Ovo pitanje dobija još veći značaj kada oni koji bi trebali izaći u susret mladoj populaciji nijemo posmatraju i nemaju afiniteta da poduzmu neki konkretan korak, a teorija koju su sami proizveli o mladima i njihovoj društvenoj ulozi ostaje upravo to – teorija.

 Krenuli smo od sebe, ali...

Kao i mnoge moje kolege često sam obasut savjetima kako treba krenuti najprije od sebe, odnosno izgraditi jak moralni karakter te konstatno stjecati nova znanja. Dok je ovo prvo nužno od najranije faze žiota, ovo drugo je nešto što prati svakog čovjeka bio mlad ili star tokom cijelog života. Svakog dana jedan prosječan student bogati se novim saznanjima, nekad u manjoj nekada u većoj mjeri. Na taj način razvija svoje intektulane sposobnosti i naviku permamentnog učenja. No, dok nekada bude i „previše“ takvih savjeta, student se okreće onima koji bi mu mogli pomoći da poslije školovanja nastavi svoj intektulani rad. Najčešće onima koji takve savjete i daju. I tu je zid. Tek kroz poneku pukotinu naiđe profesor ili neki drugi akademski radnik ili osoba zadužena za rad sa omladinom da izađe u susret studentima odnosno da pomogne im u njihovom radu, novom projektu ili u usavršavanju. Zato nemoguće je ne postaviti još jedno pitanje: da li mi uzalodno studiramo, trudimo se da ostvarimo visok prosjek, uključujemo se u vanredovne aktivnosti i šta ćemo imati imati od svega toga u daljem radu. Intelektualni potencijal muslimanske omladine u Bosni i Hercegovini propada, guši se u isuviše zamornim nepraktičnim predmetima na Fakultetima i malo dobija od onih predmeta čija važnost je neprocjeniva u svakom životnom djelovanju.

Ko su krivci?

Prebacivanje krivice je nerijetka pojava u našem društvu. Kako učekivati od bilo koje ustanove da uspješno realizuje neki program kada ne postoji strateški tim ljudi. Mi svjedočimo pojavi gdje ljudi pojedinci koji su na odgovornim mjestima ne smatraju sebe odgovornim te odgovornost prebacuju nekog drugog, a ovaj drugi na nekog trećeg i tako ukrug. Ovakve pojave podsjećaju više na neki komični skeč nego na ozbiljnost takvih slučajeva. Ako želimo odgovoriti na ovo pitanje, uvijek ćemo dobiti jedan isti odgovor već godinama – u svakom segmentu društva postoje krivci. Nisu tu samo krivi političari, koje najčešće prozivamo već i sam narod, akademski radnici, službenici, profesori, nastavnici, učitelji, studenti, roditelji. Ne govoriomo o generalizaciji, ali zakazali su pojedinci iz svih navedenih segmenata društva. Svaki danom mirno posmatramo neznanje političkih subjekata da djeluju adekvatno u rješavanju ključnih problema. Uprkos tome, oni svojim neznanjem nastavljaju da rade na istim ili sličnim mjestima. Akademski radnici tj, profesori nekada previše „tiho“ reagiju na određene pojave. A nekada i njihov glas se prešućuje. S druge strane, stranačka angažiranost profesora sa svih naših državnih univerziteta ozbiljno može dovesti u pitanje samu profesiju. To možda i ne bi bio slučaj da politička situacija u našoj državi nije takva kakva jeste, poprilično kompleksna. Ali u slučaju kada imate da većina toga što vi želite raditi jeste pod budnim okom stranaka onda se slobodno zapitajte, bilo da ste stari ili mladi, šta očekuje mene i moje potomstvo u narednom periodu. Rijetki su slučajevi da profesor može skroz slobodno da djeluje bez uticaja stranačkih ideja.

