U tom trenutku 15 hiljada registriranih ljudi na mom profilu ostalo je „raspuštano“. Bilo je to tačno uoči mubarek 27. noći, pa me to naravno nije puno doticalo. Ali, priznat ću, samo zbog mubarek večeri. 

Čovjek je uzeo lažni profil i identitet i iscenirao „pejgambersku smrt“ u bolnici u Ankari! I sve nas bacio u suze i žalost! Dakle, sve nas prevario. A da paradoks bude veći, još ranije se na drugom profilu bavio i humanitarnim radom. 

 

Zašto ovo pričam? Pa zbog toga što želim ukazati na nesigurnost te platforme, a izrazito želim ukazati na potpunu neizvijesnost kuda to sve ide ili može ići. Ali, ono što se dogodilo na Facebooku, na onim profilima na kojima ordiniraju uglavnom Bošnjaci, od prije nekoliko dana, potvrdilo je ili bolje reći zakucalo moju sumnju u sve to – da je to možda jedna ogromna potencijalna iluzija, ako ne i halucinacija (percepcija bez objekta). 

Bio je u sarajevskoj medresi, u generacijama pred sami rat i agresiju, kolega po imenu Amir Hodžić. Kolega Amir ef. Hodžić trenutno živi u Tuzli i radi u tuzlanskoj medresi. I on nije na Facebooku, sa tim imenom i prezimenom, ali je na Facebooku postojao i još uvijek postoji profil hafiz Amir ef. Hodžić. I vlasnik tog profila mi je prije nekoliko godina poslao zahtjev za prijateljstvo, kojeg sam prihvatio, a onda me je kontaktirao porukama, pitao za neke kolege iz medrese, gdje su, jesu li živi i šta rade itd. Dvojio sam o tom identitetu, između Amira Hodžića iz Tuzle i jednog dječaka koji je bio s nama u prvom razredu medrese i koji je nakon prvog razreda napustio školu. Ali, nisam pridavao veliku pažnju tome, sve do prošlog četvrtka, kada se na tom profilu dogodilo čudno događanje. Zapravo, čovjek se sa svima nama halalio i nakon sat vremena dušu je ispustio u bolnici u Ankari. A ja sam onda, doduše, tek sutra navečer napisao status o tome, izrazito potresen punih 24 sata samo zbog toga. Napisao sam sljedeće: Hafiz Amir ef. Hodžić je moj školski kolega. Nisam ga vidio još od medrese. I sjećam ga se kroz maglu. Dakle, nismo se vidjeli 25 godina. A posljednjih nekoliko godina bili smo u kontaktu preko Facebook-a. Tek sinoć sam skontao da je bio plaho hasta, na osnovu jedne njegove poruke koju je ostavio negdje prije ponoći na svome zidu, traživši halala od FB prijatelja, kazavši da mu se edžel primakao. Nisam odmah skontao o čemu se radi, mislio sam da je neki hal u pitanju, međutim, kad sam se zarovio u neke njegove komentare, u jednom od njih, diskretnom, primijetio sam i zaključio da je imao rak na plućima. Subhanallah, nisam mogao vjerovati, jer to on uopće nije pokazivao. Onda sam skontao da to sve piše iz bolnice u Ankari. Onda sam mu brzinski napisao poruku i komentar ostavio, u kojem sam učio dovu da mu Gospodar podari lijek, zdravlje i snagu. Prije nego sam napisao taj komentar, vidio sam jedan njegov komentar u kojem kaže da ide obaviti namaz. Kada sam napisao svoju poruku i ostavio svoj komentar, ponovo sam nakon nekoliko minuta pogledao njegov profil i nisam mogao vjerovati u riječi koje je napisala njegova supruga: „Prije pet minuta na Bolji svijet je preselio moj suprug hafiz Amir ef. Hodžić. Preselio je učeći suru Mulk.“ Subhanallah, zakovao sam, oči su mi odmah procurile, još uvijek nisam mogao vjerovati. Prije nekih pola sata, Amir ef. je bio tu i tražio halala, kazavši da mu se edžel primakao, i onda preselio učeći suru Mulk. Allahu ekber. 

Pa tako su samo „pejgamberi i znameniti ashabi umirali“! Nisam mogao odmah zaspati. Nekad duboko u noći, san me je prevario. Ustao sam na sabah, prvo sam pomislio na njega, učio sam mu dovu da mu se Allah smiluje. I na džumi. I večeras sam mu učio dovu dok sam gledao slike sa njegove dženaze. Tražio je u oporuci da mu se požuri sa dženazom. 

Ovo sam objavio na svome profilu; suznih očiju sam to pisao, a i ljudi su to čitali suznih očiju. Za svega 40-tak minuta nakupilo se preko hiljadu lajkova. No, u privatnim porukama, preko messengera me je kontaktirao jedan momak koji prati moje pisanje, pitao me da li možemo razgovarati, rekao sam da možemo, a onda je on izrazio sumnju u to svekoliko „pejgambersko umiranje“ u bolnici u Ankari. Kazao je da su slike lažne, jer su od ranije, sa dženaze ubijenih Ujgura u Ankari, poslao mi je i link kao dokaz, zatim je kazao da ljudi koji umiru od raka pluća, u posljednjim danima budu kao biljke, onda ga niko nije uživo poznavao itd. I kod mene se pojavila sumnja. Ostavio sam da prenoći. Ujutro je sumnja bila još veća, jer koliko je god dosta svijeta izražavalo ta'ziju na Amirovom profilu, toliko su se s druge strane javljali ljudi koji su pitali zna li iko ovog čovjeka. Niko nije mogao jasno da potvrdi da ga zna. U tom se meni na mobitel javlja stvarni Amir ef. Hodžić, kolega iz Tuzle, da kaže da taj profil nema nikakve veze s njime i da me pita da li ga znam. Rekao sam mu o svojoj dilemi, koju je on svojim javljanjem anulirao. Konačno, skontali smo, radilo se o klasičnoj prevari. Za one koji pitaju: Kako nismo mogli odmah „provaliti“, pa nismo evlije! Portal Novi Horizonti na svome su zidu objavili vijest o njemu, sijaset ljudi mu ta'ziju izrazilo itd. Čovjek je uzeo lažni profil i identitet i iscenirao „pejgambersku smrt“ u bolnici u Ankari! I sve nas bacio u suze i žalost! Dakle, sve nas prevario. A da paradoks bude veći, još ranije se na drugom profilu bavio i humanitarnim radom. 

Konačno, šta nam ovo govori i šta potvrđuje? Pa nedvojbeno sumnju i konstataciju s početka teksta. Samo su živa viđenja i poznanstva stvarna i objektivna. Virtualan život i komunikacija sve više postaje laž i iluzija, na koju smo se navikli i o kojoj smo postali ovisni. Nažalost.