Samo nedavno je u Dodikovoj posjeti Budimpešti Orban obećao investicije u razne privredne sektore RS-a kao i određene donacije koje bi svakako dobro došle slabašnom budžetu ovog entiteta. Također se usprotivio i sankcijama protiv Dodika o kojima se špekulira u Evropi zbog državnorušilačke retorike a i postupaka. S druge strane, imamo Orbanovu izjavu iz 2021. godine gdje se na krajnje ksenofoban i klerofašistički način protivi integraciji Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju zbog postojanja „dva miliona muslimana“.

Ovakvi stavovi jedne evropske države postanu naročito alarmirajući kada uzmemo u obzir da od 1. janura 2024. godine komandu nad snagama EUFOR-a u sklopu Althea misije u BiH treba preuzeti mađarski generalmajor Laszlo Sticz. Vrijedi napomenuti da su to iste one snage koje bi trebale braniti suverenitet naše države zagarantovan Ustavom od svih potencijalnih eskalacija koje dolaze iz manjeg entiteta.

No, postavlja se pitanje kako to da Dodik i Orban dijele zajedničke tačke što se tiče političkih stavova i pravaca. To u velikoj mjeri atribuiram fenomenu desničarskog populizma kao pragmatičnoj alatki u repertoaru državnika koji narodu nemaju ponuditi ništa drugo do prazne retorike.

Populizam kao oružje novih političkih moćnika

Populizam je politička ideologija čiji proponenti nastoje da sebe prikažu kao one koji utjelovljavaju ‘volju naroda’ za razliku od političkih, društvenih i ekonomskih elita koje ne zanima ništa drugo do njihovi vlastiti interesi. U slučaju Mađarske se smatra da ovaj ‘establišment’ predstavlja Socijalistička partija (MSZP) dok Orbanov Fidesz nastoji da se istakne kao ‘stranka naroda’.

Domaći politički oponenti mogu nehotično dati jak impetus populistima. Spinujući njihove ideje, planove i retorike, populisti mogu da ih prikažu kao protunarodne, sebične i generalno opasne za opstanak države kao suverenog političkog bića. Međutim, ova taktika može biti mač s dvije oštrice; šta se desi kada su domaći rivali tako potpuno poraženi da se nezadovoljstva koja narod neminovno osjeti prije ili kasnije ne mogu više prepisati njima? Odgovor na ovo pitanje Orban je pronašao u borbi globalizacije i Evropske unije.

Od dolaska na vlast 2010. godine Orban je imao loš odnos sa EU. U svojim kampanjama otvoreno je bio protiv glavnih EU principa, umjesto njih ističući konzervativne paradigme i ‘Mađarska na prvom mjestu’ retoriku. Optužbe protiv Mađarske vezane za kršenje ljudskih prava, kršenje akademskih sloboda, pristrasnost sudstva i neslaganje sa EU u vezi s migrantima i drugim socijalnim politikama su dovele do toga da EU zamrzne sve fondove namijenjene za Mađarsku dok se ne počne sprovoditi princip ‘vladavine zakona’. Ovo je podstaklo Orbana da sebe i narod Mađarske predstavi kao žrtve asimilirajuće politike iz Brisela te ga je galvaniziralo da potraži političku podršku na istoku u Rusiji i Kini kao i kod populističkih kolega kao što su Vučić (Srbija), Trump (SAD), Bolsonero (Brazil), Benitez (Paragvaj) itd.

Mađarska i RS

Način na koji sam opisao Orbana može da izazove deja vu kod ljudi koji žive u BiH jer neodoljivo podsjeća na Milorada Dodika. I Dodik kao i Orban je bio liberal koji je promijenio politiku za 180 stepeni i počeo da gradi reputaciju na blaćenju i nepoštivanju međunarodne zajednice, zapadnih sila a naročito Evropske unije. Dodik je također poznat i po nastojanjima da destabilizira Bosnu i Hercegovinu, prijetnjama, nepoštivanjem ustava, korupcijom, nepotizmom, prljavim rječnikom i generalno lošim ukusom.

