rada, odvojio od porodičnih biznisa i tradicija, da bi nas manipulirao, marginalizirao i na kraju lakše napravio budalama svakog ponaosob.

Za sve se bori tako što se prepoznaju zajednički interesi grupe i to nije grijeh na Zapadu. Naprotiv, to je osnova demokratije. A i života.

Mi smo u prvom redu «nacija jednog Boga», jedne duše, duše svijeta, i ova planeta je naša planeta gdje god se mi na njoj nalazili: svi mi koji ovako razmišljamo i mislimo i koji su dio semitske tradicije Abrahamovog monoteizma, te historije, te kulture, te civilizacije. Ako prihvatamo podjelu ovog svijeta granicama ili na neke više i druge jurisdikcije i autoritete, onda pristajemo, da se tako izrazim, na «širk», na izjednačavanje i pariranje ljudskih tvorevina i izmišljotina onim prirodnim, a pod prirodom podrazumijevam Kreaciju i Kreatora odjednom i u jednom.

To će sve biti i proći. Carstva će nastajati i nestajati, a mi moramo živjeti svoje. Dakle: caru carevo...

Pošto ste izvjesno vrijeme živjeli u Americi, gdje ste i magistrirali na likovnoj akademiji, da li su tamošnje predrasude o muslimanima manje nego one u Evropi?

- Neka predrasude postoje, uglavnom preuzete od Evrope, od Evropljana, Britanaca i drugih koji imaju iskustva s tim. Ali Amerika je ideja, ideja koja može absorbovati sve, kao prava imperija.

Stara Evropa je prepuna anti-humanih ideologija. Vi očekujete da će nova Evropa biti bolja. Je li to tek plod fikcije ili već imate neke realne pokazatelje?

- Sve je u početku fikcija. Svaka ideja, svaka vizija. Pitanje je samo kojim putem krenuti. U Evropi je slika siva. Čak crna. No to je jedan razlog više da se mi kao «djeca svjetlosti» borimo protiv tog mraka.

Ja ne očekujem da će iko ili išta biti bolje prema meni samo od sebe. Ja kažem da će Evropa biti bolja, ja tvrdim da će biti bolja, ali prvi i osnovni uslov je taj da mi sami zasučemo rukave i da je napravimo boljom, da je stvorimo takvom, da učestvujemo u stvaranju bolje Evrope kao ravnopravni partneri, da kao Evropljani gradimo svoj novi evropski dom.

Ne radi se samo o boji kože, o kulturi, o religiji. Ja mislim da Evropi treba, evo opet ponavljam – duša. Tu dušu joj mogu dati ti mali, jadni imigranti. «Soul Power», kako bi to definisao James Brown.

U nedavnom ratu i agresiji na BiH nadali smo se da će Evropa pridržavati se demokratskih principa i pomoći više njenim građanima. No, svjedoci smo da su po pitanju Bošnjaka imali dvostruke aršine. Uglavnom, možemo reći da se Evropa drži načela da jači tlači. Koliko su tu naša nadanja već time bila iznevjerena?

- Mi smo bili dobili telefonski broj za hitan slučaj. Plaćali smo ga kao i svi drugi narodi godinama, zlu ne trebalo. Kada je zagustilo, i kada smo ga okrenuli, tj. birali - niko nije odgovorio. Kada nam je na kraju neko odgovorio – stavili su nas na čekanje i pustili nam muziku. To je u prvom redu radi toga što nismo imali svog čovjeka u centrali. Sada je Evropa drugačija. Nije to više Evropa ranih devedesetih. Sada postoje i «naši ljudi» u centrali – oni koji nemaju predrasude, koji nisu fobični, a i koji se zovu tako kako se zovu, fala Bogu. Ova Evropa ne bi mirno posmatrala genocid nad muslimanima u Bosni, ni u kom slučaju - u to sam siguran.

Zagovarate stvaranje muslimanske evropske nacije. Međutim, u Evropi su muslimani građani drugoga, pa i nultog reda (kako ste ih okarakterisali). Kako se nametnuti i izboriti svoje mjesto?

- Ukazivanjem na skrivenu i otvorenu diskriminaciju, na predrasude, na marginalizaciju, na pauperizaciju, na segregaciju, na sve ono što stoji na putu prema toj boljoj poziciji.

