Uvaženi akademiče Kariću, Fakultet islamskih nauka ove godine obilježava 40 godina od početka rada. Pripadate prvoj generaciji njegovih studenata, a, s druge strane, i svoj radni vijek ste proveli na Fakultetu. Šta je potrebno da znaju i imaju na umu mlađe generacije kada je riječ o društveno-političkom i vjerskom kontekstu u kojem je došlo do osnivanja fakulteta?
KARIĆ: Prije svega, hvala vama i Redakciji “Preporoda“ na prilici koju mi dajete da se sjećam tih godina kad je Islamski teološki fakultet (ITEF), kako se zvao do akademske 1992. godine, polahko započinjao sa svojim radom. A sve te godine pred otvaranje ITEF-a meni su bile lijepe u usporedbi sa vremenima rata i stradanja 1992.-1995., i vremenima poratnih potraga za mirom. Vjerovatno ne griješim puno ako kažem da su jugoslavenske “društveno-političke“ prilike od 1974. godine naovamo bile umnogome gipkije. Tadašnja Jugoslavija bila je u nekoj fazi potrage za demokratizacijom, iako vrlo kontroliranom, naravno. Od 1970. godine počinju izlaziti ozbiljne publikacije o islamu. Formira se i krug oko lista “Preporod“. Husein ef. Đozo je (već od svoga rehabilitiranja od strane tadašnje vlasti, oko 1960. godine) bio u punom naponu pisanja svojih reformističkih tekstova, itd. K tome, Islamska zajednica je oko 1970. godine bila kako-tako obnovila svoj rad, našla je modus vivendi sa tadašnjim sistemom. Onovremena generacija uleme, muderisa i najodgovornijih ljudi u Islamskoj zajednici osnivanje Fakulteta smatrala je glavnim ciljem, ako ne i potvrdom svoga rada. Tadašnji reisu l-ulema Sulejman ef. Kemura i Husein ef. Đozo kao vjersko-prosvjetni referent Vrhovnog islamskog starješinstva, osnivanje Fakulteta stavili su u sam vrh “naših prioriteta“.
Kada ste se prvi put susreli s konkretnom idejom osnivanja fakulteta i šta je u tom periodu njegovo pokretanje značilo za muslimane, Islamsku zajednicu, Vas lično i Vašu generaciju?
KARIĆ: Godine 1973., krenuo sam u prvi razred Gazi Husrev-begove medrese, tada se govorilo da Islamska zajednica namjerava otvoriti “svoj“ fakultet. U publikacijama Islamske zajednice tih godina osnivanje Fakulteta spominjano je sve češće. Za muslimane, one obične, skromne i šutljive džematlije, koji su bili daleko od bilo kojih oblika tadašnje političke moći, “naš fakultet“ je pretvoren u vijest, dragu i važnu, koja ih je nekako magično objedinjavala u nejasnoj nadi “da ćemo i mi muslimani imati nešto velʼko u Sarajʼvu“. Sjećam se: Pred završetak izgradnje same zgrade Fakulteta 1977. godine, pa i kasnije, organizirane su ekskurzije “sa terena“ u Sarajevo, muslimani u francuzicama i muslimanke u katovima i šamijama dolazili su u velikom broju da vide to što je “napravila naša Islamska zajednica“. Bilo je to vrijeme, rekao bih, našega snažnoga entuzijazma, pa i moga, ako je uopće pristojno sebe isticati. Tadašnji maturanti Gazi Husrev-begove medrese, iz 1977. godine, oni sa najboljim uspjehom, upisali su se na “naš fakultet“, to su učinili i mnogi maturanti iz 1978., i kasnije. Okupljali smo se oko naših profesora Huseina Đoze, Hamdije Ćemerlića, Ahmeda Smajlovića, Jusufa Ramića, Ibrahima Trebinjca, Ešrefa Kovačevića, Hamida Hadžibegića, Midhata Riđanovića..., tu su bili i asistenti Hilmo Neimarlija, kasnije i Fikret Karčić... Za godinu, dvije, ili tako nekako došli su i drugi profesori i predavači: Omer Nakičević, Nijaz Šukrić, Azra Saračević, Mesud Hafizović, Ibrahim Džananović, Mustafa Sjenar, Sena Al-Adly... Profesor Džemal Ćehajić predavao nam je tesavvuf i sufizam, a kao sekretar Fakulteta uskoro je počeo raditi prof. Džemal Salihspahić.
