Tužilac na Specijalnom sudu za Kosovo, vođa tužilačkog tima koji je na ICTY vodio predmet Karadžić u prvostepenom postupku

Vođa tužilačkog tima u predmetu Karadžić Alan Tieger dao je za Preporod ekskluzivni intervju nakon izricanja konačne presude Radovanu Karadžiću. Intervju smo dobili zahvaljujući žrtvama sa kojima smo putovali na izricanje presude, a sa kojima je tužilac Tieger zajedno u galeriji sudnice MICT-a slušao izricanje ove presude, te nakon toga prisustvoao sastanku udruženja majki, žrtava i svjedoka Genocida sa glavnim tužiocem MICT-a Serge Brammertzom na kome su žrtve pokazale posebno poštovanje prema njegovoj borbi za pravdu u njihovo ime.

Bili ste u sudnici zajedno sa žrtvama tokom izricanja konačne presude protiv Radovana Karadžića kojom je doživotno presuđen. Gotovo u potpunosi je potvrđena prvostepena presuda u kojoj ste Vi zastupali Tužilaštvo. Da li ste zadovljni presudom?

Bilo je zadovoljavajuće to što je Žalbeno vijeće potvrdilo mnoge stavke iz optužnice i revidiralo kaznu na način da ona odražava obim i težinu zločina za koje je on bio odgovoran. Naravno, bili smo razočarani zbog toga što oslobađajuća presuda za genocid u općinama nije preinačena, ali to ne smije zamagliti značaj ove zaista veoma važne presude.

Treba zapamtiti da su oba vijeće potvrdila ta ogromna tragična događanja i u opštinama

Vodili ste predmet Karadžić od samog početka. Možete li nam reći koji su to najveći izazovi sa kojima ste se sretali tokom ovog procesa?

Svaki slučaj ove razine nužno proizvodi višestruke, čak i izazove na dnevnoj bazi. Možda je među onim najvećim izazovima bilo osigurati da se Pretresnom vijeću prezentira ta ogromna količina veoma značajnih dokaza koji su mukotrpno prikupljeni od samog početka rada Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), kao i da se značaj onoga što ti dokazi nose adekvatno adresira za ono što je potrebno u vremenu koje je bilo ograničeno.

Ko su bili Vaši saradnici u timu koji je radio na ovom predmetu?

Kao što je dobro poznato, moj kobranilac je bila Hildegard Uertz-Retzlaff, jedna izuzetno sposobna tužiteljica iz Njemačke. Imao sam privilegiju da budem vođa timu vrhunskih advokata, istražitelja i analitičara, od kojih su mnogi postali poznati javnosti upravo kao rezultat njihovog rada u sudnici, među kojima su Julian Nicholls, Katrina Gustafson, Melissa Pack, Bronagh McKenna, Carolyn Edgerton, Ann Sutherland i Amir Zec.

Svi koji su pratili proces protiv Karadžića od njegovog početka bili su ubijeđeni da ste itekako dovoljno dokaza prezentirali tokom prvostepenog postupka za dokazivanje genocida u drugim općinama u BiH tokom 1992. Zašto je bilo tako teško dokazati taj genocid pored toliko dokaza?

Genocid je kombinacija određenih, specifičnih radnji navedenih u Konvenciji o genocidu, plus namjera da se uništi zaštićena grupa u cijelosti ili djelomično. Važno je imati na umu, zapamtiti, da su i Pretresno i Žalbeno vijeće utvrdili da su navedena djela – ta ogromna tragična događanja za koje se sudilo po optužnici – utvrđeni.

Međutim, pokazalo se da je dokazivanje namjere teži element za utvrđivanje – u odgovoru, mi smo to argumentirali time da su sudije u presudi za genocid u opštinama 1992. godine bili pogrešno fokusirani na fizičko uništenje članova zajednice umjesto na zajednicu, da su pogrešno isprepreli motiv i namjeru, te tretirali prisilno protjerivanje kao nekonzistentno s uništenjem, a ne kao faktor koji doprinosi uništenju.

Koliko je važno to što je jedan od sudija Žalbenog vijeća, ipak, smatrao da je počinjen zločin genocida u sedam općina u BIH?

U najmanju ruku to neslaganje odražava pravnu validnost argumenta Tužilaštva da je praksa Međunarodnog suda u pogledu zaštite Konvencije o genocidu pogrešno i restriktivno primijenjena. Vrijeme će pokazati da li ovo predstavlja početak ukupnog pomaka u tom tumačenju

Presuda kao bedem protiv poricanja i povijesnog revizionizma

Kako objašnjavate činjenicu da oba sudska vijeća u slučaju Karadžić nisu smatrala da su Slobodan Milosević i njegovi saradnici dio udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), dok je u drugim presudama, kao u slučaju Milan Martić naprimjer, izrečena presuda o UZP u kojem su pored Miloševića navedeni i Karadžić i Mladić. Da li to znači da se time Srbija amnestira, kao i njeni i dužnosnici?