Student kao krivac

Kako očekivati da neko stekne neko iskustvo ako mu ne pružite šansu? Da budemo realni, studenti u svojoj bespomoćnosti da dobiju određen posao, prave sami sebi posao. U većini slučajeva to je volonterski rad u raznim udruženjima i organizacijama. S jedno radnog aspekta to je pohvalno. Ali kada govorimo o zvaničnim zaposlenjima i velikim brojkama nezaposlenih mladih ljudi sa biroa za zapošljavanje, onda to bi trebala biti sramota za one koji rade dva do tri posla u isto vrijeme i koji bivaju uzrokom da mladi kadar ostane nezaposlen!

Greška studenata danas jeste da nekada površno ulaze u određene diskusije ili teme koje zahtijevaju šire istraživanje i više znanja. Iako danas na tržistu prisutno je nagolimavanje svakojake literature, malo je teško bez nekog usmjerenja od strane stručnih osoba imati selektivan pristup u izboru važne i manje važne literature.

Pasivnost je danas umnogo prisutna, ne samo kod studenata već i kod profesora. Student postaje krivac posebno onda kada ne radi ništa da pomenuto loše stanje u svom društvu promjeni. Očekivati da će neke stvari olahko naići je u današnjem vremenu farsa. Naravno, postoje oni koji rodbinskim ili stranačkim vezama već znaju da će im doći „samo“. Takvi se mogu sami prepoznati u ovom tekstu. Ali ne želeći da trošim suviše riječi na takve slučajeve, reći ću samo da mi, muslimanski omladinci moramo dići glas protiv takvih dešavanja i propusta u našem sistemu. Jer kao članovi ovog društva, potencijalne vođe našeg naroda, akademski radnici u našoj domovini i inostranstvu, moramo znati kako da se naš glas čuje, pa kada se to desi moramo znati kako da implementiramo naše ideje za poboljšanje cjelokupne zajednice.

Profesor kao krivac

Jedna od negativnih stvari koje mlada muslimanska studentska populacija nasljeđuje od svojih profesora jeste nekonkretiziranost. Mnogo se zalazi u velik obim svih naučnih disciplina, a vrlo malo se nudi jedno konkretno profesionalno usavršavanje. Naše vrijeme je takvo da je prosto nemoguće da vi budete erudita u onom smislu kako se to razumjevalo prije modernog doba. Moguće je imati mnoštvo informacije o određenoj pojavi, neko temeljno znanje o mnogim disciplinama, ali na vrhuncu je ustvari vaša ekspertiza u nekoj od naučnh disciplina. Prema postojećim nastavnim planovima i programima većine fakulteta društvenih nauka u Bosni i Hercegovini takvo „usavršavanje“ je samo slovo na papiru. Obzirom da te planove i programe ne donose studenti, onda sa pravom možemo reći da su ovdje zakazali profesori i stručnjaci u obrazovanju koji prave takve planove. Tada govorimo o krivici i propustu naših akademskih profesora, koji bi danas trebali uzimati u obzir malo više praktične potrebe društva te upravo njima upotpuniti teorijske koncepte obrazovanja koji danas skoro pa čine studenta „mašinom informacija“ bez kritičkog mišljenja.

Zanemarivanje mladih

Pokrenuti projekat kao student je ogroman izazov vrijedan pažnje. U samom početku kada se traži podrška ili neka sugestija od stručnih lica, taj čin biva odmah obeshrabren. Kako ko vas odbija, sve više shvatate činjenicu da izgleda materijalizam igra glavnu ulogu i u obrazovanju i nauci, pa čak i u slučaju visokoškolskog islamskog obrazovanja. Na kraju podrže vas ljudi od kojih se najmanje očekivali da će vam pomoći. Ovdje treba odati priznanje malom broju profesora na našim fakultetima koji nesebično i širokogrudno podržavaju i pomažu studentske inicijative.

