Kako to inače primjećujemo, a danas u sve većoj mjeri u našim virtuelnim zajednicama, primjerice, pojava zemljotresa, nezavisno o njegovoj razornosti, pokrene val teoloških tumačenja o tome da Bog opominje, odnosno kažnjava narod. Pojedini pri takvom tumačenju uobičavaju dati i konkretniji primjer grijeha ili grešnika. Određena tumačenja situacije s koronavirusom pokazala su nam da, prije svega, potonje jeste, ustvari, tek vrlo površan pristup, a sasvim nezahvalan u okvirima teoloških razumijevanja svijeta.

Otkad je svijeta i vijeka, čovjek je tumačio pojave u prirodi. U slučaju vremenskih neprilika i različitih katastrofa tražio je odgovore o vezi između toga i čovjekovog ponašanja. Kako god su tražili načine da se umilostive Bogu i potraže utočište kod Njega, tražili su i načine da se sakriju i zaštite u svome fizičkom prostoru. To je čovjek. Kako će znati šta je iskušenje, a šta kazna? To jeste Božije, a čovjeku je data moć percepcije i djelovanja shodno tome. Nekima je povod da poprave svoja ponašanja, urede lični život, a istima ili drugima da počnu graditi stabilnije građevine, ili traže planove zaštite ili evakuacije i sl. Pa ipak, u svakom slučaju, vjernik svoje osjećanje i pomisao da Bog na ovome svijetu i kažnjava i opominje, čuva tiho kao vlastitu uspravljajuću snagu.

Kada se zatrese bliže nama

Bazični izvori religije islama tretiraju ljudsko suočavanje s vremenskim neprilikama i prirodnim katastrofama, kako u kontekstu iskušenja, tako i u kontekstu kazne. S obzirom na sadržaj Kur'ana, ne čudi da muslimani pojave u prirodi, vremenske neprilike i katastrofe povezuju s Božijom kaznom. To je vrlo očita veza između čitanja Teksta i čitanja prirode poduprto vjerom u Boga, koji je kadar kazniti na oba svijeta.

Razmišljajući o kur'anskim kazivanjima o poslanicima i nekadašnjim narodima, sprva vrijedi istaknuti i najočitije: među nama nema više poslanika koji su imali interaktivan odnos sa svojim narodom, pojašnjavali im fenomene, iskušenja i moguće kazne u tom kontekstu. Ko može, pored njih, glasonoša Božijih, danas tvrditi da se nešto dešava isključivo po Božijoj volji da kazni grupu ili narod?! Posljednji, Muhammed, a.s., je, također, bio među svojom zajednicom te je donio Uputu čovječanstvu. Od Boga preko čovjeka čovjeku - od čovjeka kojeg su svako malo salijetala iskušenja do čovjeka kojeg, također, salijeću iskušenja. Pri tome, narodi i grupe na Kugli više ne svjedoče nadnaravnim pojavama nalik Musaovom razdvajanju mora. Iako jesmo i dalje najslabiji na takve prizore.

Reakcije ljudi na prirodne pojave su različite i sasvim očekivane. I, gle čuda, nakon toliko vijekova čovjek i dalje tumači prirodne pojave. I prema religijskoj osnovi, svakako, a i dalje je spreman da se od njih štiti, a i moli Boga da ga od njih sačuva. Zemljotresi su bili i bit će. Ljudi će ih percipirati na različite načine. U momentima katastrofe i kijameta niko ne razmišlja o tektonskim aktivnostima Zemlje. Naprotiv, čovjek se ogolijeva u svojoj prirodi straha i iskazuje svoj instinkt za preživljavanje.

Zemljotresi su stalna Zemljina aktivnost koji neke krajeve Zemlje pogađaju mnogo češće i snažnije. Ali, to se, nekim čudom, ne tiče nas, jer je daleko. Pogluhi smo na to. Što su nepogode bliže, mi smo prestrašeniji, svjesniji, pobožniji, ali i spremniji da držimo prodike svijetu. Pa, ipak, uglavnom to činimo kada je riječ o megalomanskim pojavama. Pri tome mimo nas protiče mnoštvo „Božijih opomena“, mnoštvo znakova po kojima se raspoznaje rasulo društva i svijeta, onih stvari na koje, u velikoj mjeri, možemo utjecati. Međutim, i u ovim slučajevima, kao i u slučajevima poimanja završnice svijeta i apokalipse, skloniji smo zanimati se radije velikim znakovima na koje čovjek i ne može utjecati, za razliku od malih. Da li je to do nemoći da se pronikne u suštinu pojava? Koliko nas, uopće, košta ignorisanje poimanja ljudskog faktora kada je riječ, u ovom slučaju ne o zemljotresima računajući na njihovu specifičnost kao pojave, ali o ostalim vremenskim neprilikama?

Kako si samo grešan, svijete!

Čini se da je lakše posegnuti za teološkim poimanjem u kontekstu Božije kazne, negoli o teološkom razumijevanju, konkretnije, zla i nedaće koju čovjek, toga i nesvjestan, nanosi sebi ili pitanjima kako i kakvo to zlo čovjek sebi nanosi. Možda bi nam u tome pomoglo bolje i posvećenije razumijevanje pitanja klimatskih promjena o kojima se niz desetljeća govori na najvišem nivou, odnosno razumijevanju vjerničke pozicije i doprinosa religije kroz ekološku misao. Jesu li kazna i naša svakodnevna općeraširena tumaranja i letargija? Bože sačuvaj!

Razumljivo je da velike i glasne pojave u prirodi plijene ljudsku pažnju i bude u njemu niz različitih procesa. To je čovjek. S obzirom na takvu određenost, a uz to dodavši sav religijski nauk koji ima uza se, strahote poput zemljotresa će doživljavati kao iskušenje, a kao kaznu će doživjeti tek na kolektivnoj ravni ili isticati da su to grijesi drugih ljudi. Naprosto, tako je lakše, kao što je mnogo lakše, dotaknut pojavom, zemljotrese tumačiti kao kaznu za grijehe, i - poentirajmo – priliku da baš tada urbi et orbi govori o svijetu koji se iskvario – kojem se valja popraviti, vratiti Bogu i moralno podići. Ali, baš tada, jer zemljotres je najveći znak. Baš tada, jer pred malo čime se čovjek nemoćnim osjeća kao pred zemljotresom. Baš tada, kada čovjek zna češće da pozove Boga.

Čovječanstvo će, kako to učimo iz Kur'ana i Pejgamberovih, a.s., riječi do kraja ovosvjetskog vremena biti izloženo nedaćama / belajima / iskušenjima, a nije sporno, da će ljudi, štošta od toga, naravno, razumijevati i kao opomenu i kaznu, ali, posljednje spomenuto ne bi trebalo koristiti kao način sveopće moralizacije pred svijetom i postavljati se u poziciju samouvjerenog ili apsolutnog poznavaoca Božijeg nauma.