U predmetu koji se fokusira na krivičnu odgovornost Radovana Karadžića, dokazi koji se pojavljuju u vezi sa učešćem drugih članova UZP-a, kao što je Slobodan Milošević, neizbježno se razlikuju od dokaza koji bi proizašli iz slučaja koji se fokusira na drugog člana UZP-a i u svakom slučaju daleko manje od dokaza o krivičnoj odgovornosti koja bi proizašla iz slučaja koji se direktno odnosi na Miloševićevu krivičnu odgovornost. Iz tog razloga, bilo bi pogrešno zaključiti da presuda Karadžiću predstavlja bilo koji oblik amnestije za Miloševića ili bilo koga drugog.

Šta ova presuda može značiti za budućnost regiona i kako se ona može iskoristiti imajući u vidu da je u BiH, Srbiji i Hrvatskoj zastupljen opći trend negiranja naslijeđa ICTY/MICT?

Ma šta da ova presuda bude značila za budućnost, ono što je važno to je da ta dosad neviđena, ogromna količina dokaza koje je utvrdilo osam međunarodnih sudija iz različitih zemalja kako bi objelodanili Karadžićevu krivičnu odgovornost van razumne sumnje, treba biti bedem protiv poricanja i povijesnog revizionizma.

Zavisnost Tribunala od dobre volje i saradnje međunarodne zajednice

Možeteli li dati ocjenu uspješnosti rada ICTY /MICT nakon više od 26 godina njegovog rada? Šta to znači u kontekstu međunarodnog prava?

Najlakše bi bilo zaboraviti sumnje i mala očekivanja koja su bila prisutna nakon osnivanja Tribunala. A ona su bila itekako prisutna. Sjećam se karikature u uglednim novinama i to kao uredničkom komentaru, koja je to sažimala slikom dvojice vojnika koji se valjaju po zemlji od smijeha kad su čuli da je uspostavljen Međunarodni tribunal. Gledano iz te perspektive, jasno je da je Tribunal pokazao da uz dovoljnu međunarodnu volju i saradnju, odlučni i fokusirani napori mogu prevazići povijest nekažnjavanja za masovne zločine.

Nakon izricanja konačne presude Radovanu Karadžiću predstavnici udruženja žrtava, majke, svjedoci genocida sastali su se sa glavnim tužiocem Bramertzom i vama tužiocima koji ste najduže radili na predmetu Karadžić.  Bio je to ponovni susret sa žrtvama koje pokazuju posebno poštovanje prema Vama. Kako ste doživjeli taj ponovni susret sa žrtvama koje ste, vjerovatno, mnogo puta sretali tokom trajanja procesa?

Od početka mog rada u Tribunalu osjećao sam posebnu vezu sa žrtvama tih užasnih zločina i Genocida. Nema veće časti nego znati da, i poslije više od dvadeset godina kasnije, imam njihovo povjerenje i poštovanje. Za mene, zaista, ostaje u nezaboravu ovaj susret sa žrtvama upravo na ovaj dan.

Sada ste  angažirani kao tužilac na Specijalnom sudu za Kosovo. Možete li napraviti neku paralelu između ICTY i Suda za Kosovo i reći koliko je važna podrška međunarodne zajednice za njihov rad.

Iako je svaka institucija različita i suočava se sa svojim jedinstvenim izazovima, ICTY i Specijalni sud za Kosovo odražavaju stalnu nadu da nekažnjavanje neće prevladati, kao i da oba ta suda zavise u značajnoj mjeri od dobre volje i saradnje međunarodne zajednice.

Da li bi pristali da radite  u BiH na Sudu ili Tužilastvu BiH kada okončate mandat na Specijalnom sudu za Kosovo? Predstavnici udruženja žrtava su to tražili na sastanku sa glavnim tužiteljem Bramertzom, čak insistirali na tome?

Bio sam duboko dirnut tim pozivom predstavnika žrtava. Vidjećemo šta budućnost nosi.