Osim što dijele simpatije jedno prema drugom, Dodik i Orban također dijele afinitete prema silama dijametralno suprotnim zapadu (Rusiji i Kini) u svrhu napredovanja vlastitih političkih ciljeva i, na kraju krajeva, ostajanja na vlasti. Dodik je poznat po upotrebi populizma kao političkog oružja gdje sebe i svoj SNSD predstavlja kao jedine barijere koje štite srpski rod od bijesnih naleta ‘muslimana’ i ‘političkog Sarajeva’. Možda čak dijele i određene socijalne politike u konzervativnom spektrumu mada nisam siguran koliko je Dodik uopšte i svjestan toga zbog svoje uvijek prisutne opsesije etno-nacionalizmom i sekjuritizacijom svih pitanja koja se pojave u javnoj sferi.

Prema podacima iz 2022. BDP RS-a je bio dva puta manji nego onaj iz Federacije i iznosio je 14,24 milijarde KM. Javni dug po glavi (5.633KM) je bio dva puta veći nego dug Federacije a učešće javnog duga prema BDP-u je bilo 43% što je opet otprilike dva puta više nego isti taj dug iz Federacije. Kada pogledamo ove a i mnoge druge ekonomske indikatore možemo razumjeti zašto Dodik pribjegava remetilačkom populizmu kao posljednjem utočištu.

Bilo kako bilo, Dodik je u Orbanu prepoznao vrijednog saveznika unutar same Evropske unije koji može blokirati bilo kakve sankcije protiv njega koje bi EU potencijalno željela da uvede. Naime, mehanizam Evropske unije je takav da 27 zemalja mora jednoglasno da se složi o uvođenju sankcija. Predsjednik RS-a je već pod sankcijama od strane SAD-a i Velike Britanije tako da mu zasigurno prija činjenica nepostojanja konsenzusa u EU za uvođenje istih.

Orban, s druge strane, u Dodiku vidi još jednu od karata u svom arsenalu koju može koristiti protiv Brisela kada god treba izvršiti pritisak. U Orbanovom slučaju već postoji presedan za ovakvu vrstu ponašanja. Primjer toga je kriza u Ukrajini koju Orban iskorištava da prisili EU da odmrzne fondove namijenjene Mađarskoj u zamjenu za odobravanje slanja pomoći toj ratom zahvaćenoj oblasti.

Završne riječi

Vrijedi zapaziti da ekonomska slika, odnosno prognoza Republike srpske i ne izgleda baš najbolje. Prema podacima iz 2022. BDP RS-a je bio dva puta manji nego onaj iz Federacije i iznosio je 14,24 milijarde KM. Javni dug po glavi (5.633KM) je bio dva puta veći nego dug Federacije a učešće javnog duga prema BDP-u je bilo 43% što je opet otprilike dva puta više nego isti taj dug iz Federacije. Kada pogledamo ove a i mnoge druge ekonomske indikatore možemo razumjeti zašto Dodik pribjegava remetilačkom populizmu kao posljednjem utočištu.

Ako na ovo nadodamo i činjenicu da je Njemačka otkazala infrastrukturne projekte u RS u vrijednosti od 105 miliona eura možemo početi da uviđamo Dodikove predikamente. Srećom za Dodika, Mađarska je odlučila da uskoči i obeća preuzimanje tih istih investicija. No nijedna investicija pa ni ta neće biti bez stipulacija, a jedan od njih će sigurno biti da investirani novac nađe put nazad do Mađarske kao što je to bio slučaj s investicijama u poljoprivredni sektor od prije dvije godine. Dodik bi također bio pametan da pogleda porijeklo tog investicionog novca jer Mađarska kao jedna od najkorumpiranijih i najkriminalnijih zemalja EU je stalno u potrazi za zemljama izvan Evropske unije da obezbijedi protok novca sumnjivog porijekla.

Potpuno je razumljivo da Dodik i Orban trenutno djeluju jako blisko i koordinisano. Ali, kada shvatimo pravu prirodu njihovog ‘prijateljstva’ koje se zasniva na pragmatizmu, koristi, populizmu i kratkoročnom benefitu onda ono i ne izgleda tako čvrsto. A to će vrijeme najbolje pokazati.