Ta kriza projicira mnogo što-šta, ali, opet, ono što je najizraženije je dominantna pseudo-intelektualna svijest. (Pseudo-intelektualac je onaj koji na svako pitanje ima unaprijed spremljen odgovor ili onaj koji "sve zna", koji je sveznalica, a samo je Bog Onaj Koji sve zna – prof. H. Neimarlija) Ta pseudo-intelektualna svijest generira, podgrijava i održava krizu kao takvu. I onda se, zapravo, nalazimo u začaranom krugu iz kojeg izlaza nema. Kakva šuma, takvi zečevi. Kakvi zečevi, takva i šuma. Metaforično gledano, taj začarani krug se pretvara u klupko koje se nezaustavljivo kreće i koluta, eshatološki gledano, prema svome kraju. Ko će zaustaviti taj sunovrat?! Ima li kraja?! Ko će to klupko raspredati?! Sve su ovo pitanja na koja, nažalost, kao da niko nema odgovora.

„Kad čovjek uđe u tramvaj u Sarajevu i zovne 'akademiče', deset se ljudi okrene i odaziva!“ Cinizam na stranu, nego pitanje je: Doista, ima li neko ko će ovo propitati?! Propitati naše referentne vrijednosti.

Prebacimo fokus naše pažnje na lokalitet Bosne i Hercegovine, vidjet ćemo da je situacija mnogo složenija i da je supstanca te otužne stvarnosti ovdje jača i izraženija. Ne želim licitirati ni sa kakvim primjerima ili konkretnim pojavama, a još manje ni sa kakvim imenima, simptomi su vidljivi na svakom koraku i jasno je i pticama na grani, ali želim da objavim jednu privatnu korespondenciju koju sam imao posredstvom društvenih mreža još prije nešto manje od dva mjeseca i, evo, tek je sada to došlo na red. Kao, bilo je prečih tema, bio je Referendum, bili su Izbori itd. Ali, ova tema je isto tako urgentna i žuljala me je proteklih mjesec i po, mada je u prošlom broju Preporoda prof. Senadin Lavić načeo ovu temu, a i prof. Halil Mehtić ju je uzgred spomenuo u prethodnoj zajedničkoj hutbi za sve bošnjačke hatibe, gdje je govorio o ponižavajućem odnosu spram nauke, pa, evo, da to prebacimo i na cijenjeno čitateljstvo, a nadamo se da će i one koji „referentno“ odlučuju o esencijalnim i egzistencijalnim stvarima možda potaknuti na zapitanost, ako ništa, a korespondencija glasi ovako:

Alma Oručević: "Selamun alejkum, poštovani efendija Veliću, Vi mene ne poznajete, postali smo FB 'prijatelji' u vezi teme odlaska hafiza Sulejmana Bugarija iz Sarajeva. Pratim Vaše objave na FB i vidim da ste aktivni unutar političkih tema. Ja radim na Lund univerzitetu (Švedska) i danas smo dobili obavijest o novoj ranking listi univerziteta: http://www.topuniversities.com/university-rankings/world-university-rankings/2016.

Nažalost, za razliku od BiH, koja nema niti jedan univerzitet listiran na ovoj listi, tu se nalazi Hrvatska, Slovenija i Srbija. Prošle godine neki od univerziteta iz BiH su bili na ovoj listi, na nekim 1000+ pozicijama. Mislim da nikome ne treba objašnjavati kako je katastrofalno za jednu zemlju da nema niti jednu visoko obrazovnu akademsku instituciju uopće uključenu u ovu listu. Razlog što Vam se obraćam nije da se ova vijest proširi ili objavi, imamo itekako dosta 'depresivnih' vijesti po novinama i portalima, već što zaista ne znam nikoga kome bi bilo dobro se obratiti. Neko ko može kontaktirati ljude iz ove organizacije, vidjeti kakve vrste informacija o univerzitetima prikupljaju/uključuju u asesiranje rankinga, kako bi se mogao napraviti akcioni plan da se ranking naših univerziteta popravi. Unaprijed Vam hvala na Vašem vremenu."

Moj odgovor: Poštovana sestro, razumijem Vašu zabrinutost, koja je na mjestu, no, predlažem da se o ovome napiše jedan tekst kojeg bi objavili u Preporodu. Mislim da bi to bio pun pogodak. Ja ću objaviti Vaše pismo, jer kad sam ga ponovo pročitao, odlučio sam da ga objavim, da ne bi u tišini i ova sramota prošla. Neka vide ljudi kako stojimo u svijetu! Pa ovo je skandalozno i sramotno!

Alma Oručević: "Poštovani efendija Veliću! Izuzetno mi je drago da Vi shvaćate ozbiljnost ove teme i da ste se zauzeli da se nešto napravi po ovom pitanju. Za članak u Preporodu, osim skretanja pozornosti na problem, potrebno je uzeti vrijeme i istražiti zašto BiH nema na ovoj listi. Iako je ovaj ranking priznat od vodećih, svjetskih, obrazovnih institucija, čitajući na njihovom web-site-u metodologiju, nije mi u potpunosti jasno kako prikupljaju podatke. Stoga sam se Vama obratila, jer unutar BiH postoje ministarstva obrazovanja na više nivoa i nisam sigurna ko je (ako iko) zadužen da vodi brigu o ovakvom tipu istraživanja. Mislim da bi neko od novinara mogao ozbiljno istražiti ovu itekako bitnu temu, a ja ću svakako pomoći unutar mojih mogućnosti. Nadam se da će se Vašom objavom možda skrenuti pažnja odgovornima za ovu problematiku da preduzmu neophodne mjere. Mea’s-Selam."

Dakle, iz navedene korespondecije, ipak, može se vidjeti i primijetiti da postoje i neke dobre stvari, a to je da imaju naši ljudi u svijetu koji itekako vode računa o tome kako naša intelektualna svijest i njena pragma, konačno, naša država i domovina stoje u svijetu. Zapravo, kakav je naš rejting u svijetu – još uvijek ima neko ko to gleda i prati. Ali, konsterniran sam činjenicom da nas u domovini to baš plaho i ne interesira, a još manje boli. To što smo na malom prostoru napravili šumu univerziteta i fakulteta, dekana i direktora po glavi stanovnika i što vlada jedna akademska anarhija u popriličnoj društvenoj džungli – to nas baš plaho i ne tangira. Bitno je da imamo pregršt univerziteta i fakulteta (od Sarajeva, preko Kiseljaka, pa do Travnika - više univerziteta nego autobuskih stanica), bezbroj dekana i direktora, profesora sveznalica, masu akademika i emeritusa, a to što malo ima radnika a još manje znanja, to se slabo ko pita. 

I kao što kaže profesor Muhamed Filipović: „Kad čovjek uđe u tramvaj u Sarajevu i zovne 'akademiče', deset se ljudi okrene i odaziva!“ Cinizam na stranu, nego pitanje je: Doista, ima li neko ko će ovo propitati?! Propitati naše referentne vrijednosti.