Dok se bosanskohercegovačka javnost pripremala na konačnu presudu ratnom zločincu, prvom predsjedniku RS-a i dok su se u tom iščekivanju 20. marta vodile rasprave o tome šta je njegovo naslijeđe u današnjem svijetu, krvavi događaj ubistva muslimana u džamiji na dalekom Novom Zelandu je dao izravan odgovor. Brenton H. Tarant za uzore u krvavom pohodu je, između ostalih, naveo i Karadžića koji je inspirator zlu, i to onoj vrsti zla kojoj je ubijanje nezaštićenih civila, pa i žena i djece normalan čin. Postojanje video zapisa maskara, tačnije besramno pravljenje zabilješke u slavu zločina je dio tog naslijeđa – sjetite se samo snimka koji su pripadnici zloglasne jedinice MUP-a Srbije, ‘Škorpioni’, sačinili 16. jula 1995. godine dok su mučki pucali u leđa Safeta Fejzića (17), Azmira Alispahića (17), Sidika Salkića (36), Smaila Ibrahimovića (35), Dinu Salihovića (18) i Jusu Delića (25).
Zamislite da je Bosna i Hercegovina tih godina, za razliku od tadašnjih lidera bosanskih Srba, sada već presuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Biljane Plavišić, imala Jacindu Ardern, premijerku Novog Zelanda koja je svjetskoj javnosti pokazala kako se čovjek i državnik odnosi prema zlu i mržnji. Naravno, suludo bi bilo i pomisliti porediti ponašanje vrha RS devedesetih i ponašanje novozelandske premijerke. Dok su ljudi iz vrha RS sistematično činili zločine i genocid da jednu paradržavu pretvore u etnički čistu državu, premijerka Novog Zelanda je ostala zgrožena zločinom i učinila sve da olakša žrtvama.
„Oni su mî“ – kazala je, i još smo čuli: „Ubojica nije predstavnik nikoga od nas i ne dijeli naše vrijednosti i vjerovanja. On nije jedan od nas.“
Premijerka Ardern svojim javnim istupima pokazala je čovječanstvu najbolje što imamo kao vrsta, civilizacijsku mjeru u reagiranju na zlo. I naravno, bilo je krasno vidjeti kako su je građani, mediji, pa i političari Novog Zelanda u tome podržali.
Njeno zaogrtanje mahramom, to jest, njeno zaogrtanje bola žrtava u religijsku univerzalnu poruku mira – u kojoj ova civilizacija može naći ne samo sklonište već i uporište u borbi protiv mržnje i normalnosti zla – dala je istinsku nadu. Nadu, koja osnažuje one snage za koje s pravom možemo kazati da, posebno iz perspektive Bosne i Hercegovine, osjećaju umor od rasprostranjene kulture nasilja i žele ustrajati u insistiranju na tome da, kako to Kur’an kaže, dobro i zlo nisu isto.
Premijerka Ardern je pokazala kako, naizgled, simbolična gesta poput pokrivanja mahramom, nosi glasniju poruku koja je više od izljeva prijetnji teroristima, na kakve smo navikli od lidera sa Zapada. Nije to bila samo poruka suosjećanja, ni njena, niti desetine hiljada novozelanđanki koje su učinile isto, nego čist izraz neprihvatanja manifesta straha i terora. Važno je istaći i to da se Novi Zeland, kao društvo uz nepatvoreno pokazivanje saosjećanja prema žrtvama, vrlo otvoreno suočio s dominantnim narativom u svijetu o „drugima“, govorom mržnje, glorificiranjem ratnih zločinaca i drugim mehanizmima koji u jednom društvu ostavljaju otvorenim put u na­silje. Ne treba zaboraviti da je, poput norveškog teroriste Andersa Breivika, krvnik s Novog Zelanda B.H. Tarrant iskazivao divljenje prema srpskim ratnim zločincima koji su osuđeni za, između ostalog, genocid nad Bošnjacima.
I zbog toga, između ostalog, bilo je važno vidjeti da je međunarodni sud, presudom Karadžiću pokazao neprihvatljivost zločina, njihovo kažnjavanje, te da zlo ne smije biti norma, ma kako ga zločinci prikazivali i ma kako bila sramna šutnja predvođena ženama, liderkama iz našeg okruženja koje stoje na sasvim drugačijim civilizacijskim standardima od novozelandske premijerke. Nažalost. Kako lideri srpskog naroda iz devedesetih, slično i lideri današnje Srbije stoje na sasvim različitim civilizacijskim uzusima od Novog Zelanda. Jer dok se zločin inspiriran genocidnom ideologijom na Novom Zelandu osuđuje i pokazuje se posvemašnja solidarnost sa žrtvama te se ućutkuju usamljeni desničarski glasovi, Srbija živi na negiranju genocida i omalovažavanju žrtava. Premijerka Jacinda Andern, svome narodu ali i civilizaciji budućnosti u naslijeđe ostavlja najbolji primjer liderstva i humanizma, za razliku od onih lidera koji su svome narodu u naslijeđe ostavili sramno slavljenje ratnih zločinaca, izvršenje najmonstrouznijih ratnih zločina, dugogodišnje opsade gradova, koncentracione logore, ubistva civila, pokolje žena i djece, silovanja, masovne grobnice, ili kako je to sam ratni zločinac Radovan Karadžić nakon presude poručio, ‘pobjedu’ koja je značila Genocid nad jednim narodom.

U printanom izdanju Preporoda možete čitati feljton iz  knjige Nečasni savez: Grčka i Miloševićeva Srbija, grčkog novinara i pisca Takisa Michasa koja je objavljena 2002. godine u Sjedinjenim Državama. Knjigu koja dodatno rasvjetljava ulogu Grčke u ratovima iz 1990-tih godina, a posebno u Bosni i Hercegovini, na bosanski je prevo Edin Mezit, a izašla je krajem avgusta, ove godine, u izdanju Centra za napredne studije iz Sarajeva. 

"Ako se povuče Unprofor, Muslimani će biti prepušteni nama i Hrvatima. Hrvati se neće boriti s Muslimanima protiv Srba, nego će se boriti sa Srbima protiv Muslimana. Doći će do podjele Bosne nadvoje."

("Borba", 28. 6. 1994)