Za nas, tadašnje studente, nastava je bila vrlo važna, ali jednako tako i čitanje opsežne literature. Sve te sada već davne godine, 1979., 1980., 1981., itd., u svijetu su bile godine “pobunjenog islama“ i “pobunjenog katoličanstva“, sav Iran tresao se od islamske revolucije, sva Poljska tresla se od, u osnovi katoličkog, pokreta “Solidarnost“... Tada je moja generacija studenata rado čitala “prevratne pisce“, “buntovne knjige“... Prof. Hilmo Neimarlija nam je tih godina posuđivao na čitanje knjige od Aleksandra Solženjicina, Milana Kundere, Karla Štajnera, Česlava Miloša. Oduševljeno smo čitali i djela Iqbala, Korbena, Kamija, itd.
Dakako, u to vrijeme počeli smo čitati i djela Abdulaha Šarčevića, Muhameda Filipovića, Nerkeza Smailagića, Kasima Prohića, Atifa Purivatre... Pratili smo i čitali i tada najnovija djela iz srpske, hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti... Ne pamtim da sam ikada poslije imao takvo oduševljenje za rad, čitanje, cjelonoćno “skapavanje“ uz knjige... Ali, eto, sve prođe, pa i ta lijepa raspoloženja.
Danas kada razmišljate o 40 godina FIN-a, da li ste zadovoljni njegovom razvojnom dinamikom? Šta biste izdvojili kao doprinos Vaše generacije profesora, a u čemu je ona podbacila?
KARIĆ: Prvih deset godina (do 1988. godine) Fakultet je bilježio snažan uspon, u tadašnjoj javnosti to nije bilo vidljivo. Nažalost, Đozo i Trebinjac umrli su 1982. godine, bio je to strašan gubitak. Ali na Fakultet su tada došli prof. Omer Nakičević (stalno) i Salih Čolaković (honorarno)... Nažalost, profesor Ahmed Smajlović umire 1988. godine, tada je na Fakultetu angažiran dr. Mustafa Cerić. Također, domalo kasnije, i dr Ismet Kasumović. Vrijeme ide dalje, 1990. umire već ranije penzionirani akademik Hamdija Ćemerlić... Dolazi rat, strašna agresija, stradanje... Ali, Fakultet je vrijedno radio u svim godinama opkoljenog Sarajeva, iako se nastava odvijala u strahu, patnji, ruševnim prostorijama... Granate su bile načele zgradu Fakulteta sa svih strana. Da nije bilo rata vjerujem da bi Fakultet ranije stekao zrelost koju danas već ima.
Generacija profesora kojoj ja pripadam, bilo bliskim vršnjačkim godinama ili duhovnim i obrazovnim raspoloženjem: Hilmo Neimarlija, Fikret Karčić, Rešid Hafizović, Adnan Silajdžić, Dževad Hodžić, Ismet Bušatlić, Džemal Latić, hfz. Fadil Fazlić, Orhan Bajraktarević, Mehmed Kico, Enes Ljevaković... dala je ogromne fakultetske učinke koji se vrijednošću i opsegom mogu mjeriti sa učinkom jednog univerziteta! Održali smo respektabilan kontinuitet u nastavi, k tome, napisali smo ili preveli čitavu biblioteku. Rekao bih i ono najvažnije: Mi smo ti koji smo doprinijeli osavremenjivanju naše tradicije islamskog obrazovanja, kao i jezika kojim se ona promovira, u vremenima koja su bila teška, u okolnostima koje nisu bile drage “ni Bogu ni čovjeku“! Pitate me: U čemu je “moja generacija“ podbacila? Možda se naša djelomična odgovornost može tražiti u tome što nismo uspjeli ubijediti Islamsku zajednicu, i one koji u njoj donose odluke, da je, u ovim lomnim i trusnim vremenima, bilo potrebno donijeti dekrete, stroge ako treba, da se naše visoko islamsko obrazovanje opečaćuje ponajprije na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.