Što više stvari ima za ukazivanje - to je više posla. Ali ne smije se više ukazivati na dosadašnji način - da to drugi za nas rješe, ne, to je pogrešan pristup. Tako radimo tuđi posao. Mi obratimo pažnju, skupimo dokumente, a onda neki tamo koji je sjedio u kancelariji samo pritisne dugme, riješi problem i dobije unapređenje. Svaki put treba trgovati i tražiti posebnu komisiju ili mjesto za našeg čovjeka po tim pitanjima, tako da oni sa negativnim iskustvima dođu na pozicije sa kojih mogu da istražuju, nanjuše, razumiju, prepoznaju probleme i pomognu drugima. Mi moramo početi dobijati plate za taj posao, i titule, i pozicije, a ne biti konsultanti volonteri inim borcima za naša prava.

Zato je bitna svijest muslimanskih Evropljana kao jedne evropske nacije bez države, ali prisutne u stvaranju bolje anti-rasističke, antisegregacijske i antifašističke Evrope.

Zalažete se i za muslimansku evropsku umjetnost. Koliko ona u suštini može pomoći u ostvarenju prethodnog očuvanja identiteta?

- Ona će izgraditi novi identitet, novu kulturu, muslimansko-evropsku kulturu 21. vijeka To je proces. Nema tu šta da se čuva. Muzeji čuvaju i tamo će biti muslimansko-evropska folk ili tradicionalna umjetnost, moderna umjetnost, a savremena umjetnost gazi naprijed. Tek jedan novi, uslovno rečeno «Orijentalno-evropski džez» treba da se desi kao evropski fenomen na svjetskoj skali. Sve se to dešava već, samo zahtijeva i zaslužuje posebnu pažnju, poseban fokus, posebne teorijske tekstove, posebne eksperte, posebno mjesto, posebnu produkciju, posebnu kategoriju – muslimansko-evropsku umjetnost.

Sve što se na polju očuvanja identiteta Bošnjaka radi (od kulture do politike) urađeno je uglavnom na privatnoj osnovi. Bošnjaci nemaju nacionalne institucije. Kako, ustvari, pomiriti privatne i nacionalne interese?

- Ja sam pisao o tome na Depo portalu. Ja se ne slažem s tim da budem dio privatne nacije. Ja nisam ničiji privatni biznis. Bošnjaci su jedna veoma neuspješna, zalutala, neorganizovana nacija. Ponešto su sami tome krivi, a u velikoj mjeri su ih drugi po glavi...

Mi nemamo nacionalna glasila, medije koji nisu privatni, gdje se posao može naći po stručnoj spremi, na građanskoj osnovi, (mislim na dobar posao i dobru poziciju koju ne određuje privatnik ili partija) gdje je uređivačka politika kreirana sa jedne zdrave i svjesne pozicije, sa pozicije nacionalnog interesa bez obzira na političku ili drugu orijentaciju - i tu je sukob interesa, privatnog i nacionalnog, naravno.

Mi postajemo svjetina, linč rulja koju huškaju kako žele, kojoj udaraju u bubnjeve, i to je kraj svakog dostojanstva jednog evropskog građanina, jednog prisebnog Bošnjaka.

Ova nacija je nekom dobar biznis. Pravi Bošnjački nacionalisti, kojih fala Bogu nema, ali da ih uistinu ima i da su nacionalno osvješteni, oni bi se odavno obračunali sa svim debelim čirevima nacionalnog tkiva u ime nacije i nacionalnog interesa. Ali ljudi ne znaju šta je nacija u prvom redu.

Zato sam i krenuo u ovu avanturu, da pokažem, a možda i dokažem, da svako može napraviti svoju privatnu naciju, samo što ja to činim u domenu umjetnosti, uz to nudim program, nudim pravac, nudim viziju, ideju, novi, evropski identitet 21. vijeka. Zagovaram evropsku urbanu naciju, naciju koja osjeća, koja misli, koja voli, koja čita, koja shvata, koja se ne baca u bunilo lokalnih seoskih delirija. Bošnjaci se u međuvremenu pretvaraju u folklornu grupu, u vjersku grupu, u neuspjeli eksperiment, tj. sve manje bivaju najobičnijom nacijom, kao da nam je sve dozvoljeno, samo to ne – da budemo ravnopravna nacija svim ostalim nacijama Evrope ili barem Zapadnog Balkana. Mi čak nemamo ni svoja nacionalna obilježja. Sve je to samo jedan nedorečen i nesretni eksperiment. Započnemo, a ne dovršimo. Počeli smo kao Muslimani po nacionalnosti, a završili kao plemenska zajednica.

Cijeli intervju objavljen u printanom izdanju Preporoda 

Arhiv Preporoda

 

 

 

 

 

 

 

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija