Kako je poznato, na referendumu održanom 23. juna 2016. godine većina građana Velike Britanije glasala je za izlazak svoje zemlje iz Evropske unije. Takva odluka jedne od vodećih evropskih država i članica Unije izazvala je politički potres, čije dugoročne posljedice po Britaniju, Evropsku uniju i Evropu još nije moguće razabrati.

Nakon početne nevjerice nad ishodom referenduma kod većeg dijela evropskih političara s obje strane La Manša uslijedile su rasprave o tome kako urediti buduće odnose i veze Britanije s Evropskom unijom. Od referenduma je prošlo više od dvije godine, datum napuštanja Unije se približava (29. mart 2019), a nijedno suštinsko pitanje tih odnosa nije riješeno. Već se pokazalo da je nakon više od 40 godina izgradnje guste mreže veza na polju ekonomije, obrazovanja, zdravstva, sigurnosti i dr. izlazak jedne članice zamršen i, po svemu sudeći, bolan proces. Otežavajuća okolnost je to što u samoj Britaniji, prije svega u njezinoj vladi, nema usaglašenog stava o tome kako bi trebali izgledati budući odnosi Londona i Brisela. Pritom valja podsjetiti da izlaskom iz struktura Unije, Britanija ni u kojem slučaju ne poriče svoje evropstvo, odnosno svoju povijesnu, kulturnu i političku pripadnost Evropi.

Sporazuman izlazak Britanije – nemoguća misija

Kako vrijeme odmiče, sve češće čitamo o nečemu što je nekad spominjano tek usputno, više kao teoretska nego ozbiljna mogućnost: izlazak Britanije iz Evropske unije bez sporazuma (crash-out Brexit). Niko ne može sa sigurnošću predvidjeti posljedice takvog razvoja događaja. Prema nekim procjenama, moglo bi doći do brojnih problema u funkcioniranju države, od nestašice lijekova u britanskim apotekama i bolnicama, ogromnih sabraćajnih gužvi na tačkama ulaska i izlaska iz Britanije, pada životnog standarda pa sve do ponovnog izbijanja sektaških sukoba u Sjevernoj Irskoj. U britanskoj javnosti sve su glasniji oni koji zahtijevaju održavanje novog referenduma na kojem bi građani odlučivali o prihvatanju ili odbijanju sporazuma o budućim odnosima Britanije i Evropske unije. Ali, kako je spomenuto, takav sporazum još nije postignut pa ga nije ni moguće staviti na glasanje. Istovremeno, najnovija istraživanja britanskog javnog mnijenja pokazuju da bi većina građana danas glasala za ostanak u Evropskoj uniji.
Ni nedavni susret šefova vlada članica Evropske unije u Salzburgu nije polučio napredak u pregovorima. Taj susret trebalo je da omogući britanskoj premijerki da šefovima vlada ostalih članica predstavi britanski prijedlog budućih odnosa. No, njezin prijedlog je glatko odbijen, jer njime bi Evropska unija morala iznevjeriti neke od ključnih principa na kojima počiva. Suočena s jedinstvenim i tvrdim stavom Unije, premijerka May se na konferenciji za štampu doimala uznemirenom, a posmatrači su susret ocijenili promašenim.
So na ranu utrljao je francuski predsjednik Makron. Ne dovodeći u pitanje suvereno pravo Britanije kao države da odlučuje o svojoj budućnosti, on je izjavio da su pobornici izdvajanja Britanije, koji su glasačima na referendumu obećavali ružičastu budućnost samo da se Britanija oslobodi njima omražene Evropske unije, nastupili kao obični lažovi. Reklo bi se da je ovakve riječi izgovorio više s gorčinom nego slavodobitno, jer Francuska sigurno ne želi vidjeti Britaniju izvan Evropske unije.

Bosna i Hercegovina – igre referenduma

Bosanska država nije unija suverenih zemalja poput Evropske unije, ali u javnom prostoru naši građani svako malo mogu čuti izjave o neodrživosti naše države i o potrebi organiziranja referenduma o nezavisnosti kao nekakvom čarobnom rješenju za njeno nefunkcioniranje. Ako na trenutak ostavimo postrani važno pitanje o zakonitosti održavanja referenduma o nezavisnosti jednog administrativnog dijela države, te pitanje da li bi održavanje tog referenduma moglo proći bez vojnog sukoba, primjer britanskog referenduma može da bude poučan. Dodvoravanje građanima davanjem primamljivih obećanja i nuđenjem naizgled jednostavnih rješenja za vrlo složene probleme najobičnija je obmana. Danas kad to postaje jasno, mnogi koji su dali svoj glas za Brexit sad traže novi referendum.
Nezadovoljstvo stanjem u britanskom društvu koje je navelo većinu da 2016. glasa za Brexit naprosto nije moguće riješiti jednostavnim pitanjem: “Da li Ujedinjeno Kraljevstvo treba ostati članica Evropske unije ili je treba napustiti?” Referendum ne smije služiti političarima da se kriju iza odluke glasača, odluke koja dugoročno može imati loše posljedice.
Britanski slučaj pokazuje da čak ni bogate zemlje s razvijenom političkom kulturom i snažnim društvenim institucijama nisu u stanju predvidjeti i kontrolirati velike procese koje su pokrenuli jednom referendumskom odlukom. O tome bi trebalo da razmisle oni koji sanjaju referendume o otcjepljenju. Nepošteno je prizivati referendum bez prethodno obavljene otvorene i sveobuhvatne rasprave o mogućim posljedicama po zemlju i društvo. Jer, bit će kasno ako im neko jednog dana bude morao reći: “Slušali ste lažove.” Kao ni Makron i drugi prijatelji Britanije, ni oni koji žele sačuvati cjelovitu Bosnu neće biti nimalo sretniji zato što će biti upravu.