Ali, rado ostavljam te naše propuste drugima, neka ih isprave i riješe sadašnji agilni nastavnici i profesori, poletni mladi ljudi, hfz. Dževad Šošić, Nedžad Grabus, Ahmet Alibašić, Almir Fatić, Samir Beglerović, Zuhdija Hasanović, hfz. Aid Smajić, Mustafa Hasani, Asim Zubčević, Amrudin Hajrić, Dina Nadarević, Kenan Musić, Zehra Alispahić, Nedim Begović, Senad Ćeman, Amira Trnka, Amina Arnautović, Orhan Jašić, hfz. Abdulaziz Drkić, Azra Kulenović, Muhamed Fazlović, Samedin Kadić, Fadil Maljoki, Ahmed Čolić... Neka se ne ljute oni koje sam, možda, sada zaboravio spomenuti.
Gdje biste na potencijalnoj rang listi smjestili FIN s aspekta kvaliteta studija i znanja u poređenju s drugim islamskim fakultetima na istoku ili zapadu u čiji ste rad i organizaciju imali uvida?
KARIĆ: Ja želim na stvari gledati realno. U poređenje koje spominjete nužno treba uključiti i parametre sredstava, uvjeta, mogućnosti i, općenito, savremenih okolnosti i kretanja u kojima djeluju obrazovne institucije. Imamo li u vidu spomenuto, Fakultet islamskih nauka ostvario je prave podvige, s obzirom na mogućnosti koje je imao na raspolaganju. Naši alumnisti, njih oko 1100, najbolje potvrđuju kvalitet Fakulteta, oni danas rade i djeluju diljem svijeta. To su sadašnji ili bivši univerzitetski profesori, glavni imami, imami u velikim centrima, ali i imami u bosanskim selima, muftije, vjeroučitelji, novinari, književnici, respektabilni teolozi, ministri, članovi parlamenata, diplomate... Ne znam da se ikada desilo da je bilo koji univerzitet u Evropi i na Zapadu odbio ijednog našeg alumnistu i njegovu diplomu, i onemogućio mu daljnje školovanje na masteru ili doktorskom studiju. To ponajbolje govori o visokoj vrijednosti Fakulteta islamskih nauka.
Kakve su danas prednosti ili nedostaci studiranja na Al-Azharu ili nekim drugim inostranim univerzitetima i na FIN-u? Da li studirati islamske nauke u BiH ili vani?
KARIĆ: Nisam za opciju “ili-ili“, skloniji sam opciji “i-i-i-i...“ Neka “privatno“ studira gdje ko hoće. Ali, na sistemskoj ravni i kad je Islamska zajednica posrijedi, kao i predan i organiziran rad u njoj, pa i zaposlenje u njoj, ja sam za to da naši studenti iz BiH i sa Balkana završe prvo Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, ili ovdašnji islamski fakultet približnoga ranga, pa da potom, u okvirima planirane svrhe, naše a ne nečije tuđe, idu u Rijad, u Kom, u Tuebingen, u Beč... da simbolički spomenem tek neka mjesta.
Ja kritički gledam na današnje naučavanje (i “predavanje islama“) na velikim islamskim univerzitetima, pa i na Al-Azharu, ako hoćete. Osjećam nelagodu kad se predaje “drevni islam“, “apologetski islam“, ili “arogantni islam“, kao i “islam zlatnoga doba“ (kojeg danas nigdje nema, a ne znam da li je baš takav bio i prije sedam ili deset stoljeća), itd. Ja sam za pozicioniranje islamskih studija na način izučavanja “islama u stvarnosti“. Dakako, treba nam tradicije, historije, i historijskih studija, treba nam i proučavanja prošlosti. Ali nipošto na način da se prošlošću opijemo i iz tog “pijanstva“ projiciramo falsificiranu sadašnjost ili budućnost. Nikada nisam smatrao da nam islamski autoriteti, npr. oni od prije sedam stoljeća, mogu riješiti naše današnje potrebe.
Šta je potrebno u budućnosti visokom obrazovanju IZ, kakav koncept i smjer razvoja bi trebalo imati?
