Upravo ovim riječima je rahmetli Hatidža Mehmedović opisala Memorijalni centar u Potočarima kod Srebrenice. “Samo jedna noć u Srebrenici je svojevrsni hadž.” Hatidža je kazala da ju je jednom reisu-l-ulema pitao da ide na hadž, ali je ona odgovorila: “Ne, ja sam svoj hadž obavila davno. A 2000. godine sam učinila svoju hidžru vrativši se u Srebrenicu.” Ovako je profesoru Akbaru Ahmedu, uglednom američkom antropologu objasnila svoj odnos prema Srebrenici tokom njegove posjete Potočarima 2014. godine. Hatidža Mehmedović je na Ahiret preselila 23. jula, 2018. godine. Bila je neumorna aktivistkinja u borbi za istinu o Genocidu u Srebrenici. Ovim povodom donosimo sjećanje na rahmetli Hatidžu koje je zabilježeno kao svjedočenje i razgovor koje u knjizi “Putovanje u Europu” donosi pomenuti autor.

Srebrenica - sama riječ je počela značiti etničko čišćenje. Nisam se nadao da ću posjetiti taj grad. Pripremajući se mentalno, kao dio našeg terenskog istraživanja, posjetili smo Memorijalno groblje u Srebrenici, mjesto najgoreg genocida u Europi od Drugog svjetskog rata. U julu, 1995. godine, hiljade muslimanskih mušaraca i dječaka ovdje su pobijeni dok su mirovne snage UN-a promatrale. Red za redom, hiljade bijelih grobnih obilježja čine ovo mezarje, a i dalje se u okolini pronalaze ostaci žrtava i ovdje pokopavaju svake godine. Posjeta mezarju je jedno emotivno iskustvo, a prizor članova porodica žrtava, posebno supruga i majki, koje tumaraju među nišanima poput izgubljenih duša, je srceparajući. Politička napetost koja ostaje u Bosni i Hercegovini gdje se mnogi muslimani boje povratka u etnički rat, jače se osjeti u Srebrenici koja je smještena duboko u dijelu zemlje kojim dominiraju Srbi poznatom kao Republika Srpska i blizu međunarodne granice sa Srbijom.

Pitanja bez odgovora

Na groblju smo sreli Hatidžu Mehmedović, predsjednicu udruženja “Majke Srebrenice” i Hasana Hasanovića, koji radi u Memorijalnom centru genocida u Srebrenici i služi kao prevodilac. Članovi porodice Mehmedović, uključujući njena dva sina i supruga, ubijeni su u genocidu. “1995. godine svi oni su ubijeni,” kazala je. “Cijela moja porodica – moj muž, moj stariji sin Azmir, moj mlađi sin Almir. Moja braća su također ubijena, dva sina mog brata, i preko pedeset mojih rođaka. Svi oni su ubijeni u Srebreničkom genocidu.” Hatidža Mehmedović se nikada nije oporavila. “Ovo što ja živim nije život,” rekla je. “Ovo je samo kazna da živite bez cijele porodice. Bez čitave porodice, bez ikoga. Da sebi postavljate pitanja, svaku noć, hiljadu pitanja, a da nemate nikakvih odgovora. Prošlo je dvadeset godina od kada se desio Srebrenički genocid. Za mene, to je kao dvadeset minuta. Cijelo vrijeme patim za mojom djecom. Nikad ne bih poželjela ovakav život čak ni tim počiniocima.”
“Nastavili su ubijati svakog kome nisu mogli vjerovati,” prisjetila se Mehmedović, “bez obzira na starosnu dob. Imamo dječaka koji su bili stari tek osam godina, koji su imali trinaest ili četrnaest godina, više od hiljadu njih su bili maloljetni. . . Ta djeca nisu ni vidjela šta je život. Nisu bila kriva ni za što. Da sam znala da će se ovo desiti, vjerovatno nikad ne bih odlučila da imam djecu. Imali smo zdravu, pametnu djecu. Nismo ih učili da mrze. Nismo ih učili da prave razliku među ljudima. Nismo ih učili da ubijaju. I vjerovatno zbog tih stvari postali smo žrtve. A mnoge majke sada žive same. Mnoge su se došle ovdje da žive od sjećanja na svoju djecu.”
Uz svu patnju koju su iskusile zbog ubistva tolikog broja članova porodice tokom rata, Mehmedović je kazala da mnoge žene u Srebrenici nose psihološke ožiljke jer su silovane od strane Srba.
Te žene koje su silovane, one nikad ne govore. One su moje sestre, moje rodice, ali nikad ne govore o svojoj ličnoj tragediji, jer se osjećaju posramljeno. Ima žena koje su mentalno bolesne zbog tog iskustva i neko mora biti s njima da o njima brine. Žene koje su silovane ne žele se nikada vratiti u Srebrenicu, zato što se osjećaju tako nesigurno, znajući da su ti počinioci još uvijek na slobodi – oni su još uvijek tu, šetaju ulicama slobodno.

