"Čitava priča o nekakvom „bošnjačkom jeziku“ jeste u suštini nastavak višestoljetne velikosrpske politike generirane i orkestrirane u Srpskoj akademiji nauka u Beogradu. Ona nema nikakve veze s naukom niti ima bilo kakvo naučno utemeljenje. Cilj je takve politike zbunjivanje i dezorijentiranje svih govornika bosanskoga jezika, kako bi oni zapravo posumnjali u to kojim jezikom govore, i u konačnici šta oni zapravo jesu. To se naravno ne dešava slučajno i stihijski, već i te kako planski. U famoznom snimku koji je postao poznat pod nazivom „Dva papka“ otkriva se kako je kao jurišnik te operacije vrbovan Miloš Kovačević, nekadašnji profesor Sarajevskog univerziteta, koji je ustvari i autor saopćenja o bosanskom jeziku što ga je prije desetak dana zvanično izdala SANU i u kojem se tobože lingvističkim razlozima obrazlaže neprihvatljivost imena bosanski jezik. Ovoj pojavi može se pristupiti iz dva ugla.

Ako se na srpskom jeziku bosanski jezik zove „jezik bošnjačkoga naroda“, nas to ne mora zanimati, neka u svojoj jezičkoj varijanti Ustava pišu kako god hoće.

Najprije, riječ je o jeftinoj i providnoj političkoj provokaciji na račun Bošnjaka i svih drugih Bosanaca u kojoj se očituje najgrublje moguće nepoštivanje elementarnih vrijednosti koje pripadaju tuđoj historiji i kulturi, uključujući i samo njezino imenovanje. Takav u suštini barbarski čin najviše govori o onima koji ga provode, i ozbiljan čovjek ne bi se trebao zamarati dokazujući takvima suprotno. Njima niti se šta može dokazati niti im se na bilo koji način može pomoći. Uostalom, ko je i šta je SANU da uči nas kako bismo trebali zvati svoj jezik? Oni neka ga zovu kako im je volja, a mi znamo kako se on zove. Čitav savjesni naučni svijet sluša nas i prihvaća naše imenovanje jezika bosanskim, a ne nekakvu SANU! Zašto bismo se iscrpljivali u beskorisnim polemikama?

Zašto je tako, krivi su naši politički predstavnici koji nažalost nikad nisu uviđali stvarne političke probleme u Bosni i Hercegovini, nego samo lične i stranačke.

No postoji nažalost i drugi aspekt problema, a to je grubo kršenje jezičkih prava Bošnjaka i pripadnika drugih naroda u Bosni i Hercegovini te naših manjina u Sandžaku. Postoji besprizorna diskriminacija u obrazovanju i drugdje na djelu na polovini bosanskohercegovačkog entiteta RS. Pred takvom pojavom moramo ustati svi: i političari i akademska zajednica i roditelji i djeca... Vidite, nije isto kad nekakvi srpski akademici u Beogradu prazno mudruju o jeziku koji treba zvati „bošnjački“, a ne bosanski, i kad politiku inspiriranu tom pričom vlasti RS-a provode u djelo. U Bosni i Hercegovini, dakle i u RS-u, Bošnjaci su konstitutivni narod i imaju ustavno pravo – koje je potpuno jednako kao i pravo Srba i Hrvata – da se neometano i apsolutno koriste imenom svoga jezika. Dakle, nije riječ samo o školskom predmetu i kako ga nazvati, nego, recimo, o tekstu Ustava RS-a. Zašto bi on bio samo na srpskom jeziku? Ako se na srpskom jeziku bosanski jezik zove „jezik bošnjačkoga naroda“, nas to ne mora zanimati, neka u svojoj jezičkoj varijanti Ustava pišu kako god hoće. Ali nas zanima zašto ne postoji tekst Ustava RS-a na bosanskom jeziku, jer kad bi postojao, kao što bi morao, onda bismo mi kazali kako se taj jezik zove. Zašto je tako, krivi su naši politički predstavnici koji nažalost nikad nisu uviđali stvarne političke probleme u Bosni i Hercegovini, nego samo lične i stranačke. To je, naravno, vrlo ozbiljno pitanje koje se mora postaviti. Koliko su naši političari i naše institucije vlasti i same odgovorne za ovakvu situaciju. Ja moram kazati da je njihova odgovornost ogromna. Evo, dovoljno je spomenuti ono što smatram najvažnijim, a to je ozbiljna briga i podrška strateškim projektima u oblasti bosanskoga jezika. Ona, moram to s gorčinom kazati, nikad nije postojala. Svi naši naučnoistraživački i stručni strateški projekti od raspada bivše zajedničke države do danas plod su entuzijazma pojedinaca koji su na njima radili najčešće na vlastitu štetu, a u nadi i želji za općom koristi. Mene je (izvinjavam se što navodim vlastiti primjer, ali je zbilja indikativan!) kao autora kapitalnog projekta velikog Rječnika bosanskoga jezika (2010), stid kazati da sam na tom rječniku zajedno sa svojim kolegom i kolegicom godinama radio prepušten sebi, ulažući sav svoj napor, odlažući sve druge važne stvari u svom životu i čak trošeći vlastiti novac! Znate li koliko je komada Ministarstvo obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo (tada na čelu s ministrom Emirom Suljagićem) otkupilo za potrebe naših škola? Nijedan jedini! Pa kome smo mi to pisali?! I konačno, nisu li Konjević-Polje, Vrbanjci, Zvornik itd. direktna posljedice ovakvog ponašanja naših političara i naših institucija vlasti? Takvih je primjera koliko god hoćete. Apsolutno je nedopustivo da se ovakvo što događa. Mi moramo objasniti našim političarima da bosanski jezik nije obična predizborna floskula, nego temeljna odrednica naše historije, kulture, identiteta, života... koju ćemo najbolje odbraniti i učvrstiti istraživanjem i predstavljanjem naučnoj javnosti svih njezinih činjenica".

Dr. Ismail Palić, profesor bosanskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu

Cijeli tekst u printanom izdanju Preporoda