KARIĆ: Usudio bih se reći da smo zagazili u vrijeme kad je potrebno ono što nazivamo “planiranjem kadrova“. U prvih dvadesetak godina na Fakultetu islamskih nauka entuzijazam je nosio sve, bio je neka prirodna zamjena za planiranje. Želje mladih i starih, u ovom intervjuu spomenutih profesora na Fakultetu islamskih nauka, da se da maksimum trajale su dvadeset ili trideset godina... Ali, siguran sam da je vrijeme zanosa splasnulo. Odgovorni u Islamskoj zajednici naći će se uskoro, ako već nisu, pred zadaćom “podvlačenja crte“. Postoji hiperprodukcija kadrova koji su završili “islamsko ovo“ i “islamsko ono“. A gdje će ti ljudi raditi? I još važnije: Šta će oni raditi? I najvažnije: Kako će to raditi? Ne znam ja sve odgovore na ova pitanja. Naravno da ih ne znam. Ali dodajem i ovo: Strah me je ove hiperprodukcije “razularene slobode“ govora o religiji, i iz religije, diljem svijeta. A kao muslimana posebno me obuzima strah od mnogolikih, pa i neukih i mrzilačkih, diskursa o islamu, i iz islama, danas u svijetu, pa mjestimice i na Balkanu i u Evropi. Na našu veliku žalost, o tome ćemo uskoro morati početi razmišljati. Umjesto da nam vjera u Boga bude radost i duhovna relaksacija, danas su mnogolike pomame oko religije, ali i mahniti diskursi koji dolaze zloupotrebom same religije, postali jedna zastrašujuća stvar. Bojim se da se razmišljanje o svemu ovome neće odvijati ni u kakvoj dokonosti.
Može li FIN biti referentni islamski fakultet za EU i da li uopće treba imati takvih ambicija?
KARIĆ: Svršenici Fakulteta islamskih nauka već odavno rade u velikim središtima Evropske Unije. FIN je već odavno referentan u Evropskoj uniji. Nadam se da će u budućnosti naših svršenika tamo biti i više. Da objasnim na čemu temeljim svoje nade. Prvo, Fakultet je višegodišnji plod našeg bosanskog, balkanskog i evropskog iskustva. Mi smo više od stotinu godina na našim bosansko-hercegovačkim islamskim učilištima i institucijama, prethodnicama FIN-a, izgradili metodologiju predavanja i tumačenja islama u kohabitaciji ili mirnom i integrativnom življenju sa sekularnom državom i mnoštvom sekularnih autoriteta i sektora u njoj. Drugo, mi smo u Bosni i Hercegovini od 1878. naovamo postigli, umnogome bezbolnim procesima, zavidne razine međusobnog uvažavanja i kad je posrijedi sekularno tumačenje kulture i civilizacije. Naše tumačenje islama je kosmopolitsko, multilateralno. Npr. pišu se i objavljuju “teološke“ ili, pak, “mističke“ studije o nekom književnom djelu (npr. “Dervišu i smrti“ Meše Selimovića) istovremeno kad se tom djelu objavljuju i posve sekularna tumačenja. Primjera ima još mnogo i na različitim područjima. I tu je sve manje varničenja. Treće, naši alimi i znalci vjere, uglavnom, nisu podbunjivali narod protiv države. Tražili su uvijek modus vivendi, a i sami doprinosili da se za taj modus vivendi iznađe što bolji modus operandi. Sve ove pobrojane tradicije u islamskom obrazovanju i nastavi njeguju se i danas na Fakultetu islamskih nauka.
Kako Vi vidite ideju islamskog univerziteta u Sarajevu?
KARIĆ: Ovo vaše pitanje je važno, naravno. Ali, od jednake su važnosti i sljedeća pitanja: Da li svi postojeći islamski (pedagoški ili teološki) fakulteti, kojima je osnivač Islamska zajednica, treba da nastave raditi u ovakvom stanju studentske i nastavničke “kapacitiranosti“? Da li je tačna (nikad provjerena statistika) da sa naših islamskih fakulteta, kao i sa islamskih fakulteta sa Istoka i Zapada, imamo nekoliko stotina svršenika koji su bez zaposlenja, angažmana ili bilo koje “sistemske obuhvaćenosti“? Da li bi prenaglo osnivanje Univerziteta islamskih nauka imalo za posljedicu daljnje besciljno “umnožavanje“ nosilaca visokih diploma teološke, vjersko-pedagoške i imamske naobrazbe koji plutaju Balkanom bez angažmana? I kojima bi, možda, palo na pamet da sami za sebe, iz pukog očaja, a u cilju traženja nekog izlaza, osnuju “svoju islamsku zajednicu“ sa vrlo konkretnom potrebom: da riješe svoj egzistencijalni status! Takvo što, naravno, niko ne želi...
Ostatak intervjua pročitajte u printanom izdanju Preporoda od 01. februara 2017. godine
