Prvog februara – već prepoznatljivog kao Svjetski dan hidžaba – izazovi i problemi žena koje nose mahramu kao dio islamske vjerske prakse će, nakratko i naporima prevashodno žena, dobiti pažnju. U svijetu, pa i kod nas, ponegdje se ovaj dan koristi za osnaživanje žena ili kao zgodan povod za otvaranje različitih rasprava jer je nošenje mahrame kao vjerska praksa postalo pravno i političko pitanje, ali je podstaklo i niz teoloških rasprava. S obzirom na to da je ovo pitanje postalo predmetom različitih državnih intervencija, teološka zaoštravanja ne olakšavaju perspektivu. Ipak, nipošto ne treba zanemariti ulogu muslimanskih teologa i mogućnosti da se kroz ovu problematiku delegiraju brojna pitanja koja se tiču žena i koja jesu teološka pitanja par excellence te zaslužuju propitivanja. Poseban aspekt bi bila teološka refleksija razumijevanja i kvaliteta života iz pozicije muslimanke u javnom prostoru.

No, kako je pitanje hidžaba danas u svijetu prvenstveno pravno i političko te kako se preko njega prelamaju razna druga pitanja “muslimanstva” – ono ni nas nije zaobišlo. Tako je vjerska praksa muslimanki postala “simbolom i obilježjem”, učitani su joj odgovarajući parametri te se muslimankama koje ovu praksu žive i kod nas dodatno suzio prostor javnog djelovanja. Strukturna diskriminacija žena je tako dobila još jednu dimenziju i, u slučaju Emele Mujanović, završila pred sudom. Konačni sudski epilog još nemamo, no slučaj koji je vođen iznio je na vidjelo ono što se slutilo nakon odluke VSTV-a o zabrani isticanja vjerskih obilježja i simbola u pravosudnim institucijama – da je diskriminacija muslimanki, tačnije uskraćivanje prava muslimankama, kao građankama, malo čija briga. Takav status neke od nas, poput već pomenute Emele Mujanović, pogađa snažnije i izravnije, ali se reflektira i na sve žene koje “biraju” zvanja izbjegavajući omeđeni prostor potpuno svjesne problema koji ih očekuju. To dodatno opterećuje i činjenica da se ovo pitanje rijetko ili gotovo nikako ne posmatra iz perspektive diskriminacije žena na osnovu spola, i takvom se ne pridaje naročita pažnja, što jasnije otkriva mnoge pozicije. Ovo sve u osnovi pogađa žene, jer druge vjerske prakse koje se tiču muslimana nađu i podršku i rješenje. Najsvježiji primjer je praksa nošenja brade u vojsci. U svakom slučaju, i kao muslimanke i kao žene, i kao neravnopravne građanke, uz prvi februar ćemo imati priliku učiniti naš problem nešto vidljivijim i imati mogućnost otvoriti neka od pitanja koja se otkrivaju na ovoj temi. Ne sporeći legitimnost nijednom, kao jedno od važnih moralo bi biti pitanje nezaštićenosti i, na neki način, izdaje vrijednosti koja se tako glasno proklamiraju u javnosti.

Vlasti imaju osnov i mehanizme da ženama koje nose marame kao dio svoje vjerske prakse osiguraju puna prava, te da ovom problemu pristupaju iz pozicije koja ne podrazumijeva “političke poene” i monetu za potkusurivanje unutar drugih složenijih rasprava. Ovo pitanje svakako treba adresirati i zaštitnicima ljudskih i ženskih prava, raznim udruženjima i nevladinim organizacijama čije reakcije vidimo i podržavamo kada se bilo kome ta prava uskrate. Treba ga, dakako, adresirati i zajednici muslimana u Bosni i Hercegovini, posebno muškaraca koji moraju razumjeti da im muslimanke nisu nikakvi “ambasadori vjere”, nego slobodne osobe koje u predanosti Bogu imaju svoja prava, i to uz napomenu da se prema pitanjima poput ovog ne odnose nemarno – jer to je i njihovo pitanje i neće biti riješeno porukama da je ženi ionako mjesto u kući. 