Lekcije za nove genocide

Zvjerstva počinjena u Srebrenici su “sramota cijeloga svijeta,” požalila se Mehmedović. “Oni koji su mogli spriječiti agresiju na Bosnu, jednostavno nisu učinili ništa. Ovaj genocid se desio nakon što je Srebrenica proglašena sigurnim mjestom . . . Ujedinjene nacije su se suosjećale sa Srbima. Dali su im uniforme i neko oružje i vojnu opremu.” Genocid, objasnila je Mehmedović, je organiziran i izvršen od strane ljudi za koje su Bosanci mislili da su njihovi susjedi i prijatelji.
Mislili smo da imamo prijatelje, mi smo civiliziran narod. Mislili smo da nećemo imati nikakvih problema sa našim komšijama... Ali, smo se prevarili. Mnogo smo se prevarili, jer naši su naše komšije iz Srbije došli da odvedu naše voljene i ubiju ih... U to vrijeme bili smo potpuno nenaoružani i nismo mogli pobjeći odavde. Našim najmilijim je oduzeto nihovo pravo da žive. Eve je bilo kako je Srbija isplanirala – da se riješe jednog naroda, da se riješe jednog geografskog područja. To nije učinio jedan ili dva čovjeka, niti u jednom ili dva dana. Imali su strategiju, imali su plan. I nastavili su raditi da etnički očiste jedan narod.
Mehmedović je izrazila svoju uznemirenost lekcijama kojima se danas podučavaju srpska djeca. “Oni koji su oslobođeni za te zločine su učitelji mladima. Oni su otrov za mlade. Govore djeci da su oni heroji, da su pobijedili u bici, da su se osvetili nad Turcima... Ne govore djeci da su to bili nenaoružani civili.” Bol Mehmedovićeve se pogoršala, objasnila je, zlostavljanjem kojem je bila izvrgnuta od strane srpskih nacionalista obučenih u crne uniforme koji su se “postrojili” u Srebrenici. “Sramota me je i ponoviti vam te riječi,” kazala je. “To su bila uglavnom djeca, mislim tinejdžeri, u tim crnim uniformama. Neki čak nisu bili ni rođeni kada se genocid desio. Zbog toga vam ja govorim da djeca trebaju znati istinu.”
Unatoč tome što je pretrpjela gubitak nabližih članova svoje porodice, Mehmedović nije željela osvetu već pravdu, koja, objasnila je, proizilazi iz islama.
Bog zna koliko velika nepravda nam se desila. Neka Bog presudi onima odgovornim. Mi se samo na Boga oslanjamo. Mi povratnici ovdje, nikada se nismo svetili. Nikada se nismo osvetili. Allah me je ostavio da živim, ne samo zato što trebam živjeti, već zato što On hoće da ispričam priču ljudima koji ne znaju. . . Kada bi mi neko dao čitavo srpsko stanovništvo da se osvetim, nikada se ne bih mogla svetiti ni nad kome. Kao muslimani, ne trebamo se svetiti.
“Nikada nisam pomislila da mrzim bilo koga,” priznala je. “Volim svu djecu. Moja me vjera drži. Muslimanka sam od rođenja.”
Opisala je Memorijalni centar u Srebrenici kao “našu drugu Mekku.” “Samo jedna noć u Srebrenici je svojevrsni hadž.” Mehmedović je kazala da ju je jednom reisu-l-ulema pitao da ide na hadž, ali je ona odgovorila: “Ne, ja sam svoj hadž obavila davno. A 2000. godine sam učinila svoju hidžru vrativši se u Srebrenicu.”
Prijevod: Mirnes Kovač

Formirati Fond Majka Hatidža Mehmedović
Na vijest o smrti Hatidže Mehmedović predlagao sam prijateljima u Islamskoj zajednici da Rijaset formira Fond “Majka Hatidža Mehmedović” za stipendiranje studenata koji izučavaju genocid na dodiplomskim ili postdiplomskim studijima. Budući da iza majke Hatidže nije ostalo potomaka, smatram da bi ovim održali sjećanje na njenu žrtvu i predanost. Ovim ponavljam svoj lični apel Rijasetu Islamske zajednice da u okvirima stipendiranja predviđenim iz bejtu-l-mala izdvoji stalna sredstva kojima će se pod imenom majke Hatidže pomagati svi studenti koji izučavaju Genocid u Srebrenici.