Kada govorimo o stipendijama, kao jednom od oblika podrške studentima, onda možemo istaći dvije činjenice: prvo, koliki god iznos stipendija iznosila, to pomogne studentu; drugo, to nije zamjena za podršku studentskim idejama i projektima. Institucije koje prikupljaju sredstva za stipendije pa onda to proslijeđuju studentima smatraju da su se tako olahko riješili svoje dužnosti. Potrebno je da se i dalje podržavaju studentske ideje i nastoje se realizovati. Na veliku žalost, odgovorni ljudi koji bi trebali slušati glas mladih, i u državnim institucijama ali i u našem slučaju Islamskoj zajednici, čini se da nemaju dovoljno vremena ili volje da razmatraju određene studentske inicijative.

Istinski vođa mladih

Danas ako upitate studentsku muslimansku populaciju o profesorima prema kojima iskazuju posebno poštivanje najviše će se tu naći nekoliko imena starih profesora koji su već preselili na ahiret i profesora koji su danas u svojim poznim godinama. Ali tu su posebno ističu dva imena: rahmetli Husein Đozo i rahmetli Ahmed Smajlović. Tu se još posebno govori o rahmetli Muhsinu Rizviću i rahmetli Teufiku Muftiću, rahmetli Hamdiji Ćemerliću, rahmetli hafizu Ibrahimu Trebinjcu te još nekoliko profesora koji su radili u Sarajevu, Zagrebu, Turskoj i drugim univerzitetskim centrima. Imajte na umu da govorimo o studenstkim generacijama gdje su mnogi rođeni godinama poslije smrti mnogih naših poznatih uglednih profesora, dakle nisu imali nikakav kontakt sa njima, osim što su čitali i čuli o njima. A naši današnji profesori bili su svojevremeno studenti nekih spomenutih profesora, pa oni još više znaju za njihovu vrijednost.

Često pitanje danas jeste, kako to da naši današnji profesori, osim pojedinih, nisu naslijedili i tu osobinu naklonosti prema mladima od ovih starih profesora koji više nisu među nama. Dovoljno je provesti istraživanje među mladim muslimanima da vidite koliki stepen poštovanja iskazuju prema pomenutim profesorima koje nikada nisu ni sreli i ni vidjeli, više nego prema određenim profesorima koje svakodnevno sreću i slušaju na predavanjima. Ovakva situacija nam govori da mlada muslimanska generacija žudi za pravim vođom, neko ko će znati saslušati ih do kraja i cijeniti ih prema njihovom znanju i umijeću. Takve vođe i danas mlada generacija vidi u ličnostima pomenutih rahmetli profesora. A poštovanje je također veliko prema starijim profesorima koji danas djeluju kao profesori emeritusi na našim Fakuletima, jer još uvijek nose posebnu čar da studente „zagriju“ za određenu priču ili temu. Ali glas starijih profesora nažalost često je nadjačan.

Konkretna realizacija

Za velike stvari potrebno je uložiti mnogo truda, prevazići iskušenja i izazove koji nekad i mogu dovesti u pitanje studentsko nastojanje da se nešto promjeni na bolje, nekome pomogne ili da se studentski glas čuje u ovom pomalo zatvorenom društvu. Nama studentima godi i dobro utemeljena kritika i dobro utemeljena pohvala. Kritika kako bismo svoje propuste pretvorili u dobro, pohvala kao podrška i motivacija. Ali pohvala nije nužna, za nas kojima vjera jeste temelj životne aktivnosti, znanje vodilja u prevazilaženju problema a rad uslov da bi najprije naše muslimanko društvo, a onda i svijet bio bolji. Ne treba ovisiti naš rad o tome da li će nas neko pohvaliti ili ne. Dovoljne su nam izreke Poslanika a.s. o vrijednosti omladine i njihovog rada, te njegovi postupci sa omladinom, njegovo uvažavanje mišljenja mekkanske i medinske omladine da vidimo koliko vrijedimo u ovom našem životnom dobu.