Ovo pitanje izgleda složeno i temeljno zahvaća više sektora: zajednicu muslimana, zagovornike i čuvare temeljnih ljudskih prava i državne, tj. organe vlasti. Pošteno bi bilo kazati da bi muslimanke u Bosni i Hercegovini s pravom mogle posvjedočiti da ni u jednom od ova tri sektora nemaju podršku. Stoga, vjerujem da bismo makar 1. februara ovo morali adresirati na ta mjesta s jasnim pitanjem – koga se tiču kršenja prava muslimanki, strukturna diskriminacija i njihov položaj kao žena u društvu?

Da li je previše očekivati od države da vjersku praksu muslimanki tretira pravno u okviru Zakona o slobodi vjere na principima uključenosti i nediskriminacije? Vlasti imaju osnov i mehanizme da ženama koje nose marame kao dio svoje vjerske prakse osiguraju puna prava, te da ovom problemu pristupaju iz pozicije koja ne podrazumijeva “političke poene” i monetu za potkusurivanje unutar drugih složenijih rasprava. Ovo pitanje svakako treba adresirati i zaštitnicima ljudskih i ženskih prava, raznim udruženjima i nevladinim organizacijama čije reakcije vidimo i podržavamo kada se bilo kome ta prava uskrate. Treba ga, dakako, adresirati i zajednici muslimana u Bosni i Hercegovini, posebno zajednici muškaraca koji moraju razumjeti da im muslimanke nisu nikakvi “ambasadori vjere”, nego slobodne osobe koje u predanosti Bogu imaju svoja prava, i to uz napomenu da se prema pitanjima poput ovog ne odnose nemarno – jer to je i njihovo pitanje i neće biti riješeno porukama da je ženi ionako mjesto u kući. Nepošten je odnos u kojem se teret borbe za poštivanje prava na slobodu vjere i uvjerenja sve češće odnosi samo na žene. Smatram posebno važnim istaknuti odnos muslimana koji, također, ne prepoznaju da je ovo pitanje i muškaraca i žena – ukratko svih nas. Žene se, unutar naše muslimanske zajednice, nalaze u nezavidnoj poziciji – njihova pravna, ekonomska, statusna i druga važna pitanja olahko u našoj zajednici budu prebačena u drugi plan. Istovremeno se, sa pozicija islamskih učenja, na žene stavlja odgovornost za višestruke društvene, pa i etičke, devijacije u društvu. Zadužuje ih se za rješavanje problema i iznalaženje mikromehanizama u nemogućim okvirima za to, što je uglavnom posljedica kolektivnog nemarnog odnosa prema uzrocima problema. To je koncept koji u praksi teško opstaje. Muslimanke su toga svjesne. Njihova prava nisu zaštićena u mnogim sferama. Pokrivanje kao izraz vjerske prakse je jedno od njih.

Od koje god adrese da se krene, trebali bismo imati na umu da je ovo pitanje svih nas. Odgovornost za uskraćivanje nečijih prava ne može biti na onome kome su ta prava uskraćena. Stoga, neprihvatanje da je ovo samo “naše” muslimansko-žensko pitanje otvara potencijal za njegovo rješavanje. Dok i ovo pitanje ne bude pitanje svih nas, bit će prostor za manipulaciju bez granica.

Umjesto da zaključujem bilo šta o tome kakav bi morao biti naš odnos prema ovim pitanjima, barem unutar muslimanske zajednice, dovoljno se pozvati na kur'anska načela i praksu Muhammeda, a.s. Uvijek je važno naglašavati kako je Poslanik, a.s. odlučno zastupao stav koji je njegovu prvu muslimansku zajednicu činio zaista zajednicom muškaraca i žena, predanih Bogu, a za ilustraciju ću podsjetiti na jednu vinjetu koja jasno osvjetljava našu današnju praksu “zajedništva u vjeri”. Naime, hadis koji se nalazi u Muslimovoj zbirci, donosi priču o tome kako je Muhammed, a.s., bio pozvan na ručak. Domaćina je upitao da li se poziv odnosi na Aišu, r.a. – i dobio je negativan odgovor. Odbio je ponudu. Nakon nekog vremena, poziv mu je ponovo upućen, a nakon upita “Šta je s njom?” – opet je dobio negativan odgovor i opet je Poslanik odbio poziv koji se odnosio samo na njega, a isključivao Aišu, r.a. Na treći poziv je ponovio upit, a na potvrdu da su oboje dobrodošli Poslanik, a.s. je pristao.

Da li je previše očekivati da oni koji uživaju poštivanje svojih prava ili privilegiju da se za njih ne moraju boriti, posebno naša braća, upitaju “A šta je s njima?”