Kao dio evropske muslimanske zajednice a onda i dio cjelokupne svjetske muslimanske populacije, naša muslimanska budućnost neće samo ovisiti o dovama. Posebno neće samo ovisiti o odlukama vrhovnih službenika, državnika, muslimanskih vjerskih vođa. Ovisit će i o našem omladinskom angažamanu ondje gdje god možemo da djelujemo. Naše obrazovanje na raznim fakultetima u Bosni i Hercegovini, ali i u svijetu treba da nam posluži u nastojanu da učinimo našu zajednicu boljom nego što ona jeste sada, da imamo pravi uvid u naše društvo, tj. da budemo u skladu sa realnošću u kojem se nalazi naše društvo. A posebno mi kao mladi ljudi moramo znati da cijenimo naš muslimanski identitet. Trebamo nastojati da ne ponavljamo greške naših profesora i naših savremenika općenito u nedovoljnoj podršci mlađim naraštajima. Jer jednom će druge mlade generacije pozivati i nas da im izađemo u susret.

Biti svjestan svog identiteta danas je ključno pitanje da bi uopće razvili bilo kakav vlastiti sistem mišljenja i aktivnosti. Naša muslimanska budućnost ne smije biti ispunjena zaboravom zločina genocida koji se desio našim precima, niti zaboravom da takva politika i dalje živi u umovima pojedinaca ili grupe. To je tema i nas mladih koju stalno moramo proučavati, ponavljati, i prenositi dalje.

Nemojmo dopustitit sebi brojne seminare ili konferencije, okrugle stolove putem kojih ćemo samo diskutovati ono što već diskutujemo i govoriti ono što je već ispričano. Uradimo seminare i konferencije koje će imati konkretne zaključke, koje ćemo moći da realizujemo i tako uradimo neko opće dobro.

Šta dalje očekivati?

Realne činjenica je da omladinska populacija se danas nalazi u krizi. Drugi već prije mene govore o krizama neobrazovanja, pasivnosti i drugih negativnosti. Ja ne želim da ponavljam već mnoge osvrte koji prate takve vrste krize, ali ja ću reći da postoji i kriza neuključivanja mladih u ozbiljnije aktivnosti i zanemarivanje njihovog glasa u nastojanju da ostvare svoja prava. Dok su mladi odgovorni na jednoj strani, na drugoj su odgovorni oni koji bi trebali konstantno biti u kontaktu sa mladim muslimanskim svijetom, koji bi trebali bar jednom saslušati šta im imaju reći. Ali nažalost moje bliske kolege i ja svjedočimo kako se zatvaraju vrata čak najboljim studentima i najuspješnijim, koje uvijek angažuje neka druga država. U ovim redovima mogu se prepoznati oni koji ovako već godinama rade na „doživotnoj“ poziciji.

Niti jedan navod u ovom kraćem osvrtu ne treba se shvatiti kao nasrtaj na naše određene profesore, a posebno na neke naše institucije. Ovo je samo jedan pokušaj da se obrati pažnja i mladim i starijim generacijama, iz perspektive mladog studenta, na neke probleme koji mogu postati mnogo veći i imati teže posljedice u narednom periodu, ako se nešto trenutno ne poduzme da se ovakvi propusti odnosa mlade i stare generacije ne ublaže.

Zato budimo svjesni da naša muslimanska budućnost može biti bolja ili gora, ali nikako ista. Jer kako dolaze nove decenije 21. stoljeća, vidimo stalne promjene na političkom, ekonomskom, i opće društvenom nivou. Te promjene mogu se tumačiti i vjerski i svjetovno, ali nije mi namjera da to činim u ovom tekstu. Naša budućnost ovisit će o volji naših akademika, mislilaca, profesora i svim drugih odgovornih lica da pokažu i uvedu naše mlade generacije u efektnu primjenu stečenog znanja. Ali ovisit će i o volji i spremnosti mlade muslimanske studentske generacije da takve savjete i znanja prihvate, kritički razumiju i učine ih uspješnim sistemom za djelovanje našeg društva. Svaka prepreka u tom procesu može napraviti samo još veće probleme.

Iz arhive Preporoda, 2011.